Republika Hrvatska

Općinski sud u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški

Nova Gradiška

Poslovni broj: P-169/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški u ime Republike Hrvatske po sucu Željki Paunović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja TČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Darko Samardžija, odvjetniku iz Nove Gradiške, protiv tuženika OTP BANKA d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 16, zastupan po punomoćniku Belizar Tomaić, odvjetniku iz Osijeka, radi isplate, nakon održane glavne javne rasprave dana 6. svibnja 2025., održane u nazočnosti tužitelja osobno sa punomoćnikom i zamjenikom punomoćnika tuženika Nemanjom Nožinić odvjetnikom iz Nove Gradiške, te nakon objave presude dana 12. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 16 da tužitelju TČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] u roku 15 dana isplati iznos od 6.034,97 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja do 31. prosinca 2015. teče u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. siječnja 2016. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije financiranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do naplate po stopi, koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine koja teče kako slijedi:

- na iznos od 14,80 EUR kuna od 18. ožujka 2009.g.do isplate

- na iznos od 37,83 EUR od 17. travnja 2009.g.do isplate

- na iznos od 36,09 EUR od 14. svibnja 2009.g.do isplate

- na iznos od 35,09 EUR od 17.lipnja 2009.g.do isplate

- na iznos od 37,10 EUR od 17.srpnja 2009.g.do isplate

- na iznos od 33,09 EUR od 15.kolovoza 2009.g.do isplate

- na iznos od 34,91 EUR od 16.rujna 2009.g.do isplate

- na iznos od 31,78 EUR od 16.listopada 2009.g.do isplate

- na iznos od 34,56 EUR od 17.studenoga 2009.g.do isplate

- na iznos od 32,97 EUR od 16.prosinca 2009.g.do isplate

- na iznos od 46,01 EUR od 16.siječnja 2010.g.do isplate

- na iznos od 50,45 EUR od 16.veljače 2010.g.do isplate

- na iznos od 49,53 EUR od 16.ožujka 2010.g.do isplate

- na iznos od 53,24 EUR od 16.travnja 2010.g.do isplate

- na iznos od 58,57 EUR od 15.svibnja 2010.g.do isplate

- na iznos od 63,32 EUR od 16.lipnja 2010.g.do isplate

- na iznos od 72,44 EUR od 17.srpnja 2010.g.do isplate

- na iznos od 63,53 EUR od 17. kolovoza 2010.g.do isplate

- na iznos od 86,17 EUR od 16.rujna 2010.g.do isplate

- na iznos od 74,29 EUR od 16.listopada 2010.g.do isplate

- na iznos od 76,59 EUR od 16.studenoga 2010.g.do isplate

- na iznos od 86,44 EUR od 16.prosinca 2010.g.do isplate

- na iznos od 99,47 EUR od 11.siječnja 2011.g.do isplate

- na iznos od 79,07 EUR od 18.veljače 2011.g.do isplate

- na iznos od 83,53 EUR od 17.ožujka 2011.g.do isplate

- na iznos od 77,20 EUR od 15.travnja 2011.g.do isplate

- na iznos od 91,50 EUR od 14.svibnja 2011.g.do isplate

- na iznos od 101,29 EUR od 16.lipnja 2011.g.do isplate

- na iznos od 105,72 EUR od 16.srpnja 2011.g.do isplate

- na iznos od 155,09 EUR od 17.kolovoza 2011.g.do isplate

- na iznos od 108,27 EUR od 16. rujna 2011.g.do isplate

- na iznos od 101,29 EUR od 16.listopada 2011.g.do isplate

- na iznos od 103,01 EUR od 15.studenoga 2011.g.do isplate

- na iznos od 102,37 EUR od 16.prosinca 2011.g.do isplate

- na iznos od 108,46 EUR od 14.siječnja 2012.g.do isplate

- na iznos od 112,72 EUR od 16. veljače 2012.g.do isplate

- na iznos od 114,04 EUR od 16.ožujka 2012.g.do isplate

- na iznos od 110,94 EUR od 14.travnja 2012.g.do isplate

- na iznos od 112,59 EUR od 16.svibnja 2012.g.do isplate

- na iznos od 114,30 EUR od 15.lipnja 2012.g.do isplate

- na iznos od 111,74 EUR od 14.srpnja 2012.g.do isplate

- na iznos od 111,50 EUR od 15.kolovoza 2012.g.do isplate

- na iznos od 106,69 EUR od 15.rujna 2012.g.do isplate

- na iznos od 108,33 EUR od 16.listopada 2012.g.do isplate

- na iznos od 111,91 EUR od 15.studenoga 2012.g.do isplate

- na iznos od 110,77 EUR od 15.prosinca 2012.g.do isplate

- na iznos od 112,42 EUR od 16.siječnja 2013.g.do isplate

- na iznos od 107,75 EUR od 15.veljače 2013.g.do isplate

- na iznos od 105,95 EUR od 30.ožujka 2013.g.do isplate

- na iznos od 111,09 EUR od 16.travnja 2013.g.do isplate

- na iznos od 106,06 EUR od 16.svibnja 2013.g.do isplate

- na iznos od 103,40 EUR od 14.lipnja 2013.g.do isplate

- na iznos od 100,41 EUR od 13.srpnja 2013.g.do isplate

- na iznos od 104,08 EUR od 15.kolovoza 2013.g.do isplate

- na iznos od 106,08 EUR od 13.rujna 2013.g.do isplate

- na iznos od 107,99 EUR od 15.listopada 2013.g.do isplate

- na iznos od 108,41 EUR od 15. studenoga 2013.g.do isplate

- na iznos od 110,94 EUR od 15.prosinca 2013.g.do isplate

- na iznos od 98,62 EUR od 15.siječnja 2014.g.do isplate

- na iznos od 80,96 EUR od 22.veljače 2014.g.do isplate

- na iznos od 82,39 EUR od 13.ožujka 2014.g.do isplate

- na iznos od 82,12 EUR od 15.travnja 2014.g.do isplate

- na iznos od 79,81 EUR od 14.svibnja 2014.g.do isplate

- na iznos od 79,47 EUR od 13.lipnja 2014.g.do isplate

- na iznos od 81,48 EUR od 15.srpnja 2014.g.do isplate

- na iznos od 83,52 EUR od 14.kolovoza 2014.g.do isplate

- na iznos od 84,58 EUR od 13.rujna 2014.g.do isplate

- na iznos od 84,71 EUR od 15.listopada 2014.g.do isplate

- na iznos od 86,66 EUR od 13.studenoga 2014.g.do isplate

- na iznos od 87,26 EUR od 11.prosinca 2014.g.do isplate

- na iznos od 88,05 EUR od 14. siječnja 2015.g.do isplate

II Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 16 da tužitelju IČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] u roku 15 dana naknadi parnični trošak postupka u iznosu od 2.519,31€ zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi, koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja , a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan srpnja te godine koja teče od dana presuđenja12. lipnja 2025. do naplate.

III Tužitelj TČ OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], po zakonu je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi u ovom predmetu.

Obrazloženje

1.Tužitelj je po punomoćniku sa 16.5.2019. podnio kod ovoga suda tužbu s istaknutim tužbenim zahtjevom kojim traži da mu sud pruži pravnu zaštitu presudom kojom bi se naložilo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 12.000,00kn zajedno sa zateznim kamatama čija će se visina odrediti nakon što tuženik dostavi potrebne podatke za potpuno određivanje novčane tražbine (glavnice i tijeka kamata) koja je predmet ovoga postupka.

U tužbi se navodi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. da je utvrđeno kako je tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2018. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda da traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik kao trgovac i korisnici kredita nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom odredili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljeno na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača… Ova presuda da je potvrđena odlukama Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

Sukladno odredbi čl.502 c Zakona o parničnom postupku fizičke i pravne osobe da mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati se na pravno utvrđenje presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz čl.502 c st.1.ZPP-a da su određenim postupanjem uključivši i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štitit.

Tužitelj navodi da je prema ugovoru o kreditu početna kamatna stopa iznosila 4,20% godišnje, a anuitet 351,56 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća.

Tuženik da je naknadno povisivao kamatne stope na više, od početno ugovorene te da je uslijed navedenog tužitelj oštećen za novčani iznos koji je preplaćen temeljem povišenja kamatne stope temeljem ugovorne odredbe za koju da je pravomoćno utvrđeno da je ništetna i nepoštena. Naknadno da dolazi i do povećanja tečaja tako da je tužitelj oštećen i za preplaćene iznose primjenom valutne klauzule za koju da je pravomoćno utvrđeno da je ništetna i nepoštena.

Tužitelj da je od tuženika zatražio dokumentaciju koja je potrebna za izračun njegova potraživanja. Tuženik da je tužitelju dostavio dokumentaciju priloženu uz tužbu ali da mu nije dostavljen podatak o iznosima i datumima uplata pojedinih anuiteta u kunama niti podatke o iznosima prodajnih tečajeva za CHF HVB Splitske banke d.d. na dan stavljanja kredita na raspolaganje odnosno na dan plaćanja pojedinih anuiteta zbog čega tužitelj da nije u mogućnosti postaviti tužbeni zahtjev u apsolutnom iznosu. Navodi se da se radi o dokumentaciji koja je po sadržaju građanskopravnog odnosa banka dužna dati tužitelju, a što na usmeni zahtjev prije nego dođe do navedenog podataka i prije nego bude provedeno odgovarajuće vještačenje nakon čega da će tužitelj odrediti visinu novčane tražbine koju traži ovom tužbom. Tužitelj da pretpostavlja da se radi o tražbinu u iznosu ne manjem od 12.000,00 Kn pa u tom smislu postavlja i određuje vrijednost predmeta spora.

Stoga se predlaže da sud sukladno odredbi čl.186.b.st.3.ZPP-a usvoji tužbeni zahtjev.

2. U odgovoru na tužbu tuženik po punomoćniku ističe kako je tužitelj u konkretnom slučaju podnio stupnjevitu tužbu a da za to uopće nisu bile ispunjena zakonske pretpostavke iz čl.186.b.ZPP-a. Tužitelj da je kao druga ugovorna stranka u posjedu cjelokupne dokumentacije u svezi Ugovora o kreditu broj 13833/06 pa da je stoga tužitelj imao mogućnost precizno postaviti svoj tužbeni zahtjev. Tužitelju da je uz ugovor uručen osnovni inicijalni otplatni plan kao i svim korisnicima kredita. Identično da je i sa prijepisom knjigovodstvene kartice kredita. Tužitelj da nema pravnog interesa zahtijevati spomenuti dokument jer da je kao korisnik kredita u posjedu uplatnica koje je dobivao u poslovnicama tuženika prilikom svake mjesečne uplate rate kredita.

Što se tiče promjena kamatnih stopa tuženik da je tužitelja pravovremeno obavještavao tužitelja putem pošte na kućnu adresu. I na kraju povijest kretanja tečaja za CHF da je dostupan svim zainteresiranim strankama putem Internet stranice tuženika. Stoga da se protivno tvrdnji tužitelja ne radi o dokumentaciji iz čl.186.b.st.3.ZPP-a.

Tuženik čini nespornim da je sa tužiteljem 14. veljače 2006. zaključen ugovor o kreditu sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva broj 13833/06 (dalje Ugovor) kojim je tuženik odobrio tužitelju namjenski kredit u iznosu od 46.600,00 CHF, u protuvrijednosti u kunama, na rok otplate 180 mjeseci (15 godina). Tuženik ne osporava da se u čl. 5.1. Ugovora navodi da je nominalna kamatna stopa 4,44 % godišnje te da je ista promjenjiva, a da se u čl.11.Ugovora navodi da će kamatna stopa propisivati odlukama kreditora. Tuženik ne osporava da je odredbom čl. 2. Ugovora ugovoreno da će se odobreni kredit isplaćivati u mjesečnim anuitetima prema prodajnom tečaju banke za CHF na dan dospijeća svakog pojedinog mjesečnog anuiteta.

Tuženik se protivi tvrdnjama tužitelja da kojima se navodi da je ugovor u suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača kao i Zakonu o obveznim odnosima.

Pravna argumentacija tužitelja u predmetnoj tužbi da se zasniva na utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013 . i na navodnoj potrebi njene izravne primjene na ovaj spor, tuženik smatra da se u ovom pojedinačnom predmetu ne primjenjuju utvrđenja iz kolektivne parnice u predmetu prednje navedenom kao i predmetu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž7129/13 .

Tuženik ističe prigovor zastare tužiteljeva novčanog potraživanja te navodi da ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete da bi se u tom slučaju imao primijeniti zastarni rok iz čl. 376.Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. Obzirom da je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je navodno tužitelju prouzročila štetu to da je očito da je subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta da bi se primjenjivao zastarni rok iz čl. 372 ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

Tuženik ističe i da se kod ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćeni tuženiku kao anuiteti stoga da sukladno odredbi čl. 372 ZOO-a tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti radilo o stjecanju bez osnove zastarni rok da je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla.

Da bi se određena ugovorna odredba utvrdila ništetnom da je potrebno da se kumulativno ispune uvjeti i to da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo , da je odredba nejasna, teško razumljiva ili teško uočljiva te da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja no kako niti jedna od ovih pretpostavki nije ispunjena da se ne može primijeniti odredba čl.210.st.3. ZOO-a.

Osporava da bi tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili mogao biti upoznat. Tužitelju da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju vrijednosti određene Odlukom o kamatama banke a što da je interni akt tuženika i dostupan svima.

Odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva ista je sastavni dio ugovora i u njemu izričito navedena a promjenjivost kamatne stope uvriježena u pozitivnim propisima Republike Hrvatske stoga da eventualno nepoznavanje prava nikoga ne ispričava.

U odnosu na ništetnost Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu tuženik ističe da presuda Visokog trgovačkog suda ne daje pojedinom potrošaču subjektivna prava s obzirom da je takva presuda usmjerena na apstraktnu zaštitu prosječnog potrošača kao pravnog standarda stoga da je tužitelj kao potrošač dužan dokazati da u ugovornom odnosu njega i tuženika postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule propisane člancima 84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli da je jasna, uočljiva i razumljiva slijedom čega da ugovorna odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti.

Za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača da je bitno odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija a ne naknadno povećanih obveza jedne strane uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti

Tuženik da je kao i tužitelj bio izložen riziku valutne klauzule odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani da ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke.

Tužitelj da u tužbi nije istaknuo bitnu činjenicu da je dana 3. veljače 2016. s tuženikom sklopio Dodatak br. 1. Ugovoru o kreditu broj 13833/06 (tzv. Konverzija). Navedenim pravnim poslom stranke da su sporazumno izmijenile odredbe osnovnog ugovora o kreditu a kojima je bila regulirana valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa. Tužitelj da je svojevoljno pristao s tuženikom izmijeniti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, dakle, upravo one odredbe za koje u tužbi navodi da su ništetne. Sklapanjem navedenog Dodatka ugovoru o kreditu da se pristupilo nakon donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15 ZID ZPK) pa da je tuženik sklapanjem Dodatka br.1. ugovora o kreditu jednostavno postupao u skladu sa zakonskom obvezom. S druge strane za tužitelja da nije postojala zakonska obveza sklapanja Dodatka br.1.Ugovora o kreditu nego je isto bila mogućnost koju je tužitelj u konačnici i prihvatio. Dakle, sklapanjem Dodatka br.1. ugovora o kreditu stranke da su sporazumno pristale izmijeniti odredbe osnovnog ugovora o kreditu broj 13833/06 a na način da je položaj korisnika kredita sklapanjem Dodatka br.1. ugovora o kreditu izjednačen sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR. Prije sklapanja Dodatka br.1. ugovora o kreditu tužitelju da je bio predočen i rastumačen obračun konverzije, a koji da je sadržavao sve potrebne parametre u pogledu kamatne stope i valute. Dodatkom br.1. ugovora o kreditu stranke da su tim pravnim poslom izmijenile odredbe čl.5.1. i čl.6. osnovnog ugovora tako da su te izvorne odredbe prestale vrijediti i proizvoditi pravne učinke između stranaka. Stoga tužitelj da nema pravne osnove u ovom parničnom postupku potraživati bilo kakvu preplatu na temelju ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu a koje ugovorne odredbe su stranke naknadno izmijenile sklapanjem Dodatka br.1.ugovora o kreditu. Predlaže da sud nakon provedenog postupka odbije tužbeni zahtjev uz obvezu tužitelja naknade troškova tuženiku.

3. U ranijem tijeku prvostupanjskog postupka podneskom od 25. 5. 2021. tužitelj je shodno nalazu i mišljenju financijskog vještaka od 23.5.2021.(str. 310-334) preinačio tužbeni zahtjev na način da potražuje iznos od 50.145,20kn (str. 337 spisa). Tužitelj navodi da je vještak utvrdio kako je tužitelj rastom anuiteta zbog povećanja kamatne stope te zbog rasta tečaja CHF, te umanjenjem preplate za iznos priznat u konverziji preplatio ukupan iznos od 50.145,20 kuna. Tužitelj prihvaća ovako dan nalaz i mišljenje sudskog vještaka, na isto nema primjedbi.

Navodi da je vještačenjem utvrđeno postojanje preplate u većem iznosu nego je traženo tužbenim zahtjevom pa tužitelj preinačava tužbeni zahtjev tako da istim potražuje iznos od 50.145,20 kuna. Sukladno odredbi čl. 39. st.2 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 70/19) iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Ova je odredba na snagu stupila 1.rujnja 2019.g. i primjenjuje se i na ovaj postupak sukladno odredbi čl.117 st.2 istog zakona. Tužitelj ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem kakvim raspolaže vještak te je pri izračunu kod sastavljanja tužbe izračunao manji iznos preplate nego je to vještak izračunao, a što predstavlja opravdani razlog za dopuštenje preinake tužbe (rješenje Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž- 348/2016 od 2.lipnja 2017.g.)

4. Tuženik se očitovao na preciziranje tužbenog zahtjeva tužitelja podneskom od 25.5.2021. na iznos od 50.145,20kn te navodi da je vještak u svojem nalazu i mišljenju izradio mjesečni izračun (sukladno nalogu suda u rješenju o određivanju vještačenja) razlike stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema prvom otplatnom planu. Vještak je uzeo početno ugovorenu kamatu od 4,20 % kao da se radilo o fiksnoj kamatnoj stopi, a tuženik tvrdi da to nikada nije bila volja ugovornih strana. Vještak je u svojem nalazu izradio mjesečni izračun razlike stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema prvom otplatnom planu uzimajući u obzir preplatu po promjeni tečaja CHF od početka otplate kredita. Tužitelj u ovom parničnom postupku osporava valjanost ugovorene valutne klauzule pa bi usvajanjem tužbenog zahtjeva značilo da je tužitelj s tuženikom ugovorio Ugovor o kreditu u kunama s fiksnom kamatnom stopom. Tuženik predlaže da vještak sačini dopunu financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, a u kojem bi kao početnu kamatnu stopu uzeo prosječnu kamatnu stopu koju je tuženik odobravao korisnicima kredita 2006.g. indeksiranima u kunama. Kamatne stope u kunama su bile znatno više od kamatnih stopa koje je banka odobravala u drugim valutama (EUR i CHF).

Tuženik ističe da je vještak izračunavao iznos preplate (više uplaćenih novčanih sredstava) po ugovoru o kreditu koji je nastao po osnovi porasta tečaja CHF u odnosu na HRK u utuženom razdoblju. U svojim izračunima kao fiksni parametar je koristio prodajni tečaj CHF u odnosu na HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita (1,00 CHF = 4,7112 kn), a to ne proizlazi iz ugovora a ne proizlazi ni to da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o kreditu u kunama s fiksnom kamatnom stopom jer to nije bila volja niti jedne ugovorne strane. Unutar otplatnog plana, po nalazu mišljenja vještaka razlika u anuitetima s osnova promjene kamatne stope, tužitelj je preplatio 23.414,00 kn a koji matematički izračun vještaka tuženik priznaje.

Razlike između anuiteta s osnova valutne klauzule, prema nalazu vještaka na dan dospijeća iznosi 24.573,49 kn na koji matematički izračun tuženik nema primjedbi. Vještak je uredno obračunao iznos preplate priznate u konverziji od 4.942,80 kn. Tuženik ističe kako tužitelj neosnovano potražuje iznos od 50.145,20 kn, jer nije uzeo u obzir manje plaćene anuitete, pa ukupna preplata s osnova promjene kamatne stope i valutne klauzule iznosi 47.987,49 kn. Kada se tome oduzme iznos prema Sporazumu o konverziji u iznosu od 4.942,80 kn, dobije se konačan iznos od 43.044,69 kn.

Tužitelj da je navedenim podneskom od 25.5.2021. izvršio objektivnu preinaku tužbenog zahtjeva, a kojoj preinaci se tuženik protivi. Tuženik navodi da u svojoj tužbi pod toč. V. tužbenog zahtjeva, sukladno pozivu suda 25.02.2021.g. na uređenje tužbenog zahtjeva, tužitelj uredio svoj tužbeni zahtjev i zatražio isplatu iznosa od 29.649,30 kn (po osnovi promjene kamatne stope i po osnovi povećanja tečaja CHF prema HRK), a podneskom od 25.05.2021.g. tužitelj je povisio svoj tužbeni zahtjev na način da sada zahtijeva isplatu iznosa od 50.145,20 kn. Sukladno odredbi čl. 191. ZPP-a svako povećanje tužbenog zahtjeva smatra se preinakom tužbenog zahtjeva, a budući je do istog došlo nakon zaključenja prethodnog postupka, za navedenu preinaku potreban je pristanak tuženika, a tuženik se preinaci tužbe izričito protivi. Tuženik predlaže da sud ne dopusti preinaku tužbenog zahtjeva. Pravno pitanje je na odluci Sudu glede osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva.

5. Tužitelj je u podnesku od 27.8.2021. naveo da je sudska praksa zauzela stav kako u činjenično i pravno identičnim predmetima, neovisno da li je tuženik podnio protutužbu ili prigovor prijeboja, pri izračunu visine tražbine tužitelja u obzir treba uzeti i iznose koje je primjenom ugovornih odredbi manje platio. Predlaže da sud donese rješenje o dopuni vještačenja na način da vještak potraživanje tužitelja umanji za iznose koje je tužitelj manje platio te da na tako izračunat iznos umanji za iznos koji je tužitelju priznat u dodatku ugovora o kreditu odnosno za iznos od 4.942,80 kuna na način da tim iznosom prvo zatvori zateznu kamatu na najstariju preplatu koja teče od slijedećega dana od kada je tužitelj izvršio najstariju preplatu do dana sklapanja dodatka ugovora o kreditu, odnosno do 3. veljače 2016.g., zatim najstariju glavnicu i tako redom dok iznos preplate ne bude iscrpljen sukladno čl. 172 Zakona o obveznim odnosima.

6. Nakon provedene dopune financijskog vještačenja i dostave dopune nalaza od 12.9.2021. tužitelj je podneskom od 15.9.2021. precizirao tužbeni zahtjev na iznos od 45.470,4kn. Navodi da je dopunom vještačenja utvrđeno kako nakon zatvaranja najstarijih potraživanja tužitelja a za što je iskorišten iznos priznat tužitelju u dodatku ugovora o kreditu od 4.942,80kn postoji preplaćeni iznos od 45.470,49kn.

7. Sud je u ranijem prvostupanjskom postupku donio prvostupanjsku presudu sa 2.12.2021. pod oznakom P-259/2019-33 kojom je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 45.470,49kn sa pojedinačnim mjesečnim iznosima preplate kako je to navedeno u presudi u točki I izreke iste uz nalaganje naknade parničnog troška od 10.937,50kn (str. 371 spisa).

Na navedenu presudu tuženik je uložio žalbu navodeći da je sud odbio dokazne prijedloge tuženika saslušanjem tužitelja i javnog bilježnika bez obrazloženja. Po žalbi tuženika II stupanjskim rješenjem Županijskog suda u Vukovaru Gž-41/2022-3 od 12. ožujka 2025. uvažena je žalba tuženika, ukinuta prvostupanjska presuda te predmet vraćen istome sudu na ponovno suđenje sa naputkom da se provede dokaz saslušanjem tužitelja i djelatnika tuženika na okolnost davanja upozorenja o riziku pri sklapanju ugovora o kreditu a obzirom da je bilo nužno saslušati iste na navedenu okolnost.

8. Po dostavi II stupanjske odluke strankama zakazano je novo pripremno ročište te su pozvani svjedoci javni bilježnik Dražen Orešković te je tužena pozvana da u roku od 10 dana dostavi ime i prezime svog djelatnika kojeg je navela da će predložiti kao svjedoka a kako bi se isti mogao saslušati na zakazanom ročištu za 6.5.2025. a poziv tuženoj za isto je upućen sa 28.3.2025.

9. Podneskom tužitelja od 28.3.2025. (str. 414 spisa) tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev a obzirom na uvođenje valute Eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj te obzirom na izmjenu zakonske odredbe o zakonskoj zateznoj kamati. Naznačen je utuženi iznos od ukupno 6.034,97€ te su pojedinačni mjesečni iznosi preplate naznačeni u eurima kao u izreci presude.

10. Tužena strana nije u spis dostavila ime i prezime djelatnika tuženika kojeg je najavila kao svjedoka a podneskom se očitovala na specificirani tužbeni zahtjev navodeći da je nalaz vještaka bespredmetan i da tužitelj nije dokazao pravnu osnovu postavljenog tužbenog zahtjeva. Na nalaz financijskog vještaka nema primjedbi na matematički izračun no protivi se pravnoj osnovi tužbenog zahtjeva te smatra da je sama uputa za vještačenje bila pogrešna. Protivi se metodologiji izračuna financijskog vještaka i ostaje kod svih navoda iz ranijih podnesaka. Navodi da tužitelj neosnovano potražuje iznos veći od navedenog u nalazu vještaka te se protivi preinaci tužbenog zahtjeva na iznos od 6.034,97€. Tuženik se protivi načinu obračuna zateznih kamata na dosuđene iznose koje se potražuju od dana otplatnog anuiteta a ne od pravomoćne odluke kojom se odredba u pogledu načina promjene kamatne stope i obračuna u CHF valuti utvrđuje ništetnom.

11. Pripremno ročište nakon dostave drugostupanjske presude održano je u nenazočnosti uredno pozvanog svjedoka MČ javnog bilježnika te je sud odbio tužitelja sa saslušanjem navedenog svjedoka a imajući u vidu odluku Ustavnog suda da nije potrebno saslušavati javne bilježnike u predmetima po tužbi tužitelja kao potrošača protiv banaka. Tuženik nije raspravno odbijen sa prijedlogom za saslušanje osobnog bankara koji nije pozivan na ročište jer ga tužena strana nije niti imenovala pa takav svjedok ne može biti pozvan.

12. Tijekom postupka sud je u smislu odredbe čl. 220.st.2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP) proveo dokaze uvidom u potvrdu ureda državne uprave Ispostava Nova Gradiška od 17.lipnja 2014.,u ugovor o kreditu od 14.veljače 2006., u izvadak iz sudskog registra, u obavijesti o promjeni kamatne stope (str.10-12 spisa), u promete po kreditu, u izvod iz sudskog registra Tt-18/9779-4, u sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita od 3.veljače 2016.,u dodatak br.1. ugovora o kreditu br:13833706 od 3.veljače 2016., u odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3.rujna 2019., u podatke o iznosima i datumima uplata te tečajne liste pravnog prednika tuženika (str.124- 180) te od 195- 220, tečajne liste str.221-306 spisa) , u nalaz i mišljene vještaka Borisa Belunjak od 23. svibnja 2021.,

- 1 0 -

u dopunu nalaza i mišljenja od 12.9.2021., u dalje podneske stranaka nakon donesene II stupanjske odluke, u iskaz saslušanog tužitelja IČ.

13. Tužitelj TČ iskazao je da je ugovor o kreditu sklopljen u 2006.g. kod Splitske banke za iznos od 46.600,00 CHF i kredit je dignut radi adaptacije nekretnine. Ranije je bio komitent druge banke a kada je htio podići kredit prešao je u Splitsku banku i djelatnik banke mu je taj kredit ponudio kao izuzetno povoljan. Nije se raspitivao za kredit kod drugih banaka jer je vjerovao djelatniku banke da se radi o povoljnom kreditu. Nije razmišljao o tome niti je shvaćao značaj valutne klauzule niti je znao da je ugovoren kredit sa promjenjivom kamatnom stopom i jedino mu je bilo važno koliko iznosi mjesečna rata za podizanje kredita i razdoblje u kojem se kredit može otplatiti odnosno da li njegova primanja mogu podnijeti iznos otplate te rate. U vrijeme kada je dizao kredit bio je T i rate kredita su skidane sa njegove mirovine trajnim nalogom. Kada je došlo do povećanja mjesečnih rata za otplatu kredita morao je još dodatno uplaćivati tu razliku jer je trajni nalog glasio samo na iznos rate koja je navedena u ugovoru o kreditu. Nikada nije imao obrt niti firmu na svom imenu i cijeli kredit je sam otplatio. Tim sredstvima je adaptirao kuću u kojoj stanuje a dijelom kredita je zatvoren raniji kredit kojeg je tužitelj realizirao kod Volksbank d.d. a radi se također o kreditu koji je podignut radi osobnih potreba te je protiv kreditora Sberbanke odnosno pravnog slijednika Nove hrvatske banke d.d. ishođena pravomoćna i ovršna presuda temeljem istog pravnog osnova kao što je i ovdje. Za kredit podignut kod Splitske banke je provedena konverzija i priznat mu je određeni iznos pretplate koji je iskorišten za umanjenje budućih rata pri otplati kredita u razdoblju nakon konverzije. Misli da u Aneksu ugovora piše koji je iznos priznat. Utužio je dalju razliku više plaćenog iznosa jer smatra da u konverziji nije u cijelosti priznat preplaćeni iznos koji je nastao kod otplate kredita zbog primjene i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Poslije je tužitelj saznao što znači valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa kada je došlo do porasta rata za otplatu kredita te navodi da je znao da će doći do takvih promjena u visini otplate kredita da takav nepovoljni kredit ne bi podigao jer nije ničim bio upozoren na rizik podizanja takvog kredita. Ugovor o kreditu je letimično pročitao kada ga je došao potpisati, nije pitao za pojašnjenje nikakvih odredbi no zna da ne bi mogao utjecati na promjeni odredbi jer svi koji podižu kredit dobiju već gotove sastavljene ugovore o kreditu koje mogu potpisati ili ne potpisati. Kredit je danas u cijelosti otplaćen. Završio je srednju školu metalne sruke a radio je kao policajac. Dva do tri tjedna je razmatrao mogućnost razmatranja kredit a toliko je trajalo i da mu banka odgovori na podneseni zahtjev. Djelomično je pročitao ugovor o kreditu i nije se sa nikim savjetovao vezano za taj kredit. Nije se informirao kod drugih banaka za uvjete kredita. Nije razumio odredbe ugovora o kreditu i nije znao što znači promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula a što je već iskazao. Nije bio svjestan rizika podizanja takvog ugovora. Kredit je digao jer je išao u adaptaciju kuće a nije razmišljao o odredbama ugovora niti je znao njihovu rizičnost. Nije bio svjestan rizičnosti podizanja ovog kredita pa ni prihvaćanje takvog kredita jer potpisivanjem ugovora nije prihvatio sve odredbe koje su ga dovele do takvog povećanja rate za otplatu kredita. Primao je obavijesti banke o promjeni kamatnih stopa, čitao ih je ali ih nije razumio a nije išao u banku radi objašnjenja istih. Sklopio je Aneks ugovora za taj kredit koji Aneks je pročitao i znao je da ima nešto preplate i bio je sretan što se rata kredita smanjuje a prihvatio ga je jer je banka ponudila sklapanje takvog Aneksa. Nakon sklopljenog Aneksa rate kredita su mu bile manje.

- 1 1 -

14. Vezano za protivljenje tuženika preinaci tužbenog zahtjeva koji je povećan sa iznosa naznačenog u tužbi od 12.000,00kn/1.592,67€ na konačno precizirani iznos od 6.034,97€ sud ističe da su točni su navodi tuženika da je odredbom čl.190.st.1.ZPP-a propisano da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju se nameće ograničenje prava na pristup sudu, koje pravo je jedan vid „prava na sud“ sadržanog u pravu na pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine –Međunarodni ugovori“ broj: 18/97, 6/99- pročišćeni tekst,8/99-isp., 14/02 i 1/06: dalje Konvencija) te je stoga u svakom pojedinom slučaju primjenom testa razmjernosti potrebno ispitati je li takvim ograničenjem narušena sama bit toga prava, dakle da li dolazi do povrede prava na pristup sudu.

U situaciji kada tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, s obzirom da je objektivno postavljanje tužbenog zahtjeva radi povrata stečenog bez osnove bez prethodnog vještačenja realno nemoguće, budući je teško procijeniti i odrediti iznos koji bi eventualno pripao tužitelju već je nužno i u pravilu potrebno provesti financijsko vještačenje nakon kojega je i tek tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezane uz visinu tužbenog zahtjeva, nedopuštanje preinake tužbe koja je uslijedila odmah nakon provedenog financijskog vještačenja nije razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl.190.st.1.ZPP-a i rezultira povredom prava na pristup sudu. To iz razloga jer je legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a povećanje tužbenog zahtjeva odmah nakon provedenog vještačenja, koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, nije od utjecaja na dužinu i trajanje ovoga postupka, dok nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju ostaje samo podnošenje nove tužbe za preostali dio tužbenog zahtjeva, u kojem slučaju se nepotrebno izvrgava daljnjim troškovima postupka te izlaže riziku presuđene stvari ili eventualne zastare koji dovodi u pitanje ostvarivanje njegova prava, čime se tužitelju nameće prekomjeran teret.

Odluka kojom se ne bi dopustila preinaka tužbe ne bi bila razmjerna legitimnom cilju iz odredbe čl.190.st.1.ZPP-a, čime bi bila narušena sama bit tužiteljeva prava na pristup sudu pa je sud je raspravnim rješenjem od 19. listopada 2021. dopustio preinaku tužbe učinjenu podneskom tužitelja od 15. rujna 2021.

15. Ocjenom provedenih dokaza svakog zasebno te svih zajedno u uzajamnoj i logičnoj vezi u smislu odredbe čl.8.ZPP-a ovaj sud je našao za utvrđenim da je tužbeni zahtjev tužitelja uređen kao u podnesku od 15.9.2021. a naknadno izražen u eurima u podnesku od 28.3.2025., u cijelosti osnovan.

16. Analizirajući provedene dokaze tijekom ovoga postupka je utvrđeno, a što je i među strankama nesporno:

-da su tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika HVB Splitska banka d.d., kao kreditor sklopili 14. veljače 2006. Ugovor o kreditu pod brojem ugovora13833/06, namjene adaptacija nekretnine i refinanciranje namjenskog kredita u iznosu od 46.600,00 CHF, na rok otplate od 15 godina, uz mjesečnu otplatu na 180 anuiteta, a sve obračunato prema prodajnom tečaju za devize kreditora za valutu CHF za otplatu kredita u kunama na dan dospijeća plaćanja i mogućih obračun (str.5 -8 spisa);

-da je početno ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 4,20% godišnje (čl. 5.1 ugovora), uz ugovoreni početni mjesečni anuitet od 351,56 CHF (čl.10. ugovora) , a

- 1 2 -

prema početnom planu otplate, a naknadno su se kamatne stope i anuiteti mijenjali od strane tuženika;

-da je kredit plasiran 21. veljače 2006. (otplatni plan) u iznosu od 46.600,00 CHF što je iznosilo protuvrijednost u kunama od 219.541,91 kuna;

-da su stranke 3. veljače 2016. sklopile Dodatak br. 1. ugovora o kreditu temeljem kojega je prevedena konverzija kredita iz CHF u EUR (str. 30. i 64-65 spisa).

17. Uvidom u Dodatak br. 1. ugovora o kreditu od 3. veljače 2016. utvrđeno je da odredbom čl.1. i 2. Dodatka ugovoru, kreditor sklopio ovaj dodatak ugovoru temeljem ZID ZPK u ispunjenju zakonske obveze pod uvjetima propisanim odredbama ZID ZPK od strane korisnika kredita prihvaćenim izračunom konverzije te se tim dodatkom ugovoru o kreditu na zakonom propisani način mijenjaju odredbe iz osnovnog ugovora i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum o raspolaganju preplatom.

18. Tuženik je nesporno ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj, 102/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR.

Izvjesno je da je kamatna stopa određena Dodatkom br.1. ugovora određena onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika.

Prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

19. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

20. U pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj Rev 18/2020-2 od 26. svibnja 2020. zauzeo je stav kako nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnosti ništetnosti odredbi ugovora obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Dakle, da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji

- 1 3 -

ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

21. Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. zauzima isti stav te se navodi: ,,U odnosu na prigovore podnositeljice kako je nespojivo s načelom jednakosti oružja shvaćanje Vrhovnog suda o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a koje sudove oslobađa obveze da na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) ugovornih odredaba izvode dokaze u postupcima individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača, valja odgovoriti da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.“

22. U smislu odredbe čl.502. a.st.1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

23. Prema odredbi čl. 502.c.ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1.toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

24. Odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09,133/09, 78/12 i 56/13–dalje ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.131. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

25. Sporno je li provedenom konverzijom tužitelj, doveden u svemu u položaj u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR.

Sukladno odredbama ZID ZPK konverzija kredita u CHF u EUR podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je kredit denominiran u EUR.

Način izračuna konverzije propisan je odredbom čl.19.c ZID ZPK pri čemu ovaj sud napominje da se osim pitanja valutne klauzule u pogledu početno odobrene glavnice kredita u CHF prilikom izračuna moralo imati u vidu i ugovorena kamatna stopa tako

- 1 4 -

da se konverzijom kredita, između ostalog umjesto početno ugovorene kamatne stope koju je vjerovnik primjenjivao ima u vidu kamatna stopa na kredite iste vrste i istog trajanja denominirane u EUR uvažavajući pri tome smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita i sl. a što jasno proizlazi iz odredbi čl. 19.d. i 19.c.st.1.to.č.2 .ZID ZPK.

26. Činjenica sklapanja Dodatka br. 1. ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK ne znači da je tužitelj izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, tim više što isti ističe da mu nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu istog.

Konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama.

Ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326.s.t.1.ZOO) osim iz razloga predviđenih čl. 326.st.2.ZOO, a koji u predmetnom slučaju nije ispunjen.

27. Tužitelj, protivno tvrdnjama tuženika, ima pravni interes i može zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatraju da mu pripadaju.

28. Pitanje provođenja konverzije pojašnjeno je u sklopu zaštite potrošača i standarda ustanovljenog u okviru jurisprudencije Europskog suda u predmetu C- 118/17 Dunai od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207. Riječ je o predmetu u kojemu je navedeni sud raspravljao situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne mogu imati učinak na smanjenje zajamčene zaštite potrošača (par. 43. predmetne odluke).

29. U svakom konkretnom slučaju potrebno je utvrditi da li je provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno je li konverzija ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li konverzijom cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama. Drugim riječima, potrošač mora imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koje mu pripada.

30. Vrhovni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a glede pitanja ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, utvrđuje kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu se u obrazloženju odluke navodi da: "…..bez obzira na naknadno

- 1 5 -

sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

31. U tom smislu presudom Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača; dok presuda broj C452/18 od 9. srpnja 2020. potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

32. Glavni činjenični supstrat vezan za provjeru transparentnosti jest da je potrošač svjestan da je ugovorna odredba koja se mijenja ništetna i koje pravne posljedice i prava iz njezine ništetnosti za njega proizlaze, da je svjestan čega se time odriče i to kojeg se novčanog iznosa koje mu pripada iz njezine ništetnosti konkretno odriče, drugim riječima, je li financijska institucija izdavanjem isprave navedene kao isprava o obnovi provela provjeru transparentnosti i obavijestila potrošače o iznosima za koje su bili oštećeni primjenom nepoštene odredbe te ako je to propustila učiniti je li to razlog za ništavost tih isprava odnosno sudsko utvrđenje nepoštenosti ugovorne odredbe mora, za posljedicu imati ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio kao da te odredbe nije bilo, s time da odgovor na pitanje može li se potrošač odreći pozivanja na nepoštenost ugovorne odredbe u smislu Direktive ne ide toliko daleko da čini obvezatan sustav zaštite protiv korištenja nepoštenih odredaba, ali da je prethodno zadovoljen test transparentnosti, da je potrošač svjestan neobvezujuće naravi nepoštene odredbe te izjavi da se protivi izuzimanju te odredbe čime daje slobodan i informirani pristanak na izmjenu odredbe o kojoj je riječ.

33. Informacije koje potrošač dobije prije sklapanja ugovora od temeljne važnosti su za potrošača, jer na temelju njih potrošač donosi odluku želi li biti obvezan uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe ili pružatelj usluga.

Iz iskaza saslušanog tužitelja nedvojbeno proizlazi da isti nije bio na valjani način upoznat sa rizikom i posljedicama sklapanja predmetnog ugovora o kreditu a kojim ugovorom je bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa te primjena valutne klauzule te da tužitelj nije u cijelosti razumio odredbe ugovora koji je potpisao no isti nije niti tražio pojašnjenje dijelova ugovora koje nije razumio a pri prihvaćanju istoga usmjerio se jedino na iznos mjesečnog anuiteta pri otplati kredita koji mu je bio temelj za prihvaćanje ugovora i čija visina je bila bitna jer je jedino gledao da li taj iznos anuiteta može uredno otplaćivati. Isti nije očekivao porast mjesečnih iznosa anuiteta do kojeg porasta je došlo uslijed promjene stopa zateznih kamata i uslijed promjene tečaja CHF čija valutna klauzula je bila ugovorena u sklopljenom ugovoru o kreditu. Pravni prednik tužene kao davatelj kredita je kao specijalizirana ustanova raspolagala znanjem i kadrom koji je mogao objasniti tužitelju pojedine odredbe no očito pri ugovaranju predmetnog kredita isto je izostalo a što je za sobom povuklo i

- 1 6 -

znatnu promjenu mjesečnih iznosa anuiteta koja je financijski pogodila tužitelja pri otplati i zbog kojeg povećanja je i prihvatio ponuđenu konverziju i utvrđenu preplatu u postupku konverzije a na koji iznos utvrđene preplate nije mogao utjecati kao niti provjeriti ispravnost obračuna iste kao što nije mogao utjecati niti na pojedine odredbe ranije sklopljenog ugovora o kreditu od 14.2.2006.

34. Sklapanjem Dodatka br.1. ugovora o kreditu tužitelj se nije odrekao tih prava niti se odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristao na isto. Čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja Dodatka br.1. ugovora o kreditu 3.veljače 2016. valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom) te tužitelj nije bio informiran niti je mogao znati čime bi se takvim odricanjem odrekao.

Dodatkom br.1. ugovora o kreditu nije obuhvaćena niti se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa (već su i kod same konverzije primijenjene kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke).

35. Činjenica da su stranke sklopile Dodatak br.1. ugovora kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

36. Nedvojbeno je među strankama da se o odredbama Ugovora čl.5. kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, čl.11. Ugovora kojim se određuje da će se kamatna stopa propisivati odlukama kreditora, čl.2. Ugovora prema kojem je ugovorena valutna klauzula obveze i to na način da je ista vezana uz švicarski franak, nije pregovaralo.

37. Opravdano se postavlja pitanje je su li službenici tužene trivijalizirali rizik vezan za ugovaranje valutne klauzule općenito, imajući u vidu bitno povećane rizike u kretanjima tečajeva valuta nakon uvođenja sustava fluktuirajućih tečajeva, a o čemu tužena nije navela ništa, a niti tvrdi da jest, dakle ni tuženik ne tvrdi da je tužitelja upozorila na ovakvu rizičnost valutnih klauzula koja proizlazi iz aktualnog sustava plutajućih tečajeva, u kojemu se tečajevi određuju dnevno, kao rezultat ponude i potražnje na svjetskim tržištima, nego se tvrdi općenito da je tužitelj bio upoznat s tečajnim rizikom…

38. Tuženik nije dokazao da je u predugovornoj fazi /oglašavanje, prvi kontakti i pružanje informacija putem osobnih bankara/ te u samim ugovorima, ugovaranjem valutne klauzule vezanu uz CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu, (osim izričitim porukama da je kredit povoljan zbog niže kamatne stope…), dakle, nije dokazao da se u stvarnosti radilo o klauzulama koje su izrazito nepovoljne te da je to i takvo upozorenje trebalo naći mjesta u ugovoru.

Pri tome se ističe da se kao nepotrebno predlaže saslušanje i osobnih bankara (čije ime tuženik nije dostavio u spis) i javnog bilježnika obzirom na njihovu ulogu u procesu ugovaranja, jer je izvjesno niti to tuženik tvrdi da bi tužitelj bio upozoren na valutnu klauzulu i njezinu rizičnost, dok je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ocijeniti je su li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti

- 1 7 -

pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što je javni bilježnik koji je ovjeravao ugovor i učinio.

39. Obveza tuženika kao profesionalca bila je da prilikom pregovaranja upozori tužitelja na posljedice i rizike vezanja kredita uz tečaj CHF, objasniti mu sve parametre o kojima ovisi njegova odluka-stabilnost valute, razlika između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF, o tome kakva je tečajna monetarna politika Republike Hrvatske u odnosu na CHF naspram drugih valuta, ulogu valutne klauzule u inflatornim okolnostima domaće valute…

40. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjena činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Drugim riječima, ista osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, sve kako bi se ispoštovalo, jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa - načelo jednake vrijednosti činidaba.

Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koji je banka isplatila potrošaču, ali kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnog anuiteta u kojima se kredit vraća. Kao takva, sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovorenog tečaja CHF nasuprot kune na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta. Visina novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

41. Dužnost tuženika je bila prilikom pregovaranja pružiti potrebne informacije, a ne prepustiti tužitelju da se sam informira, pogotovo ako se ima u vidu činjenica da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF, stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojim ipak ne raspolaže prosječni potrošač pa je tuženik trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak ozbiljan je uzrok značaja neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika kao i iskustva u poslovanju, zna za taj rizik, ali ga prešućuje.

42. Kao lex specialis Zakon o zaštiti potrošača (čl.81.ZZP 2003 i čl.96 ZZP 2007. formulacijom doslovno prevode čl. 3 Direktive br. 93/13 EEC od 05.travnja 1993. – presuda VTS Pž-7129/13-4- str.8) propisuje pojam nepoštene ugovorne odredbe gdje se između ostalog navodi da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na

- 1 8 -

njezin sadržaj.. dok je čl.102. istog Zakona propisano da je nepoštena odredba ništetna… čl.138. regulirana je obvezujuća snaga sudske odluke donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl.131..st..1.toga Zakona, a o tome govori i već ranije spomenuta odredba čl.502.c. ZPP-a.

43. Činjenično, u stvarnosti tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu odnosno način na koji će promjenjiva kamatna stopa i promjena tečaja CHF utjecati na korisnika kredita, a niti to tuženik konačno tijekom postupka tvrdi.

Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci i cijena, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima.

Već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne odredbe, a o kojima se izvjesno nije pojedinačno pregovaralo, niti tuženik tvrdi drugačije, neravnoteža u pravima i obvezama je znatna i postoji jer se radi o odredbama u tipskim formularnim ugovorima sastavljenim od strane tuženika, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik i ne znajući za njega jer o tome nije informiran, tuženik nije raspolagao informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz tih odredaba proizlaze, i nije se odrekao pravne zaštite koje mu jamči Direktiva 93/13. Neravnotežu nisu prouzrokovale promjena tečaja valute ni kamatne stope, nego ugovorne odredbe, koje zbog formulacije istih tužitelja dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je tužitelj znao kolika je visina anuiteta na dan sklapanja ugovora o kreditu dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kretati visina njegova zaduženja.

44. Sukladno odredbi čl. 323.st.1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

Sukladno odredbi st.2.istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

U smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

U smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

45. Budući da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka o promjenjivoj kamatnoj stopi te kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak ništetne, to sud nalazi da tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne odredbe naplatio i primio od tužitelja ocjenjujući

- 1 9 -

da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu odredbe čl.1111. ZOO-a.

46. Tužitelj potražuje razliku između iznosa početnog anuiteta i anuiteta koje je trebao plaćati po početnoj kamatnoj stopi i tečaju CFF na dan isplate kredita zajedno sa zakonskim zateznim kamatama za razdoblje od ožujka 2009. do zaključno sa siječnjem 2015.

47. Odlučujući o prigovoru zastare istaknutom od strane tuženika ovaj sud je našao da isti nije osnovan, a s tim u vezi potrebno je istaći slijedeće:

U smislu odredbe čl. 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Kako u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare to se u ovome slučaju ima primijeniti opći zastarni rok.

Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05 – u nastavku: ZOO/05) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Točni su navodi tužitelja da je podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P-1401/12 prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, odnosno donošenja presude tog suda 13. lipnja 2014. pod poslovnim brojem Pž-7129/13. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredba temeljem promjenjive kamatne stope), odnosno Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule) kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu ''Franak''. Od toga dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 14. lipnja 2014. (kamatne stope) odnosno od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula), s obzirom na to da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO/05), to je izvjesno da nije nastupila zastara potraživanja tužitelja, budući je tužba podnijeta 16. svibnja 2019.

Načelno je prednje navedeno točno.

48. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020 izrazio je stav i pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl.323.st.1. (ZOO/05) čl.104.st.1. (ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Obzirom da tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na ništetnim odredbama, obveza ovoga suda je bila kao prethodno pitanje utvrditi radi li se o takvoj/takvim odredbama ugovora, a kako je isto u ovome postupku i utvrđeno, to je iz prednje navedenog izvjesno da protivno tvrdnjama tuženika, nije nastupila zastara potraživanja tužitelja, dakle zastara restitucijskog zahtjeva nije još ni počela teći.

- 2 0 -

49. Kako bi se na objektivan način utvrdilo je li i koji je iznos u kunama tužitelj preplatio temeljem ugovora o kreditu uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu te naknadno povisivane kamatne stope temeljem kojih je tužitelj plaćao pojedine anuitete te dane kada su pojedine preplate učinjene te je li i koji je iznos u kunama tužitelj preplatio temeljem ugovora o kreditu uzimajući u obzir tečaj CHF na dan sklapanja ugovora o kreditu te naknadni rast srednjeg tečaja CHF na dan plaćanja pojedinog anuiteta, a sve za razdoblje od ožujka 2009. do siječnja 2015., proveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Borisu Belunjak stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije iz Požege.

50. U svom pisanom nalazu i mišljenju od 23. svibnja 2021. (str. 310 spisa), dopuni nalaza od 12. rujna 2021. (str. 259 spisa), usmeno obrazloženim na ročištu kod ovoga suda 19. listopada 2021., a koji je dan stručno i objektivno, u kojem nalazu nema okolnosti koje bi ukazivale na sumnju u pravilnost danog nalaza, vještak utvrđuje da razlika između stvarno plaćenih anuiteta i početnog anuiteta sa diferenciranjem razlike plaćene redovne kamate i razlike plaćenog zbog valutnog utjecaja ukupno iznosi 47.987,49 Kn (str. 318 spisa). U tablici 4 sumarnog pregleda ukupnih razlika i više i manje plaćenih zbog utjecaja kamate i valutnog utjecaja primjene tečaja CHF u otplati kredita u odnosu na tečaj CHF za kune na dan isplate kredita za utuženo razdoblje vještak je naveo da je po osnovi utjecaja primjene tečaja u otplati kredita više plaćeno 27.796,13kn a manje plaćeno 3.222,64kn. Više plaćeno zbog redovne kamate tj. zbog promjene redovne kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu je 24.713,65kn a manje plaćenog 1.299,65kn. Na taj način je ukupno više plaćeno 52.509,78kn koliko je izračunata preplata po oba osnova a manje plaćeno ili potplata po oba osnova je 4.522,29kn. Kada se od više plaćenog tj. preplate 52.509,78kn odbije manje plaćeni iznos od 4.522,29kn dobije se razlika više i manje plaćenih zbog utjecaja kamate i valutnog utjecaja u iznosu od 47.987,49kn. Navedeni iznosi ukupne razlike preplate i potplate prikazani su u tablici 4 nalaza na str. 318 spisa.

51. U dopuni nalaza vještačenja od 12.9.2021. (str. 349 spisa) po prijedlogu tužitelja i nalogu suda izvršeno je zatvaranje preplate po konverziji kredita iz CHF u Eur sa obračunatim razlikama više plaćenih anuiteta. U dopuni se navodi da je iznos preplate po konverziji kredita iz CHF u EUR od 4.942,80 kuna ugovoren između tužitelja i tuženika „Sporazumom o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu“ od 03.02.2016. godine (strana 63. sudskog spisa), a u tablici 2 u koloni 4 nalaza vještaka matematički je „zatvoren“ prvo zateznom kamatom na najstariju preplatu po osnovi više plaćenih anuiteta, a koja teče od slijedećeg dana od kada je tužitelj izvršio najstariju preplatu više plaćenih anuiteta do dana sklapanja dodatka ugovora o kreditu do 03.02.2016. godine, zatim najstariju glavnicu i tako redom dok iznos preplate po konverziji matematički ne bude sveden na nulu.

Iznosi više plaćenih anuiteta izračunatih u koloni 6. tablice 2, ukamaćeni su i za iste je izračunata zatezna kamata stopom zakonske zatezne kamate u prilogu 1 (P-1) i navedeno u koloni 7 tablice 2 nalaza, posebno za svaku razliku više plaćenog po pojedinom anuitetu. Iznos preplate po konverziji kredita iz CHF u EUR od 4.942,80 kuna smanjivan je za zateznu kamatu i za razliku više plaćenih anuiteta, što je ukupno navedeno u tablici 2 kolone 5 po pojedinom anuitetu), a sve dok iznos preplate po konverziji nije sveden na nulu. Iz tablice 2 nalaza je vidljivo da je iznos preplate po konverziji od 4.942,80 kuna između tužitelja i tuženika kako je navedeno,

- 2 1 -

„zatvoren“ iz izračunatih više plaćenih anuiteta od 12. do 35. anuiteta i djelomično 36. anuiteta u ukupnom iznosu od 2.517,00 kuna i obračunatom zateznom kamatom na iznose razlike više plaćenih anuiteta (po stopi zakonske zatezne kamate) što čini zateznu kamatu od 2.425,80 kuna (izračun: 2.517,00 + 2.425,80= 4.942,80 kuna). Obračun zatezne kamate posebno je priložen u prilogu 1 (P-1) nalaza.

Nakon navedenog „zatvaranja“ preplate po konverziji sa izračunatim razlikama više plaćenih anuiteta na prethodno opisani način preostale, ukupne razlike po osnovi više plaćenih anuiteta od 36. do 106. anuiteta iznose ukupno 45.470,49 kuna i pojedinačno po anuitetima i zbrojno su navedene u koloni 9 u tablici 1, a što je bio konačni zadatak izračuna prema prijedlogu tužitelja i nalogu suda (Zbrojni matematički izračun: 47.987,49 – 2.517,00 = 45.470,49 kuna).

52. Na ročištu od 19. listopada 2021. financijski vještak je iskazao da ostaje kod svog kod nalaza vještačenja od 23. svibnja 2021. kao i dopune nalaza vještačenja od 12. rujna 2021. Navodi da su u nalazu vještačenja utvrđene razlike između stvarno plaćenih anuiteta i početnog anuiteta sa diferenciranjem razlike plaćene redovne kamate i razlike plaćenog zbog valutnog utjecaja što ukupno iznosi 47.987,49 s tim da su utvrđene pretplate (samo više plaćeni iznosi) 52.509,78 kn.

U nalazu vještačenja iznos pretplate po konverziji u iznosu od 4.942,80 kn, koje tuženik je priznao tužitelju prilikom konverzije kredita iz CHF u Eur "zatvoren" je samo više plaćenim iznosima utvrđen vještačenjem u iznosu od 52.509,78 kn na način izračunat u tablici 5. uz izračun z.z. kamate.

S obzirom na podnesak punomoćnika tuženika u dopuni nalaza vještačenja iznos pretplate po konverziji kredita iz CHF u Eure od 4.942,80 kn "zatvoren" je ukupnom razlikom više plaćenih anuiteta od 47.987,49 kn te je umanjenjem pretplate, a obračunom z.z. kamata u korist tužitelja konačni iznos razlika u ovoj dopuni nalaz vještačenja izračunat u visini od 45.470,49 kn/6.034,97€.

U konačno preciziranom tužbenom zahtjevu tužitelj je isti umanjio za izvještačenu potplatu a sve kako je to provedeno u dopuni nalaza financijskog vještaka.

53. Iz provedenih dokaza proizlazi da je tuženik bez valjane pravne osnove naplatio od tužitelja iznos od ukupno 6.034,97€, to je u smislu odredbe čl.1111 i čl.1115 ZOO–a tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti usvojen, odnosno odlučeno je kao u izreci ove presude. Odluka o zakonskim zateznim kamatama temelji se na odredbi čl.29.ZOO-a.

54. O troškovima postupka odlučeno je u smislu odredbe čl.154.st.1. u vezi s odredbom čl.155. ZPP-a.

S obzirom na visinu vrijednosti spora od 6.034,97€, priloženi troškovnik (str. 423 spisa), te odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 , 17/23 - dalje: Tarifa) tužitelju su kao potrebni priznati trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00€ (Tbr.7/1Tarife), trošak zastupanja na ročištima 25.2.2021., 19.10.2021. i 6.5.2025. u iznosima od po 200,00€ za svako ročište (Tbr. 9/1 Tarife), trošak sastava podnesaka od 30.9.2019., 25.5.2021.,15.9.2021. u iznosima od po 200,00€ za svaki podnesak (Tbr.8/1 Tarife), trošak sastava podneska od 25.2.2021. i 28.3.2025. u iznosu od po 50,00 € za svaki podnesak (Tbr. 8/4 Tarife), trošak pristupa na ročište od 2.6.2020. koje je odgođeno u iznosu od 50,00€ (Tbr. 9/5 Tarife), trošak pristupa na ročišta za objavu odluke od 2.12.2021. i 12.6.2025. u iznosu od po 100,00 € za svako ročište (Tbr.9/3 Tarife), što ukupno daje zbroj od

- 2 2 -

1.750,00€ na koji iznos tužitelju pripada PDV od 437,50€ te trošak plaćenog predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 331,81€, što zbrojeno daje iznos od 2.519,31€ koji trošak je tužena dužna naknaditi tužitelju.

53. Tužitelj je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi u ovome postupku u smislu odredbe čl. 11.st.1.toč.5. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18). 84.Stoga je slijedom navedenog odlučeno kao u izreci ove presude.

U Novoj Gradiški 12. lipnja 2025.

S u d a c :

Željka Paunović

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana ročišta za objavu presude (za stranku koja je uredno bila obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 dana od dana primitka presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovoga suda Županijskom sudu u tri istovjetna primjerka.

DN-a:

1. Odvj. Darko Samardžija

2. Odvj. Belizar Tomaić