Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-1042/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Drage Grubeše, predsjednika vijeća, Snježane Androš, suca izvjestitelja i Vesne Bjelousov, člana vijeća, u građansko pravnoj stvari tužitelja JO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Mađariću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi ništetnosti / isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu od 27. ožujka 2025. poslovni broj P-1188/2024-6, u sjednici vijeća održanoj 12. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu od 27. ožujka 2025. poslovni broj P-1188/2024-6.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 3.Ugovora o [broj kredita], sklopljenog dana 06.06.2006.godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 07.06.2006. godine po javnom bilježniku Biserki Arambašić iz Osijeka pod br. OU-399/06, u dijelu odredbe koji glasi:

“3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita..”

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535 da tužitelju HO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana isplati iznos od 454,79 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 10.06.2006. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01. 2024.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535 naknaditi tužitelju HO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove parničnog postupka u iznosu od 981,18 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. ožujka 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana."

2. Ovu presudu pravovremeno podnesenom žalbom pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se preinači i odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku, podredno ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku odluku u okviru žalbenih navoda kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a).

6. Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da prvostupanjska presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, ovo stoga što je prvostupanjski sud u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, pa nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnom odredbe o jednokratnoj naknadi sadržane u čl. 3. Ugovora o [broj kredita] sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 07. lipnja 2006., kojom je određena jednokratna naknada u visini od 3,30 % iznosa kredita jednokratno koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita te isplata iznosa od 454,79 EURA zajedno sa zateznom kamatom od 10. lipnja 2006. do isplate.

8. U prvostupanjskom postupku nesporno je utvrđeno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 6. lipnja 2006. sklopili Ugovor o [broj kredita] s namjenom kupnje osobnog vozila kojim je odobren iznos od 22.364,45 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja i da je čl. 3. ugovorena naknada 3,30% od iznosa kredita, jednokratna koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita i da je tužitelj spomenutu naknadu platio u iznosu 454,79 EURA.

9. Tužitelj u svom iskazu navodi da je kredit podignut za kupnju osobnog vozila i da mu je u banci ponuđen kredit vezan uz valutu švicarski franak i da je tekst Ugovora pripremljen od strane tuženika na standardiziranom obrascu i da nije imao saznanja što je tzv. ulazna naknada niti mu je to objašnjeno odnosno da se o istoj nije posebno pregovaralo, a tuženik nije predložio dokaze na okolnost da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo.

10. Na temelju navedenih utvrđenja pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je sukladno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., dalje: ZZP), na tuženiku bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, a tuženik da nije dokazao navedeno. Stoga prvostupanjski sud pravilno utvrđuje da se radi o jednostranoj odluci banke koja da je bez pregovaranja s drugom stranom nametnula potrošaču odredbu o naknadi za obradu kredita i koja da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, te je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stoga da je predmetna odredba nepoštena, a time i ništetna.

11. Na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP-a podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Tužitelj je informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini). Tuženik nije postupao u dobroj vjeri i tužitelj, kao potrošač, nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača-tužitelja.

12. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva nije vezao za presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz ugovora o bankarskom kreditu niti se u presudi poziva na iste odluke, već je proveo test nepoštenosti sporne ugovorne odredbe i raspravio osnovanost tužbenog zahtjeva uz primjenu odredbi Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO).

13. Na žalbene navode da je ugovor ispunjen valja odgovoriti da tužitelj u smislu odredbe čl. 326. st. 2. ZOO nije izgubio pravo pozivati se na ništetnost sporne ugovorne odredbe.

14. Zaključno, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je sporna odredba u smislu odredbe čl. 87. ZZP-a nepoštena i time ništetna. To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj, kao potrošač, nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita). Tužitelju je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita-potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku-trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava. Takav je stav u vezi (ništetnosti) ulazne naknade zauzeo i Vrhovni sud RH u svojim odlukama (Rev- 673/2023 od 13. veljače 2024.).

15. Stoga je pravilno naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 454,79 EURA sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. lipnja 2006. kada je tuženik isplatio tužitelju manji iznos kredita zbog uračunate jednokratne naknade sve sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO.

16. Pravilno je prvostupanjski sud odbio istaknuti prigovor zastare kao neosnovan. Naime, u odnosu na tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti valja ukazati na sadržaj odredbe članka 328. ZOO-a prema kojoj se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. U odnosu na restitucijski zahtjev valja navesti da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (zaključak Su IV-47/20 Građanskog odjela Vrhovnog suda RH sa sjednice od 30. siječnja 2020.).

17. O troškovima parničnog postupka odlučeno je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u svezi čl. 155. ZPP-a i važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., u daljnjem tekstu: Tarifa), a tuženik i ne osporava odluku o trošku određenim žalbenim razlozima.

18. Slijedom svega navedenog valjalo je odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

Osijek, 12. lipnja 2025.

Predsjednik vijeća

Drago Grubeša