REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U OSIJEKU
Osijek, Europska avenija 7
Poslovni broj: Gž-1239/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Osijeku, u vijeću kojeg čine predsjednica vijeća, sutkinja Krunoslava Dropulić, sudac izvjestitelj o stanju predmeta i član vijeća, Tomislav Šimić, te članica vijeća, sutkinja Štefica Bukvić, u pravnoj stvari tužiteljice EO, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupaju Milenko Jakšić i Vanja Jakšić, odvjetnici u ZOU Milenko Jakšić i Vanja Jakšić, Sisak, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d.-a, OIB 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, koju zastupa Damir Metelko, odvjetnik u OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Sisku, Stalne službe u Hrvatskoj Kostajnici P-69/2024-11 od 17. travnja 2025., u sjednici vijeća 12. lipnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Tuženikova žalba se odbija i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku, Stalne službe u Hrvatskoj Kostajnici P-69/2024-11 od 17. travnja 2025. u točki I., II. i IV. izreke.
II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu 378,86 EUR.
Obrazloženje
Predmet spora:
1.
Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o kreditu broj 5105528482 sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 29. prosinca 2010., sadržane u članku 10. Ugovora o kreditu, a koja glasi: "10. Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,000% (dva posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 250,00 HRK (dvjestopedeset HRK), obračunate s datumom Ugovora", kao i restitucijski zahtjev za isplatom navedene naknade, po pravilima vraćanja imovine stečene bez osnove.
Odluka prvostupanjskog suda:
2.
Prvostupanjski sud je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev točkom I. i II. izreke presude (zahtjev za utvrđenje ništetnosti, odnosno zahtjev za isplatu u iznosu 600,00 EUR), dok je pod točkom III. odbio zahtjev za isplatom kamata koje teku od 29.12.2010. Točkom IV. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu 1.507,72 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, po stopi navedenoj u tom dijelu izreke.
2.1.
Rješenjem je prvostupanjski sud odbio prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Sisku, Stalne službe u Hrvatskoj Kostajnici.
Žalbeni razlozi i navodi iz odgovora na žalbu:
3.
Prvostupanjsku presudu pobija tuženik, u odnosu na točku I., II. i IV. izreke. Rješenje prvostupanjskog suda nije predmetom pobijanja.
3.1.
Tuženik u žalbi navodi da navedena ugovorna odredba nije nepoštena, da nije postojala znatna neravnoteža na štetu tužiteljice. Budući da sud uopće ne provodi test nepoštenosti, ne samo da pogrešno primjenjuje materijalno pravo, već čini i apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama.
3.2.
Tuženik smatra da nije relevantno za ovaj postupak da je u ugovoru pa tako i u razgovoru između službenice i tužiteljice, tuženik trebao pojasniti tužiteljici o kakvim točno troškovima se radi, već je relevantno to je li tužiteljica prije svega shvatila ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe, tj. je li bila upoznata s tom obvezom i visinom iste. Kad je riječ o izračunu visine naknade, tuženik tvrdi da se radi o osnovnoj matematičkoj operaciji te je svaki razuman, razborit i pažljiv potrošač mogao bez ikakvih poteškoća utvrditi visinu svoje obveze i ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe.
3.3.
Smatra da je zastarni rok za ostvarivanje pojedinačnog restitucijskog zahtjeva iz ništetnog posla potrebno ograničiti na zakonom propisani zastarni rok koji se treba računati od dana plaćanja, što bi u ovom konkretnom slučaju značilo da je potraživanje tužitelja u zastari, jer je naknada naplaćena 2008., a tužitelj je tužbu podnio 2021.
3.4.
Tuženik ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju dosudio kamate na iznos plaćene naknade od idućeg dana nakon što je ista plaćena.
3.5.
Smatra i da je odluka o troškovima postupka pogrešna jer je pogrešno utvrđena vrijednost predmeta spora. Tuženik obrazlaže da je točkom I. tužbenog zahtjeva postavljen deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe, a točkom II. tužbenog zahtjeva s osnove ništetnosti potražuje se isplata iznosa od 600,00 EUR. U tužbi je naznačena vrijednost predmeta spora 1.927,22 EUR, a tu vrijednost predmeta spora je, po mišljenju tuženika, prvostupanjski sud raspravnim rješenjem od 21. siječnja 2025. pogrešno utvrdio u tom iznosu.
3.6.
Tužiteljica na tuženikovu žalbu nije odgovorila.
Ocjena drugostupanjskog suda:
4.
Čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP-a) propisano je da drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.
4.1.
Čl. 375. st. 1. ZPP-a propisano je da u obrazloženju presude odnosno rješenja drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja, što je ovaj žalbeni sud i učinio, prethodno odlučne žalbene navode tuženika citiravši u točkama 3.1. do 3.5.
4.2.
Tuženikova žalba nije osnovana.
4.3.
Prvostupanjski sud nije počinio prethodno citirane apsolutno bitne povrede parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Nadalje, presuda prvostupanjskog suda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, pa nije osnovan žalbeni razlog postojanja apsolutno bitne povrede postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Također, u prvostupanjskom postupku je činjenično stanje potpuno utvrđeno i materijalno pravo pravilno primijenjeno, što se sve obrazlaže u nastavku ove drugostupanjske odluke.
4.4.
Prvostupanjski sud je ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva donio provodeći test nepoštenosti sporne ugovorne odredbe i osnovanost tužbenog zahtjeva raspravio kroz primjenu odredaba Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, dalje: ZOO-a) i primjenom tih propisa utvrdio pravno relevantne činjenice.
4.5.
Osim toga, sporna ugovorna odredba suprotna je i odredbama Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama) (dalje: Direktive).
4.6.
Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je između stranaka zaključen 29. prosinca 2010. Ugovor o kreditu [broj kredita] kojim je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 30.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Radi se o gotovinskom kreditu s rokom otplate od 120 mjesečnih anuiteta s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom u visini 8,99 % godišnje. U članku 10. Ugovora određena je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita koju je korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti u visini od 2% naknade za iznos kredita, odnosno minimalno 250,00 HRK obračunate s datumom ugovora, a korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.
4.7.
Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da odredba članka 10. Ugovora sama po sebi nije dovoljno razumljiva i određena, odnosno radi se o odredbi koja je dala ovlaštenje tuženiku da sam, bez sudjelovanja tužiteljice, odluči o visini te naknade. Osim toga, tuženik tijekom postupka nije dokazao da je tužiteljicu stvarno upoznao s iznosom naknade koja će joj biti oduzeta pri realizaciji kredita i razlozima njezine naplate, odnosno na što se ta naknada odnosi, a iz iskaza tužiteljice proizlazi da se njoj prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije ništa obrazlagalo vezano uz spornu odredbu čl. 10. Ugovora o kreditu, niti se pregovaralo o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu, pa tako niti o odredbi o isplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva.
4.8.
Naime, tuženik je tužiteljici morao na transparentan način objasniti razloge i pojedinosti mehanizma naknade koje naplaćuje pri ishođenju kredita, tako da na temelju jasnih i razumljivih kriterija tužiteljica može predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju iz toga proizlaze, što nije učinio te je na opisani način, primjenom sporne ugovorne odredbe, tuženik postupao protivno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad se ugovorne strane suglase o bitnim sastojcima ugovora.
4.8.1.
Na opisani način, primjenom sporne odredbe, tuženik je izbjegao utjecaj tužiteljice kao druge ugovorne strane na cijenu i takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a.
4.8.2.
Osim navedenog nacionalnog propisa, prema odredbama čl. 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Uvijek se smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo, ne isključuje primjenu ovog članka na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu.
4.8.3.
Pravilno zaključuje prvostupanjski sud da je ugovorna odredba čl. 10. predmetnog ugovora o kreditu, unaprijed bila pripremljena od strane tuženika, o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale niti je tužiteljica imala utjecaja na njezin sadržaj.
4.8.4.
Dakle, Direktiva propisuje obvezu tuženika dokazati da je s tužiteljicom pregovarao o spornoj odredbi, a kako je prethodno navedeno, tuženik to nije dokazao. Čak štoviše, prvostupanjski sud pravilno utvrđuje da je djelatnica tuženika koja je obrađivala kreditni zahtjev tužiteljice u svom iskazu potvrdila da ona kao djelatnica Banke nije sačinila ugovor, već uprava tuženika u Rijeci, te nije uopće imala ovlast pregovarati s tužiteljicom, budući da je dobila od uprave zadane parametre po kojima se kredit može odobriti.
4.9.
Valja reći, da je, osim Direktive i čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, 41/14) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok se prema st. 2. istog članka smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je riječ upravo o takvom ugovoru.
4.10.
Tako je značajna neravnoteža na štetu tužiteljice prouzročena time što je Ugovor o kreditu unaprijed formulirao kreditor, dakle tuženik, što tuženik nije pregovarao s tužiteljicom o spornoj odredbi i što tužiteljica uopće nije znala na čemu se temelji uzimanje naknade za realizaciju kredita, što pravilno utvrđuje i prvostupanjski sud.
4.11.
Čl. 5. Direktive propisano je da, u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, pri čemu, in concreto, navedena odredba čl. 10. predmetnog Ugovora o kreditu koja ustegu jednokratne naknade koju obavlja tuženik kao kreditor, čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, pa je stoga za ishod ovog spora pravno irelevantna tvrdnja tuženika da je tužiteljica kao prosječni potrošač mogla izračunati koliko je 2% od iznosa kredita, odnosno visina naknade koja će joj biti naplaćena, jer bez jasno određenih uvjeta pod kojima se određuje iznos ustege, takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tužiteljice) jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a pravilnost obračuna iznosa ustegnute naknade tužiteljica ne može ni provjeriti jer u Ugovoru o kreditu niti u spornoj odredbi članka 10. nisu navedeni nikakvi egzaktni kriteriji koji određuju konkretan iznos ustege na ime sporne naknade.
4.12.
S obzirom na sve prethodno obrazloženo, drugostupanjski sud je odgovorio na žalbene razloge tuženika navedene pod toč. 3.1. i 3.2. obrazloženja ove odluke, ocijenivši ih neosnovanima.
4.13.
Žalbeni sud prigovor tuženika iz točke 3.3., koji se odnosi na zastaru, također ocjenjuje neosnovanim, budući da se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a, a koji rok u konkretnom slučaju, s obzirom da je riječ o restitucijskom zahtjevu iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a koji pravni stav je zauzet na sjednici Građanskog odjela VSRH 30. siječnja 2020., što znači da u konkretnom slučaju zastara nije ni počela teći.
4.14.
Vezano za žalbeni razlog pod točkom 3.4., tuženiku treba odgovoriti da je prvostupanjski sud s pravom prihvatio restitucijski zahtjev na temelju čl. 1111. ZOO-a u svezi čl. 1115. ZOO-a, s obrazloženjem da je tuženik u obvezi tužiteljici vratiti stečeno bez osnove na temelju ništetne ugovorne odredbe od dana stjecanja, sa zateznim kamatama od dana plaćanja naknade za obradu kredita. Naime, suprotno tuženikovim žalbenim navodima, tuženik je povrijedio prava tužiteljice kao potrošača ugovarajući nepoštenu (ništetnu) odredbu o jednokratnoj naknadi iz čl. 10. Ugovora o kreditu te pri zaključenju ugovora nije omogućio tužiteljici pojedinačno pregovaranje o toj odredbi, zbog čega se isti smatra nepoštenim stjecateljem.
4.14.1. Budući da je tuženik naplatom naknade za obradu kredita na temelju ništetne ugovorne odredbe bio nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO-a), tužiteljici pripada pravo na isplatu zateznih kamata od naplate te naknade jer je s tim danom došlo do povećanja imovine tuženika.
4.15.
Vezano za utvrđivanje vrijednosti predmeta spora, odredbom članka 16. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23, dalje: ZSP-a) propisano je da se vrijednost predmeta spora, kada je jednom tužbom obuhvaćeno više zahtjeva protiv istog tuženika, bez obzira temelje li se svi zahtjevi na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi ili ne, određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva.
4.15.1. U konkretnom slučaju, vrijednost zahtjeva za utvrđenje ništetnosti, sukladno članku 19., odnosno članku 25. ZSP-a utvrđuje se u iznosu 1.327,22 EUR, vrijednost zahtjeva za isplatu iznosi 600,00 EUR, što znači da vrijednost predmeta spora iznosi 1.927,22 EUR.
4.15.2. Dakle, prvostupanjski sud pravilno je odmjerio troškove postupka. 5.
Slijedom sveg naprijed navedenog, kako ne postoje žalbeni razlozi koje tuženik navodi u žalbi, a ni razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, primjenom čl. 366. st. 1. i čl. 368. st. 1. ZPP-a, presuđeno je kao pod točkom I. izreke drugostupanjske odluke, dok je točka II. izreke, kojom je odlučeno o zahtjevu tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka, utemeljena na čl. 154. st. 1. ZPP- a, budući da tuženik nije uspio sa žalbom.
U Osijeku 12. lipnja 2025.
Predsjednica vijeća:
sutkinja
Krunoslava Dropulić
