Republika Hrvatska
Županijski sud u Osijeku
Osijek, Europska avenija 7
Poslovni broj Gž-1107/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje Vesne Bjelousov predsjednice vijeća, sutkinje Jasne Bratek izvjestiteljice i članice vijeća, i sutkinje Anđele Bošković Rajković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Croatia osiguranja d.d. Zagreb, Vatroslava Jagića 33, [osobni identifikacijski broj], zastupanog po generalnoj punomoćnici BĐ, dipl. iur., zaposlenici tužitelja, protiv tuženika Lovačkog društva "Sokol" Drenje, Drenje, Kosinac 1, [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Grubeši, odvjetniku iz Osijeka, te umješača na strani tuženika HOK-osiguranje d.d. Zagreb, Capraška 6, [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Olujić, Pezić & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika i umješača protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-621/2018-53 od 14. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj 12. lipnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I Žalba tuženika i žalba umješača odbijaju se kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-621/2018-53 od 14. ožujka 2025.
II Zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka odbija se kao neosnovan.
III Zahtjev umješača za naknadom troškova žalbenog postupka odbija se kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:
"I. Nalaže se tuženiku Lovačko društvo "Sokol" Drenje, [adresa], [osobni identifikacijski broj], da tužitelju Croatia osiguranje d.d. Zagreb, Vatroslava Jagića 33, [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.714,50 eura (tisućusedamstočetrnaesteura pedesetcenti) zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 11. listopada 2016. pa do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, te od 30. prosinca 2023. doisplate, prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizišle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugopolugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku Lovačko društvo "Sokol" Drenje, [adresa], [osobni identifikacijski broj] da tužitelju Croatia osiguranje d.d. Zagreb, Vatroslava Jagića 33, [osobni identifikacijski broj] nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 398,17 eura (tristodevedesetosameurasedamnaestcenti) sa zateznim kamatama tekućim od dana 14. ožujka 2025. pa do isplate, prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizišle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, u roku od 15 dana."
2. Ovu presudu pravovremeno podnesenom žalbom pobijaju tuženik i umješač na strani tuženika zbog razloga iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 299. i st. 2. toč. 11., čl. 355. i 356. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da tužbeni zahtjev odbije u cijelosti,podredno ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak. Traže trošak žalbenog postupka.
4. Odgovor na žalbe nije podnesen.
5. Žalbe tuženika i umješača nisu osnovane.
6. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, postupak koji je prethodio, kao i žalbene navode tuženika i umješača, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.
7. Sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženik, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se isto može ispitati. Sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude izložio je zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, te je naveo i obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio.
8. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva.
8.1. Analiza činjeničnog stanja kao rezultata raspravljanja, prema ocjeni ovoga suda pravno opravdano upućuje na zaključak da su u postupku pred sudom prvog stupnja na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene kako pojedinačno tako i u njihovoj ukupnosti, utvrđene sve pravno relevantne činjenice, te da je na tako utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo.
9. Predmet spora je regresni zahtjev tužitelja kao osiguravatelja, da mu tuženik, koji gospodari lovištem iz kojeg je na cestu 10. rujna 2016. istrčala divljač kojom prilikom je nastala imovinska šteta na vozilu osiguranika tužitelja ZĐ (a kojim vozilom je upravljao NĐ), isplati iznos od 1.714,50 eura s pripadajućim zateznim kamatama.
10. Ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud utemeljio je na, po parničnim strankama svim predloženim i provedenim dokazima (prometnim vještačenjem po Brod-promet d.o.o. Slavonski Brod, saslušanjem svjedoka ZĐ i NĐ, čitanjem i uvidom u potvrdu PP Đakovo od 29. 07. 2016. s podacima o prometnoj nezgodi, u policu osiguranja tužitelja broj 010210669268, u prijave štete i odštetni zahtjev iz osiguranja automobilskog kaska, u preslike prometne dozvole ZĐ i vozačke dozvole NĐ, u zapisnik o ispitivanju prisutnosti alkohola od 10. 09. 2016., oznaka štete: 2-AK-29616/2016, u preslike fotografija predmetnog vozila, u račun broj 736/9/31 "BMW" servisa Tomić&CO, izvadak PBZ d.d. Zagreb od 11. 10. 2016., u policu osiguranja od odgovornosti broj 13-0000004313 od 15. prosinca 2015., u dopis PP Đakovo od 10. lipnja 2019. sa službenom zabilješkom od 10. rujna 2016., u pregled prijavljenih šteta po polici: 13-0000004313, u odštetni zahtjev od 14. prosinca 2016., u poziv Općinskog suda u Osijeku od 22. ožujka 2017. sa tužbom od 27. 03. 2017. i potvrdom PP Đakovo od 07. listopada 2016. i nalogom blagajni za isplatom od 05. siječnja 2017., 05. prosinca 2017., 11. svibnja 2018. i podacima Zagrebačke banke o transakcijama, izjavu vlasnika oštećenog vozila ZĐ od 12. rujna 2016., u uvjete za osiguranje automobilskog kaska (0302), u izvadak PBZ d.d. po transakcijskom račun) utvrđenim odlučnim činjenicama za predmet spora i to:
- da je dana 10. rujna 2016. na županijskoj cesti ŽC-41108 između [adresa] i [adresa] došlo do izleta divljači iz lovišta kojim gospodari tuženik (otvoreno lovište XIV/109-[adresa]) na označenu prometnicu, te potom na vozilo koje se kretalo istom prometnicom osobni automobil reg. oznake [registarska oznaka], marke "BMW" tipa "3-320D", vlasništvo osiguranika i ugovaratelja kasko osiguranja tužitelja ZĐ iz [adresa], a kojim je u tom trenu opravljao NĐ iz [adresa],
- da je zbog navedenog naleta tuženikove divljači na navedenom vozilu nastala imovinska šteta, koje je vozilo na dan štetnog događaja bilo osigurano kod tužitelja kasko osiguranjem vozila (osigurani rizik - sudar sa životinjama) o kojem je Ugovoru o osiguranju izdana polica broj: [broj police] od 02. srpnja 2016.,
- da je vlasnik oštećenog vozila ZĐ kao osiguranik i ugovaratelj osiguranja podnijela tužitelju zahtjev za naknadu štete (koji su potpisali ona i vozač automobila u trenu nastanka prometne nezgode) po osnovu osiguranja automobilskog kaska za navedeno vozilo, te da je po provođenju postupka utvrđenja osigurateljne obveze i visine nastale štete, a po ispostavljenom računu ovlaštenog servisa koji je izvršio popravak vozila, tužitelj dana 11. listopada 2016. isplatio naknadu imovinske štete u visini utuženih 1.714,50 eura, na račun servisa u ime osiguranika na čije ime glasi izdani račun i koji je preuzeo svoje vozilo, a sukladno pisanoj Izjavi vlasnice oštećenog vozila kojom daje suglasnost tužitelju da se odšteta na motornom vozilu doznači na račun ovlaštenog auto servisa koji je izvršio popravak vozila,
- da je prometnim vještačenjem utvrđeno da se prometna nezgoda dogodila na posebno opasnom mjestu na kojem divljač često prelazi preko ceste, te je postavljanjem prometnog znaka „A44“ divljač na cesti prometno-tehnički predvidiva zapreka, dok brzina nije bila ograničena posebnim prometnim znakom, već je bila ograničena prometnim pravilom na 90 km/h izvan naseljenog mjesta, te je konstatirao da nisu bile poduzete bilo koje mjere za "zaštitu prometa" na cestama od divljači ili "mjere za sprječavanje štete od divljači" na javnoj cesti, jer se prometni znak „A44“ prometno-tehnički ne može smatrati mjerom za zaštitu prometa na cestama ili mjerom za sprječavanje štete od divljači; da je zbog moguće brzine i načina kretanja divljači – lisice, divljač za vozača mogla biti prometno-tehnički iznenadna pojava tako da nije imao prostorne i vremenske mogućnosti za reagiranje kočenjem ili skretanjem prije naleta; da se kod naleta na divljač ne vrši klasični očevid s mjerenjem položaja vozila i tragova, već se vrši eventualno fotografiranje pojedinačnih elemenata bez utvrđivanja prostornog rasporeda, a u predmetnom slučaju da nije evidentiran niti jedan trag na kolniku koji bi ukazivao na mjesto naleta vozila na divljač, pa iz objektivnih razloga ne može sa sigurnošću odrediti točno mjesto naleta, međutim, način oštećenja vozila osiguranika tužitelja se jednoznačno određuje na osnovu identifikacije i analize podudarnosti između oštećenja na osobnom automobilu i geometrijskih karakteristika divljači, te je u nalazu napravljena vizualizacija naletnog položaja pri čemu divljač vrši kretanje osobnom automobilu od desna prema lijevo. Pri naletu divljač je samo djelomično bila ispred prednjeg djela osobnog automobila, pa je tako ostvareno posljedično odbacivanje divljači naprijed i lijevo. Vještak navodi da prometno tehnički nije moguće utvrditi naletnu brzinu osobnog automobila na divljač s obzirom da nije poznata duljina odbačaja divljači kao jedan od kriterija za utvrđivanje naletne brzine, pa nije moguće provesti simulaciju događaja u prometu s obzirom da nisu poznate osnovne ulazne veličine i nema publiciranih podataka prema kojima bi se mogla uspostaviti prometno-tehnička uzročno-posljedična veza između oštećenja na vozilu i naletne brzine, te nije moguće jednoznačno i provjerljivo utvrditi graničnu brzinu osobnog automobila pri kojoj bi vozač mogao zaustaviti osobni automobil prije naleta na životinju ili usporavanjem omogućiti prolaz životinje izvan putanje kretanja osobnog automobila; da oštećenja na osobnom automobilu ne ukazuju na naletnu brzinu veću od 90 km/h, pa se stoga isključuje mogućnost da bi u konkretnom slučaju vozač osobnog automobila vozio brže od 50 km/h; da mogućnost uočavanja životinje ne ovisi o brzini vozila, nego o dometu svjetala za osvjetljavanje ceste, pa ako je vozač koristio kratka svjetla za osvjetljavanje ceste, tada je dužina vidljivosti oko 40 do 80 metara, a pri korištenju dugog svjetla je uočljivost najmanje 100 metara po dužini, ali i kratko i dugačko svjetlo imaju otklon u desno samo 2,5 metara; da u konkretnom slučaju divljač nije bila zaustavljena na cesti kako bi presudna bila udaljenost uočavanja divljači, nego bočna osvijetljenost do dolaska divljači u naletni položaj, a s desne strane osobnog automobila je bila bankina i travnata površina, tako da je ograničenje za uočavanje divljači bio bočno usmjerenje putnih svjetala i položaj divljači na rubu bankine; da u odnosu na oblik i intenzitet oštećenja na osobnom automobilu i vidljivim karakteristikama divljači, vještak utvrđuje da nema kontradiktornosti u oblikovnom i položajnom dijelu podudarnosti između životinje i oštećenja na osobnom automobilu; da u odnosu iskaz svjedoka VĐ da je vozio pod dugim svjetlima, vještak konstatira da je u tom slučaju mogućnost uočavanja bila najviše 100 metara uzdužno i 2,5 metara bočno od desnog dijela osobnog automobila, a ovisno o njegovoj mogućnosti kočenja, odnosno zaustavljanja ili usporavanja, zavisno o njegovoj brzini, a u odnosu na iskaz svjedoka da je divljač iskočila s desne strane vozača u njegovom smjeru kretanja, vještak napominje da to u cijelosti odgovara vizualiziranom naletnom položaju (str. 10 pismenog nalaza ) i konstataciji o kretanju divljači od desna prema lijevo promatrano u smjeru kretanja osobnog automobila; da postoje 3 vrste mjera za sprječavanje štete od divljači koje mjere provode lovočuvari radi sprječavanja izlaska divljači iz lovnog područja, građevinske mjere koje se odnose na zaštitu ceste, a odnose se na zaštitne ograde ili slične mehanizme sprječavanja izlijetanja divljači na cestu i treće prometno-tehničke mjere kojima se prometnim znakovima ili svjetlosnim prometnim znakovima ukazuje na nailazak divljači na cesti, da je štetu na osobnom automobilu "BMW 320D" reg. oznaka [registarska oznaka], način otklanjanja i normative vremena i pomoćnog i potrošnog materijala, utvrdio ovlašteni procjenitelj Croatia osiguranje d.d. Zagreb, Izvidom štete broj 2-AK-29616/2016, te da je šteta otklonjena prema računu ovlaštenog servisa Tomić&CO Osijek od 07. 10. 2016. u iznosu od 1.714,50 eura, a specifikacija računa da je usklađena sa izvidom štete.
11. Polazeći od odredaba čl. 2. st. 1. toč. 14., čl. 83. Zakona o lovstvu („Narodne novine“ broj 140/05., 75/09., 14/14., 21/16., 62/17. - dalje ZL) kojim je uređena odgovornost osoba koje gospodare lovištem, a koja odgovornost je osim tog Zakona uređena i općim propisima obveznog prava, kao i odredbe članka 50. Zakona o cestama („Narodne novine“ broj: 84/11., 18/13., 22/13., 54/13., 148/13. i 92/14.– dalje u tekstu: ZOC) kojim je propisano da se za štetu trećim osobama nastaloj na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara po osnovi krivnje (stavak 1.) te da pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar odgovara za štetu iz stavka 1. tog članka nastalu trećoj osobi na javnoj cesti, ukoliko javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima (stavak 2.), prvostupanjski sud zauzima slijedeće materijalno pravno stajalište:
- da stoga što je cesta na kojoj je došlo do štetnog događaja označena odgovarajućom prometnom signalizacijom i opremom, odnosno postavljen je znak „divljač na cesti“, nema propusta na strani pravne osobe koja upravlja javnom cestom,
- da je odredbama čl. 1045., čl. 1063. i čl. 1067. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje u tekstu: ZOO) regulirana odgovornost za štetu po principu krivnje, odnosno uzročnosti,
- da u konkretnom slučaju treba primijeniti pravila ZOO-a o objektivnoj odgovornosti za štetu od opasne stvari budući je do štete na vozilu u vlasništvu tužiteljice došlo iznenadnim naletom divljači – lisice na vozilo koji nalet vozač nije mogao izbjeći, a da divljač u pokretu koja se nekontrolirano kreće cestom kojom se prometuje predstavlja opasnu stvar u smislu odredbe članka 1045. stavka 3. ZOO-a, u kojem slučaju, da bi se vlasnik stvari ili osoba kojoj je stvar povjerena na čuvanje oslobodio odgovornosti, na njemu je teret dokazivanja ostvarenja pretpostavki propisanih člankom 1067. stavkom 2. ZOO-a,
- da tuženik tijekom postupka nije dokazao postojanje ekskulpacijskih razloga za oslobođenje odgovornosti za štetu predviđenih člankom 1067. ZOO-a,
- da osiguranik tuženika (vozač) nije doprinio nastanku štete jer je za njega nalet na divljač-lisicu u utvrđenim okolnostima bio neizbježan,
- da šteta nije nastala niti isključivom radnjom neke treće osobe, pa ni pravne osobe koja gospodari javnom cestom i zbog čega postoji odgovornost tuženika kao lovoovlaštenika koji gospodari lovištem iz kojeg je lisica istrčala na cestu, pa je stoga tuženik dužan naknaditi štetu tužitelju na kojega su isplatom štete, naknade osiguranja, u smislu odredbe čl. 963. ZOO-a prešla, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade, sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu.
12. Tuženik u žalbi ponavlja činjenice koje su bile predmetom utvrđivanja u postupku raspravljanja pred prvostupanjskim sudom, ponovno iznosi svoju ocjenu dokaza koji su izvedeni, s time da izvodi drugačije činjenične zaključke od zaključaka koje je izveo sud prvog stupnja, no prema ocjeni ovoga suda ti žalbeni navodi nisu od odlučnog značaja u ovom postupku po pravnom lijeku obzirom da ne sadrže valjanu pravnu argumentaciju kojom bi se opravdano mogla dovesti u sumnju zakonitost pravnog stajališta suda prvog stupnja glede osnovanosti tužbenog zahtijeva, koje stajalište prihvaća i ovaj sud.
13. Tuženik i umješač u žalbama ustraju u prigovoru nedostatka aktivne legitimacije. Ističu kako je sud prvog stupnja utemeljio odluku na novom dokazu, Izjavi potpisanoj od strane vlasnice vozila kojom daje suglasnost tužitelju za doznaku na račun ovlaštenog servisa te na temelju istog utvrdio da je tužitelj aktivno legitimiran, koji dokaz da je predložen protivno odredbi čl. 299. ZPP-a čime da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, a što da je utjecalo na donošenje pravilne i zakonite odluke.
14. Odredbom čl. 963. ZOO-a propisano je da isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguratelja, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade, sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu.
15. Tužitelj je uz tužbu dostavio dokaze iz kojih proizlazi da je osiguranik tuženika ZĐ, podnijela tužitelju odštetni zahtjev temeljem zaključenog ugovora o kasko osiguranju (str. 9 spisa), a vezano uz nastalu štetu na vozilu uslijed naleta divljači, koje vozilo je vlasništvo iste. Navedeni odštetni zahtjev (str. 10-11 spisa) potpisan je od strane vlasnice vozila ZĐ i od strane vozača koji je u trenutku nastanka prometne nezgode upravljao vozilom. Uz tužbu je nadalje priložen račun popravka vozila autoservisa Tomić & Co, broj 736/31 koji glasi na vlasnicu vozila ZĐ i na kojem postoji potpis iste kojim potvrđuje da je vozilo preuzela iz servisa (str. 25 spisa). Na istom računu je navedeno da je popravak izvršen sukladno izvidu štete Croatia osiguranja d.d., po šteti broj 2-AK-29616/16 (str.17 spisa). Tužitelj je izvršio plaćanje štete sukladno izdanom računu popravka u iznosu na koji i glasi predmetni račun, izdan na ime osiguranika tužitelja ZĐ. U konkretnom slučaju radi se o osobnom osiguranju, ZĐ je ujedno i ugovaratelj osiguranja i osiguranik, te je šteta isplaćena servisu na čije ime i glasi izdani račun i koji je preuzeo svoje vozilo. Dakle iz isprava dostavljenih uz tužbu, a uzimajući u obzir policu osiguranja i činjenicu da je PĐ i ugovaratelj i osiguranik koja je nakon što je vozilo popravljeno u servisu isti preuzela i tužitelju predala račun popravaka, da je tužitelj izvršio isplatu štete (str. 26 spisa), a isplatom kojega su na tužitelja kao osiguratelja, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade, prešla sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu, to je izvjesno da iz tužbi priloženih isprava proizlazi aktivna legitimacija tužitelja.
15.1. Točni su navodi tuženika da je odredbom čl. 299. ZPP-a propisano da su stranke dužne već u tužbi i odgovoru na tužbu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica te se izjasniti o činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima protivne stranke (st. 1.), da stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka (st. 2.), te da nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile tijekom glavne rasprave protivno stavku 2. toga članka sud neće uzeti u obzir.
15.2. Međutim, podneskom od 20. ožujka 2019. umješač je paušalno osporio uz ostalo i aktivnu legitimaciju, pasivnu legitimaciju…, no iste prigovore ničim nije obrazložio. Tek podneskom od 23. rujna 2019., nakon zaključenja prethodnog postupka umješač obrazlaže istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije, stoga tužitelj, protivno tvrdnjama žalbenim navodima tuženika i umješača, opravdano i bez svoje krivnje (čl. 299. st. 2. ZPP-a) podneskom od 11. listopada 2019. predlaže dokaze kojima bi se otklonile i dodatno utvrdile navedene sporne okolnosti.
15.3. Dakle, protivno navodima umješača i tuženika prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 299. ZPP-a, te je Izjavu o suglasnosti dostavljenu nakon zaključenja prethodnog postupka sud prvog stupnja pravilno uzeo u obzir prilikom ocjene legitimacije tužitelja u ovome postupku, za što je dao valjane razloge a koje u svemu prihvaća i ovaj sud.
16. Vezano uz žalbene navode tuženika da u Izjavi nisu navedeni podaci broj žiroračuna i naziv servisa kojemu treba doznačiti odštetu na vozilu, ističe se da iz Izjave osiguranika i vlasnice vozila ZĐ (str. 94 spisa) proizlazi da je ista podnesena tužitelju dva dana nakon prometne nezgode 12. rujna 2016., a prometna nezgoda dogodila se 10. rujna 2016., dakle u trenutku podnošenja izjave o suglasnosti vozilo nije bilo popravljeno niti je bio sačinjen izvid štete (sačinjen 26. rujna 2016.) da bi se u istoj mogli navesti podaci koji u tom trenutku nisu niti bili poznati, ali je naglašeno da se šteta ima doznačiti na žiro račun ovlaštenog auto servisa.
17. Neosnovan je žalbeni navod tuženika u dijelu gdje se tvrdi da je u postupku pred prvostupanjskim sudom pogrešno utvrđeno činjenično stanje glede uzročno posljedične veze između štete i štetne radnje.
17.1. Naime, uzročno-posljedična veza je jedna od nužnih pretpostavki odgovornosti za štetu bez koje odgovornost za štetu i ne postoji. Postojanje ove pretpostavke odštetne odgovornosti u građanskom parničnom postupku dokazuje oštećenik, a to je u konkretnom slučaju tužitelj koji je u obvezi dokazati one činjenice i procese, njihov slijed, međusobni odnos, karakteristike redovitosti ili izvanrednosti i slično koje upućuju na moguću uzročnu povezanost konkretne štetne radnje odnosno ostvarenog rizika s nastalom štetom. Pri utvrđivanju postojanja uzročno-posljedične veze između štetne radnje i štete, u domaćoj je pravnoj teoriji i sudskoj praksi prihvaćena tzv. adekvacijska teorija prema kojoj se između različitih događaja koji se mogu smatrati uzrokom nastale posljedice jer prolaze test stvarne i pravne uzročnosti, kao uzrok uzima samo onaj kojem je nastala posljedica adekvatna, tj. onaj koji redovito dovodi do takve štetne posljedice pri čemu se isključuju svi drugi događaji slučajno ušli u konkretnoj situaciji u kompleks uzroka, a koji nisu tipični za takav štetni rezultat. U naprijed navedenom smislu, hrvatski odštetnopravni sustav razlikuje dva stadija ili razine uzročnosti - stvarnu i pravnu. Da bi neka radnja štetnika bila kvalificirana kao uzrok štete, ona mora biti takva da bez nje ta šteta ne može nastati. To je stvarna ili faktična odnosno prirodna uzročnost koja se svodi na odgovor na pitanje bi li šteta nastala bez toga konkretnog događaja koji oštećenik navodi kao uzrok štete koju je pretrpio. Ako je odgovor pozitivan, daljnje razmatranje uzročnosti zapravo postaje nepotrebno. Tek u slučaju negativnog odgovora slijedi utvrđivanje može li se taj događaj smatrati opravdanim uzrokom konkretne štete. Stadij utvrđivanja faktične uzročnosti je conditio sine qua non uzročnosti prema kojoj uzročnost postoji ako u odsutnosti štetnikovog protupravnog djelovanja oštećenik ne bi pretrpio bilo koju štetu .
17.2. Pri tome se ističe da su okolnosti nastanka prometne nezgode utvrđene prometnim vještačenjem Brod-promet d.o.o. (str. 137-152 spisa), te je nalazom vještačenja (koje je dano stručno i objektivno, u nalazu nema okolnosti koje bi ukazivale na sumnju u pravilnost istog, a koji nalaz i mišljenje je i usmeno obrazloženo na raspravi pred prvostupanjskim sudom 13. veljače 2025 (str. 179-183 spisa) između ostalog je utvrđeno da se prometna nezgoda dogodila na posebno opasnom mjestu, na kojem divljač često prelazi preko ceste, da je postavljanjem prometnog znaka A44 divljač na cesti prometno-tehnički predvidiva zapreka, da brzina nije bila ograničena posebnim prometnim znakom već je bila ograničena prometnim pravilom na 90 km/h izvan naseljenog mjesta, te nije konstatirano da su bile poduzete bilo koje mjere za sprječavanje štete od divljači na javnoj cesti, da se zbog brzine i načina kretanja divljači – lisice, prometno-tehnički može konstatirati da je divljač za vozača mogla biti prometno-tehnički iznenadna pojava tako da nije imao prostorne i vremenske mogućnosti za reagiranje kočenjem ili skretanjem prije naleta, da nije konstatirano da su bile poduzete bilo koje mjere za "zaštitu prometa" na cestama od divljači ili "mjere za sprječavanje štete od divljači" na javnoj cesti, dok se prometni znak A44 prometnotehnički ne može smatrati mjerom za zaštitu prometa na cestama ili mjerom za sprječavanje štete od divljači, da oštećenja na osobnom automobilu "BMW 320d" registarskih oznaka [registarska oznaka] ne ukazuju na naletnu brzinu veću od 90 km/h, pa se stoga isključuje mogućnost da bi u konkretnom slučaju vozač osobnog automobila vozio brže od 50 km/h, stoga protivno žalbenim navodima tuženika uz činjenice utvrđene u postupku pred prvostupanjskim sudom da na predmetnom dijelu ceste kojom gospodari tuženik, nisu provedene potrebne mjere za zaštitu prometa na cestama za sprječavanje štete od divljači, koje bi spriječile nalet divljači na cestu u konkretnom slučaju, da se vozač OĐ kretao dopuštenom brzinom, te da nije imao niti prostorne niti vremenske mogućnosti izbjeći nalet divljači-lisice, dakle cijeneći rezultate provedenog prometnog vještačenja ovaj sud ocjenjuje da je u okolnostima konkretnog slučaja, protivno navodima tuženika utvrđena uzročno posljedična veza između štete i štetne radnje, kao i isključiva odgovornost tuženika za istu, a o čemu je sud prvog stupnja dao jasne razloge koje u svemu prihvaća i ovaj sud i koji žalbenim navodima tuženika nisu dovedeni u pitanje.
18. U konkretnom slučaju glede odgovornosti tuženika za štetu osiguraniku tužitelja prvostupanjski sud, protivno žalbenim navodima tuženika, ispravno primjenjuje odredbe čl. 1063. do 1067. ZOO, jer je divljač-lisica na cesti opasna stvar i na tuženiku je bio teret dokaza da je šteta nastala isključivom radnjom oštećenika ili treće osobe koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći ni otkloniti (čl. 1067. ZOO), a što tuženik, i po ocjeni ovog suda, nije dokazao.
19. Kako je u postupku pred prvostupanjskim sudom na temelju rezultata raspravljanja utvrđeno da je tuženik odgovoran za štetu koju je pretrpio osiguranik tužitelja, te da vozač osobnog vozila koje je naletjelo na divljač-lisicu (a koje je vozilo u vlasništvu osiguranika tužitelja) ničim nije doprinio štetnom događaju, kao i da su isplatom štete u visini koja nije sporna, sukladno odredbi čl. 963. ZOO-a, prešla sva osiguranikova prava na tužitelja kao osiguratelja, pa tako i pravo na naknadu isplaćenog iznosa sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana kada je platio štetu pa do isplate, to je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje, valjanom primjenom materijalnog prava odlučio o zahtjevu tužitelja za isplatu navedenog iznosa.
20. Slijedom svega navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbe tuženika i umješača kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu.
21. Sud prvog stupnja opravdano je tužitelju dosudio troškove postupka primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a i pravilno utvrdio visinu tih troškova primjenom odredbe čl. 155. ZPP-a i to utvrđenje prvostupanjskog suda žalbenim tvrdnjama tuženika i umješača nije niti dovedeno u pitanje.
22. U smislu odredbe čl. 166. st. 1. u vezi s odredbom čl. 154. st. 1. ZPP-a odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika i umješača za naknadom troškova žalbenog postupka.
Osijek, 12. lipnja 2025.
Predsjednica vijeća
Vesna Bjelousov
