Poslovni broj: Usž-2002/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Željke Zrilić Ježek, predsjednice vijeća, Blanše Turić i Ljiljane Karlovčan- Đurović, članica vijeća te sudske savjetnice Tajane Šimunović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja AR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Ronald Korotaj, odvjetnik u Puli, Bože Gumpca 53/A, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, radi poreza na dohodak, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us l- 1546/2024-9 od 10. ožujka 2025., na sjednici vijeća održanoj 12. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us l-1546/2024-9 od 10. ožujka 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Rijeci točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa:UP/II-410-14/22-01/310, urbroj: 513-04-24-2 od 22. srpnja 2023. i rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Pazin, Ispostave Pula, klasa: UP/I-410-23/2022- 12/2689, urbroj: 513-007-18-01-2022-0002 od 27. rujna 2022. Točkom II. odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

2. Osporenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog poreznog rješenja od 27. rujna 2022. kojim je tužitelju utvrđena mjesečna obveza poreza na dohodak od imovine za razdoblje od 1. siječnja 2021. do 31. kolovoza 2022. u iznosu od 190,21 eura.

3. Tužitelj u žalbi prigovara što je prvostupanjski sud odbio dokazne prijedloge te nije obrazložio zašto ih je odbio. Ističe da su pogrešno utvrđene činjenice o realnom sadržaju ugovora odnosno svrsi koja se željela postići zaključenjem predmetnog ugovora o osnivanju prava građenja. Smatra da je bilo potrebno istražiti zajednički namjeru ugovaratelja odnosno tumačiti pojedine odredbe ugovora uzimajući u obzir cilj koji se želio postići, a u konkretnom slučaju je to zajedničko ulaganje i zajednička investicija u izgradnji višestambenog objekta. Navodi da je naknada za pravo građenja koju je kao osnovicu za utvrđenje poreza na dohodak od imovine utvrdilo prvostupanjsko tijelo višestruko veća od tržišne vrijednosti takve naknade. Prigovara što prvostupanjsko tijelo i tuženik nisu s jednakom pažnjom utvrdili sve činjenice u smislu članka 6. stavka 2. Općeg poreznog zakona. Smatra da je odbijanjem provođenja bilo kakvog dokaza prvostupanjski sud ograničio tužitelja u pravu na dokazivanje i iznošenje tvrdnji koje mu idu u prilog te posljedično povrijedio njegovo pravo na pošteno suđenje. Navodi da je iz obrazloženja razvidno da su odlučne činjenice o visini naknade za pravo građenja utvrđene na osnovu isprava koje se ne odnose na institut prava građenja ili koje su dodaci, aneksi osnovnog ugovoru bez da je prvostupanjsko tijelo izvršilo uvid u sam tekst Ugovora o osnivanju prava građenja od 2016., a aneksima su mijenjane samo pojedine odredbe tog ugovora. Ističe da je članak 5. Ugovora o osnivanju prava građenja kojim je utvrđeno da „vlasnik zemljišta doprinosi zajedničkoj investiciji svojim zemljištem“ i dalje na snazi. Smatra da time što su ugovorne strane suglasno utvrdile ukupnu vrijednost zemljišta i stana iznosom od 200,000,00 eura, suprotno shvaćanju poreznih tijela i prvostupanjskog suda isto ne znači da je vrijednost naknade za osnivanje prava građenja ugovorena u iznosu od 200.000,00 eura već taj iznos predstavlja vrijednost uloga tužitelja, koji povrat takve vrijednosti je ovim uređenjem osiguran. Navodi da u prilog činjenici da ukupan iznos od 200.000,00 eura ne predstavlja naknadu za pravo građenja, već predstavlja naknadu za predmetno zemljište proizlazi i iz podataka prema Zajedničkom izvješću o tržištu nekretnina. Smatra da je poslovno i tržišno neopravdano da bi prosječni mjesečni iznos zakupnine za građevinsko zemljište iznosio 2.587,86 eura, pri čemu se poziva se na Izvješće RH o tržištu nekretnina za područje istarske županije za 2021. godinu. Zaključuje da predmetna naknada od 200,000,00 eura, uzimajući u obzir njezinu visinu i samu namjeru ugovornih strana prilikom ulaska u ugovorni odnos, ne može predstavljati naknadu za pravo građenja već naknadu za uloženo zemljište. Smatra da bi se kao naknada za pravo građenja trebao uzeti samo iznos koji preostane nakon što se od ukupne naknade od 200.000,00 eura oduzme prosječna vrijednost predmetnog zemljišta u 2016. godini odnosno u trenutku potpisivanja Ugovora o osnivanju prava građenja. Predlaže da Sud usvoji žalbu, poništi pobijanu presudu prvostupanjskog suda, uz naknadu troškova upravnog spora. Potražuje i trošak za sastav žalbe.

4. Tuženik, iako uredno pozvan nije dostavio odgovor na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama propisanih člankom 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 36/24), ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, niti razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Iz spisa predmeta proizlazi da je tužitelj kao vlasnik nekretnine 21. ožujka 2016. sklopio Ugovor o osnivanju prava građenja s društvom Histria building d.o.o., da je 19. listopada 2019. sklopio Aneks 1. Ugovora kojim nositelj prava građenja postaje društvo Resort Banjole d.o.o te da je 23. ožujka 2018. između potonjih sklopljen Aneks Ugovora kojim je utvrđena ukupna naknada za pravo građenja u iznosu od 200.000,00 eura na način da se tužitelju isplati 100.000,00 eura, a da mu za preostalih 100.000,00 eura pripadne stan u zgradi koja će se izgraditi na pravu građenja. Sukladno dogovorenom tužitelj je 1. rujna 2022. s društvom Resort Banjole d.o.o. sklopio Ugovor o kupoprodaji stana u zgradi izgrađenoj na pravu građenja, s tim da je kupoprodajna cijena isplaćena kao naknada za pravo građenja. Slijedom navedenog prvostupanjsko tijelo utvrdilo je da je tužitelj ostvario dohodak od imovinskog prava te mu je utvrdilo obvezu poreza i prireza na dohodak od imovinskog prava u iznosu od 190,21 eura mjesečno. Visina porezne obveze utvrđena je uzimajući u obzir mjesečni iznos dohotka (najamnine) od imovinskog prava, a mjesečni iznos dohotka (najamnine) od imovinskog prava utvrđen je polazeći od sveukupno ugovorene naknade iz Ugovora o osnivanju prava građenja 200.000,00 eura, za razdoblje od 21. ožujka 2016. do 1. rujna 2022. (77 mjeseci) u ukupnom iznosu od 19.498,22 kuna.

8. Prvostupanjski je sud održao raspravu 3. ožujka 2023. i na taj način strankama omogućio sukladno odredbi članka 6. ZUS-a da se izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora. Osim toga prvostupanjski sud je izvršio uvid u sudski spis i spis tuženika. Na temelju navedenog utvrdio je da je tužitelj kao vlasnik zemljišta sklopio ugovor o pravu građenja s investitorom kako bi investitor mogao izgraditi objekt na tom zemljištu. Temeljem predmetnog ugovora tužitelj je ostvario naknadu u ugovorenom iznosu od 200.000,00 eura, a ta se naknada sukladno odredbi članka 56. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ broj: 115/16., 106/18., 121/19., 32/20. i 138/20.) i članka 67. Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine“ broj: 10/17. i 128/17.) smatra dohotkom od imovinskog prava odnosno najamninom.

9. Odredbom članka 56. Zakona o porezu na dohodak propisano je da se dohotkom od imovine i imovinskih prava smatra razlika između primitaka po osnovi najamnine, zakupnine, iznajmljivanja stanova, soba i postelja putnicima i turistima i organiziranja kampova, primitaka od vremenski ograničenog ustupa autorskih prava, prava industrijskog vlasništva i drugih imovinskih prava u skladu s posebnim propisima, primitaka od otuđenja nekretnina i imovinskih prava i izdataka koji su porezom obvezniku nastali u svezi s tim primicima.

10. Odredbom članka 67. stavka 1. Pravilnika o porezu na dohodak propisano je da se dohotkom od imovine i imovinskih prava smatra dohodak koji porezni obveznik ostvari od davanja u zakup ili najam nekretnina i pokretnina u svojem vlasništvu i/ili suvlasništvu, bez obzira na njihovu veličinu, količinu i/ili broj, od vremenski ograničenog ustupanja autorskih prava, prava industrijskog vlasništva, drugih imovinskih prava te od otuđenja nekretnina i imovinskih prava. Dohotkom od imovine smatra se i davanje u podzakup ili podnajam nekretnina i pokretnina te otuđenje posebnih vrsta imovine.

11. Prema ocjeni ovog Suda pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se naknada koju je tužitelj ostvario kao vlasnik zemljišta na temelju ugovora o građenju kojim investitoru daje pravo uporabe odnosno građenja na svom zemljištu, sukladno prethodno citiranim odredbama Zakona o porezu na dohodak i Pravilnika o porezu na dohodak smatra dohotkom od imovine (najamnina) te podliježe oporezivanju. Pri tome se napominje da je istovjetno stajalište zauzeo i ovaj Sud u presudi poslovni broj: Usž-1152/2024-2 od 16. svibnja 2024.

12. U odnosu na prigovor da je bilo potrebno utvrđivati prosječnu vrijednost zemljišta, pa razliku utvrditi kao naknadu za pravo građenja ovaj Sud nalazi da je isti neosnovan jer je prvostupanjsko tijelo osnovano utvrdilo mjesečnu cijenu najamnine prema sveukupnoj naknadi za pravo građenja.

13. Navodi tužitelja o postojanju zajedničkog ulaganja i zajedničke investicije su neosnovani, budući da je u konkretnom slučaju ustanovljeno pravo građenja koje se, kao stvarnopravni teret upisuje u zemljišne knjige. U skladu s pravnom prirodom tog prava, obveznik je dužan plaćati mjesečnu naknadu vlasniku zemljišta, što isključuje postojanje elemenata zajedničkog pothvata, poput udruživanja sredstava, rizika i dobiti koji su ključni za institut zajedničkog ulaganja.

14. Nadalje, time što je prvostupanjski sud odbio dokazne prijedloge tužitelja nije povrijedio odredbu članka 49. Zakona o upravnim sporovima jer prema stavku 4. navedene odredbe proizlazi da stranke mogu predlagati činjenice koje treba utvrditi te dokaze kojima se one mogu utvrditi, ali sud nije vezan tim prijedlozima. Naime, obzirom na činjenice koje su sporu utvrđene uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio izvođenje predloženih dokaza suvišnim te obrazložio razloge za odbijanje njihovog izvođenja, a s kojim razlozima je suglasan i ovaj Sud.

15. Kako se navodi žalbe, a koji su istovjetni navodima tužbe ne mogu ocijeniti osnovanim i od utjecaja na drukčije rješavanje predmetne upravne stvari, to je temeljem članka 135. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima trebalo odlučiti kao u izreci presude.

16. Budući da tužitelj nije uspio sa tužbenim zahtjevom pravilno je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova upravnog spora sukladno odredbi članka 147. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, a iz istih razloga odbijen je i zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Zagrebu 12. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća

Željka Zrilić Ježek