Poslovni broj: Usž-129/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jelene Rajić, predsjednice vijeća, Marine Kosović Marković i mr.sc. Inge Vezmar Barlek članica vijeća, te više sudske savjetnice Ivane Jasprica Konjuh zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja BF, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], ČF, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], BFM, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] i ŠF, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koje zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Vaić & Dvorničić d.o.o., Rijeka, Križanićeva 5, protiv rješenja tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, OIB: 72910430276, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, klasa: UP/II-942-01/21-01/149, urbroj: 514-04-02-01-01/07-23-04 od 27. veljače 2023., uz sudjelovanje zainteresirane osobe Županijskog državnog odvjetništva u Rijeci, Rijeka, Erazma Barčića 5, radi naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj Us I-1308/2023-11 od 16. listopada 2024., na sjednici vijeća održanoj 12. lipnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj Us I-1308/2023-11 od 16. listopada 2024.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda (točka I. izreke) odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništavanje rješenja tuženika, klasa: UP/II-942-01/21-01/149, urbroj: 514- 04-02-01-01/07-23-04 od 27. veljače 2023., kojim je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Primorsko-goranske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša, Ispostava u Rabu, klasa: UP/I-942-03/03-02/06, urbroj: 2170/1-03-07/5-20-72 od 28. prosinca 2020. Tim rješenjem odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu oduzete imovine pobliže navedene u izreci rješenja tijela prvog stupnja jer je pitanje naknade riješeno međudržavnim sporazumom. Točkom II. izreke presude zahtjev tužitelja za naknadu troškova spora je odbijen.
2. Tužitelji u žalbi navodi da je sud pogrešno zaključio da su prednici tužitelja u vrijeme oduzimanja imovine 5. rujna 1948., bili čehoslovački državljani. Točno je da su isti umrli u Čehoslovačkoj, ali to se dogodilo 16 odnosno 29 godina poslije oduzimanja imovine. Osim toga sud je pogrešno potvrdio da su isti bili čehoslovački državljani temeljem rješenja o nacionalizaciji pored utvrđene činjenice da su isti 1926. godine primljeni u državljanstvo Kraljevine Jugoslavije odnosno Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca iz kojeg nikad nisu otpušteni. Ističu da njihovim prednicima koji nisu bili jugoslavenski državljani podrijetlom, već su državljanstvo stekli naturalizacijom, nije bila određena revizija državljanstva, a ni tuženik nema podataka o oduzimanju ili otpustu iz jugoslavenskog državljanstva prednika tužitelja. Navode da je imovina oduzeta 5. rujna 1948. prije stupanja na snagu članka 35a Zakona o državljanstvu FNRJ a što je bilo 9. prosinca 1948. pa se ta odredba ne odnosi na prijašnje vlasnike kojima je imovina u vrijeme stupanja na snagu te odredbe već bila oduzeta. Ističu da je prvim saveznim Zakonom o državljanstvu FNRJ koji je stupio na snagu 1. srpnja 1946., sadržana odredba da se državljanima FNRJ smatraju sva lica koja su na dan 28. augusta 1945. bila državljani FNRJ prema važećim propisima pa činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja ne treba dokazivati. Ta zakonska odredba pretpostavlja da su prednici tužitelja na dan 28. kolovoza 1945. imali jugoslavensko državljanstvo a i na dan donošenja rješenja o nacionalizaciji 2. rujna 1948. Ističu da se činjenica državljanstva ne može utvrđivati rješenjem o nacionalizaciji već isključivo ispravama o državljanstvu koje su isprave oni i priložili. Činjenica je da su prijašnji vlasnici B 1926. godine naturalizacijom stekli državljanstvo Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca te silom zakona nisu mogli imati niti jedno drugo državljanstvo pa su se imali smatrati državljanima FNRJ u trenutku oduzimanja imovine zbog čega pogrešno zaključuje sud i tuženik da se na tužitelje primjenjuje Sporazum o reguliranju otvorenih imovinskih pitanja između Vlade FNRJ i Vlade Čehoslovačke Republike koji je zaključen u Pragu 11. veljače 1956. Predlažu presudu poništiti, usvojiti tužbeni zahtjev te potražuju trošak sastava žalbe.
3. Tuženik i zainteresirana osoba nisu dostavile odgovor na žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi (članak 134. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima -"Narodne novine", broj: 36/24., dalje: ZUS) Sud ne nalazi postojanje ni jedne žalbene osnove zbog koje bi pobijana presuda bila nezakonita.
6. Presudom prvostupanjskog suda potvrđena je pravilnost stajališta upravnih tijela prema kojem prijašnji vlasnik odnosno njegovi zakonski nasljednici prvog nasljednog reda nemaju pravo na naknadu za oduzetu imovinu, budući je riječ o imovini za koju je pitanje naknade riješeno međudržavnim sporazumom i to Sporazumom o reguliranju otvorenih imovinskih pitanja između Vlade FNRJ i Vlade Čehoslovačke Republike koji je zaključen u Pragu 11. veljače 1956. (Sl.list FNRJ, br. 14/1956.).
7. Prema odredbi članka 10. stavka 1. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj: 92/96., 39/99., 42/99., 92/99., 43/00., 131/00., 27/01., 34/01., 65/01., 118/01., 80/02. , 81/02., 98/19.- dalje: Zakon o naknadi) prijašnji vlasnik nema pravo na naknadu za oduzetu imovinu u slučaju kada je pitanje naknade riješeno međudržavnim sporazumima.
8. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je prednicima tužitelja rješenjem Kotarskog narodnog odbora Rab, broj 10625/48 od 5. rujna 1948., imovina oduzeta na temelju odredbe članka 7a Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća iz 1948. i to kao stranim odnosno čehoslovačkim državljanima.
9. U postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja proveden je iscrpan dokazni postupak nakon čega je i po ocjeni ovog Suda pravilno zaključeno da ovdje ima mjesta primjeni odredbe članka 10. Zakona o naknadi te su u postupku svi pravno odlučni prigovori pravilno otklonjeni. Naime, točno je da rješenje o nacionalizaciji nije dokaz o državljanstvu, ali je dokaz o tome da je predmetna imovina oduzeta kao imovina stranog državljanina, u konkretnom slučaju kao imovina čehoslovačkih državljana pa u postupku primjene Zakona o naknadi nije moguće ulaziti u to da li su prijašnji vlasnici zaista u momentu oduzimanja imovine i bili čehoslovački državljani. Ovo zbog toga jer su se takvi prigovori mogli stavljati samo u postupku oduzimanja te imovine.
10. Stoga, kako se u obrazloženju osporenog rješenja izneseni, prema ocjeni Suda, valjani i potpuni razlozi, koji s obzirom na utvrđeno činjenično stanje upućuju na osnovanost odluke tuženika, to je pravilno zaključio prvostupanjski sud da se osporeno rješenje ne može ocijeniti nezakonitim.
11. Slijedom navedenog, valjalo je pozivom na odredbu članka 135. stavka 1. ZUS- a, odlučiti kao u točki I. izreke, a odluka o troškovima spora (točka II. izreke) utemeljena je na odredbi članka 147. stavka 1. istog Zakona.
U Zagrebu, 12. lipnja 2025.
Predsjednica vijeća
Jelena Rajić
