Poslovni broj: Us I-2011/2024-6
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U SPLITU
Split, Put Supavla 1
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Splitu, po sutkinji tog suda Danijeli Čipčić Buzov, sucu pojedincu, te Vesni Maslov, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja JN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po opunomoćenici Andrei Čoti, odvjetnici u Split, Put Supavla 1, protiv tuženika Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Samostalne službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, Zagreb, Trg kralja Petra Krešimira IV br. 1., OIB: 66486182714, radi utvrđivanja statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, nakon neposredne i javne rasprave zaključene 15. svibnja 2025. u nazočnosti zamjenika opunomoćenika tužitelja Jure Ugrine, odvjetnika u Splitu i odsutnosti tuženika, 12. lipnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Samostalne službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, Klasa: UP/II 560-01/24-01/245, Urbroj: 512-2501- 24-2 od 12. srpnja 2024.
II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.
Obrazloženje
1. Osporenim rješenjem tuženika Klasa: UP/II 560-01/24-01/245, Urbroj: 512- 2501-24-2 od 12. srpnja 2024. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Uprave za ljudske potencijale, Sektora za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima, Službe za poslove obrane, Područnog odjela za poslove obrane Split, Klasa: UP/I 560- 01/23-01/146, Urbroj: 512M2-6510-24-11 od 20. svibnja 2024. (dalje: prvostupanjsko rješenje).
2. Prvostupanjskim rješenjem je odbijen zahtjev tužitelja za utvrđivanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata temeljem pripadnosti ONZ MZ Sitno u razdoblju od 1. svibnja 1991. do 11. rujna 1991. kao neosnovan.
3. U pravodobnoj tužbi kojom tužitelj pobija zakonitost osporenog rješenja tuženika tužitelj u bitnom navodi da je iz obrazloženja osporenog rješenja razvidno da je tužiteljev zahtjev odbijen zbog pogrešnog tumačenja Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji (NN 121/17, 98/19, 84/21, 156/23 – u daljnjem tekstu: ZHBDR), konkretno članka 3. stavka 1. i stavka 2. iz čega je posljedično izveden pogrešan zaključak da tužitelj nije bio pripadnik borbenog sektora, te da se iz tog razloga ne može smatrati hrvatskim braniteljem u periodu od 1. svibnja 1991. do 11. rujna 1991. Dakle, osnov pobijanog rješenja se svodi na pogrešan zaključak kako tužitelj u spornom razdoblju nije bio pripadnik borbenog sektora, a koji zaključak je pogrešno izveden temeljem činjenice da je tužitelj bio pripadnik Odreda narodne zaštite (u daljnjem tekstu: ONG) koji u spornom razdoblju nije vršio borbena djelovanja. Istina je da borbenog djelovanja u spornom razdoblju nije bilo, što ne znači da ga ne bi bilo da je došlo do takve potrebe. Tužitelj je kao i svi drugi pripadnici ONG vršio sve radnje potrebne za pripremu obrane koje radnje su uključivale postavljanje barikada, noćne patrole, kao i blokiranja vojarni JNA, te su u svakom trenutku bili spremni na obranu, odnosno borbeno djelovanje u slučaju da je za istim bilo potrebe što tada na područjima na kojima se tužitelj nalazio nije bio slučaj, a što nikako ne može biti temelj za zaključak kako tužitelj ne pripada borbenom sektoru. Nadalje, u prvostupanjskom postupku utvrđeno je da je tužitelj dana 28. svibnja 1991. pristupio postrojavanju Zbora Narodne Garde i davanju svečane prisege u Zagrebu očigledno stavljajući sebe na raspolaganje. Štoviše, tužitelj je i pristupio Zboru Narodne Garde, i to 114. brigadi, a što je sve bilo razvidno i dokazano tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog upravnog postupka, pa je zbilja nejasno kako je izveden zaključak da tužitelj od 1. svibnja 1991. do 11. rujna 1991. nije bio pripadnik borbenog sektora, ako ne u cijelom tom periodu, onda barem od trenutka službenog pristupanja 114. brigadi u srpnju 1991. Dakle, pobijano rješenje se temelji isključivo na pripadnosti tužitelja J-u na temelju čega mu se isključuje pripadnost borbenom sektoru, dok je potpuno zanemarena činjenica tužiteljeve pripadnosti 114. brigadi Zbora Narodne Garde, a koja je itekako spadala u borbeni sektor. Iz svega navedenog da je razvidno kako su tužitelju šablonskim postupanjem, ne uvažavajući sve relevantne činjenice, grubo povrijeđena prava koja mu pripadaju kao branitelju – dragovoljcu čija potraživanja su uistinu minimalna, odnosno nikakva u usporedbi sa tužiteljevim stavljanjem života na raspolaganje za slobodu države u kojoj danas živimo. Zaista je žalosno da tužitelj mora opravdavati i objašnjavati vrstu i opseg svog djelovanja u Domovinskom ratu dokumentima za koje nikoga tko je potpuno bio posvećen obrani svoje domovine tada nije bilo briga, pa čak i nakon što je sve to u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku dokazao. Slijedom navedenog predlaže uvažiti tužbu, poništiti osporeno rješenje tuženika te obvezati tuženika na naknadu troškova upravnog spora zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.
4. U odgovoru na tužbu tuženik je u bitnom naveo da tužbeni navodi nisu osnovani. Izvršenom službenom provjerom u službenim evidencijama Pozpo Split utvrđeno je da je tužitelj evidentiran u bazi IS-PU kao hrvatski branitelj iz Domovinskog rata u razdoblju od 11. rujan 1991. do 1. ožujka 1992. (141. brigada HV). Tužitelj je regulirao vojni rok i imao obvezu služenja u pričuvnom sastavu. Nije evidentiran na popisima ONZ Sitno. Prvostupanjsko tijelo da je tužitelju, sukladno Zakonu o općem upravnom postupku, dalo mogućnost sudjelovanja u postupku, te da njegova izjava dana na zapisnik prileže spisu predmeta. Izjavio je kako je bio pripadnik ONZ MZ Sitno Gornje te su njegove zadaće bile dežuranje uz radio stanicu, noću patroliranje na punktovima i postavljanje barikade na cestama. Istaknuo je da nisu imali borbeno djelovanje. Svjedoci AN i TN su u bitnome potvrdili navode tužitelja vezano za pripadnost NZ te aktivnosti opisuju kao postavljanje barikada na cestama, dežuranje uz radio, patroliranje i blokadu vojarne u Žrnovnici. Obojica izjavljuju da nije bilo borbenog djelovanja. Potom tuženik citira i poziva se na odredbu članka 3. stavka 1. i 2. i članka 179. točke a. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji (Narodne novine, broj: 121/17, 98/19 1 84/21-u daljnjem tekstu: ZHBDR), te navodi da suprotno navodima tužbe smatra da je prvostupanjsko tijelo, ocjenjujući zahtjev imenovanog, pravilno utvrdilo da tužitelj ne ispunjava kumulativne zakonske uvjete za utvrđenjem statusa hrvatskog branitelja za traženo razdoblje.Naime, u provedenom postupku nesporno je utvrđeno kako nije evidentiran na popisima pripadnika ONZ MZ Sitno. S tim u vezi tuženik ističe da se prema stajalištu izraženom u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usz-3683/22-2 od 24. svibnja 2023., pripadnost bilo kojoj sastavnici hrvatske vojske prvenstveno dokazuje podacima službene evidencije, a s obzirom da su ovom slučaju iz podataka službene evidencije nadležnih tijela Ministarstva obrane Republike Hrvatske proizlazi kako tužitelj u predmetnom razdoblju, Domovinskog rata nije evidentiran kao pripadnik NZ. Tužitelj svojim navodima nije doveo u sumnju navedenu činjenicu, jer ne raspolaže nikakvim materijalnim dokazima, a svjedoci saslušani u tijeku postupka također nisu nikakvim materijalnim dokazima dokazali istinitost vlastitih tvrdnji, odnosno da je tužitelj u spornom razdoblju bio pripadnikom naoružanog odreda Narodne zaštite. Uz to da su posve pogrešne i netočne pravne konstrukcije iz tužbe na koji se na krivi način tumače gore citirane odredbe članka 3. stavka 1. i 2. Zakona. Naime tvrdnja da je tužitelj eto bio spreman na borbeno djelovanje, ali nije sudjelovao u borbi protiv neprijateljskih snaga, pa bi mu zato trebalo priznati da je bio u borbenom sektoru su posve pogrešne. Uvidom u izjave tužitelja i saslušanih svjedoka, razvidno je da je imenovani u traženom razdoblju obavljao stražarske dužnosti, te ostale zadaće organizacijske prirode, poput patroliranja, dežurstva uz radio stanicu, postavljanja barikada na cesti. Navedene aktivnosti ne mogu se smatrati pružanjem oružanog otpora agresoru i djelovanjem u izravnoj svezi s tim otporom, sukladno citiranoj odredbi članka 3. stavka 2. ZHBDR-a, što je potvrđeno u ustanovljenoj sudskoj praksi upravnih sudova u Republici Hrvatskoj, te izraženih u presudama Visokog upravnog suda Republike Hrvatske. Dakle suprotno navodima iz tužbe tuženik smatra da je pobijanim rješenjima zakonito i ispravno utvrđeno kako tužitelj nije bio pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 100 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991. ili manje ako je sudjelovanje u obrani suvereniteta Republike Hrvatske nastavio bez prekida u borbenom sektoru Oružanih snaga Republike Hrvatske u kontinuiranom trajanju najmanje 100 dana. Slijedom navedenog predlaže da sud odbije tužitelja sa tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti.
5. U sporu je održana rasprava 15. svibnja 2025., a čime je, kao i dostavom podnesaka, strankama u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/2024; dalje ZUS) dana mogućnost da se izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a na koju nije pristupio uredno pozvani tuženik, pa je ista održana u njegovoj odsutnosti, a na kojoj je zamjenik opunomoćenika tužitelja naveo da ustraje u tužbi i dokaznim prijedlozima.
6. U dokaznom postupku sud je pregledao cjelokupnu dokumentaciju sadržanu u spisu upravnog spora, te je pregledan cjelokupan spis upravnog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu.
7. Sud je odbio dokazni prijedlog tužitelja za izvođenjem dokaza saslušanjem svjedoka RN, te za saslušanjem tužitelja kao stranke, kao suvišno i nepotrebno držeći da se pravilna i zakonita odluka može donijeti na temelju podataka spisa predmeta, ocjenom dokaza sadržanih u istom.
7.1. Stranke drugih dokaznih prijedloga nisu imale.
8. Nakon ocjene izvedenih dokaza i razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 114. stavka 3. ZUS-a po ocijeni ovog suda tužbeni zahtjev nije osnovan.
9. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđivanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata temeljem pripadnosti ONZ MZ Sitno u razdoblju od 1. svibnja 1991. do 11. rujna 1991.
10. Odredbom članka 3. stavka 1. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji (Narodne novine, broj: 121/17, 98/19 i 84/21; dalje: ZHBDR) propisano je da je hrvatski branitelj iz Domovinskog rata osoba koja je organizirano sudjelovala u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti odnosno suvereniteta Republike Hrvatske kao: a) pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske (Zbora narodne garde, Hrvatske vojske, ministarstva nadležnog za obranu, Policije, ministarstva nadležnog za unutarnje poslove i Hrvatskih obrambenih snaga); b) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 100 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991. ili manje ako je sudjelovanje u obrani suvereniteta Republike Hrvatske nastavio bez prekida u borbenom sektoru Oružanih snaga Republike Hrvatske u kontinuiranom trajanju najmanje 100 dana; c) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji nije imao obvezu sudjelovanja u pričuvnom sastavu ili nije regulirao obvezu služenja vojnog roka ako je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 30 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.; d) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom umro u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.; e) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom nestao u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991. i; f) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite kjoi je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom zatočen u neprijateljskom logoru, zatvoru ili drugom neprijateljskom objektu u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.
11. Stavkom 2. istog članka propisano je da pod sudjelovanjem u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta Republike Hrvatske, odnosno vrijeme neposredne ugroženosti suvereniteta Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: obrana suvereniteta Repbulike Hrvatske), u smislu stavka 1. ovog članka, podrazumijeva se oružani otpor agresoru i djelovanje u izravnoj vezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište) u vremenu od 05. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996.
12. Odredbom članka 179. stavak 1. točka a) ZHBDR-a propisano je status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata utvrđuje ministarstvo nadležno za obranu odnosno ministarstvo nadležno za unutarnje poslove po zahtjevu stranke nakon provedenog upravnog postupka ili po službenoj dužnosti na temelju činjenica o kojima vodi evidenciju.
13. Iz podataka spisa predmeta je razvidno da je predmetni upravni postupak pokrenut po zahtjevu tužitelja od 16. ožujka 2023. kojim traži utvrđivanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata kao pripadnika ONZ MZ Sitno Gornje za razdoblje od od 1. svibnja 1991. do 11. rujna 1991.; da je tužitelj regulirao vojni rok i imao obvezu služenja u pričuvnom sastavu; da nije evidentiran na popisima ONZ Sitno; da je tužitelj evidentiran u bazi IS-PU kao hrvatski branitelj iz Domovinskog rata u razdoblju od 11. rujna 1991. do 1. ožujka 1992. (141. brigada HV); da spisu predmeta prileži izjava tužitelj kao stranke i izjave svjedoka TN i AN.
14. S obzirom na podatke spisa predmeta, a imajući u vidu naprijed citirane zakonske odredbe, prema ocjeni ovog suda, osporeno rješenje tuženika je pravilno i zakonito, dok tužbeni prigovori nisu osnovani niti su od utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari.
15. Polazeći od citiranih odredbi ZHBDR-a te podataka spisa predmeta, a posebno od iskaza samog tužitelja, a koji iskaz u bitnome potvrđuje i svjedok TN u svom iskazu, te svjedok AN, iz kojeg proizlazi da je tužitelj u Domovinskom ratu sudjelovao kao pripadnik ONZ MZ Sitno u traženom razdoblju i da su njegove aktivnosti bile postavljanje barikada na cestama, dežuranje uz radio stanicu, patroliranje noću, blokiranja vojarne JNA u Žrnovnici, te da su izričito naveli da u tom razdoblju nije bilo borbenog djelovanja odnosno oružanog otpora neprijatelju, a pri kojim navodima je tužitelj ostao i u tužbi i tijekom ovog spora, to je prema ocjeni ovog suda, pravilno postupilo prvostupanjsko tijelo kada je odbilo predmetni zahtjev odnosno tuženik kada je odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja.
16. Prema ocijeni ovog suda, pravilno je utvrđenje tuženika i prvostupanjskog tijela da tužitelj ne ispunjava (kumulativne) zakonske uvjete za utvrđivanjem statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata propisane gore citiranom odredbom članka 3. stavka 1. u svezi stavka 2. ZHBDR-a. Naime, pravilno tuženik utvrđuje da se aktivnosti koje sam tužitelj i svjedoci navode da je tužitelj obavljao i to postavljanje barikada na cestama, dežuranje uz radio stanicu, patroliranje noću, blokiranje vojarne JNA u Žrnovnici ne mogu smatrati pružanjem otpora agresoru i djelovanjem u izravnoj svezi s tim otporom u smislu naprijed citirane odredbe članka 3. stavka 2. ZHBDR-a. Štoviše i sam tužitelj i saslušani svjedoci u svojim iskazima navode da nije bilo izravnog borbenog otpora agresoru, a što je tužitelj ponovio i u tužbi izričito ističući da borbenog djelovanja nije bilo u spornom razdoblju, a što je jedan od kumulativnih uvjeta za priznavanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata.
17. U izloženom, po ocjeni ovog suda, tuženik je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo, upravo suprotno tužbenim prigovorima, te pri tome u upravnom postupku koji je prethodio nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje upravne stvari, dok tužbeni prigovori, imajući u vidu prethodno navedeno, nisu osnovani niti od utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari.
18. Kraj ovakvog stanja stvari, prema ocjeni ovog suda, suvišno je i nepotrebno bilo izvoditi predloženi dokaz saslušanjem svjedoka RN, te saslušanjem tužitelja kao stranke u ovom sporu, osobito kraj činjenice da je već tijekom upravnog postupka izveden dokaz saslušanjem tužitelja.
19. Stoga, a budući je osporeno rješenje tuženika zakonito, te nisu ostvareni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09 i 110/21), na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je, na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno presuditi kao pod točkom I. izreke presude.
20. Tužitelju, u skladu s odredbom članka 147. stavka 1. ZUS-a, ne pripada pravo na naknadu troškova spora koji je izgubio. Radi navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke.
U Splitu 12. lipnja 2025.
S U T K I NJ A
Danijela Čipčić Buzov
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, a o istoj odlučuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske.
DNA:
- tužitelju, po opunomoćenici
- tuženiku, uz spis upravnog tijela po pravomoćnosti
- u spis.
