Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj: Gž-268/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od suca Melite Novoselac predsjednika vijeća, te Jelene Bušić kao suca izvjestitelja i člana vijeća i suca Svjetlane Tolj, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice OA, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnici Andreji Štefan, odvjetnici u Čakovcu, protiv tuženika Erste& Steiermarkische bank d.d., OIB 23057039320, Jadranski trg 3/a, Rijeka, zastupanog po punomoćniku Ivanu Dilber, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-813/2023-12 od 14. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 12. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika odbija se kao djelomično neosnovana i uvažava kao djelomično osnovana te se presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-813/2023-12 od 14. ožujka 2024.:

a) potvrđuje u točki I. izreke u cijelosti kao i u točki II. izreke kojom je odlučeno o troškovima parničnog postupka i to do iznosa od 3.278,14 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 14. ožujka 2024.;

b) preinačava u točki II. izreke na način da se preko dosuđenog iznosa parničnog troška od 3.278,14 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tužiteljica odbija s preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška (za iznos od 187,50 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 14. ožujka 2024.)

II. Tuženiku se ne dosuđuje trošak žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a OIB: 23057039320 da tužiteljici OA, OIB: [osobni identifikacijski broj] [adresa] isplati iznos od 1.391,75 EUR (tisućutristodevedesetijedan eur i sedamdesetipet centi ) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

– na iznos od 34,60 EUR-a od 03.01.2011. do isplate;

– na iznos od 30,84 EUR-a od 01.02.2011. do isplate;

– na iznos od 31,48 EUR-a od 01.03.2011. do isplate;

– na iznos od 28,33 EUR-a od 01.04.2011. do isplate;

– na iznos od 29,30 EUR-a od 02.05.2011. do isplate;

– na iznos od 40,03 EUR-a od 01.06.2011. do isplate;

– na iznos od 41,54 EUR-a od 01.07.2011. do isplate;

– na iznos od 53,41 EUR-a od 01.08.2011. do isplate;

– na iznos od 49,10 EUR-a od 01.09.2011. do isplate;

– na iznos od 42,39 EUR-a od 03.10.2011. do isplate;

– na iznos od 42,07 EUR-a od 02.11.2011. do isplate;

– na iznos od 41,34 EUR-a od 01.12.2011. do isplate;

– na iznos od 43,77 EUR-a od 02.01.2012. do isplate;

– na iznos od 46,44 EUR-a od 01.02.2012. do isplate;

– na iznos od 46,52 EUR-a od 01.03.2012. do isplate;

– na iznos od 44,84 EUR-a od 02.04.2012. do isplate;

– na iznos od 45,52 EUR-a od 02.05.2012. do isplate;

– na iznos od 46,53 EUR-a od 01.06.2012. do isplate;

– na iznos od 45,44 EUR-a od 02.07.2012. do isplate;

– na iznos od 45,54 EUR-a od 01.08.2012. do isplate;

– na iznos od 44,54 EUR-a od 03.09.2012. do isplate;

– na iznos od 42,69 EUR-a od 01.10.2012. do isplate;

– na iznos od 44,94 EUR-a od 02.11.2012. do isplate;

– na iznos od 45,67 EUR-a od 03.12.2012. do isplate;

– na iznos od 45,64 EUR-a od 02.01.2013. do isplate;

– na iznos od 42,42 EUR-a od 01.02.2013. do isplate;

– na iznos od 44,52 EUR-a od 01.03.2013. do isplate;

– na iznos od 45,23 EUR-a od 02.04.2013. do isplate;

– na iznos od 43,93 EUR-a od 02.05.2013. do isplate;

– na iznos od 40,85 EUR-a od 03.06.2013. do isplate;

– na iznos od 39,52 EUR-a od 01.07.2013. do isplate;

– na iznos od 40,73 EUR-a od 01.08.2013. do isplate;

– na iznos od 42,04 EUR-a od 02.09.2013. do isplate;

a koja kamata teče od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 30.06.2011. po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. pa do 31.07.2015. po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. pa 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. pa do 30.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 31.12.2023 pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje kao referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svojem posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a OIB: 23057039320 da tužiteljici OA, OIB: [osobni identifikacijski broj] [adresa] naknadi troškove parničnog postupka postupka u iznosu od 3.465,64 EUR ( tritisućečetiristošezdesetipet eura i šezdesetičetiri centa ) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje kao referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“

2. Ovu presudu pravovremeno podnesenom žalbom pobija tuženik u cijelosti zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 142/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti ili ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi posebno ukazuje na postojanje bitnih povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, te na bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. i čl. 338.

ZPP-a. Zahtjeva i trošak sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio te žalbene navode tuženika, utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Suprotno žalbenim navodima tuženika nije počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

6.1. Nadalje, nije počinjena niti bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prvog stupnja prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. U žalbi je tuženik ocjenjivao izvedene dokaza koji se odnose na saslušanje svjedoka i tužiteljice kao stranke iako to nije njegova ovlast, već je to pravo suda prvog stupnja kojim se on koristio na način i u granicama određenim čl. 8. ZPP-a, pa zbog toga niti nije, kako je to već naprijed navedeno, osnovan žalbeni razlog bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a.

6.2. Također nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 338. ZPP-a s obzirom da pobijana presuda sadrži sve što je određeno čl. 338. st. 1. do 4. ZPP-a, a žalbeni navod tuženika da pobijanom presudom nije odlučeno o istaknutom prigovoru radi prebijanja otklonjen je donošenjem dopunske presude suda prvog stupnja poslovni broj P-813/2023-18 od 30. prosinca 2024.

7. Također je pravilno i potpuno utvrđeno i činjenično stanje te je na tako utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo iako se pri tome pogrešno poziva na odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. u daljnjem tekstu: ZOO/05), a s obzirom na vrijeme nastanka pravnog odnosa između stranaka, primjenom čl. 1163. st. 1. ZOO/05 trebalo je primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01. - u daljnjem tekstu: ZOO/91), ali isto nije utjecalo na pravilnost i zakonitost donesene odluke.

8. U pogledu okolnosti radi kojih je tuženik podnio zahtjev za izuzeće u žalbi, potrebno je navesti da ZPP ne predviđa uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće, kako ga je sam tuženik nazvao jer ga postavlja pod uvjetom da su na strani sudaca nastupile određene okolnosti. U zahtjevu tuženik ne konkretizira ni osobu suca, a niti opisuje situaciju u kojoj se sudac i članovi vijeća ili njima bliske osobe nalaze, a koja odgovara poziciji u kojoj su i stranke ovog ugovora, pa da bi time prema tvrdnjama tuženika bila uvjetovana njihova pristranost, radi čega prijedlog tuženika ovaj sud nije niti smatrao zahtjevom za izuzeće niti je po njemu postupao.

9. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 1.391,75 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose a na osnovu preplate temeljem ništetne odredbe Ugovora o [broj kredita] zaključenog 18. kolovoza 2005. između tužiteljice i tuženika u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula.

10. U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:

- da je sklopljenim Ugovorom o [broj kredita] od 18. kolovoza 2005. od strane tuženika kao kreditora, tužiteljici kao korisniku kredita odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.135,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika na dana korištenja kredita i to u svrhu adaptacije stambenog prostora;

- da se isti iznos tužiteljica obvezala vratiti u roku od 96 mjeseci uz valutnu klauzulu u mjesečnim anuitetima obračunatim po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan dospijeća te da mjesečni anuitet iznosi 220,95 CHF;

- da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu P-1401/2012 vođen kolektivni spor protiv banaka (među njima i protiv tuženika iz predmetne parnice) radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača;

- da je u navedenom predmetu 4. srpnja 2013. godine donesena presuda koja je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. te broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.;

- da je saslušanjem tužiteljice kao stranke te svjedoka predloženog od strane tuženika na okolnost pregovaranja o spornim ugovornim odredbama, utvrđeno da predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor, te da prilikom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu tužiteljica nije dobila potrebne informacije o načinu promjene kamatne stope i rizičnosti ugovaranja kredita uz valutu CHF;

- da je predmetni ugovor tipski ugovor o čijim odredbama tužiteljica nije mogla pregovarati;

- da je nalazom i mišljenjem financijsko-knjigovodstvenog vještaka utvrđeno da preplaćeni iznos tijekom razdoblja otplate kredita i to zbog promjena tečaja iznosi 1.391,75 EUR, te da je u istom razdoblju tužiteljica zbog nižeg tečaja CHF u odnosu na kunu uplatila manji iznos od 189,95 EUR.

11. Polazeći od naprijed navedenih činjeničnih utvrđenja i pozivanjem na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., sud prvog stupnja odlučujući kao o prethodnom pitanju o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, zaključuje da je ista nepoštena a time i ništetna.

12. Slijedom toga u cijelosti prihvaća i tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 1.391,75 EUR na ime preplate na temelju ništetne odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

13. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je sud prvog stupnja svoju odluku utemeljio na pravnim shvaćanjima iz presude donesene povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pozivajući se pri tome na odredbu čl. 502. a st. 1. ZPP-a.

13.1. Također, suprotno navodima iz žalbe tuženika, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da tužiteljica ispunjava sve pretpostavke iz čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodna novine“ broj 96/2003. – dalje ZZP/03) za utvrđenjem statusa potrošača te da je to njezino svojstvo dokazano samom svrhom ugovaranja, a bilo kakav teret dokaza o suprotnom bio je na tuženiku (tako u svojoj odluci i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev- 18/2018 od 26.svibnja 2020.).

14. Predmetnoj parnici prethodila je parnica u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača koja je vođena u skladu s odredbama čl. 131. do 141 b. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - u daljnjem tekstu: ZZP/07).

14.1. Dakle, predmetna parnica je pokrenuta u skladu s odredbom čl. 140. naprijed navedenog ZZP/07 kojom odredbom je propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju čl. 131. navedenog zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona i drugih propisa navedenih u čl. 131. toga zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za nadoknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u tom ili drugim zakonima.

14.2. Tužiteljica u predmetnoj parnici traži isplatu onoga što je platila tuženiku na temelju ništetnih odredbi. S obzirom da predmetnu parnicu tužiteljica pokreće kao pojedinačni potrošač u smislu naprijed navedene odredbe čl. 140. ZZP/07 i to nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici ona se je, u skladu s odredbom članka 502.c ZPP-a, bila ovlašten pozvati na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i sud u predmetnoj parnici, u skladu s odredbom čl. 138.a ZZP/07 (članak 118. ZZP/22), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.

15. Stoga se tužiteljica kao i sud prvog stupnja, protivno navodima žalbe, u predmetnoj parnici s pravom pozvala na pravna utvrđenja i stavove izražene u pravomoćnim odlukama donesenim u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a (tako i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev- 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.), što nikako ne znači automatsku primjenu tih stavova u predmetnoj parnici, a kako to pogrešno tumači tuženik, već znači da je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor.

16. Dakle, na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača, i da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim.

16.1. Međutim, tuženik to u provedenom postupku nije dokazao saslušanjem svoga djelatnika VA koja je samo općenito iskazivala o načinu i postupku odobravanja kredita. Dakle, tuženik predloženim dokazima nije dokazao da su njegovi zaposlenici protumačili i objasnili tužiteljici značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su mu te odredbe učinili razumljivima i to ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, odnosno na način da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

16.2. Pri tome dokumentacija koju je tuženik dostavio u postupku i na koju se poziva u žalbi poput Grafičkih prikaza kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u određenom razdoblju i e-mail CA s uputom o načinu postupanja bankarskih službenika prema klijentima prilikom ugovaranja kredita s valutnom klauzulom ne dokazuje postojanje okolnosti koje bi isključivale vezanost suda za pravomoćnu presudu iz kolektivnog spora.

16.3. Prigovor tuženika da je odredba o valutnoj klauzuli dispozitivna odredba koja se primjenjuje automatski ako stranke drugačije ne odrede, s obzirom da je odredba o valutnoj klauzuli dopuštena čl. 22. st. 1. ZOO-a/05 i da je kao takva isključena od ocjene nepoštenosti sukladno čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13 EEU od 5. travnja 1993. pozivom na presudu suda Europske unije br. C-81/19 od 9. srpnja 2020. koja je donesena nakon pravomoćnog okončanja kolektivnog spora, ovaj sud ne prihvaća.

16.4. Naime, potrebno je navesti da se o istom prigovoru tuženika očitovao Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-1068/2022 od 8. prosinca 2022. ističući da je, imajući u vidu obvezujući učinak pravomoćnih presuda iz kolektivnog spora u pojedinačnim potrošačkim sporovima prema čl. 502. c ZPP-a, neprihvatljiva situacija u kojoj bi se pravo potrošača da pred sud iznese restitucijski zahtjev na temelju nepoštenosti ugovorne odredbe koja je već pravomoćno utvrđena u kolektivnom sporu, moglo ocjenjivati na temelju naknadnih i njemu nepredvidivih pravila koja su razvijena sudskim tumačenjem u sudskoj praksi godinama nakon što su sporni ugovori sklopljeni i nakon što je postupak o njihovoj poštenosti pravomoćno okončan. Pri tome se ističe da je to pravilo razvijeno na temelju naknadnog tumačenja Suda Europske unije o značenju odredaba Direktive 93/13/EEZ za koju je ustanovljeno da nije izravno vremenski primjenjiva na konkretni ugovor, te da bi isto bilo nespojivo i sa zahtjevom predvidivosti pravila koja uređuju pravo na pristup sudu, legitimnim očekivanjima koje stranke postupka izvode iz stabilne sudske prakse, kao i s pravom da se ne dovodi u pitanje pravomoćna sudska odluka.

17. S obzirom na navedeno, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli sadržana u predmetnom Ugovoru o kreditu ništetna budući je isto u skladu s odredbom čl. 81. i 87. ZZP/03 iako se na iste odredbe sud izričito ne poziva.

17.1. Iz istih razloga je pravilno sud prvog stupnja odbio prijedlog tuženika za podnošenjem zahtjeva za prethodnu odluku Sudu EU u pogledu tumačenja prava EU.

18. Neosnovan je i istaknuti prigovor zastare tuženika.

19. Odredbom čl. 388. ZOO/91 propisan je prekid zastare podnošenjem tužbe ili svakom drugom radnjom vjerovnika poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a takav stav zauzet je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. prema kojoj vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u individualnim postupcima.

19.1 Nadalje, u istoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je stajalište da restitucijski zahtjevi zastarijevaju u zastarnom roku od pet godina, dakle, primjenjuje se opći zastarni rok iz čl. 371. ZOO/91.

19.2. U tom smislu je i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF od 31. siječnja 2022., koje je obvezujuće za nižestupanjske sudove, a prema kojem zastare ponovno počinje teći od pravomoćnosti odluke iz kolektivnog spora.

20. Konkretni postupak je pokrenut tužbom podnesenom 9. listopada 2020., tako da nije prošlo pet godina od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. do kada je trajao prekid zastare, a nakon te presude zastara je počela teći ispočetka od 15. lipnja 2018. u odnosu na restitucijski zahtjev na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, tako da se tuženik neosnovano poziva na zastaru, jer do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari zastara nije nastupila u odnosu na kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na preplatu na temelju odredbi Ugovora o kreditu koje su utvrđene ništetnim.

21. Pravilno je sud prvog stupnja na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrdio visinu preplaćenog iznosa kojega je tužiteljica platila na temelju ništetne odredbe o ugovaranju valutne klauzule i isti iznos dosudio tužiteljici.

22. Budući da je tuženik dosuđeni iznos primio od tužiteljice na temelju nepoštenih a time i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, neosnovano se poziva na svoje poštenje, jer su odredbe Ugovora o kreditu o vezivanju otplate kredita uz švicarski franak utvrđene ništetnim. Te su odredbe Ugovora o kreditu ništetne od početka, pa se, suprotno pravnom stajalištu tuženika, ne može smatrati poštenim stjecateljem, jer je primio novčani iznos dosuđen tužitelju, na temelju ništetnih odredbi Ugovora. Upravo iz tog razloga pravilno je određen i tijek zakonskih zateznih kamata sukladno odredbi čl. 214. ZOO/91.

23. U odnosu na žalbene navode tuženika da pobijana presuda ne sadrži odluku o istaknutom prigovoru radi prebijanja, potrebno je navesti da je sud prvog stupnja dopunskom presudom poslovni broj P-813/2023-18 od 30. prosinca 2024. odlučio o istaknutom prigovoru radi prebijanja a koja presuda je postala pravomoćna 21. siječnja 2025. s obzirom da tuženik nije pobijao dopunsku presudu, pa je ovaj žalbeni razlog tuženika otklonjen pravomoćnošću dopunske presude.

24. Međutim, osnovano tuženik u žalbi ukazuje da je sud prvog stupnja prilikom odlučivanja o troškovima parničnog postupka pogrešno primijenio materijalno pravo odnosno odredbu Tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23) kada je tužiteljici za sastav podneska od 9. siječnja 2024. priznao nagradu prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife. Naime, istim podneskom tužiteljica samo postavlja tužbeni zahtjev u valuti EUR, dakle ne radi se o obrazloženom podnesku na način kako to predviđa Tbr. 8. toč. 1. Tarife, zbog čega je za sastav istog podneska pravilno tužiteljici valjalo odrediti nagradu prema Tbr. 8. toč. 4. Tarife s 25 bodova odnosno 62,50 EUR zajedno sa porezom na dodanu vrijednost.

24.1. Ostali troškovi parničnog postupka pravilno su priznati i obračunati u skladu s čl. 155. st. 1. ZPP-a te u skladu s važećom Tarifom, pa je stoga pravilnom primjenom materijalnog prava tužiteljici na ime troškova parničnog postupka pripada iznos od 3.278,14 EUR zbog čega je do tog iznosa potvrđena točka II. pobijane presude, dok je preko toga iznosa, odnosno za iznos od 187,50 EUR valjalo preinačiti pobijanu presudu u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka i za isti iznos odbiti zahtjev tužiteljice za naknadom troškova.

25. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je sud prvog stupnja na sve radnje poduzete u postupku primijenio Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine„ broj: 138/23 - dalje u tekstu Tarifa/23) i vrijednost boda od 2,00 EUR.

25.1. Uzimajući u obzir vrijeme zaključenja glavne rasprave u ovoj pravnoj stvari, kada je tužiteljica i ispostavila troškovnik za sve poduzete radnje (30. siječnja 2024.) kao i vrijeme donošenja odluke o tako postavljenom zahtjevu za naknadom troškova (14. ožujka 2024.), na snazi je bila Tarifa/23 čijom odredbom i to Tbr. 54. vrijednost boda iznosi 2,00 EUR.

25.2. Prema Tbr. 52. toč. 3. Tarife/23 kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne stranke primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

26. S obzirom na navedeno, pravilno je sud prvog stupnja za sve poduzete radnje primijenio Tarifu/23 i naknadu troškova dosudio prema vrijednosti boda od 2,00 EUR (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju posl. br. Rev-562/2024-2 od 7. svibnja 2024.).

27. Nadalje, pravilno je tužiteljici priznat i trošak pristupa na ročište za objavu presude.

27.1. Naime, prema odredbi čl. 335. ZPP-a ročište za objavu presude je sudska radnja koja je predviđena kao pravilo o načinu objave i uručenja presude. Ovu radnju određuje i zakazuje sud te stranke poziva na ročište (čl. 335. ZPP), na koji poziv su se dužne odazvati (jer u protivnom nastupaju brojne posljedice, prvenstveno u odnosu na dostavu presude). Na ovom ročištu osim što se objavljuje sadržaj presude, sud ukratko iznosi i usmeno obrazloženje presude (čl. 336. st. 1. ZPP).

27.2. Imajući u vidu naprijed navedeno, proizlazi da je pravo na naknadu troškova za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za pristup na ročište za objavu presude izravno povezano sa pravom na pristup sudu (čl. 29. Ustava RH), te čl. 6. Konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17, dalje: Konvencija) upravo zbog saznanja o razlozima presude u smislu usmenog obrazloženja, dostave presude – za koju je pravilo da se izvršava upravo na ročištu za objavu, kao i u odnosu na početak tijeka paricijskog roka (tako i Vrhovi sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-832/2022.)

28. Slijedom navedenog valjalo je na temelju čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučiti kao u izreci.

29. Odluka o zahtjevu tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka donesena je na temelju čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a i tuženiku nije dosuđen isti trošak s obzirom da je sa žalbom uspio samo u neznatnom dijelu odluke o troškovima parničnog postupka.

Osijek, 12. lipnja 2025.

Predsjednik vijeća

Melita Novoselac