Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj: Gž-1547/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje Štefice Bukvić predsjednice vijeća, Krunoslave Dropulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tomislava Šimića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice AP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Bojana Marčelan, odvjetnica u Varaždinu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnica Marija Radelja, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja i presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni br. P-362/2021-31 od 2. lipnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 12. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika se djelomično odbija kao neosnovana i djelomično uvažava kao osnovana, te se presuda i rješenje Općinskog suda u Varaždinu poslovni br. P- 362/2021-31 od 2. lipnja 2023.:

a) potvrđuje u dijelu kojim je utvrđeno da je tužba djelomično povučena i dopuštena preinaka tužbe (toč. I. i II. izreke rješenja), u dijelu kojim je utvrđen ništetnim dio odredbe čl. 2. (kamatna stopa), u dijelu odredbe čl. 7. (valutna klauzula), u dijelu odredbe čl. 3. (jednokratna naknada), sve iz toč. I. izreke presude, u odnosu na isplatu iznosa od 97,67 Eur na ime jednokratne naknade s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (toč. III. izreke presude), kao i u odnosu na parnični trošak (toč. VII. izreke presude).

b) preinačava u odnosu na pobijani dio kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti dijela odredbe čl. 9. st. 1. toč. 1. Ugovora koji glasi: "…prije isplate kredita platiti premiju osiguranja kredita u iznosu od 1,50% (jedan zarez pedeset posto) od iznosa kredita uvećano za kamatu iz prva dva anuiteta;" i dijela odredbe čl. 9. st. 1. toč. 7. Ugovora koji glasi: "… trošak osiguranja kredita…" (toč. I. izreke presude), kao i u odnosu na zahtjev za isplatom iznosa od 98,62 Eur/743,09 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, na ime plaćene premije osiguranja i sudi tako da se taj dio zahtjeva odbija.

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku na ime troška žalbenog postupka isplati iznos od 20,40 Eur, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom i rješenjem suda prvog stupnja riješeno je:

"I/ Utvrđuje se da je djelomično povučena tužba radi isplate iznosa od 447,92 EUR / 3.374,86 kn sa zakonskim zateznim kamatama.

II/ Dopušta se preinaka tužbe iz podneska od 18. travnja 2023. kojim tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 9. st. 1. toč. 1. Ugovora koji glasi: "…prije isplate kredita platiti premiju osiguranja kredita u iznosu od 1,50% (jedan zarez pedeset posto) od iznosa kredita uvećano za kamatu iz prva dva anuiteta;".

i presuđeno je:

"I/ Utvrđuje se da je djelomično ništetan Ugovor o kreditu broj 136-216/2004, sklopljen dana 26. studenoga 2004. između tužiteljice AP, [adresa], kao korisnika kredita i fiducijarnog dužnika i tuženika Hypo AlpeAdria-Bank d.d., Podružnica Varaždin, [adresa] (danas: Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, [osobni identifikacijski broj]) kao kreditora, solemniziran u javnobilježničkom uredu APŠ iz [adresa], dana 29. studenoga 2004. pod brojem OU-1372/2004-1, i to:

- dio odredbe čl. 2. koji glasi:

"...promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d."

- dio odredbe čl. 7. koji glasi:

"...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za CHF, važećem na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja..."

- odredba čl. 3. koji glasi:

"NAKNADA 1,50% (jedan zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom korištenja kredita."

- dio odredbe čl. 9. st. 1. toč. 1. Ugovora koji glasi:

"…prije isplate kredita platiti premiju osiguranja kredita u iznosu od 1,50% (jedan zarez pedeset posto) od iznosa kredita uvećano za kamatu iz prva dva anuiteta;"

- dio odredbe čl. 9. st. 1. toč. 7. Ugovora koji glasi:

"… trošak osiguranja kredita…".

II/ Odbija se dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica traži da se utvrdi da je djelomično ništetan Ugovor o kreditu broj 136-216/2004, sklopljen dana 26. studenoga 2004. između tužiteljice AP, [adresa], kao korisnika kredita i fiducijarnog dužnika i tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Podružnica Varaždin, [adresa] (danas: Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, [osobni identifikacijski broj]) kao kreditora, solemniziran u javnobilježničkom uredu APŠ iz [adresa], dana 29. studenoga 2004. pod brojem OU- 1372/2004-1 i to u dijelu odredbe čl. 9. st. 1. toč. 7. Ugovora koja glasi:

"...podmiriti sve javnobilježničke i sudske troškove i pristojbe, …… i sve druge troškove vezane za naplatu tražbine, te sve eventualne poreze utvrđene posebnim propisima."

III/ Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, [osobni identifikacijski broj] da tužiteljici AP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 97,67 EUR / 735,87 kn (devedeset sedam eura i šezdeset sedam centi / sedamsto trideset pet kuna i osamdeset sedam lipa)1 kao i iznos od 98,62 EUR / 743,09 kn (devedeset osam eura i šezdeset dva centa / sedamsto četrdeset tri kune i devet lipa)1 , zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do plaćanja po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koja teče:

- na iznos od 97,67 EUR / 735,87 kn od 30.11.2004. do isplate,

- na iznos od 98,62 EUR / 743,09 kn od 30.11.2004. do isplate, sve u roku od 15 dana.

IV/ Odbija se dio tužbenog zahtjeva radi isplate iznosa od 82,93 EUR / 624,81 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. studenoga 2004. do isplate.

V/ Odbija se dio tužbenog zahtjeva radi isplate iznosa od 34,14 EUR / 257,25 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. studenoga 2011. do isplate.

VI/ Odbija se dio tužbenog zahtjeva radi isplate iznosa od 64,18 EUR / 483,60 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. studenoga 2004. do isplate.

VII/ Svaka stranka snosi svoje troškove postupka."

2. Tuženik žalbom pobija presudu i rješenje u točkama I. i II. rješenja, kao i točkama III. i VII. izreke presude iz razloga označenih u čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 125/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje ZPP), s prijedlogom da se u pobijanom dijelu preinači i tužbeni zahtjev odbije ili da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Presuda suda prvog stupnja nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, a na koje se ukazuje u izjavljenoj žalbi, tako da nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

5. Pravilno je prvostupanjski sud, a sukladno propisu čl. 193. st. 2. ZPP-a, utvrdio da je tužba djelomično povučena, jer je tuženik pristao na povlačenje.

5.1. Prvostupanjski sud je dopustio preinaku tužbe smatrajući ju svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama.

5.2. Na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenog 2021. je zauzet stav da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza knjigovodstvenim vještačenjem.

5.3. Stoga je, sukladno propisu čl. 190. st. 2. i 3. ZPP-a, pravilno prvostupanjski sud dopustio preinaku tužbe u ovoj pravnoj stvari.

6. Među strankama nije bilo sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor – banka, 26. studenoga 2004. sklopili Ugovor o kreditu (dalje Ugovor) kojim se tuženik obvezuje tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti 9.787,85 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, da se je Ugovorom tužiteljica obvezala platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno s Odlukom o kamatnim stopama kreditora i koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,90% godišnje, da se korisnik kredita obvezuje kredit vratiti uz valutnu klauzulu, kao i da je ugovor sklopljen radi kupnje osobnog vozila.

7. Odredbom čl. 81. st. 2. i 3. Zakona o zašiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/2003 - dalje ZZP) koji je važio u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

8. Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., donesenoj povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, koja je u tom dijelu potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i u odnosu na u ovom predmetu tuženika, a na koju se tužitelj pozvao u ovom predmetu, utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima, koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

9. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i u ovom predmetu tuženik od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarskih franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

10. U postupku provedenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu utvrđeno je da tuženici u tom sporu, između kojih je i tuženik u ovom predmetu, prije zaključenja ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarali o promjenljivoj kamatnoj stopi, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope, da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, te da nije bila razumljiva, a niti poštena, te da tuženici nisu pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli vezano za švicarski franak, da klijentima nisu na valjan način objašnjene posljedice takvih ugovornih odredbi i da su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima.

11. Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 i 78/12) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. (tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava) toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđena u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13. Polazeći od izloženog, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da su odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, a prema kojoj visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci tuženika i koja ne sadrži kriterije koje će tuženik pri donošenju takve odluke primjenjivati kao i odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula vezana za švicarski franak o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljive i nepoštene i kao takve ništetne sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZPP-a.

14. Stoga je prvostupanjski sud s pravom utvrdio ništetnim odredbe ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu i kamatnu stopu.

15. Nadalje, suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je prvostupanjski sud prihvatio zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbe čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno da se naplaćuje naknada u visini od 1,50% od iznosa kredita i naložio tuženiku isplatu iznosa od 97,67 Eur/735,87 kn na ime plaćenog iznosa po tog ugovornoj odredbi sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30. studenoga 2004. pa do isplate (čl. 322. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a).

16. Naime, u provedenom postupku dokazano je, i po mišljenju ovog suda, da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o odredbi kojom je određena isplata jednokratnih troškova obrade kredita, da je navedena odredba bila unaprijed formulirana i bila dio tipskog ugovora kojeg je banka sklapala s potrošačima, te da tužiteljica nije ni mogla pregovarati o spornoj odredbi ugovora i utjecati na njezin sadržaj, kao i da tužitelju nije razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade.

17. Kako je odredba čl. 3. Ugovora o jednokratnim troškovima obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, niti je bio upoznat na što se točno navedeni troškovi odnose, to i ovaj sud smatra da se radi o nepoštenoj odredbi koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

18. Također je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni br. Rev 673/2023-2, od 13. veljače 2024. zauzeo stav da se o odredbi kojom se određuje naknada za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

19. S pravom je prvostupanjski sud odbio istaknuti prigovor zastare potraživanja u odnosu na isplatu naknade za obradu kredita, s obzirom da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05. kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena i na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.1.2020.).

20. Međutim, s pravom tuženik u žalbi ukazuje da dio odredbe čl. 9. st. 1. toč. 1. i 7. Ugovora, a koji se odnosi na plaćanje premije osiguranja kredita i troškova osiguranja kredita nije nepošten, pa time niti ništetan.

20.1. Naime, radi se o jednom od uobičajenih instrumenata za osiguranje plaćanja kredita. Dakle, takvim osiguranjem se korisnik kredita osigurava da u slučaju njegove nemogućnosti uredne otplate kredita dugovanje nastalo u određenim slučajevima, kredit otplaćuje društvo za osiguranje.

20.2. Dakle, radi se o jasnoj odredbi koja nije uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te time nije niti suprotna načelu savjesnosti i poštenja i kao takva nije ništetna (čl. 81. st. 2. i 3. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača.

21. Kako nije osnovan zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe o premiji osiguranja i troška osiguranja, to nije osnovan niti kondemnatorni zahtjev za isplatom iznosa plaćenog po navedenoj osnovi u iznosu od 98,62 Eur/743,09 kn. Stoga je u tom dijelu žalba uvažena i preinačena prvostupanjska presuda, kao u izreci ove presude.

22. Suprotno žalbenim navodima, pravilna je i odluka o parničnom trošku.

23. Naime, i ovaj sud prihvaća stav prvostupanjskog suda da je svaka strana podjednako uspjela u ovom sporu (čl. 154. st. 4. ZPP-a).

24. Pri tome je uzeta u obzir činjenica da se u konkretnom postupku radi o sporu iz potrošačkog ugovora koji sadrži nepoštene ugovorne odredbe pa bi odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo pravičnu ravnotežu između interesa stranaka, jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja (potrošača) koji nije dao povoda za parnicu.

25. Naime, ishod podjele troškova postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže može potrošača odvratiti od ostvarenja navedenog prava. Takvo shvaćanje izrazio je Sud Europske unije u predmetu C-244/19 u presudi od 16. srpnja 2020., u kojoj je na postavljeno prethodno pitanje, između ostaloga, odgovoreno da: "čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L95, str. 29.) (SL posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15, svezak 12, str. 24.), načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivom 93/13.".

26. Stoga, ovaj sud ocjenjuje da i nakon preinake svaka stranka je obvezna platiti svoje troškove.

27. Kako je tuženik sa žalbom uspio s oko 20%, to mu pripada 20% troška sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu, odnosno 20% od 62,19 Eur na ime sastava žalbe i 20% od 39,82 Eur na ime sudske pristojbe, odnosno ukupno 20,40 Eur.

28. Dakle, s obzirom na izloženo, odlučeno je kao u izreci (čl. 368. st. 1., čl. 373. toč. 3. i čl. 380. toč. 2. ZPP-a).

29. U nepobijanom dijelu, a u odnosu na točke II., IV., V. i VI. izreke, odluka ostaje neizmijenjena.

Osijek, 12. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća

Štefica Bukvić