Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-1040/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje Vesne Bjelousov predsjednice vijeća, sutkinje Jasne Bratek izvjestiteljice i članice vijeća, i sutkinje Anđele Bošković Rajković članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ZĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po odvjetnicima Odvjetničkog društva Špehar & Špehar & Rukavina iz Zagreba, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po odvjetniku Andreju Šooš Maceljski iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2071/2024-9 od 7. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj 12. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2071/2024-9 od 7. ožujka 2025. u pobijanom dijelu toč. I., toč. II., toč. III. i toč. V. izreke.

II Žalba tužiteljice odbija se kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2071/2024-9 od 7. ožujka 2025. sadržano u toč. IV. izreke presude.

III Zahtjev tužiteljice za naknadom troškova žalbenog postupka odbija se kao neosnovan.

IV Zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 9011356913, sklopljenog između tužiteljice ZĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, OIB: 02535697732 koja glasi:

"10. PRIJEVREMENA OTPLATA KREDITA

Korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog u točki 7.1. ovog Ugovora u cijelosti ili djelomično sukladno aktima Banke, ali je o tome dužan unaprijed obavijestiti Banku. U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate."

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, isplatiti tužiteljici ZĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 318,06 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 131,18 EUR od dana 16. srpnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 90,00 EUR od dana 3. svibnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 96,88 EUR od dana 25. listopada 2010. pa do isplate, i to do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, isplatiti tužiteljici ZĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 287,89 eur zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 7. ožujka 2025. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.“

2. Ovu presudu suda prvog stupnja, toč. IV. izreke, u odbijajućem dijelu odluke o troškovima postupka, pravovremeno podnesenom žalbom pobija tužiteljica zbog pogrešne primjene materijalnog prava, razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se rješenje o troškovima postupka u pobijanom dijelu preinači na način da se tužiteljici pored dosuđenog iznosa na ime troškova postupka dosudi daljnji iznos od 656,89 Eur-a, a podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Traži trošak žalbenog postupka.

3. Ovu presudu suda prvog stupnja, toč. I., toč. II., toč. III. i toč. V. izreke pravovremeno podnesenom žalbom pobija tuženik zbog razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. i toč. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP), te zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i 2. toč. 11. ZPP-a, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak žalbenog postupka.

4. Odgovor na žalbe nije podnesen.

5. Žalbe nisu osnovane.

6. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, postupak koji je prethodio, kao i žalbene navode tuženika, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

7. Sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženik, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se ista može ispitati.

8. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjska presuda je jasna, razumljiva, neproturječna sebi i dokazima iz spisa predmeta, te sadrži razloge o svima odlučnim činjenicama koje su izvedene ocjenom svih dokaza i u okviru tvrdnji i prigovora stranaka u odnosu na konkretan predmet, a ne na apstraktnoj razini kako to tvrdi žalitelj. Time nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 11. ZPP-a. Vezano uz navode tuženika u pogledu povrede prava na pravično suđenje, pozivom na odredbu čl. 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj: 56/90., 135/97., 8/98. - službeni pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. - službeni pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. - službeni pročišćeni tekst, 76/10., 85/10. - službeni pročišćeni tekst, 5/14. i 69/17.) i odredbu čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" br. 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99 - ispr., 14/02., 1/06. i 13/17., dalje: Konvencija), tuženiku valja odgovoriti da čl. 6. st. 1. Konvencije i čl. 29. st. 1. Ustava sadrže samo određena procesna jamstva. Ovaj sud ocjenjuje da je u postupku pred prvostupanjskim sudom tuženiku bilo omogućeno da se izjasni o zahtjevima i navodima tužiteljice, iznosi činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojoj odluci prvostupanjski sud je odgovorio na sve odlučujuće navode tuženika. Donesena presuda je dostatno obrazložena te se ne može smatrati arbitrarnom.

9. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnim odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu broj 188-50-3818794 od 29. studenoga 2006. (u nastavku teksta: Ugovor o kreditu) u dijelu i u svezi naknade za prijevremenu otplatu kredita te zahtjev za povrat iznosa plaćenog po navedenoj osnovi.

10. U postupku pred prvostupanjskim sudom a i sada u žalbenoj fazi postupka nije sporno između stranaka da je tužiteljica u svojstvu korisnika kredita s tuženikom kao kreditorom 18. svibnja 2006. zaključila ugovor o kreditu broj: 9011356913 na iznos od 85.062,69 CHF, da je 20. srpnja 2009. sklopila I. Dodatak Ugovoru o kreditu, 5. svibnja 2010. II. Dodatak Ugovoru o kreditu i 27. listopada 2010. III. Dodatak Ugovoru o kreditu. Nije sporno da je tužiteljica tuženiku isplatila ukupan iznos od 318,06 Eur-a na ime prijevremene otplate kredita.

11. Prvostupanjski sud je nakon ocjene iskaza tužiteljice, te na temelju isprava sadržanih u spisu zaključio da ugovorna odredba iz čl. 10. Ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču nije bila razumljiva, da se o ovoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, da se radi o unaprijed formuliranom ugovoru trgovca, da je spomenuta odredba Ugovora o kreditu nepoštena, da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, te uz primjenu čl. 96., čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača("Narodne novine" broj 96/2003., dalje: ZZP), te čl. 323. st. 1., čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05. dalje: ZOO) prihvatio tužbeni zahtjev.

12. Sud prvog stupnja u takvoj situaciji primjenjuje odredbu Zakona o zaštiti potrošača koji u čl. 81. st. 1. ZZP-a koja propisuje da odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a u st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a koja odredba je identična čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., dalje ZPP/07).

13. Pri tome se ističe da je sud, u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke ništetnosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženik predložio dokaze na okolnost da se sa tužiteljem pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu.

14. U ovom postupku tuženik nije predložio dokaz na navedene okolnosti, na okolnosti da je tužiteljici u postupku sklapanja ugovora o kreditu davao odgovarajuće obavijesti o sadržaju sporne odredbe, a iz iskaza tužiteljice u postupku pred prvostupanjskim sudom je utvrđeno da se u konkretnom slučaju nije pregovaralo o spornoj odredbi jer da se radilo o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke koju tužiteljica može potpisati ili ne te je sasvim neizvjesno da tuženik ne bi omogućio tužitelju zaključenje ugovora da navedena ugovorna odrednica nije bila uključena u Ugovor. Ugovor ponuđen tužiteljici je po principu "uzmi ili ostavi", tužiteljica je mogla samo prihvatiti, druge opcije nije imala, a tuženik u postupku pred prvostupanjskim sudom nije dokazao suprotno.

15. Iz sadržaja sporne ugovorne odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu, protivno žalbenim navodima, osim obveze plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate, nije vidljivo na što se točno odnosi naknada za prijevremenu otplatu kredita i jeli tuženik uopće imao kakve stvarne troškove vezane za navedenu naknadu, ista odredba ne sadrži podatke na temelju kojih bi se mogla odrediti koja je to visina naknade, a okolnost da se radi o tipskom ugovoru, te okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača, pa je takva odredba ništetna u smislu odredbi čl. 96. st. 1. ZZP-a.

16. Stoga i ovaj sud u svemu prihvaća razloge koje je u pravcu utvrđenja ništetnosti ove odredbe ugovora iznio sud prvog stupnja, jer ugovorena naknada za prijevremeno zatvaranje kredita, koja je i naplaćena na način da je određena u visini od 1% otplaćene glavnice (Dodaci I., II. i III. Ugovoru o kreditu str. 11-17 spisa), ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, potrošaču nije bilo omogućeno da procjeni financijske posljedice koje za njega proizlaze iz te ugovorne odredbe, da shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoje preklapanje različitih troškova koji su predviđeni u ugovoru.

17. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 81. st. 1. ZZP/2003, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba čl. 10. ugovora o kreditu ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade koji protivno tvrdnji tuženika nije bio odrediv niti određen, ne može se zaključiti da bi tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

18. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,00%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

19. Odredbe čl. 1021. do 1024. ZOO-a ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade prilikom prijevremene otplate kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine" br. 84/02. i 141/06). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/2003 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom prijevremene otplate kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

20. Dakle pravilno sud prvog stupnja zaključuje da je tuženik iskoristio svoj položaj jače strane postupajući suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja.

21. Izvjesno je da tuženik jest kao trgovac prilikom obrade zahtijeva i odobravanja kredita imao određene troškove koji troškovi se podmiruju iz te naknade, ali predmetna odredba ugovorena razmjerno iznosu samog kredita nedvojbeno ukazuje da istom nisu uključeni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita.

22. Tuženik koji je sastavio predmetnu ugovornu odredbu, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, tuženik nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirao u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge i naknade…) što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača. Ugovorna odredba kojom se predviđa naknada za prijevremenu otplatu kredita izražena u obliku postotka koji se primjenjuje na iznos otplaćene glavnice nije protivna čl. 3.do 5.Dirketive 93/13 ali pod uvjetom da je potrošaču, kako je već u tom kontekstu ranije rečeno, doista bilo omogućeno da procjeni i shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi. Dakle, informiranost tužiteljice o obvezi plaćanja naknade podrazumijeva informiranost o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade, dakle o onoj krajnjoj svrsi plaćanja te i takve naknade, što je u konkretnom slučaju izostalo.

23. Budući da već iz stranačkog iskaza tužiteljice proizlazi da se s tuženikom nije pojedinačno pregovaralo o predmetnoj spornoj odredbi, to je provođenjem tog dokaza, protivno žalbenim navodima tuženika, zadovoljeno načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranu, time da tuženik na iste okolnosti nije predložio dokaze. Opseg naknade je tužiteljici zaista bio razumljiv, međutim sadržaj novčane obveze i svrha iste, bez specifikacije u ugovoru i bez ikakve informacije za koje to radnje tuženiku treba 1,00% i zašto troškovi ovise o visini otplaćene glavnice kredita, tužiteljici nije pojašnjen. Nije se o tome pregovaralo i takva joj je novčana obveza nametnuta zbog čega ju je sud prvog stupnja pravilno ocijenio da je nepoštena i ništetna jer je tuženik postupajući suprotno dobroj vjeri uzrokovao značajnu neravnotežu u ugovornom odnosu stranaka na štetu tuženika.

24. U odnosu na navedene kriterije, prije svega utvrđeno je da je prijeporni ugovor o kreditu pripremio tuženik na unaprijed sastavljenom standardnom obrascu, zbog čega tužiteljica kao korisnik kredita nije mogla utjecati na sadržaj odredbe o pravu banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

25. Na temelju provedenih dokaza utvrđeno je kako ugovorna odredba ne sadrži jasne, sažete i transparentne informacije o načinu određivanja naknade, kao ni podatak koja odluka bi se trebala primjenjivati u slučaju prijevremene otplate kredita, pa je stajalište i ovog suda da se o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi (čl. 87. st. 1. ZZP/03, čl. 102. st. 1. ZZP/07), s tim što je teret dokaza o suprotnom bio na tuženiku.

26. Odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano je da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja.

27. Stoga protivno žalbenim navodima predmetna odredba ugovora o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno glavni predmet ugovora, pa se stoga na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti jer pri ocijeni o tome je li neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom glavni predmet ugovora treba uzeti narav, opću strukturu i odredbe ugovora kao i činjenični kontekst istog.

28. Protivno žalbenim navodima sud prvog stupnja imao je u vidu sve okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP-a slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da sporna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 87.

ZZP-a nepoštena te time i ništetna.

29. Temeljem odredbe čl. 323. ZOO-a po pravilnom utvrđenju prvostupanjskog suda, da je tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom pa je temeljem spomenute odredbe valjalo prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenog iznosa kao stečenog bez osnove, temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana kada je tužitelju naplaćen isti iznos naknada, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

30. Pravilan je zaključak suda prvog stupnja da prigovor zastare nije osnovan a to i obzirom da je odredbom čl. 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi stoga ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela ugovora, a u smislu zaključka sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., zauzeto je pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, a isti počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način utvrđena ništetnost ugovora. Polazeći od navedenog pravnog stava Vrhovnog Suda Republike Hrvatske, proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću odluke kojom je odlučeno o ništetnosti.

31. Stoga je sud prvog stupnja osnovano temeljem odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a naložio tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 318,06 Eur-a a koji se odnosi na ništetnost plaćene naknade za prijevremenu obradu kredita sa zakonskom zateznom kamatom a visina kojeg iznosa nije sporna. Budući je do tuženikova stjecanja došlo na temelju po njemu unaprijed sastavljene i faktički nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, što mu daje položaj nesavjesna stjecatelja, to je na stečeni novčani iznos u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a dužan platiti zateznu kamatu kako je zatražena od prvog dana nakon izvršenog plaćanja.

32. Odluka o parničnom trošku pravilna je kako u pogledu osnove (čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP-a), tako i u pogledu visine primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22. i 138/23., dalje u tekstu: Tarifa), a što žalbenim navodima nije dovedeno u pitanje.

33. Vezano uz žalbene navode tužiteljice ističe se da je nesporno da je u konkretnom slučaju tužiteljica istaknula deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti i kondemnatorni zahtjev za isplatu, a prihvaćanje deklaratornog zahtjeva predstavlja prethodno pitanje za prihvaćanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva. U slučaju kada je u tužbi istaknut deklaratorni zahtjev kojem je svrha rješavanje prethodnog pitanja vezanog uz zahtjev za činidbu istaknut u istoj tužbi, pri utvrđivanju predmeta spora se uzima u obzir samo vrijednost zahtjeva za činidbu a ne i zahtjeva za utvrđenje (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske odluka Revr- 475/08, Revr-31/02, Rev-688/00). Stoga je prvostupanjski sud, protivno navodima tužiteljice, pravilno odmjerio trošak sukladno vrijednosti predmeta spora označenoj u tužbi.

34. Stoga, kako je utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo to je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci.

35. Odluka o troškovima žalbenog postupka tuženika temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a.

Osijek, 12. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća

Vesna Bjelousov