Poslovni broj: Usž-702/2025-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga Suda Blanše Turić, predsjednice vijeća, Željke Zrilić Ježek i Ljiljane Karlovčan-Đurović, članica vijeća te sudske savjetnice Tajane Šimunović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ŽN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po opunomoćenici Dini Galić, odvjetnici iz Varaždina, Tome Blažeka 3, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43/IV, OIB: 1868316487, radi utvrđivanja poreza na dohodak, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2551/2024-6 od 24. prosinca 2024., na sjednici vijeća održanoj 12. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2551/2024-6 od 24. prosinca 2024.

Obrazloženje

1. Osporavanom presudom Upravnog suda u Zagrebu odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-410-18/20-01/669, urbroj: 513-04-24-2 od 22. ožujka 2024. i rješenja Porezne uprave, Područnog ureda Varaždin, klasa: UP/I-410-23/20-02/15, urbroj: 513-07-05-01/20-5 od 28. kolovoza 2020., kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

2. Osporavanim rješenjem tuženika od 22. ožujka 2024. odbijena je žalba tužitelja izjavljena na rješenje prvostupanjskog tijela od 28. kolovoza 2020., kojim je odbijen prigovor tužitelja na rješenje Porezne uprave, Područnog ureda Varaždin, klasa: UP/I- 410-23/20-02/15, urbroj: 513-07-05-01/20-1 od 24. siječnja 2020., a kojim je tužitelju utvrđen godišnji dohodak za 2017. u iznosu od 203.578,01 kunu te razlika poreza i prireza na dohodak za uplatu u iznosu od 36.597,96 kuna.

3. Naznačenu prvostupanjsku presudu tužitelj pobija žalbom u cijelosti zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava, sve na štetu tužitelja. Ističe da je Porezna uprava prekršila osnovno porezno načelo iz članka 6. Općeg poreznog zakona – postupanja u dobroj vjeri te mu je istovremeno dostavila na adresu prebivališta u Republici Austriji porezna rješenja s obvezama uplate razlike poreza na dohodak za čak šest godina unazad u zbrojnom iznosu glavnice višem od 160.000,00 kuna. Smatra da je postupanjem poreznih tijela prekršena i odredba članka 4. stavka 6. Općeg poreznog zakona, jer Porezna uprava nije informirala porezne obveznike koji rade u inozemstvu da bi se njihova prava mijenjala te da su obvezni platiti razliku poreza i prireza kao da su radili u Republici Hrvatskoj. Stoga smatra da je postupanjem Porezne uprave diskriminiran sukladno članku 45. Ugovora o funkcioniranju Europske unije. Ističe da je radi rješenja ove pravne stvari prvo trebalo utvrditi je li tužitelj rezident Republike Hrvatske, a da bi bio rezident prije svega je potrebno imati prebivalište u Republici Hrvatskoj, koje se utvrđuje temeljem odredbe članka 43. Općeg poreznog zakona. Vezano za pitanje rezidentnosti i životnih interesa tužitelja iscrpno ponavlja sve ponavlja sve tužbene navode te naglašava da je prvostupanjski sud ignorirao navod javnopravnog tijela Republike Austrije o potvrdi rezidentnosti, gdje je potvrđeno da tužitelja s Republikom Austrijom vežu uži gospodarski i obiteljski odnosi te mu je tamo pretežito boravište. Da su javnopravna tijela u cijelosti primijenila članak 4. Ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja, tada bi se došlo do zaključka da je tužitelj rezident Republike Austrije i isključivo se oporezuje u Republici Austriji. Donesenim odlukama tužitelju je povrijeđeno više ustavnih prava, i to pravno jednakosti i pravednosti poreznog sustava, pravo vlasništva, pravo na pravično suđenje te načela diskriminacije Ustava Republike Hrvatske. Tužitelj ističe da je radio u Republici Hrvatskoj i primao plaću, tada bi mu se dodatno priznali kao neoporeziva primanja odbici za uzdržavane članove, isplate na ime putnih troškova, dječjeg doplatka, naknade za topli obrok, putni troškovi i božićnica, a koje mu Republika Hrvatska nije priznala kod obračuna razlike poreza na dohodak i prireza, čime je stavljen u nepovoljniji položaj od radnika u Republici Hrvatskoj. Navodi kako se tuženo tijelo poziva na odredbe Zakona o porezu na dohodak, kojima je propisano da se osobni odbitak priznaje samo kod dobrovoljnih poreznih prijava ino dohotka, no po zakonskoj snazi jači su međunarodni sporazumi te Zakon o financiranju Europske unije, koji štiti radnike migrante te tužitelj ponovno ukazuje na članak 45. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, čija je pravna snaga jača od nacionalnih propisa. Točno je da tužitelj nije prijavio uzdržavane članove, a sve iz razloga jer se ne smatra rezidentom RH, no poziva se na Ugovor o funkcioniranju Europske unije te na novu praksu Suda EU, prema kojoj ima pravo na priznavanje svih olakšica. Nadalje, propisano je da se tužitelju priznaje porez plaćen u Republici Austriji, a porez koji je tužitelj platio je oko 3.000,00 eura veći od utvrđenog, koji iznos je imao pravo vratiti temeljem zahtjeva za povrat poreza, i to s osnove olakšica koje mu je priznala Republika Austrija. Vraćanjem tog iznosa umanjio se iznos plaćenog poreza te Republika Hrvatska priznaje samo tako umanjeni iznos poreza za koji umanjuje obvezu u RH, a ne priznaje cijeli iznos plaćenog poreza. Sama činjenica da je tužitelju dio tog iznos vraćen temelji se u osnovi na olakšicama koje tužitelj ima na odvojeni život, na dječje dodatke te druge troškove koji su stipulirani u tužbi. Nigdje zakonom nije propisano da bi mu se uplaćeni iznos gledao kao onaj iznos koji preostane nakon plaćanja više plaćenog zbog mnoštva olakšica, a koja mu se u Republici Hrvatskoj uopće ne priznaju. Tužitelj ističe kako se osjeća diskriminirano i stavljen je u neravnopravni položaj s drugim poreznim obveznicima unutar EU te je u RH zadužen platiti razliku poreza na dohodak i prirez, koji su obračunali na način da mu u postupku utvrđenja poreza nisu priznate olakšice koje su priznate u Republici Austriji, a nisu mu priznate ni olakšice na koje ima pravo po poreznim propisima RH – odbici za nezaposlenu suprugu i malodobno dijete i one koje ima pravo svaki radnik zaposlen u RH, a to su neoporezive isplate na ime toplog obroka, putnih troškova, godišnje nagrade i božićnice, koje bi znatno smanjile obračunatu poreznu obvezu ukoliko je isti dužan platiti kao rezident RH. Poziva se i na presudu suda EU od 15. srpnja 2021. u predmetu C-241/20, a temeljem koje je riješeno prethodno pitanje priznavanja olakšica radnicima migrantima. Nastavno, predlaže da Visoki upravni sud prije donošenja presude u ovoj pravnoj stvari sudu EU uputi zahtjev za prethodnu odluku sukladno članku 267. Ugovora o funkcioniranju EU, a zbog povrede članka 45. Ugovora o funkcioniranju Europske unije te navodi pitanja koja bi sud trebao postaviti. Također predlaže da se održi rasprava pred sudom i da ga se sasluša na sve naprijed navedene okolnosti. Obzirom na sve navedeno, tužitelj predlaže da se usvoji njegova žalba i poništi presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2551/2024-6 od 24. prosinca 2024.

4. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24. – dalje: ZUS), u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

7. Prema podacima spisa predmeta proizlazi da je prvostupanjski sud sukladno odredbi članka 49. stavak 3. ZUS-a presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđen u uvidom u spis upravnog postupka te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja u smislu odredbe članka 114. stavak 3. te je obzirom na utvrđeno činjenično stanje pravilno našao da tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Iz priloženog spisa predmeta proizlazi da je tužitelju rješenjem od 24. siječnja 2020. utvrđena obveza poreza na dohodak za 2017., na temelju Ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja porezima na dohodak i na imovinu između Republike Hrvatske i Republike Austrije ("Narodne novine – Međunarodni ugovori", 3/01. – dalje: Ugovor), slijedom saznanja da je tužitelj ostvario primitak u inozemstvu, jer je supruga poreznog obveznika 14. ožujka 2019. tražila potvrdu o visini dohotka i primitka radi ostvarivanja prava na uzdržavanje u inozemstvu kao prilog poreznoj prijavi poreza na dohodak u Republici Austriji.

9. Iz spisa predmeta proizlazi da je tužitelj hrvatski državljanin koji živi i radi u Republici Austriji, da u Republici Austriji ima iznajmljen stan, da je prihodom ostvarenim u Austriji uzdržavao svoju obitelj - nezaposlenu suprugu i dvoje djece u Republici Hrvatskoj, da tužitelj na adresi gdje mu obitelj živi – [adresa] ima prijavljeno prebivalište i gdje nesmetano dolazi više puta godišnje, a tek je u siječnju 2020. trajno odjavio svoje prebivalište na naznačenoj adresi. Nastavno, iz zahtjeva tužitelja za utvrđivanjem statusa nerezidenta u Republici Hrvatskoj od 17. siječnja 2020. vidljivo je kako mu je sin u Austriji od 2018. godine. Nastaviti će uzdržavati suprugu i kćer u Republici Hrvatskoj.

10. Sukladno utvrđenom činjeničnom stanju, prema ocjeni ovog Suda, prvostupanjski sud pravilno ističe kako je tužitelj tijekom 2017. imao središte svojih životnih interesa, odnosno uže, osobne i gospodarske odnose u Republici Hrvatskoj, u skladu sa člankom 4. Ugovora, kojim je u stavku 1. propisano da izraz "rezident države ugovornice" označava svaku osobu, koja prema zakonima te države, u njoj podliježe oporezivanju na temelju svoga prebivališta, boravišta, mjesta uprave, sjedišta ili nekoga drugog obilježja sličnoga značenja, i također uključuje tu državu, njezine pokrajine ili njezina tijela lokalne uprave i samouprave. Ovaj izraz, međutim, ne obuhvaća osobu koja u toj državi podliježe oporezivanju samo s dohotkom iz izvora u toj državi ili imovinom koja se nalazi u toj državi. Prema stavku 2. ovog članka Ugovora, ukoliko je prema odredbama članka 4. stavka 1. Ugovora fizička osoba rezident obje država ugovornice, onda se njen status određuje na način da se, između ostalog, smatra samo rezidentom one države u kojoj ima prebivalište, ako ima prebivalište u obje države, smatrat će se da je rezident samo one države s kojom ima uže, osobne i gospodarske odnose (središte životnih interesa).

11. Iz spisa tuženika, nadalje, proizlazi da je zahtjev tužitelja od 17. siječnja 2020. za utvrđivanje statusa nerezidenta, nakon što je trajno odjavio prebivalište u Republici Hrvatskoj, odbijen rješenjima donesenim u oba stupnja upravnog postupka te mu je i presudom Upravnog suda u Zagrebu posl. broj: UsI-3132/20-7 od 22. ožujka 2022. odbijen tužbeni zahtjev za poništavanjem tih rješenja, a što je potvrđeno presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, posl. broj: Usž-2303/22-3 od 12. listopada 2022.

12. Člankom 12. stavak 7. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine", 115/16. – dalje: Zakon) propisano je da je inozemni dohodak dohodak iz članka 5. ovog Zakona, koji rezident ostvari u inozemstvu ili iz inozemstva.

Člankom 53. stavak 1. Zakona propisano je da porezni obveznici na koje se primjenjuje poseban postupak, ako želi iskoristiti prava propisana zakonom, a za koje Porezna uprava ne raspolaže podacima bitnim za utvrđivanje prava na umanjenje dohotka te podacima o uvećanju osobnog odbitka za plaćanje doprinosa za zdravstveno osiguranje u tuzemstvu ili dana darovanja, mogu do kraja veljače tekuće godine za prethodnu godinu podnijeti nadležnoj ispostavi Porezne uprave obrazac za priznavanje prava u posebnom postupku te istom priložiti vjerodostojne isprave.

13. Vezano uz prigovor tužitelja o pogrešnom obračunu dohotka za 2017. i ne priznavanju poreznih olakšica i neoporezivih primitaka, ističe se da je tužitelj uredno sukladno odredbi članka 71. Općeg poreznog zakona (Narodne novine broj: 115/16. – dalje OPZ) pozvan dostaviti sve relevantne podatke o ostvarenom dohotku i uplaćenom porezu za razdoblje od 1. siječnja 2013. do 31. prosinca 2018., kao i dostavu rješenja o godišnjem obračunu poreza na dohodak. Ističe se da se predmetnom pozivu nije odazvao. Stoga je Porezna uprava uputila zahtjev Ministarstvu financija Republike Austrije za dostavom podataka o ostvarenom dohotku, o uplaćenom te eventualno vraćenom porezu na dohodak u 2017. u svezi čega je zaprimljena preslika rješenja Porezne uprave Republike Austrije od 4. listopada 2018., kojim je utvrđen porez na dohodak za 2017. prema propisima Republike Austrije o utvrđivanju poreza na dohodak. Kako je obračun poreza na dohodak za 2017. utvrđen temeljem priloženog rješenja austrijskog poreznog tijela od 4. listopada 2018., pravilno porezno tijelo nije moglo neoporezive primitke uzeti u obzir jer isti nisu navedeni u austrijskom poreznom rješenju, niti je tužitelj predočio vjerodostojne isprave temeljem kojih bi se mogle priznati porezne olakšice za uzdržavane članove njegove obitelji. Dakle, kako tužitelj nema upisane uzdržavane članove u otvorenoj poreznoj kartici, nije podnio obrazac za priznavanjem prava u posebnom postupku prema Zakonu, a nije podnio niti dokumentaciju kojom bi osporavao visinu ostvarenog dohotka i uplaćenog poreza na dohodak u 2017., to nije osnovan njegov prigovor pogrešnog obračuna poreza na dohodak za 2017., niti je osnovan prigovor diskriminacije i nejednakog položaja u odnosu na ostale porezne obveznike. U tom smislu nije primjenjiva niti presuda suda EU u predmetu C-241/20 na koju se tužitelj poziva u izjavljenoj žalbi, obzirom on sam nije podnio nikakvu dokumentaciju, a da bi mu se zatražene olakšice mogle priznati.

14. Također nije osnovan zahtjev tužitelja da bi trebalo postaviti zahtjev za prethodnu odluku Suda EU radi povrede članka 45. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, obzirom da postavljena pitanja, za koja smatra da su sporna, predstavljaju u biti prvenstveno činjenična pitanja koja su pravilno i potpuno razjašnjena i u tijeku upravnog postupka kao i u tijeku provedenog upravnog spora, dok tužitelj ne dostavlja niti jednu dokumentaciju, ni dokaze, a kojim bi osporio utvrđeno činjenično stanje. Također i pitanje poreznih olakšica i osobnog odbitka tužitelja ne otvara pitanje primjene članka 45. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, obzirom na nedostatak vjerodostojne dokumentacije koja bi bila temelj za obračun zatraženih odbitaka. Imajući na umu utvrđeno činjenično stanje, ne otvara se pitanje o sukladnosti odredbi Zakona s pravom Europske unije.

15. Izjavljena žalba u bitnom se iscrpljuje u ponavljanju tužbenih navoda, a na koje je iscrpno odgovorio prvostupanjski sud, koje obrazloženje se u cijelosti prihvaća. Stoga, istaknutim žalbenim navodima ne otvaraju se nova pitanja zbog kojih bi bilo potrebno održati raspravu sukladno odredbi članka 134. stavak 3. ZUS-a.

16. Budući da se osporena presuda temelji na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, a nisu utvrđene niti povrede postupka, te ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija, trebalo je temeljem odredbe članka 135. stavak 1. ZUS-a odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu 12. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća

Blanša Turić