Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-1089/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje Branke Guljaš, predsjednice vijeća te suca Berislava Babića, suca izvjestitelja i člana vijeća i sutkinje Katice Krajnović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice DV, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Željki Kupčerić-Trcović, odvjetnici iz Đakova, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Domagoju Petrinoviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovornih odredbi i isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu poslovni broj P- 1049/2019-36 od 16. lipnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 12. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalba se odbija kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu poslovni broj P-1049/2019-36 od 16. lipnja 2023.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbi Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006 od 17. svibnja 2006. zaključen između tužiteljice DV, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnika kredita i Slavonske banke d.d. Osijek, pravnog prednika tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, [osobni identifikacijski broj], kao kreditora, i to:

- čl. 2. koji glasi: "… CHF odnosno u protuvrijednosti HRK prema srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja kredita.";

- čl. 3. toč. 3. koji glasi: "… podmiruje se u kunama obračunanim po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja.";

- čl. 3. toč.4. koji glasi: " Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po važećem srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja.";

- čl. 4. koji glasi: "… kamatna stopa promjenjiva…";

- čl. 4. koji glasi: "Izmjena kamatne stope se smatra sastavnim dijelom ovog Ugovora, bez posebnog zaključivanja Aneksa ovom Ugovoru, a što stranke potvrđuju svojim potpisom na ovom Ugovoru.".

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., [osobni identifikacijski broj], iz Zagreba, Slavonska avenija 6, da tužiteljici DV, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 1.490,18 € / 11.227,76 kn1 na ime preplaćenih kamata kao i iznosa razlike povećanja mjesečnih anuiteta zbog ugovorene valutne klauzule (promjena tečaja CHF u odnosu na kune), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, do 31. prosinca 2022., a od 01. siječnja 2023. sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, koja teče od dana 30. rujna 2015., pa do isplate, a sve u roku od 15 dana, dok se tužiteljica s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 155,53 € / 1.171,84 kn¹ o d b i j a.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 1.912,24 € / 14.407,77 kn¹ sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja tj. 16. lipnja 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, dok se tužiteljica s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od 168,22 € / 1.267,45 kn¹ o d b i j a."

2. Navedenu presudu u cijelosti žalbom pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., u daljnjem tekstu ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači i odbije tužba tužitelja, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. Tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud odlučivao o zahtjevu koji se temelji na tvrdnji o ništetnosti dijela odredbi Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2006 od 17. svibnja 2006 (dalje: Ugovor), a da pri tome nije imao u vidu da je tužiteljičin kredit konvertiran u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015, dalje: ZID ZPK) te da je konverzija izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to na način kao da je kredit početno bio u EUR, što je utvrđeno i provedenim vještačenjem, a da je preplata priznata potrošaču na ime plaćanja budućih obroka koji će dospijevati pa da je iz tog razloga neosnovano vraćanje na početno ugovorenu kamatnu stopu iz kredita u kojem je ugovorena otplata uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, kao i da je donesenom presudom tužiteljica ostvarila pravo koje je protivno člancima 19.a, 19.b i 19.c ZID ZPK.

2.2. Dodatno ističe da se ne može prihvatiti tvrdnja da tužiteljici nije bilo omogućeno pregovaranje u pogledu sklapanja dodatka Ugovora, obzirom da je samim zakonom propisan rok u kojem su banke, kao kreditori, bili dužni ponuditi sklapanje takvog Dodatka korisnicima kredita u valuti CHF, a da je potrošačima ostavljen rok od 30 dana u kojem su se trebali izjasniti prihvaćaju li konverziju, odnosno ponudu za sklapanje novog ugovora o kreditu te da prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude nije imao u vidu odluku Suda EU C-567/20, odluke Vrhovnog suda RH, kao i pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH izneseno u oglednom postupku koji se vodio pod poslovnim brojem: Gos- 1/2019, a prema kojem pravnom shvaćanju da je sklapanjem sporazuma o konverziji osigurano otklanjanje nepoštenih ugovornih odredbi uz istovremeno održavanje valjanosti ugovora, odnosno da je konverzijom kredita u potpunosti riješeno pitanje obeštećenja potrošača jer da su ekonomski dovedeni u situaciju kao da su otpočetka koristili kredit u EUR-ima.

2.3. Ukazuje kako prvostupanjski sud odluku donosi prema pravnoj osnovi kao da sporazum o konverziji nikada nije sklopljen te tužiteljici priznaje iznose koji su uračunati u sporazum o konverziji pa smatra da se radi o dvostrukom obeštećenju tužiteljice. Ovo sve iz razloga jer je dodatak Ugovoru usklađen sa svim prisilnim propisima Republike Hrvatske te izrađen u cijelosti prema intenciji donošenja samog ZID ZPK. Dodaje kako Direktiva vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, str. 29.; SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24. dalje: Direktiva) nije primjenjiva na konkretni slučaj te da se ovaj predmet razlikuje od predmeta okončanog odlukom Suda Europske unije broj C-118/17 FV protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. Poziva se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 1014/2018. -2 od 20. listopada 2021. u svezi mogućnosti vođenja predmetnog postupka od strane tužiteljice, nakon što je sklopljen dodatak Ugovoru.

2.4. Osim navedenog tuženik smatra da se iz ponašanja tužiteljice može zaključiti da su joj bile jasne ugovorne odredbe te njezina prava i obveze, vezano za razloge i kriterije promjene kamatne stope i promjene tečaja po spornom kreditu, a da iz toga nesporno proizlazi da su tužiteljici takve promjene bile jasne i razumljive, dok je tuženik mogao mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovoriti s klijentom, ali da je pri tome bio dužan postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze u pogledu obavještavanja klijenata, što je tuženik i učinio, s tim da je tijekom ugovornog odnosa s tužiteljicom mijenjao ugovornu kamatu zbog promjena tržišnih uvjeta, a da ista nikada nije bila viša od zakonom dopuštene najviše kamatne stope, kao i da je valutna klauzula izričito dopuštena temeljem članka 22. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO) pa da se iz navedenih razloga presuda pogrešno temelji na vještačenju provedenom po prijedlogu tužiteljice da se njezina obveza iz predmetnog Ugovora utvrdi sa početnom kamatnom stopom i početnim tečajem.

2.5. Ističe i da iz presude nije vidljivo koji iznos je prihvaćen kao posljedica vezivanja glavnice kredita uz CHF, a koji kao posljedica ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope te da nije dovoljno obrazloženo temeljem čega je utvrđena ništetnost pojedinih odredbi Ugovora. Pojašnjava i da je tužiteljica Ugovor sklopila sa prednikom tuženika, Slavonskom bankom d.d. pa se učinci presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača ne odnose na istu banku.

2.6. Osporava i dopuštenu preinaku tužbe, budući smatra da je izvršena suprotno čl. 190. ZPP-a. Nadalje se žalbenim navodima ukazuje da se činjenica podnošenja kolektivne tužbe u kolektivnom sporu ne može smatrati radnjom tužiteljice u smislu prekida zastare te da se prvostupanjski sud nije mogao pozvati na utvrđenja iz tog postupka pa da je svakako osnovan prigovor zastare, odnosno da se u presudi suviše oslanja na učinke kolektivne tužbe. Zbog pogrešne odluke o glavnoj stvari tuženik osporava i odluku o troškovima postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Pri donošenju prvostupanjske presude nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se tuženik poziva. Presuda je jasna i razumljiva, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a obrazloženje presude nije proizvoljno već je utemeljeno na sadržaju provedenih dokaza i pravnom stavu prvostupanjskog suda, a nije počinjena ni koja druga bitna povreda iz navedenog članka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a).

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnim odredbi u dijelovima u kojima se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak i u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te zahtjev za isplatom iznosa od 1.490,18 EUR s osnova ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, sve sa pripadajućim zateznim kamatama.

7. Među strankama tijekom postupka nije bilo sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik dana 17. svibnja 2006. sklopili Ugovor, za iznos od 16.000,00 CHF protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita sa promjenjivom kamatnom stopom sukladno odluci banke s tim da je početna kamatna stopa ugovorena u visini od 4,30%, te da je ugovorena valutna klauzula vezana za CHF. Nadalje nije sporno da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru (dalje: Dodatak) na način da je s danom 24. siječnja 2016. provedena konverzija kredita sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR sukladno odredbama ZID ZPK.

8. Prema žalbenim navodima tuženika sporno je da li tužiteljica ima pravni interes za podnošenje tužbe obzirom da je kredit konvertiran na način da je naknadno zaključen Dodatak, da li su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru ništetne i da li tužiteljici pripada pravo na isplatu preplaćenog iznosa na temelju stjecanja bez osnove te da li je nastupila zastara potraživanja. Također je sporna pasivna legitimacija tuženika, jer je Ugovor sklopljen sa Slavonskom Bankom d.d., sporno je što je u izreci presude ukupno utvrđen iznos za isplatu te je sporna dopuštenost preinake tužbenog zahtjeva.

9. Neosnovano tuženik osporava da se na prednika tuženika, Slavonsku banku d.d. ne odnose utvrđenja iz presuda donesenih u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača i to presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i presuda istog suda poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., jer je sud prvog stupnja valjano obrazložio postojanje pravnog sljedništva od Slavonske banke d.d. do tuženika, a koje je utemeljeno na podacima iz Sudskog registra Republike Hrvatske.

9.1 Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da je Slavonska banka d.d. Osijek pripojena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb i da je Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb postala pravni slijednik pripojene banke sukladno odredbi članka 522. stavak 3. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj 111/93., 34/99., 121/99. – vjerodostojno tumačenje, 52/00. Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 125/11., 111/12., 68/13., 110/15., 40/19., 34/22., 114/22.,18/23. i 130/23., u daljnjem tekstu: ZTD) kojim je propisano da upisom pripajanja u sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja. Društvo preuzimatelj sveopći je pravni slijednik pripojenog društva te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva.

9.2. Nadalje, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. od 11. srpnja 2016. mijenja ime u Addiko bank d.d., s tim da se utvrđenja iz presuda za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača odnose se i na prednika tuženika Slavonsku banku d.d., jer je istima obuhvaćeno i razdoblje u kojem je Slavonska banka d.d. postojala kao pravni subjekt. U vrijeme podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa ali i kasnije u vrijeme presuđenja u tom postupku Slavonska banka d.d. više ne postoji jer je pripojena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., s tim da je tuženik u predmetu po kolektivnoj tužbi mogao isticati da ugovori koje je zaključila Slavonska banka d.d., nisu ništetni pa se navedena presuda odnosi i na tuženika, neovisno o tome je li ugovor zaključila Slavonska banka d.d. ili Hypo Alpe- Adria- Bank d.d., s obzirom na pravnu osobnost koja je postojala u vrijeme vođenja postupka po kolektivnoj tužbi.

9.3. Stoga, time što je presudu donio u odnosu na tuženika koji je pravni slijednik Slavonske banke d.d., sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju u žalbi ukazuje tuženik.

10. Pravni interes tužiteljice proizlazi iz toga da sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji, a što je u skladu s pravnim shvaćanjem iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 1096/2022-2 od 8. studenog 2022. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prema odredbama članka 502.c ZPP-a, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15., 14/19.; u daljnjem tekstu: ZZP/14), odredbe kojeg su se primjenjivale u vrijeme podnošenja tužbe u ovom predmetu, postoji vezanost suda za utvrđeno postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu u pojedinačnim sporovima koje pokrenu potrošači.

11. Odlučujući o osnovanosti deklaratornog tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su ništetne odredbe predmetnih Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, budući je banka postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja vodeći računa samo o svom interesu i ne uvažavajući interes potrošača, a kako se o predmetnim odredbama nije pregovaralo, da su nametnute ugovorne odredbe tužiteljicu stavile u neravnopravni položaj.

12. Naime, cijeneći iskaz tužiteljice, ali i svjedokinje PV (zaposlenice prednika tuženika), prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je tužiteljica kredit podigla za adaptaciju obiteljske kuće koja služi za stanovanje nje i njezine obitelji, da su joj u banci ponudili kredit u CHF navodeći da su kamate puno manje, da su uvjeti puno bolji i da je švicarski franak najbolja valuta, odnosno najstabilnija te da o odredbama kredita nije pregovarala jer joj to nije niti omogućeno, da je ugovor bio tipski na obrascu koji je već bio ispunjen i kojeg je samo trebalo potpisati, a nakon toga ovjeriti kod javnog bilježnika, dok je svjedokinja iskazala da nema saznanja o spornom kreditu, jer u odobravanju istoga nije sudjelovala te ne poznaje tužiteljicu i nije radila na odobravanju kredita. Svjedokinja je dodala da u banci nisu mogli predvidjeti rast tečaja pa klijente nisu na to upozoravali, već su istima dijelili letke, ali ne zna jesu li klijenti shvatili što znači promjenjiva kamatna stopa. Teret dokaza da je korisnik kredita bio valjano informiran o svim aspektima valutne klauzule prije sklapanja ugovora o kreditu, na način razumljiv prosječnom potrošaču, da bi prosječni potrošač, a što je bio i korisnik kredita u konkretnom slučaju, uopće mogao dati informirani pristanak na sklapanje ugovora, je na tuženiku, što tuženik nije dokazao (čl. 7. i č. 219. ZPP-a). To što je tuženik u ponudi imao kredite uz valutnu klauzulu kod koje je glavnica bila vezana za druge valute ne znači da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu pregovarao s korisnikom kredita i upozorio ga na rizike ugovaranja kredita uz valutnu klauzulu u CHF. Tako je prvostupanjski sud na temelju iskaza tužiteljice i svjedokinje, isprava priloženih u spisu i vodeći računa o ishodu kolektivne tužbe u kojoj je tuženik sudjelovao kao stranka, a koja se vodila kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 i kod Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-7129/2013 i Pž-6632/2017 te primjenjujući odredbe članka 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP) u vezi sa člankom 4. ZOO-a, pravilno utvrdio da su ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno članku 87. ZZP-a, kao i članku 322. ZOO-a. Stoga sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu parničnog postupka kada se pozvao na pravna utvrđenja iz odluka donesenih u predmetu vođenom po kolektivnoj tužbi pred Trgovačkim sudom u Zagrebu.

13. Što se tiče Direktiva Vijeća Europskih zajednica, valja napomenuti da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati, pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednica, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti. Navedena Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama), implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 78/12.).

14. Prihvaćajući tužbeni zahtjev prvostupanjski sud je na temelju članka 323. i 326. ZOO-a pravilno zaključio da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora i kada su ugovorne odredbe ništetne po samom zakonu iste ne mogu postati valjane niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, kako to tvrdi tuženik pozivajući se na činjenicu sklapanja Dodatka. Nadalje, iako Dodatak predstavlja akt kojeg su banke bile dužne sklopiti na temelju zakona odnosno odredbe članka 19. b. ZID ZPK, a sve u cilju da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR, to ne znači da je tužiteljica kao korisnik kredita izgubila pravo potraživati stečeno bez osnove zbog ništetnih ugovornih odredbi ukoliko se u postupku utvrdi da Sporazumom o konverziji tužiteljica nije u cijelosti obeštećena, odnosno da sklapanjem Dodatka nisu sanirane posljedice ništetnosti Ugovora o kreditu.

15. Dakle, tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno odredbama ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR.

16. Prvostupanjski sud je na temelju nalaza i mišljenja vještakinje financijske struke, kojeg je prihvatio u cijelosti nalazeći da je isti izrađen po pravilima struke temeljem vjerodostojne dokumentacije, stručno i objektivno te u skladu sa rješenjem o određivanju vještačenja, utvrdio da preplaćeni iznos s osnova promjenjive kamatne stope iznosi 1.152,32 EUR / 8.682,18 kn i s osnova promjene tečaja 1.161,10 EUR / 8.748,28 kn, što iznosi ukupno 2.313,42 EUR / 17.430,46 kn, kao i da je prilikom provođenja konverzije tuženik uzeo u obzir sve uplate tužiteljice i da je u skladu sa člankom 19.c ZID ZPK priznao preplatu tužiteljice u iznosu 823,24 EUR / 6.202,57 kn pa da stoga razlika iznosi 1.490,18 EUR / 11.227,79 kn.

17. Dakle, prvostupanjski sud je vještačenjem utvrdio koji bi iznos tužiteljici kao korisniku kredita pripadao temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i taj iznos stavio u omjer sa dobivenim iznosom temeljem provedene konverzije te nakon toga utvrdio razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a što je u skladu s pravnim shvaćanjem iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 1096/2022-2 od 8. studenog 2022. Pritom se ne radi o kumuliranju preplate koja je priznata konverzijom i one koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije niti je prebijanjem navedenih iznosa došlo do dvostrukog obeštećenja tužiteljice, kako se to pogrešno navodi u žalbi tuženika. Okolnost da je prvostupanjski sud u izreci naložio tuženiku isplatu ukupnog dužnog iznosa bez posebnog navođenja iznosa s osnova promjenjive kamatne stope i s osnova promjene tečaja, ne predstavlja bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, budući je iz obrazloženja presude jasno vidljivo na temelju kojeg izračuna je prvostupanjski sud odredio ukupni iznos za isplatu.

18. Tuženik u žalbi navodi da je tužiteljica nakon zaključenja prethodnog postupka i nakon što je vještakinja financijske struke izradila nalaz i mišljenje preinačio tužbu, čemu se on protivio, a prvostupanjski sud je dopustio preinaku tužbe čime je počinio bitnu povredu iz članka 354. stavak 1. u svezi članka 190. ZPP-a. Prema zaključku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenoga 2021., (Su IV - 162/2021), u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Stoga je tužiteljica nakon provedenog financijskog vještačenja mogla preinačiti tužbu jer je vještakinja u nalazi i mišljenju utvrdila konačni iznos preplate. Onemogućavanjem preinake tužbe u slučaju da se radi o povećanju tužbenog zahtjeva nakon nalaza vještaka, tužiteljica bi bila onemogućena u ostvarivanju svog prava na pravično suđenje što je u suprotnosti s odredbama članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i članka 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske.

19. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužiteljici osim dosuđenog iznosa koji je tuženik naplatio temeljem ništetne odredbe (članak 323. stavak 1. ZOO/05), pripada pravo i na isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice i to od dana kada je isti plaćao dospjele anuitete kredita tuženiku odnosno od kada je tuženik primio novac jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik sastavio predmetni Ugovor koji je sklopljen prema unaprijed pripremljenom sadržaju nepošteni stjecatelj, a sve u skladu sa odredbama članka 29. stavak 2. i članka 1115. ZOO.

20. Tuženik je tijekom prvostupanjskog postupka istakao i prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio neosnovanim iz razloga što zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a u konkretnom slučaju se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno članku 225. ZOO-a jer se radi o vraćanju stečenog bez osnove. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesenom u presudi i rješenju poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. te pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici održanoj 31. siječnja 2022., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO- a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, zastarni rok restitucijskih zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

20.1. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnesena je 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012, čime je došlo do prekida zastare, a zastara je počela teći iznova od dana kad je spor pravomoćno okončan, i to u odnosu na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi od 14. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli od 15. lipnja 2018. Obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 10. lipnja 2019., ista je podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina.

21. Imajući u vidu sve izneseno te da je tužiteljica tužbenim zahtjevom zatražila, sukladno nalazu i mišljenju vještaka, isplatu s osnova ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, kao i da su primjedbe tuženika na navedeni nalaz i mišljenje samo pravne naravi, odnosno da se odnose na metodologiju izračuna koju je vještakinja izradila sukladno postavljenom zadatku u rješenju o određivanju vještačenja, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je sukladno odredbi članka 1111. i 1115. ZOO-a u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice, imajući pri tome u vidu da u slučaju ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora tužiteljica ima pravo na razliku preplaćenog iznosa prema početnoj ugovorenoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, zbog čega je žalba tuženika i u tom dijelu neosnovana.

22. Pravilno je odlučeno i o troškovima postupka temeljem članka 154. stavka 1. i članka 155. stavka 1. ZPP-a, budući je tužiteljica u cijelosti uspjela sa svojim tužbenim zahtjevom u pogledu osnove, a 95,27 % po visini i to na način da su dosuđeni samo oni troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice, a koji troškovi su obračunati sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23).

23. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe jer s istom nije uspio, a temeljem članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a.

24. Zbog iznesenog odlučeno je temeljem članka 368. stavka 1. ZPP-a kao u izreci.

Osijek, 12. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća

Branka Guljaš