Poslovni broj: Usž-4368/2024-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga Suda Željke Zrilić Ježek, predsjednice vijeća, Blanše Turić i Ljiljane Karlovčan Đurović, članica vijeća te sudske savjetnice Tajane Šimunović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja FS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Ivan Kalauz, odvjetnik u Vinkovcima, Ivana Gundulića 2, protiv tuženika Odbora za državnu službu, Palmotićeva 5, Zagreb, OIB: 58831547726, radi prava na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us I-218/2024-6 od 14. studenoga 2024., na sjednici vijeća održanoj 12. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us I-218/2024-6 od 14. studenoga 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Osijeku točkom I. izreke poništeno je rješenje Odbora za državnu službu, klasa: UP/II-112-07/17-01/503, urbroj: 566-01/14-23-4 od 20. prosinca 2023. Točkom II. izreke poništeno je rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave vukovarsko-srijemske, broj: 511-15- 05-02091-377-2017 od 9. svibnja 2017. Točkom III. izreke tužitelju se priznaje pravo na naknadu umjesto korištenja 34 dana godišnjeg odmora. Naknada se određuje u visini prosječne mjesečne plaće tužitelja u tri mjeseca što prethode prestanku državne službe (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad) razmjerno broju dana neiskorištenog godišnjeg odmora, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. travnja 2017. po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, do isplate. Točkom IV. izreke nalaže se Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijskoj upravi vukovarsko-srijemskoj da tužitelju isplati naknadu i pripadajuće zakonske zatezne kamate iz točke III. izreke ove presude u roku od 60 dana od dostave pravomoćne presude u ovom upravnom sporu. Točkom V. izreke nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove spora u iznosu od 2.500,00 eura (dvije tisuće i petsto eura) u roku od 30 dana od dana dostave pravomoćne odluke o trošku, dok se u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troška odbija.

2. Protiv označene presude tuženik je izjavio žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnome ističe da je nesporno da do nekorištenja godišnjeg odmora za 2017. nije došlo uslijed krivnje poslodavca, već zbog činjenice što je tužitelj prethodno bio na bolovanju u razdoblju od 22. travnja 2016. do 1. travnja 2017., kada je otišao u mirovinu, dakle tužitelju nije od strane prvostupanjskog tijela uskraćena mogućnost korištenja godišnjeg odmora pa tuženik smatra da prvostupanjsko tijelo nije u obvezi isplatiti naknadu za neiskorišteni godišnji odmor, koja je po svojoj prirodi naknada štete. Tuženik se poziva na odredbe Zakona o radu („Narodne novine“, 93/14. - dalje ZoR) te ističe da je kod utvrđivanja "prava" na naknadu (štete) zbog neiskorištenog godišnjeg odmora potrebna krivnja poslodavca jer bi u protivnom poslodavac isplaćivao naknadu zbog nekorištenja godišnjeg odmora i radniku koji je skrivljenim ponašanjem prouzročio otkaz, a što nije intencija zakonodavca. U prilog svojim navodima poziva se na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Revr-184/04-2 od 2. rujna 2004. te presudu ovoga Suda, poslovni broj: Usž-111/18-2 od 28. studenoga 2018. Ujedno navodi da je i Kolektivnim ugovorom za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj: 104/13., 150/13., 71/16., 123/16.) koji se primjenjivao u vrijeme donošenja osporenog rješenja, odredbom članka 27. propisano da u slučaju kada je službenik stavljen na raspolaganje, odnosno kada je namješteniku dan otkaz koji nije uvjetovan skrivljenim ponašanjem ili u slučaju prestanka službe, odnosno rada zbog prelaska na rad drugom poslodavcu, službenik i namještenik ima pravo iskoristiti godišnji odmor na koji je stekao pravo u državnim tijelima u kojemu prestaje služba, odnosno radni odnos. Dakle, u drugim slučajevima službenik nema pravo koristiti godišnji odmor. Tuženik ujedno prigovora i visini dosuđenih troškova upravnog spora jer smatra da tužitelju nije trebalo priznati troškove pristupa ročištu, navodeći da tužitelj nije iznio nikakve nove činjenice ili pravna pitanja bitna za ovaj spor. Tuženik iz navedenih razloga predlaže da se poništi osporena presuda i odbije tužbeni zahtjev.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu u bitnome ističe da tuženik ponavlja svoje navode iz dosadašnjeg postupka koji su suprotni ustavnim i konvencijskim pravima, ZoR-u i svim podzakonskim propisima. Navodi da je isplata naknade za godišnji odmor umjesto korištenja godišnjeg odmora zakonom propisana kao obveza i dužnost poslodavca prema svakom radniku koji nije iskoristio godišnji odmor u slučaju prestanka ugovora o radu i to bez obzira na razloge zbog kojih radnik svoj pripadajući godišnji odmor nije iskoristio. Tužitelj se u prilog svojim navodima poziva i na presudu ovoga Suda poslovni broj: Usž-5028/19-2 od 20. svibnja 2021. Smatra da je bio opravdan trošak zastupanja na ročištu pa iz navedenih razloga predlaže ovom Sudu da odbije žalbu tuženika i potvrdi prvostupanjsku presudu te da mu tuženik nadoknadi trošak odgovora na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitivanjem zakonitosti osporene presude kao i postupka koji joj je prethodio u granicama žalbenih razloga, pazeći pri tome na razloge ništavosti po službenoj dužnosti u skladu s člankom 34. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24. – dalje: ZUS) ovaj Sud nalazi da nisu osnovani žalbeni navodi tuženika zbog kojih osporava presudu.

6. Iz podataka spisa predmeta i obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je tužitelju prestala državna služba s danom 1. travnja 2017., te da mu je na dan prestanka službe ostalo ukupno 34 dana neiskorištenog odmora za 2017. Tužitelj, s obzirom da nije iskoristio godišnji odmor, podnio je zahtjev prvostupanjskom tijelu za isplatom novčane naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2017. Prvostupanjsko je tijelo odbilo zahtjev tužitelja, a tuženik žalbu tužitelja smatrajući da tužitelj u konkretnom slučaju ne ostvaruje pravo na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor, budući da se u konkretnom slučaju ne radi o skrivljenom ponašanju poslodavca, već o činjenici da tužitelj zbog bolovanja nije koristio godišnji odmor.

7. Prema odredbi članka 4. stavka 2. Zakona o državnim službenicima ("Narodne novine", broj: 92/05., 140/05., 142/06., 77/07., 107/07., 27/08., 34/11., 49/11., 150/11., 34/12., 49/12., 37/13., 38/13. 1/15. i 138/15.) na pitanja koja nisu uređena navedenim ili posebnim zakonom, uredbama Vlade Republike Hrvatske i drugim propisima donesenim na temelju Ustava i zakona ili kolektivnim ugovorom, primjenjuju se opći propisi o radu.

8. Odredbom članka 82. stavka 1. ZoR-a propisano je da je u slučaju prestanka ugovora o radu poslodavac dužan radniku koji nije iskoristio godišnji odmor isplatiti naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora, a prema stavku 2. naknada iz stavka 1. ovoga članka određuje se razmjerno broju dana neiskorištenog godišnjeg odmora. Odredbom članka 81. ZoR-a propisano je da za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad).

9. Prvostupanjski sud nije prihvatio stajališta javnopravnih tijela da tužitelj zbog činjenica da je bio na bolovanju nema pravo na naknadu umjesto neiskorištenog godišnjeg odmora, zbog čega je na temelju članka 117. ZUS-a poništio rješenja javnopravnih tijela te sam riješio predmetnu upravnu stvar priznajući tužitelju pravo na zatraženu naknadu.

10. Nakon analize mjerodavnog materijalnog prava te uvažavajući i stajalište ovoga Suda u presudi poslovni broj: Usž-5028/19-2 od 20. svibnja 2021. u istovjetnom predmetu, prvostupanjski je sud pravilno zaključio kako bi, osim ključne činjenice da godišnji odmor nije iskorišten do prestanka radnog odnosa ili službe, utvrđivanje drugih činjenica i okolnosti ( je li bilo opravdanih razloga za nekorištenje godišnjeg odmora, skrivljenog ponašanja poslodavca i sl.) značilo nedopušteno uvođenje daljnjih kriterija za ostvarivanje prava na novčanu naknadu za što ne postoji uporište u primijenjenom materijalnom pravu. Pri tome je imao na umu i odredbu članku 9. stavka 3. ZoR-a kojom je propisano da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije uređeno. Stoga, opravdano navodi da je na tužitelja kao zaposlenika trebalo primijeniti povoljnije pravo, a ne inzistirati na postojanju opravdanih okolnosti za ostvarivanje traženog prava.

11. U cilju pravilnog tumačenja mjerodavnog prava i s time u vezi rješenja spornih pravnih pitanja, pravilno prvostupanjski sud navodi da bi drugačije tumačenje ovdje primijenjenog mjerodavnog prava bilo protivno Ustavom zajamčenom pravu zaposlenika na plaćeni godišnji odmor, pri čemu je dao iscrpnu analizu zaključaka u vezi primjene konkretnih normi mjerodavnog prava. Prema ocjeni ovoga Suda osporena presuda sadrži razložne i valjane razloge na kojima je utemeljena te je s istim razlozima suglasan i ovaj Sud.

12. Slijedom navedenog, navodi tuženika ne nalaze se osnovanim ni od utjecaja na drukčije rješenje u predmetnoj upravnoj stvari te se ujedno dodaje da pravna stajališta izražena u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske i ovoga Suda, na koje se tuženik poziva u žalbi nisu od utjecaja na drukčije rješenje predmetne upravne stvari jer se temelje na drukčijoj činjeničnoj i pravnoj osnovi.

13. Suprotno navodu tuženika, prvostupanjski je sud tužitelju pravilno dosudio trošak za sastav tužbe i za pristup na ročište primjenom Tbr. 46. i Tbr. 27 Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/23.).

14. S obzirom da žalbeni razlozi kojima tuženik osporava prvostupanjsku presudu nisu osnovani, a niti postoje razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju odredbe članka 135. stavka 1. ZUS-a žalba odbijena i potvrđena prvostupanjska presuda.

15. Zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu odbija se temeljem članka 147. ZUS-a jer sadržaj navoda odgovora na žalbu nije pridonio ishodu ovog spora.

U Zagrebu 12. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća

Željka Zrilić Ježek