Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: P-495/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Meliti Šmentanec-Klarić, temeljem prijedloga višeg sudskog savjetnika-specijalista Aleksandra Drakulića, u parničnom predmetu tužitelja BU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Mariji Martinez-Ostroški, odvjetnici iz Varaždina, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne javne rasprave, zaključene 13. svibnja 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka te tužitelja osobno, te objave presude i rješenja, 13. lipnja 2025.,

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva sukladno podnesku tužitelja od 14. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb OIB: 92963223473, isplatiti tužiteljici BU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] iznos od 1.769,54 eura zajedno za zakonskim zateznim kamatama tekućim na:

- iznos 17,01 EUR od 1. srpnja 2010.,

- iznos 21,90 EUR od 1. kolovoza 2010.,

- iznos 30,75 EUR od 1. rujna 2010.,

- iznos 26,08 EUR od 1. listopada 2010.,

- iznos 22,57 EUR od 1. studenog 2010.,

- iznos 33,25 EUR od 1. prosinca 2010.,

- iznos 39,85 EUR od 1. siječnja 2011.,

- iznos 35,07 EUR od 1. veljače 2011.,

- iznos 35,77 EUR od 1. ožujka 2011.,

- iznos 32,33 EUR od 1. travnja 2011.,

- iznos 33,39 EUR od 1. svibnja 2011.,

- iznos 45,08 EUR od 1. lipnja 2011.,

- iznos 46,72 EUR od 1. srpnaj 2011.,

- iznos 59,66 EUR od 1. kolovoza 2011.,

- iznos 54,96 EUR od 1. rujna 2011.,

- iznos 47,65 EUR od 1. listopada 2011.,

- iznos 47,46 EUR od 1. studenog 2011.,

- iznos 46,65 EUR od 1. prosinca 2011.,

- iznos 49,31 EUR od 1. siječnja 2012.,

- iznos 52,24 EUR od 1. veljače 2012.,

- iznos 52,32 EUR od 1. ožujak 2012.,

- iznos 50,51 EUR od 1. travnja 2012.,

- iznos 51,23 EUR od 1. svibnja 2012.,

- iznos 52,33 EUR od 1. lipnja 2012.,

- iznos 51,15 EUR od 1. srpnja 2012.,

- iznos 51,25 EUR od 1. kolovoza 2012.,

- iznos 50,16 EUR od 1. rujna 2012.,

- iznos 48,14 EUR od 1. listopada 2012.,

- iznos 50,60 EUR od 1. studenog 2012.,

- iznos 51,49 EUR od 1. prosinca 2012.,

- iznos 51,14 EUR od 1. siječnja 2013.,

- iznos 47,54 EUR od 1. veljače 2013.,

- iznos 50,03 EUR od 1. ožujka 2013.,

- iznos 50,60 EUR od 1. travnja 2013.,

- iznos 49,49 EUR od 1. svibnja 2013.,

- iznos 46,17 EUR od 1. lipnja 2013.,

- iznos 44,78 EUR od 1. srpnja 2013.,

- iznos 45,94 EUR od 1. kolovoza 2013.,

- iznos 47,20 EUR od 1. rujna 2013.,

- iznos 49,77 EUR od 1. listopada 2013.,

pa do isplate i to po stopi koja se određuje do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB- a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi zakonske zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi zakonske zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, da tužiteljici BU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.825,00 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu radi isplate.

2. U tužbi, u bitnom, navodi:

- da je tužiteljica kao korisnik kredita 19.09.2006. godine sklopila s tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu br. 3207447033/06 koji je solemniziran 20.09.2006. kod javnog bilježnika Rankice Benc iz Varaždina pod brojem OU-705/2006-2; da je navedenim ugovorom tuženik odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti od 16.412,37CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita.

- da je namjena kredita bila kupnja automobila s rokom otplate u 84 mjesečnih anuiteta; da je člankom 2. Ugovora ugovoreno da je korisnik kredita dužan Kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 16.412,37 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,20 % godišnje, interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja,

- da je člankom 6. ugovora ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF 233,52 obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja; da iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ugovora,

- da je ugovorena nadležnost prema sjedištu podružnice banke, a ugovor je sklopljen u podružnici tuženika u Varaždinu, pa je u ovom slučaju nadležan Općinski sud u Varaždinu, a koji je nadležan i prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača,

- da se poziva na presudu Trgovačkog suda, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., te presudu istog suda broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. te presudu Vrhovnog suda broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., a iz kojih odluka da proizlazi ništetnost ugovaranja jednostrano promjenjive kamatne stope te ugovaranja valutne klauzule,

- da tužena nije tijekom sklapanja ugovora pregovarala s tužiteljicom niti obavijestila tužiteljicu kao potrošača o svim parametrima nužnim za donošenje informirane i valjane odluke, a posebno ne o posebnim valutnim rizicima povezanim uz švicarski franak niti o razlozima zašto se kredit veže uz valutu koja nije službena valuta RH; da je tužena tužiteljicu, kao i druge brojne korisnike kredita, poticala na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima, navodeći da se radi o najpovoljnijem kreditu i "sigurnoj" valuti, te da je kamata na kredite u CHF najniža; da je navedenim postupanjem tužena rizik promjene vrijednosti valute u cijelosti prebacila na tužiteljicu i učinila neizvjesnom ukupnu obvezu tužiteljice temeljem sklopljenog ugovora i time prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača; da je navedeno postupanje protivno i odredbama Zakona o obveznim odnosima, prvenstveno načelu savjesnosti i poštenja,

- da iz odluke Vrhovnog suda RH, posl.br. Rev 2245/17 od 20.03.2018.g. proizlazi da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe, slijedom čega je jasno da u ovom konkretnom slučaju zastara nije nastupila u odnosu na zahtjev u vezi sa valutnom klauzulom (ista je počela teći 14.06.2018.g.); da je u pogledu zastare restitucijskih zahtjeva Vrhovni sud RH zauzeo stav izražen u pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020.g., a prema kojem zastara počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora; da je 31.01.2022.g. Vrhovni sud RH zauzeo stav izražen u pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača,

- da je nesporno utvrđeno da su odredbe ugovora, koje se odnose na ugovaranje primjene valutne klauzule u švicarskim francima i iznos otplate veže uz srednji tečaj tuženika za švicarski franak važeći na dan plaćanja anuiteta i glavnice, odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, odnosno da su odredbe čl. 2. st.1. i 6. st.1. Ugovora o kreditu nepoštene, a time i ništetne,

- da stoga tužiteljica podnosi tužbu kojom traži od tužene isplatu preplaćenog novčanog iznosa anuiteta i to kao razliku uplaćenih iznosa anuiteta na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju HNB i iznosa obračunatog po početnom tečaju CHF, budući da je isti preplaćeni iznos stečen bez ikakve pravne osnove (čl. 1111. ZOO); da premda su i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke ništetne, u ovom postupku tužiteljica (zbog nastupa zastare) potražuje samo preplaćene iznose zbog promjene valute CHF.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu, u bitnom, navodi:

- da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila kojim je tužitelju na raspolaganje stavljen kredit u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 16.412,37 EUR,

- da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da sredstvima kredita koristi isključivo za potrošačke svrhe,

- ističe prigovor zastare navodeći da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima; pritom da bi, čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina), potraživanje tužitelja također bilo u zastari,

- da su odluka Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i odluka Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. nepravilne i nezakonite, pri čemu se poziva na odluku suda EU u predmetu C-81/19 iz koje da proizlazi kako je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima,

- da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora i to na takav način da je mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak; da je i svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio dostavljen materijal pod nazivom "Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005. godine" u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom,

- da se protivi i plaćanju zateznih kamata na pojedinačne iznose od dana plaćanja, a pozivom na odredbu članka 214. Zakona o obveznim odnosima odnosno 1115. citiranog Zakona, smatrajući da bi tužitelj u slučaju uspjeha u sporu eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos od podnošenja tužbe.

4. Uzimajući u obzir da je tuženik prigovorio mjesnoj nenadležnosti ovoga suda, o prigovoru je doneseno posebno rješenje br. P-495/2023-5 od 8. ožujka 2024., koje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž-262/2024-2 od 16. travnja 2024., te je nakon pravomoćnosti rješenja postupak nastavljen pred ovim sudom kao stvarno i mjesno nadležnim.

5. Nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od 14. ožujka 2025. specificirao tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka na način da u nastavku postupka potražuje od tuženika iznos od 1.769,54 EUR sa kamatom na pojedinačne mjesečne iznose te je na taj način preinačio tužbeni zahtjev (povećavši isti sa inicijalnih 1.754,10 EUR na 1.769,54 EUR). O preinaci se tuženik nije posebno očitovao pa je sud dopustio preinaku tužbe na temelju odredbe čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP), nalazeći da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama te odlučio kao u izreci rješenja.

6. Tijekom dokaznog postupka pročitani su: ugovor o kreditu (stranice 10-17 spisa), izračun preplaćenih iznosa (stranice 18-23 spisa), specifikacija uplata (stranice 24-31 spisa), otplatna tablica (stranice 32-35 spisa), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu (stranica 36 spisa), pregled prometa po partiji kredita (stranice 72-79 spisa), sudska praksa i izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje (stranice 49-71, 80- 84, 91-128 spisa), sudska praksa (stranice 144-181 spisa), nalaz i mišljenje financijsko- knjigovodstvenog vještaka (stranice 199-208 spisa), očitovanje vještaka (stranice 224- 225 spisa), te su saslušani financijsko-knjigovodstveni vještak i tužitelj.

7. Odluku kao u izreci sud je donio prema svojem uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka.

8. Tužbeni zahtjev je osnovan.

9. Nesporno je među strankama, a proizlazi i iz provedenih dokaza, da su stranke sklopile Ugovor o namjenskom kreditu radi kupnje osobnog vozila, da je tužitelju isplaćen kredit u iznosu od 16.412,37 CHF obračunat prema srednjem tečaju HNB-a, da je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica kredita, te da su se rate kredita tužitelju povećavale kroz period njegove otplate, a uslijed promjene tečaja CHF.

10. Sporna je osnova potraživanja tužitelja; prije svega ima li tužitelj u pogledu pravnog odnosa na koji se odnosi tužbeni zahtjev svojstvo potrošača te je li kredit u cijelosti koristio u potrošačke svrhe, je li kao potrošač informiran o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti o rizicima koje nosi zaključenje predmetnog ugovora, a u odnosu na obvezu plaćanja rata kredita vezanih uz valutnu klauzulu CHF, može li se na konkretni slučaj primijeniti presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., te je li potraživanje tužitelja obuhvaćeno zastarom.

11. Sukladno čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11.; dalje: ZOO) kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

12. Sukladno čl. 81. st. 1., st. 2., st. 3. i st. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, dalje: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

13. Sukladno čl. 87. st. 1. i st. 2. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava, pri čemu ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

14. Presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14.6.2018., utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih i ovdje tuženika kao banke, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik kao banka potrošače u cijelosti informirala o svim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve to isključivo na štetu potrošača. Također je točkom 9. izreke presude naloženo svim tuženima da prekinu s gore opisanim postupanjem te im je naloženo da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti navedena presuda.

15. Valja reći da je i u presudi i rješenju poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio da se odbija kao neosnovana revizija, između ostalih i ovdje tuženika kao 1. tuženika iz kolektivne tužbe protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je utvrđeno da su te banke u određenim navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP-a u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br.: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09; dalje: ZZP/09).

16. Dakle, u ovome predmetu radi se o parnici koja tematski pripada velikom broju u bitnome istovjetnih parnica, a odnosi se na pravna pitanja o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske već zauzeo relevantno pravno stajalište koje je primjenjivo i na ovaj predmet. Pritom ovaj sud polazi od nespornih utvrđenja gore navedenih sudova da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu te ugovaranje plaćanja na način da je glavnica vezana za valutu u švicarskom franku bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, da se o tim odredbama sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, da potrošač na njihov sadržaj nije imao utjecaja, te je takvim ugovornim odredbama potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, a takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita

- potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, prije svega ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava.

17. Sukladno čl. 502.a ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

18. Sukladno čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

19. Upravo se na spomenuta utvrđenja tužitelj i poziva u ovoj tužbi i na njima temelji tužbeni zahtjev.

20. Tuženikov prigovor zastare ovaj sud nalazi neosnovanim. Naime, opći zastarni rok sukladno odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima iznosi pet godina. Kako se tužitelj poziva na spomenutu presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., a imajući u vidu da je tužba u ovom predmetu podnijeta 13. lipnja 2023., to je evidentno da nije protekao rok zastare od pet godina. Pritom valja uputiti i na zaključak građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske donijet na sjednici od 30. siječnja 2020., a koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora".

21. Odredbom čl. 7. st. 1. ZPP-a propisano je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, dok je odredbom čl. 219. st. 1. ZPP-a propisano da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili pobija navode i dokaze protivnika.

22. Nadalje, odredbom čl. 221.a. ZPP-a propisano je da će sud ukoliko na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja.

23. Sukladno odluci Ustavnog suda RH broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., uzimajući u obzir tvrdnju tuženika da je tužitelj bio informiran o svim bitnim parametrima rizika fluktuacije tečaja švicarskog franka, sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja.

24. Iz iskaza tužiteljice saslušane na ročištu od 13. svibnja 2025. - koji ovaj sud nalazi vjerodostojnim, uzimajući u obzir da ista iskazuje životno i okolnosno, te je njezin iskaz komplementaran ostalim provedenim dokazima – proizlazi, u bitnom, da je predmetni kredit uzela radi kupnje osobnog vozila koje joj je bilo nužno kako bi mogla putovati na posao u Trnovec, a kamo je njezin poslodavac Boxmark izmjestio proizvodni pogon; da je vozilo koje je htjela kupiti pronašla u auto kući Zubak te su joj djelatnici iste kuće ponudili jedan od već pripremljenih kredita; da je postojala mogućnost uzimanja kredita od strane više banaka, ali da je odabrala kredit u Zagrebačkoj banci jer je bila njihov klijent; da nije imala nikakav kontakt vezano za kredit sa djelatnicima banke već je sve dogovarano putem djelatnika auto kuće; da je kod njih pripremljen ugovor o kreditu koji je ona potom odnijela kod javnog bilježnika na potpis; da nije bilo nikakve mogućnosti pregovora o bilo kojoj odredbi ugovora s djelatnicima auto kuće; da je sam ugovor bio unaprijed pripremljen te ga je ona mogla potpisati ili od njega odustati; da joj nitko od djelatnika auto kuće niti javni bilježnik nije pojašnjavao rizike sklapanja ugovora u valuti CHF odnosno parametre na temelju kojih se određuje promjenjiva kamatna stopa; da joj je javni bilježnik samo naveo o kojoj se rati kredita radi, koliko je njegovo trajanje, te da je isti dužna redovno podmirivati; da je vozilo koje je kupila korišteno isključivo za njene osobne potrebe; da su uplate rata kredita vršene putem trajnog naloga; da je rata kredita u početku iznosila oko 1.050,00 kuna, a kasnije porasla i do 1.500,00 kuna; da je znala da postoji mogućnost da dođe do toliko velikog povećanja rate, kredit sasvim sigurno ne bi uzimala; da je u to vrijeme bila samohrani roditelj te joj je povećanje rate kredita jako teško palo.

25. Vezano za navode tuženika kojima tužitelju osporava svojstvo potrošača, odnosno da on nije dokazao da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe, valja navesti da je potrošač, u smislu čl. 3. ZZP-a, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

26. Kako kupnja osobnog vozila, zbog koje namjene je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu, a što proizlazi iz iskaza tužitelja te samog Ugovora (čl. 6.), očito predstavlja svrhu koja nije namijenjena poslovnoj aktivnosti odnosno poduzetničkoj djelatnosti tužitelja, a tuženik ničime ne dokazuje suprotno, to je isti propustio dokazati da tužitelj u konkretnom pravnom odnosu nije djelovao kao potrošač. Jednako tako tuženik je propustio dokazati da bi tužitelj primljena sredstva koristio u neku drugu namjenu, odnosno za svrhe izvan potrošačkih.

27. Sukladno iznesenom, sud nalazi da tuženik sukladno čl. 219. st. 1. i čl. 221.a. ZPP- a u ovome postupku ničime nije dokazao da bi prije sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu informirao tužitelja o rizicima ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, dok s druge strane iz samog Ugovora te iskaza tužitelja (iz kojih se utvrđuje da je sklopljen namjenski ugovor za kupnju osobnog vozila, a koji je u tu svrhu i utrošen) jasno proizlazi kako je tužitelj spram tuženika kao banke djelovao kao potrošač.

28. Na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za ekonomiju – financije i računovodstvo – koji sud u cijelosti prihvaća s obzirom da je izrađen temeljem cjelokupne dokumentacije sadržane u spisu, da isti jasno i razumljivo prikazuje izračun preplaćenog iznosa, te da stranke u odnosu na matematički izračun vještaka nisu imale prigovora - ovaj je sud utvrdio da je tužitelj zbog promjene tečaja CHF, a u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u razdoblju od 1. srpnja 2010. do 1. listopada 2013. više platio 1.769,54 EUR. Pri tome je vještak uzeo u obzir i razdoblje kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita, a ovaj je sud stava da je upravo takav način izračuna ispravan jer je potrebno sagledati ukupni period otplate i ukupni iznos preplate uz primjenu tečaja koji se primjenjivao na dan isplate kredita tijekom cijelog ugovornog razdoblja, a takav pristup je u skladu i s načelom pravičnosti i poštenja u pravnom prometu. Stoga je sud usvojio tužbeni zahtjev i naložio tuženiku isplatiti tužitelju preplaćeni iznos kako je utvrđen nalazom stalnog sudskog vještaka, a s kojim je tužitelj uskladio svoj tužbeni zahtjev.

29. Odluka o zateznoj kamati u skladu je odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje: ZOO).

30. Odluku o trošku sud je donio temeljem čl. 154. st. 1. te čl. 155. ZPP-a,. Visina troškova određena je sukladno vrijednosti predmeta spora, uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa).

31. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe, sastava podneska od 14. ožujka 2025., te podneska od 28. ožujka 2025. u iznosu od 250,00 EUR po podnesku (Tbr. 7. t. 1. i Tbr. 46. Tarife), trošak zastupanja na ročištima od 21. veljače 2024., 1. listopada 2024. te 13. svibnja 2025. u iznosu od 250,00 EUR po ročištu ( Tbr. 9. t. 1. i Tbr. 46. Tarife), trošak vještačenja u iznosu od 200,00 EUR, te trošak zastupanja na ročištu radi objave presude u iznosu od 125,00 EUR, odnosno ukupan trošak u iznosu od 1.825,00 EUR. Nije mu priznat trošak sastava podneska od 17. ožujka 2025. kao nepotreban za vođenje postupka; iz istog razloga nije mu priznat niti trošak preliminarnog vještačenja za potrebe tužbe, pri čemu je uzeto u obzir i da dokaz o nastanku navedenog troška dostavlja tek na posljednjem ročištu, odnosno nakon zaključenja prethodnog postupka. Zakonske zatezne kamate na dosuđeni trošak određene su sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.

32. Slijedom iznesenog odlučeno je kao u izreci.

Varaždin, 13. lipnja 2025.

Sutkinja

Melita Šmentanec-Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja može se izjaviti žalba Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana dostave presude i rješenje ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude i rješenja, a podnosi se putem ovog suda u tri istovjetna primjerka. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda i rješenje objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude i rješenja obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda i rješenje objavljuje. Ovjereni prijepis presude i rješenja stranka može preuzeti u sudskoj zgradi. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda i rješenje objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).

Dostaviti:

1. tužitelj – po punomoćnici Mariji Martinez-Ostroški, odvjetnici iz Varaždina

2. tuženik – po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba