Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-229/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gordane Držaić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici Marijan Fosin i Božica Petak Vujec, odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Marijan Fosin i Božica Petak Vujec, Varaždin, Graberje 4/1, protiv tužene Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koju zastupa punomoćnik Branko Bulat, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Šavorić & Partneri d.o.o., Zagreb,Ilica 1/A, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-438/2021-25 od 10. listopada 2024., ispravljene rješenjem istoga suda poslovni broj P-438/2021-28 od 24. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 13. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene Addiko Bank d.d., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-438/2021-25 od 10. listopada 2024. ispravljena rješenjem istoga suda poslovni broj P-438/2021-28 od 24. listopada 2024. u dijelu pod točkom I. i II. izreke te u odluci o troškovima postupka pod točkom III. izreke, u dijelu kojim je naloženo tuženici da tužitelju naknadi prouzročene troškove parničnog postupka u iznosu od 2.941,36 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

II. Preinačuje se navedena presuda u dijelu pod točkom III. izreke, u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka preko iznosa od 2.941,36 eura, za iznos od 176,52 eura, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, i u tom dijelu sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 176,52 eura (preko iznosa od pravilno dosuđenih 2.941,36 eura), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke, utvrđuje se ništetnom čl. 8. Ugovora o [broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 3. svibnja 2005. sklopljen između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženice, kao davatelja kredita, a koja odredba čl. 8. glasi: „u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“, te da stoga isti članak ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne strane, dok se pod točkom II. izreke nalaže tuženici da tužitelju isplati iznos od 1.787,07 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 1. prosinca 2016. pa do isplate. Pod točkom III. izreke nalaže se tuženici da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.117,88 eura, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

2. Protiv navedene presude žalbu podnosi tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno presudu ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje. Zahtijeva i naknadu žalbenog troška u iznosu od 376,86 eura.

3. Žalba tuženice protiv odluke o glavnoj stvari nije osnovana, dok je djelomično osnovana protiv odluke o troškovima postupka.

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, s time da nije počinjena niti povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tuženica u žalbi određeno upire, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. U presudi su navedeni jasni razlozi o ništetnosti odredbe o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita u konkretnom slučaju te razlozi kojima sud prvog stupnja otklanja prigovore tuženice kojima tuženica pobija pravo tužitelja na isplatu tražene naknade pozivajući se na troškove likvidnosti (negativne kamate) i administrativne troškove. Iz navedenog razloga nije počinjena niti povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, na koju tuženica u tom kontekstu u žalbi također određeno upire.

5. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP-a), valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, s time da u svojoj žalbi tuženica navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu izvedenih dokaza od strane tuženice, odnosno njezino viđenje predmetne pravne situacije. Stoga se tuženica neosnovano žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (članak 355. ZPP-a).

6. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja konačno specificiran podneskom predanim na ročištu održanom 5. rujna 2024. (list 1054-1055 spisa), kao korisnika kredita, usmjeren prema tuženici, kao kreditoru, odnosno pravnom sljedniku kreditora, na utvrđenje ništetnosti odredbe kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita te posljedično tome i zahtjev za isplatom iznosa od 1.787,07 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 1. prosinca 2016. pa do isplate, za koji iznos tužitelj tvrdi da ga je neosnovano isplatio tuženici na ime takve ništetne odredbe Ugovora o kreditu.

7. Tijekom prvostupanjskog postupka između stranaka nije bilo sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita i založni dužnik te supruga tužitelja ET, kao sudužnik i založni dužnik, 3. ožujka 2005. sklopili s pravnom prednicom tužence, Hypo Alpe Adria-Bank d.d., kao kreditorom, Ugovor o [broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, koji Ugovor je istog dana solemniziran kod javne bilježnice Jasenke Crnčec, a u kojem Ugovoru je čl. 8. st. 3. određeno da je u slučaju prijevremene, konačne ili djelomične otplate kredita banka ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria bank, dok je uvidom u obavijest o prijevremenom zatvaranju kredita sud prvog stupnja utvrdio da je na dan 30. studenog 2016. ukupno dugovanje tužitelja iznosilo 61.651,38 eura, a da je naknada za prijevremeni povrat iznosila 1.787,07 eura, koju naknadu je prednica tuženice zbog prijevremene otplate kredita tužitelju obračunala i naplatila.

8. Temeljem rezultata prvostupanjskog postupka, saslušanjem svjedoka LT, zaposlenika tuženice te saslušanjem tužitelja kao stranke, proizlazi i to da je pravna prednica tuženice sastavila predmetni Ugovor o kreditu, da se radi o standardiziranom, unaprijed sastavljenom obrascu koji je tužitelj dobio na potpisivanje, bez mogućnosti izmjene pojedinih odredaba, kao i bez mogućnosti pregovaranja o pojedinačnim odredbama, pa tako i o spornoj odredbi, pri čemu je svjedok LT pojasnio da je u situaciji u kojoj je tržište zbog financijske krize bilo suočeno s viškom likvidnosti (tako i u Hrvatskoj), svaki prijevremeni povrat kredita predstavljao za banku dodatan višak likvidnosti, a da su 2016. kada je predmetni kredit prijevremeno vraćen, kamatne stope na međubankarskom tržištu bile negativne, što znači da banka za držanje svojih viškova likvidnosti kod centralne i drugih banaka mora platiti iznos umjesto da primi kamatu, a što je uobičajeno kad su kamate pozitivne, pri čemu s drugog aspekta, banka za plasman kredita prikuplja depozite, tako da u trenutku prijevremenog povrata kredita ne može prijevremeno razročiti depozite, već nastavlja plaćati kamatu po tim depozitima, dok je tužitelj iskazivao da je prilikom razgovora s djelatnikom banke prije uzimanja kredita razgovarao o kamatama, roku otplate i uvjetima pod kojima može dobiti kredit, da je ugovor već bio sastavljen kada ga je došao potpisati kod javnog bilježnika, da o izlaznoj naknadi nije bilo govora, niti mu je bilo objašnjeno o čemu ista ovisi, od čega se sastoji, niti kako se izračunava, da o sadržaju ugovora i o visini izlazne naknade nije mogao pregovarati, da mu nije bila prezentirana Odluka o naknadama prednika tuženika, a da se odlučio za prijevremenu otplatu kredita jer mu je rata kredita gotovo duplo porasla, s time da mu je u banci tom prilikom rečeno da izlaznu naknadu mora platiti.

9. Temeljem izvedenih dokaza (uvidom u sve priložene materijalne dokaze u spisu, financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Nataliji Jambrečić, saslušanjem svjedoka LT, zaposlenika tuženice te saslušanjem tužitelja), sud prvog stupnja zaključuje da je naplatom naknade za prijevremenu otplatu kredita tuženica povrijedila Zakon na štetu tužitelja, s obrazloženjem da u konkretnom slučaju naknada za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamate koju je tuženica trebala dobiti do kraja trajanja kredita (neostvarene kamate), a na koje tuženica prema odredbi čl. 1024. st. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO/05), nema pravo, pri čemu navedena povreda za sobom povlači ništetnost dijela predmetne ugovorne odredbe, bez koje ugovor može opstati (jer ista nije bila ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen), posljedično čemu zaključuje i o pravu tužitelja da mu tuženica vrati ono što je na temelju ništetne odredbe od tužitelja naplaćeno (koji naplaćeni novčani iznos je stečen bez osnove), te obvezuje tuženicu na povrat tužitelju neosnovano isplaćenog iznosa naknade u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO/05, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od dana stjecanja (30. studenog 2016.), pa do isplate (s obzirom na to da se tuženica smatra nepoštenim stjecateljem).

10. U odnosu na štetu u vidu troškova likvidnosti (negativnih kamata) i administrativnih troškova , po stavu suda prvog stupnja, isti nisu osnov za tzv. izlaznu naknadu, s obrazloženjem da bi banka imala pravo samo na naknadu troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, ali ne i na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, pri čemu da tuženica nije niti specificirala administrativne troškove za koje tvrdi da ih je imala vezano za prijevremenu otplatu kredita

11. Tijekom prvostupanjskog postupka, ali isto tako i sada u žalbenom stupnju postupka, sporna je ništetnost naprijed navedene odredbe Ugovora o kreditu (o naknadi za prijevremenu otplatu kredita), odnosno je li naplatom naknade za prijevremenu otplatu kredita tuženica povrijedila Zakon na štetu tužitelja te povlači li navedena povreda ništetnost dijela ugovorne odredbe o pravu kreditora na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita i posljedično tome, ima li tužitelj pravo na povrat iznosa koji mu je naplaćen temeljem navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu.

12. Tuženica u žalbi, istovjetno kao i tijekom prvostupanjskog postupka, poriče da je prijeporna ugovorna odredba (čl. 8. st. 3. Ugovora o kreditu) u suprotnosti s odredbom čl. 1024. st. 4. ZOO/05, pa da je stoga ništetna te ističe da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i u vrijeme prijevremenog zatvaranja kredita, bilo dopušteno ugovoriti naknadu za slučaj prijevremene otplate kredita, da su uvjeti u svezi prijevremene potpune otplate kredita bili ugovoreni i regulirani općim aktima banke, slijedom čega da prijeporna odredba ugovora o kreditu nije protivna ni jednoj kogentnoj normi, a isto tako niti odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje: ZZP/03), tako da se ne radi niti o nepoštenoj ugovornoj odredbi, s time da ističe i to da obveza plaćanja ugovorene naknade nema značenje supstituiranja kamate, već da ista predstavlja isključivo odgovarajuću naknadu za troškove angažiranja resursa tuženika izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita (u vidu tzv. troškova likvidnosti kredita i administrativnih troškova prijevremenog zatvaranja kredita). Također tvrdi da spornu odredbu ugovora o kreditu, sukladna odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača, nije dopušteno ocjenjivati u smislu Direktive vijeća EU 93/13 EEZ-a, s obzirom na to da se radi o odredbi (o predmetu ugovora i cijeni) koja je jasna, lako razumljiva i uočljiva.

13. Pravilno prvostupanjski sud, i prema ocjeni ovoga suda, zaključuje o ništetnosti sporne odredbe Ugovora o kreditu pozivom na odredbe ZOO-a. Svoja uvjerenja do kojih je došao temeljem izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, koja uvjerenja, po stavu ovoga suda, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, imaju pravnu i činjeničnu osnovu koju prihvaća i ovaj sud.

14. Pri tome su za prihvatiti žalbeni navodi tuženice da naknada za prijevremenu otplatu kredita, sama po sebi, nije ništetna, što proizlazi i iz Direktive Vijeća 93/13/EEZ-a, kao i iz odredbi Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22 i 156/23, dalje ZPK), te Zakona o kreditnim institucijama („Narodne novine“, br. 159/213, 19/15, 102/15, 15/18, 70/19, 47/20, 146/20, 151/22 i 145/24, dalje ZKI), koja oba Zakona su stupila na snagu nakon sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Međutim, ovdje je za naglasiti da je donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine, broj . 101/17, 128/22 i 156/23), koji Zakon je također stupio na snagu nakon sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, a kojim se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine (kao u konkretnom slučaju, kako to proizlazi iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu), na koji Zakon se ispravno referira i sud prvog stupnja, potvrđeno shvaćanje da se potrošaču ne smije naplatiti naknada za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu i time penalizirati potrošača za prijevremeno ispunjenje njegovih obveza, kojim Zakonom bi banke (u tom slučaju) imale pravo na naknadu samo onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita, kao što su administrativni troškovi vezani za potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i slično, ali ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

15. U konkretnom slučaju treba ipak poći od odredaba ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, koji je u čl. 81. st. 1., 2. i 4. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a da ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati, dok je odredbom čl. 87. st 1. ZZP/03 bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

16. Kako iz rezultata provedenog postupka proizlazi da u postupku pred sudom prvog stupnja nije bilo sporno da je tužitelj potrošač, s time da i iz predmetnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi da je kao korisnik kredita tužitelj naveden kao fizička osoba, pa je svojstvo tužitelja kao potrošača potvrđeno i sadržajem predmetnog Ugovora o kreditu, dok iz rezultata provedenog postupka i utvrđenja do kojih je došao sud prvog stupnja, proizlazi i to da je u konkretnom slučaju riječ o Ugovoru čiji je sadržaj tuženica unaprijed formulirala, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, pa tako niti na spornu odredbu (kojom se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao tuženici platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita), budući da je navedena odredba u standardni ugovor ušla na inicijativu tuženice (s time da u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na to da se o predmetnoj ugovornoj odredbi s tužiteljem pojedinačno pregovaralo te da je tuženica prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o toj odredbi, niti je to tuženica dokazivala), iz navedenog jasno slijedi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču nametnuta obveza koju on u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu te da je tužitelj bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženicu koja je sklapanje Ugovora uvjetovala odredbama koje je sama formulirala, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba, suprotno žalbenim navodima tuženice, prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom. To posebice imajući u vidu da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, odnosno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.

17. Stoga, kako je tuženica sebi ostavila isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem kao drugom ugovornom stranom, valjalo je o ništetnosti predmetne odredbe Ugovora o kreditu, i primjenom naprijed citirane odredbe čl. 81. i 87. ZZP/03, zaključiti istovjetno kao i sud prvog stupnja, da se radi o ništetnoj odredbi Ugovora, pri čemu je ovdje za ukazati i na pravno shvaćanje zauzeto na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i sudaca Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su IV – 308/2020, od 5. studenoga 2020., točka 8., koje glasi: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“

18. Iz navedenog razloga, suprotni žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantni, čime se ukazuju neosnovanima žalbeni navodi tuženice da sporni dio odredbe čl. 8. predmetnog Ugovora o kreditu ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu

odredbe čl. 81. ZZP/03.

19. Interpretirajući nacionalno pravo i u svjetlu prava Europske unije kroz odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama), na žalbene navode tuženice kojima se poziva na transparentnost sporne odredbe o naknadi, je za odgovoriti da zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali pored navedenog, i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, pri čemu navedeno, istina, ne traži nužno da se u ugovoru o kreditu specificirano navedu sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita, na što tuženica žalbenim navodima određeno upire pozivom na praksu Suda Europske unije, međutim, imajući u vidu da se, prema shvaćanju ovog suda, kod provođenja testa poštenosti mora preispitati - tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, između ostalog, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, to je, suprotno žalbenim prigovorima tuženice (kojima upire na to da se u konkretnom slučaju ne treba provoditi test poštenosti), kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, svakako potrebno ocijeniti bi li od potrošača bilo razumno očekivati da bi prihvatili takvu ugovornu odredbu i u situaciji pojedinačnih pregovoranja, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača temeljem kojih je mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu, dok se iz okolnosti konkretnog slučaja (imajući u vidu da se radi o standardnom ugovoru te da se o spornoj odredbi nije pregovaralo), može zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

20. Stoga se pitanje uzrokuje li predmetna ugovorna odredba značajnu neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, potrošač bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), s time da tijekom prvostupanjskog postupka, ali isto tako niti sada u žalbi, sama tuženica niti ne tvrdi da je bez predmetne naknade za obradu kredita bilo moguće sklopiti ugovor.

21. Ovdje valja ukazati i na praksu Suda EU koja je odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13/EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

22. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o stambenom kreditu, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke, imajući u vidu i ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje je, imajući u vidu općepozntu činjenicu, utvrđeno da su nepoštene i time ništetne), može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita, niti oko njezinog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (u tom smislu i Rev- 673/2023-3 od 13. veljače 2024., Rev-1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev- 715/2024 od 22. svibnja 2024.).

23. Utoliko su neosnovani žalbeni navodi tuženice kojima prigovara da je prvostupanjski sud propustio utvrditi nužne pretpostavke nepoštenosti sporne odredbe te činjenicu da bi ista uzrokovala znatnu neravnotežu na štetu tužitelja, jer suprotno proizlazi iz sadržaja spisa i izvedednih dokaza, dok to što o ništetnosti sporne odredbe sud prvog stupnja nije odlučivao u svjetlu odredbi Zakona o zaštiti potrošača, već isključivo temeljem odredbi ZOO-a, za odgovoriti je da je navedeno postupanje suda prvog stupnja bilo u skladu s činjeničnim navodima tužbe, imajući u vidu da je prilikom odlučivanja o osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva primijenio materijalno pravo na činjenice kako su iste iznesene u tužbi i utvrđene tijekom postupka.

24. Stoga su neosnovani i žalbeni navodi tuženice kako je prvostupanjski sud pobijanom presudom zauzeo pravno shvaćanje koje je u suprotnosti s tumačenjem Suda EU u pogledu tumačenja prava Europske unije, konkretno Direktive 93/13 EEZ, kao što su neutemeljeni i žalbeni navodi u odnosu na pogrešnu primjenu prava Europske unije.

25. Nadalje, pravilno prvostupanjski sud, i prema ocjeni ovoga suda, zaključuje da tuženica ničim nije dokazala stvarnu štetu (koja je za nju nastala prijevremenom otplatom kredita) i njezinu visinu, sukladno odredbi čl. 1068. st. 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85, 57/89, „Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje ZOO/91), koji Zakon se ima primijeniti na konkretan pravni odnos s obzirom na to da je bio na snazi u vrijeme sklapanja spornog Ugovora o kreditu (pri čemu se prvostupanjski sud pogrešno poziva na odredbu čl. 1024. sada važećeg Zakona o obveznim odnosima iz 2005., s time da je navedena odredba istovjetna odredbi prije važećeg ZOO/91), odnosno da nije dokazao koje je to objektivno nastale troškove tuženica izravno pretrpila prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita.

26. Naime, odredbom čl. 1068. st. 2. ZOO/91, propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali da je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, dok je stavkom 3. istog članka propisano da je korisnik kredita dužan u tom slučaju naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. Iz navedene zakonske odredbe proizlazi kako banka kod prijevremene otplate kredita ima pravo samo na naknadu stvarno pretrpljene štete.

27. Cijeneći navedenu odredbu čl. 8. predmetnog Ugovora o kreditu, valja primijetiti da se nigdje u tom članku, kao niti u cijelom Ugovoru o kreditu, ne navodi koliko iznosi ta naknada ili taksa koju je korisnik kredita u obvezi naknaditi banci u slučaju prijevremene otplate kredita, kao niti što ona obuhvaća, a sve s obzirom na žalbene prigovore tuženice da ta naknada predstavlja iznos troškova likvidnosti kredita i administrativnih troškova prijevremenog zatvaranja kredita te da to predstavlja unaprijed ugovorom utvrđen iznos naknade štete, pri čemu iz predmetnog Ugovora ne proizlazi niti to da bi banka takvu naknadu ugovorila kao iznos unaprijed utvrđenog iznosa štete.

28. Kako u konkretnom slučaju tuženica nije dokazala koje je to objektivno nastale troškove izravno pretrpila prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, opravdano je za zaključiti da je sporna odredba (čl. 8. st. 3. Ugovora), suprotna odredbi čl. 1068. st. 3. ZOO/91 (kako je to pravilno zaključio i sud prvog stupnja, pri čemu se pogrešno pozvao na odredbu čl. 1024. st. 3. kasnijeg ZOO/05, koja je istovjetnog sadržaja), a u konkretnom slučaju, tuženica nije dokazala da je pretrpila štetu uslijed prijevremene otplate kredita, niti da se radilo o troškovima koji su razmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali, pa se i u tom smislu radi o ništetnoj (pravilno ništavoj) odredbi u skladu s čl. 104. st. 1. ZOO/91, kako je to zaključio i sud prvog stupnja, tako da se žalbeni navodi tuženice kojima osporava da je riječ o naknadi koja je od tužitelja nepošteno naplaćena, ne mogu prihvatiti, jer se radi o plaćanju naknade koje ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima tuženice

29. Protivno žalbenim navodima tuženice, niti iz nalaza i mišljenja financijske vještakinje Natalije Jambrečić ne proizlazi dokazanom tvrdnja tuženice o objektivno nastalim troškovima koji bi bili posljedica prijevremene otplate kredita, iz kojeg vještačenja, a isto tako niti iz dostavljene dokumentacije te iskaza svjedoka LT (koji je samo generalno iskazivao o višku likvidnosti koji je potaknula financijska kriza tijekom 2016., kada je otplaćen i sporni kredit te činjenici da je svaki prijevremeni povrat kredita za banku predstavljao dodatan višak likvidnosti te da su kamatne stope na međubankarskom tržištu bile negativne), nije moguće utvrditi da je tuženica imala troškove plaćanja kamata radi kreditiranja tužitelja u matičnoj banci, kao niti administrativne troškove obrade zahtjeva za prijevremenu otplatu kredita.

30. Vezano za pitanje nastalih troškova likvidnosti i administrativnih troškova, navedenim vještačenjem su isti prikazani kao gubitak kamatnih prihoda, u odnosu na koje je sud prvog stupnja pravilno zaključio da se naknada stvarno pretrpjele štete, odnosno onih troškova koji bi tuženici kao vjerovniku nastali prijevremenom otplatom kredita, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela kamata, pri čemu je vještakinja i u odnosu na plaćeni iznos naknade od 1.787,07 eura, utvrdila da isti djelomično predstavlja nadoknadu izgubljenih kamatnih prihoda tuženice, dok je za iznos od 500,00 kuna obrazlagala da se radi o minimalnom iznosu naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita (koja iznosi 3% od iznosa nedospjele glavnice), tako da ne stoji niti žalbena tvrdnja tuženice da su vještačenjem utvrđeni troškovi administracije zbog povećanog opsega posla u iznosu od 500,00 kuna.

31. Stoga, suprotno žalbenim tvrdnjama tuženice, kako tuženica tijekom postupka nije dokazala da je imala stvarne troškove koji bi bili posljedica prijevremene otplate kredita, time nije dokazala niti to da se u konačnici obračunata visina naknade odnosi na stvarno nastale troškove, pri čemu se naknada za prijevremenu otplatu kredita ne može smatrati niti ugovorenim iznosom naknade štete iz čl. 265. st. 3. ZOO/91 (koja propisuje da je pravovaljana odredba ugovora kojom se određuje najviši iznos naknade, ako tako određeni iznos nije u očitom nerazmjeru sa štetom i ako za određeni slučaj nije što drugo zakonom određeno). Naime, prijevremenom otplatom kredita tužitelj nije povrijedio ugovorne odredbe na način da obvezu ne bi ispunio ili da bi zakasnio s njezinim ispunjenjem, nego je iskoristio zakonsko pravo propisano posebnim odredbama iz čl. 1068. st. 2. ZOO/91 i čl. 64. st. 1. ZZP/03, ali i općom odredbom o pravu na prijevremeno ispunjenje novčane obveze iz čl. 398. ZOO/91, pa odredba čl. 265. st. 3. ZOO/91 koja propisuje mogućnost ugovaranja naknade za slučaj povrede ugovorne obveze ne može biti primjenjiva (odnosno sada čl. 345. st. 3. ZOO/05 koji je istovjetan navedenoj odredbi čl. 265. st. 3. ZOO/91).

32. Neovisno o tome što su točni žalbeni navodi tuženice kojima ističe da ZPKa, propisuje pravo vjerovnika na isplatu naknade u slučaju prijevremene otplate kredita, taj Zakon se ne primjenjuje na kredite sklopljene prije njegovog stupanja na snagu, pa tako niti na konkretan slučaj (Ugovor o kreditu je sklopljen 3. svibnja 2005.). Navedenim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenosi Direktiva 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima te je u čl. 16. propisano da u slučaju prijevremene otplate kredita vjerovnik ima pravo na pravednu i objektivnu naknadu za moguće troškove izravno povezane s prijevremenom otplatom kredita, pod uvjetom da je kredit prijevremeno otplaćen u razdoblju tijekom kojega se primjenjivala fiksna kamatna stopa (st. 2.) te da se naknada iz st. 2. toga članka ne plaća ako se otplata izvršava prema ugovoru o osiguranju koje je jamstvo otplate kredita, ako se radi o dopuštenom prekoračenju ili ako je kredit otplaćen u razdoblju tijekom kojega nije određena fiksna kamatna stopa (st. 3.), što bi za konkretni slučaj (kada bi se navedena odredba primjenjivala) značilo da tuženica ne bi imala pravo na naknadu za prijevremenu otplatu kredita jer je predmetni kredit osiguran založnim pravom i jer je otplaćen u razdoblju tijekom kojeg nije određena fiksna kamatna stopa.

33. Pri tome je i pozivanje tuženice na potrebu teleološkog tumačenja odredbe čl. 1024. ZOO/05 u smislu Zakona o kreditnim institucijama („Narodne novine“, br. 159/213, 19/15, 102/15, 15/18, 70/19, 47/20, 146/20, 151/22 i 145/24), te na činjenicu da je navedenim Zakonom također dopušteno ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita, samo po sebi bez utjecaja na pravilnost zaključka suda prvog stupnja o ništetnosti sporne odredbe u konkretnom slučaju.

34. Utoliko su neosnovani i bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke i svi preostali žalbeni navodi tuženice kojima tvrdi da bi iznos koji je tuženica naplatila tužitelju odgovarao dijelu iznosa štete koju tuženica trpi zbog prijevremene otplate kredita, pozivajući se pri tome na praksu suda Europske unije (predmet Lexitor sp. z.o.o.) i na mišljenje nezavisnog odvjetnika u tom predmetu.

35. Nadalje, kako proizlazi iz stanja spisa, a to je i između stranaka nesporno, tužitelj je svoju obvezu u cijelosti izvršio, plaćanjem ugovorene naknade koja je ovom odlukom utvrđena ništetnom.

36. Stoga, pravilno prvostupanjski sud, suprotno žalbenim prigovorima tuženice zaključuje o pravu tužitelja potraživati od tuženice onaj iznos koji je tužitelj temeljem ništave odredbe platio tuženici, pri čemu to što se sud prvog stupnja odlučujući o navedenom pravu tužitelja pogrešno pozvao na odredbe kasnijeg ZOO/05 (čl. 323. st. 1., u vezi s čl. 1111. i čl. 1115. ZOO/05), nije bilo od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke u tom dijelu (kojim se odlučivalo o navedenom pravu tužitelja) jer je pravilnom primjenom odredbe čl. 104. st. 1. ZOO/91, u vezi s odredbom čl. 210. i čl. 214. ZOO/91, trebalo jednako odlučiti, imajući u vidu da je utvrđenjem sporne ugovorne odredbe ništavom tužitelj stekao subjektivno pravo na restituciju neosnovano isplaćenog iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

37. Također su neosnovani i istaknuti žalbeni navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u pogledu tijeka zateznih kamata, jer je, suprotno žalbenim navodima tuženice, pravilno odlučeno o tijeku zateznih kamata, imajući u vidu da je tuženica nesavjestan stjecatelj činjenicom da je zaključila ugovor s ugovornom odredbom koja je već tada bila protivna gore navedenim odredbama ZOO/91 te odredbama Zakona o zaštiti potrošača i kao takva ništava, slijedom čega je osnovano prvostupanjski sud naložio tuženici da zatezne kamate na utuženi iznos plati od dana stjecanja neosnovano plaćenog iznosa (odnosno od 1. prosinca 2016. kako to zahtijeva tužitelj).

38. Slijedom obrazloženog, neosnovani su žalbeni navodi koji se odnose na tijek zateznih kamata, a utoliko su bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke i daljnje žalbene tvrdnje tuženice kojima se u tom kontekstu poziva na činjenicu da je njezina djelatnost pod kontrolom regulatora te na izvod iz zapisnika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Su-IV-222/04 od 5. ožujka 2004., i pravno shvaćanje koje govori o ugovornim stranama kao savjesnim stjecateljima iz ništavog ugovora o zajmu te pravu na zatezne kamate od podnošenja zahtjeva.

39. Slijedom svega obrazloženog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu žalbu tuženice i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu odluke o glavnoj stvari te odlučiti kao u izreci pod točkom I. izreke ove drugostupanjske presude.

40. Međutim, žalbeni navodi tuženice kojima prigovora pravilnosti odluke o parničnom trošku, ukazuju se djelomično osnovanim. Naime, odluka o troškovima postupka utemeljena je pravilno na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i 155. ZPP-a, pri čemu je sud prvog stupnja obračunavajući navedeni trošak sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23, dalje: Tarifa), pogrešno odmjerio nagradu punomoćnicima tužitelja po Tbr. 8. toč. 1. Tarife za ukupno 6 podnesaka, imajući u vidu da odvjetniku pripada nagrada po tom tarifnom broju samo za 4 obrazložena podneska, čemu tuženica žalbenim navodima osnovano prigovara, tako da je pravilnom primjenom materijalnog prava po Tbr. 8. toč. 1. Tarife, punomoćnicima tužitelja valjalo priznati nagradu po tom Tarifnom broju za 4 obrazložena podneska po 100 bodova, što je ukupno 400 bodova, dok je za preostala dva podneska punomoćnicima tužitelja valjalo priznati nagradu po Tbr. 8. toč. 3. Tarife. Osnovano tuženica prigovara i dosuđenim materijalnim troškovima za pristup na 4 održana ročišta u iznosu od 12,88 eura u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a, imajući u vidu da se navedeni troškovi odnose na troškove puta punomoćnika tužitelja čije je sjedište izvan područja suda pred kojim se vodila parnica (sjedište Odvjetničkog ureda je u Varaždinu, a parnica se vodila pred Općonskim sudom u Čakovcu, gdje je i prebivalište tužitelja), koji troškovi mogu iznositi samo toliko koliko bi iznosili troškovi odvjetnika čije je sjedište u mjestu suda pred kojim se vodila parnica, u kojoj situaciji troškova puta iz [adresa] u [adresa] ne bi bilo. Pri tome, neosnovano tuženica prigovara pogrešno priznatom trošku za pristup punomoćnika tužitelja na ročište održano 2. studenog 2022. po Tbr. 9. toč. 1. Tarife, s obzirom na to da se na navedenom ročištu raspravljalo o glavnoj stvari, slijedom čega odvjetniku pripada nagrada po tom tarifnom broju.

41. Stoga, tužitelju pripada pravo na trošak za sastav četiri podneska po Tbr. 8. toč. 1. Tarife (ukupno 400 bodova), za sastav četiri podneska po Tbr. 8. toč. 3. Tarife (ukupno 200 bodova), što uz pravilno priznate troškove (koje tuženica određeno ne spori), za sastav tužbe po Tbr. 7. toč. 1. Tarife (100 bodova), za zastupanje na četiri ročišta po Tbr. 9. toč. 1. Tarife (ukupno 400 bodova) te za sastavljanje žalbe na rješenje o prekidu postupka s kojom je tužitelj uspio po Tbr. 10. toč. 4. Tarife (50,00 bodova), čini ukupno 1150 bodova, a što prema vrijednosti boda od 2,00 eura iznosi 2.300,00 eura, što uz pripadajući PDV od 575,00 eura, čini iznos od 2.875,00 eura, koji iznos zajedno s troškom plaćene pristojbe za tužbu od 66,36 eura, čini u konačnome iznos od 2.941,36 eura.

42. Stoga je odluku o troškovima postupka za iznos od 2.941,36 eura valjalo potvrditi, te primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a odlučiti kao pod točkom I. izreke ove drugostupanjske odluke, a u preostalom dijelu za iznos od 176,52 eura, odluku suda prvog stupnja preinačiti, i taj dio zahtjeva tužitelja odbiti i primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a odlučiti kao pod toč. II. izreke ovog presude.

43. Tuženica je odbijena sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka, jer je sa žalbom uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva koji se odnosi na troškove postupka, sukladno čl. 154. st. 5. ZPP-a, u svezi čl. 166. st. 1. ZPP-a. (točka III. izreke ove odluke).

44. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 13. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš