REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž R-88/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Miroslava Ružića, predsjednika vijeća, Mirne-Nade Terlević Sebastijan, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Ive Kancijanić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Miro Dragović, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pr-16605/2021-24 od 7. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 12. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika te se potvrđuje točke I. presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pr-16605/2021-24 od 7. travnja 2025.

II. Djelomično se prihvaća žalba tuženika, preinačava se oduka o trošku, sadržana u točki III. presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pr- 16605/2021-24 od 7. travnja 2025., tako da sada glasi:

„III. Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, naknaditi tužitelju CG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.983,18 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 7. travnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

U preostalom dijelu se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 250,00 eura.“

III. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog dijela postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 6.600,00 eura sa zateznom kamatom od 23. travnja 2019. i iznos od 560,00 sa zateznom kamatom od 7. travnja 2025. do isplate i to po propisanoj kamatnoj stopi (st. I.); odbijen je tužitelj sa zahtjevom za isplatu iznosa od 1.900,00 eura i iznosa od 140,00 eura te zateznim kamatama na iznos od 140,00 eura od 23. travnja 2019 do 6. travnja 2025. (st. II.). Tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.233,18 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 7. travnja 2025. do isplate po propisanoj kamatnoj stopi, sve u roku od 15 dana (st. III.).

2. Protiv te presude, kako iz sadržaja žalbe proizlazi protiv točke I. i III., pravovremenu žalbu podnio je tuženik iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. Smatra, u bitnome, da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj:

53/1991., 91/1992., 112/1999., 117/2003., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP), budući da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, jer je izreka presude nerazumljiva, proturječi sebi i razlozima presude, a o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku. Tužitelj u postupku traži naknadu štete na temelju ugovora o osiguranju od izvanugovorne (javne) odgovornosti, kojeg je poslodavac tužitelja zaključio s tuženikom (polica broj [broj police] s pripadajućim uvjetima), a ne na temelju police od automobilske odgovornosti prema trećima. Sud prvog stupnja, s druge strane, odgovornost tuženika pogrešno temelji na činjenici da u konkretnom slučaju vozilo osiguranika tuženika nije bilo u radnoj funkciji, nego u stanju mirovanja, jer da je tužitelj na njemu povlačio ceradu radi osiguranja tereta. Povlačenje cerade na motornom vozilu radi osiguranja tereta na njemu predstavlja dio procesa. Zato je motorno vozilo kritične zgode bilo u radnoj funkciji, što je u svom iskazu na ročištu 24. veljače 2025. potvrdio i svjedok BG, neposredno nadređeni tužitelju. U konkretnoj pravnoj stvari zato nije odlučna činjenica je li vozilo bilo u mirovanju ili ne, nego je li bilo u radnoj funkciji. O odlučnoj činjenici radne funkcije postoji proturječnost između onog što se navodi u presudi i iskaza svjedoka s rasprave. Tuženiku je u postupku sporno predstavlja li štetni događaj osigurani slučaj u smislu pokrića štetnog događaja policom dobrovoljnog osiguranja odgovornosti prema trećima. Tuženik je tijekom postupka isticao da je predmetni štetni događaj, vezano uz uporabu vozila na motorni pogon, isključen iz osigurateljnog pokrića prema odredbi čl. 4. toč. 4. Uvjeta osiguranja kojom je ugovoreno da je iz osiguranja isključen rizik odgovornosti za štete iz posjedovanja ili korištenja motornih vozila ili drugih vozila na motorni pogon. Cijeneći navedeno, predmetni štetni događaj nije pokriven predmetnom policom i ne postoji obveza tuženika na naknadu štete. Sud je zato trebao primijeniti opće odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., dalje: ZOO) i to one koje se odnose na ugovor o osiguranju i naknadi štete. U kontekstu tog Zakona trebao je uvažiti i cijeniti odredbe police osiguranja i pripadajuće uvjete i na taj način tumačiti ugovor o (dobrovoljnom) osiguranju. Uvidom u čl. 2. Uvjeta osiguranja trebao je utvrditi kako je predmet osiguranja u konkretnom slučaju izvanugovorna odgovornost koja proizlazi iz obavljanja djelatnosti, odnosno pravnog odnosa ugovora o radu, budući da je tužitelj djelatnik osiguranika tuženika, a u čl. 4. su određena isključenja iz osiguranja (rizici isključeni iz osiguranja). Prema čl. 4. st. 4. Uvjeta osiguranje se ne odnosi na odgovornost za štete iz posjedovanja ili korištenja, između ostalog, motornih vozila i drugih vozila na motorni pogon. Zato prvostupanjski sud pogrešno zaključuje kako postoji obveza tuženika kao osiguratelja da isplati osigurninu ukoliko dođe do ozljede radnika uslijed uzroka navedenih u odredbi čl. 4. st. 1. toč. 4. navedenih Općih uvjeta. Sud nije uvažio dostavljene Uvjete osiguranja tuženika. Prvostupanjski sud je, osim toga, suviše visoko ocijenio pravičnu novčanu naknadu, ne uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja (životnu dob tužitelja, ranije medicinske dijagnoze, činjenicu da je naruženje vidljivo trećim osobama i običaje sredine tužitelja). Nije neposrednim opažanjem izvršio uvid u tijelo tužitelja, već je u tom dijelu isključivo poklonio vjeru sudskom vještaku. Predmetni štetni događaj nije kod tužitelja izazvao u toj mjeri duševne boli niti narušio njegov dotadašnji vanjski izgled, sklad tijela ili narušenje neke tjelesne funkcije, u mjeri koja bi opravdavala dosuđeni iznos neimovinske štete. Pogrešna je i odluka o troškovima postupka jer sud nije vodio računa o tome koji su troškovi doista bili nužni za njegovo vođenje. Neopravdano je tužitelju dosudio trošak sastava odštetnog zahtjeva u mirnom postupku jer nije bio nužan za vođenje predmetnog postupka, kao i sastava podneska od 31. listopada 2024. jer je dostavljen neposredno pred ročište 26. studenog 2024., a njime tužitelj nije iznio nikakve nove činjenice ni dokaze pa je sve navode mogao istaknuti na samom ročištu. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva u cijelosti, a u slučaju eventualnog uspjeha tužitelja u sporu u manjem iznosu, imajući u vidu kvantitativni i kvalitativni uspjeh u sporu. Predlaže preinačenje presude odbijanjem tužbenog zahtjeva uz obvezu naknade tuženiku troškova žalbenog postupka. Podredno, predlaže ukidanje odluke u pobijanom dijelu i vraćanje predmeta na ponovno odlučivanje.

3. Tužitelj je dostavio odgovor na žalbu tuženika. Ističe kako je njegova žalba u cijelosti neosnovana. Tumačenje odredbe čl. 4. toč. 4. Uvjeta po tuženiku protivno je svrsi sklopljenog ugovora o osiguranju. U predmetnom slučaju ne radi se o šteti iz posjedovanja ili korištenja nekog od vozila navedenih u čl. 4. toč. 4. Uvjeta koju bi vozila počinila u obavljanju radne funkcije, nego je šteta nastala dok je tužitelj obavljao poslove svog radnog mjesta povlačenja cerade radi osiguranja tereta. Predlaže odbijanje žalbe i potvrđivanje presude suda prvog stupnja. Traži naknadu troška odgovora na žalbu.

4. Žalba tuženika osnovana je tek u dijelu odluke o trošku.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja kojim traži isplatu iznosa od 9.200,00 eura od tuženika, kao osiguratelja njegovog poslodavca Zagrebački holding d.o.o. Podružnica Zrinjevac zbog ozljede na radu koju je pretrpio 29. studenog 2018. (iznos od 8.500,00 eura na ime naknade pretrpljene neimovinske štete i iznos od 700,00 eura na ime pretrpljene imovinske štete, pružene tuđe pomoći i njege), sve prema polici koju je njegov poslodavac imao zaključenu s tuženikom broj 078700027297.

6. Prvostupanjski sud je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja, naloživši tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 7.160,00 eura (od toga 6.600,00 eura sa zateznom kamatom od 23. travnja 2019. i iznos od 560,00 eura sa zateznom kamatom od 7. travnja 2025., sve po propisanoj stopi) sve do isplate, dok je u preostalom dijelu odbio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.900,00 eura i 140,00 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (na ime neimovinske i imovinske štete).

7. Takva odluka prvostupanjskog suda pravilna je i zakonita.

8. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuje tuženik iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, njena izreka je razumljiva i ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Također, o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danima u postupku. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

9. Između stranaka u ovoj pravnoj stvari nije sporna pasivna legitimacija tuženika uslijed zaključene police broj: [broj police] te nastanak samog štetnog događaja.

10. Prvostupanjski sud je, nakon dovoljne raspravljenosti ove pravne stvari, savjesne i brižljive ocjene dokaza prema odredbi čl. 8. ZPP-a, pravilno utvrdio sljedeće odlučno činjenično stanje:

- da je do štetnog događaja došlo dok je tužitelj, kao vozač kamiona koji je stajao ugašen i parkiran dok se sakupljalo i na kamion odlagalo lišće, nakon dovršetka tih radova, radi osiguranja tereta, kamion pokrivao ceradom, a kojom prilikom se poskliznuo i pao s kamiona s visine od oko 2,5 metra;

- da je polica osiguranja tuženika i poslodavca tužitelja bila sklopljena za razdoblje od 1. travnja 2018. do 1. travnja 2019. te je predmet osiguranja bila javna odgovornost prema trećima i odgovornost prema djelatnicima, s time da je zaključeno po Uvjetima za osiguranje od izvanugovorne (javne) odgovornosti Croatia osiguranja d.d. (dalje: Uvjeti) koji su u primjeni od 1. siječnja 2006. i predstavljaju sastavni dio navedene police osiguranja;

- da se prema odredbi čl. 4. st. 4. Uvjeta osiguranje ne odnosi na odgovornost za štetu iz posjedovanja ili korištenja plovila, letjelica, motornih vozila i drugih vozila na motorni pogon (samohodnih radnih strojeva, radnih vozila i ostalih vozila) te da je odgovornost za štete koju pričine ta vozila dok obavljaju radnu funkciju pokrivena ugovorom o osiguranju samo ako je to posebno ugovoreno;

- da u konkretnom slučaju kamion s kojeg je pao tužitelj nije bio u radnoj funkciji, nego u stanju mirovanja;

- da je prema nalazu i mišljenju vještaka Miljenka Franića, vještaka za ortopediju i traumatologiju, tužitelj u štetnom događaju zadobio multifragmentarni lom donjeg dijela desne palčane kosti, udarac u glavu VLC supraorbitalno desno, da se zdravstveno stanje tužitelja, s obzirom na karakter zadobivene ozljede, stabiliziralo 28. ožujka 2019.;

- da prema spomenutom nalazu (izrađenom u skladu sa zadobivenim ozljedama, uzimajući u obzir medicinsku dokumentaciju i izvršeni klinički pregled tužitelja) navedene ozljede smanjuju opću i radnu sposobnost tužitelja za 12%, pretrpio je kratkotrajni primarni i intenzivni strah, sekundarni 2 dana, srednjeg intenziteta 10 dana, a slabijeg 15 dana, da su bolovi jakog intenziteta trajali 3 dana, srednjeg 15 dana, a manjeg 20 dana, dok su daljnji povremeni bolovi trajne prirode uključeni u pojačane napore, da je tužitelju tuđa pomoć i njega bila potrebna 2 sata dnevno kroz prvih 40 dana liječenja, a u narednom periodu od 60 dana u prosjeku 1 sat dnevno (pomoć kod održavanja osobne higijene, oblačenja, odlaska kod liječnika te na fizikalnu terapiju, odlaska u trgovinu, kućanskih poslova...) te da je naruženje lakog stupnja povremeno uočljivo trećima zaostalo s obzirom na deformaciju desnog ručnog zgloba te opisane ožiljke.

11. Takvo nesporno i dokazima utvrđeno odlučno činjenično stanje prihvaća i ovaj sud, budući da proizlazi iz izvedenih dokaza, kako personalnih, tako i materijalnih i provedenog medicinskog vještačenja u skladu s medicinskom dokumentacijom i izvršenim pregledom tužitelja.

12. Na utvrđeno odlučno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo prihvativši tužbeni zahtjev tužitelja.

13. Protivno žalbi tuženika, prvostupanjski sud je pravilno zaključio kako se, cijeneći opisani nastanak štetnog događaja, nije radilo o štetnom događaju nastalom zbog upotrebe kamiona, kao radnog vozila, nego zbog osiguranja tereta na tom vozilu po tužitelju, dok se nalazio na vozilu koje je bilo izvan upotrebe. Stoga ovaj sud prihvaća i zaključak prvostupanjskog suda kako postoji odgovornost tuženika (kao osiguratelja poslodavca tužitelja) za štetu koju je pretrpio tužitelj.

13.1. Protivno žalbi, a cijeneći odredbu čl. 4. toč. 4. Uvjeta te ostala činjenična utvrđenja (kao rezultata dokaznog postupka), ocjena je i ovog suda kako štetni događaj ne ulazi u primjenu čl. 4. st. 4. spomenutih Uvjeta kojima je isključena odgovornost iz spomenutog osiguranja. Naime, kamion s kojeg je tužitelj pao nije bio u radnoj funkciji, nego u stanju mirovanja pa ne dolazi u obzir primjena spomenute odredbe. Budući da iz svega navedenog ne proizlazi da je do pada tužitelja došlo u okviru radnog procesa u kojem je kamion obavljao svoju radnu funkciju, protivno žalbi tužitelja, u konkretnom slučaju nisu bile ispunjene pretpostavke za oslobođenje tuženika od odgovornosti da tužitelju isplatom nadoknadi nastalu mu štetu. Pravilan je zato zaključak prvostupanjskog suda kako nisu bili ispunjeni uvjeti iz čl. 4. toč. 4. Uvjeta tuženika, jer predmetna šteta nije proizašla iz posjedovanja i korištenja kamiona u njegovoj radnoj funkciji (prevoženja lišća na zeleni otpad), nego je kamion bio izvan pogona, u mirovanju, pa nije bilo uvjeta za oslobođenje tuženika od odštetne odgovornosti, odnosno za isplatu po zaključenoj polici osiguranja.

14. Cijeneći utvrđenja iz provedenog medicinskog vještačenja, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da je uslijed zadobivenih povreda kod tužitelja nastala povreda prava osobnosti i to na tjelesno i duševno zdravlje te mu primjenom odredbe čl. 1100. st. 2. ZOO-a određuje pravičnu novčanu naknadu na ime neimovinske štete u iznosu od 6.600,00 eura, a prema odredbi čl. 1095. ZOO-a utvrđuje i visinu imovinske štete u iznosu od 560,00 eura, a o pravu tužitelja na zakonske zatezne kamate na dosuđene iznose odlučuje pravilnom primjenom odredbe čl. 29. i 1089. ZOO-a.

15. Prvostupanjski sud je pravilno odlučio i o visini tužbenog zahtjeva tužitelja (vodeći računa o kvalifikatornim elementima pretrpljene neimovinske štete tužitelja i svim preostalim relevantnim okolnostima). Iako prvostupanjski sud izrijekom ne navodi da je uzeo u obzir godine starosti tužitelja, sam vještak je uzeo u obzir starost tužitelja (ona proizlazi iz medicinske dokumentacije koju je obrađivao, a u vrijeme štetnog događaja tužitelj je imao 60 godina). Liječenje tužitelja je trajalo dulje od četiri mjeseca, započeto je rtg obradom, pregledom i šivanjem rane na licu, repozicijom loma u lokalnoj anesteziji, nošenjem longete, odnosno cirkularnog gipsa, nastavljeno pregledima traumatologa, fizijatra i provođenjem fizikalne terapije, što sve ukazuje na dodatne neugodnosti koje je trpio zbog štetnog događaja. Zato žalitelj nije u pravu kada dosuđenu isplatu tužitelju radi naknade štete smatra previsoko određenom pa je valjalo odbiti žalbu i potvrditi presudu suda prvog stupnja (toč. I.) prema odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a.

16. Tuženik, međutim, osnovano tvrdi da je sud prvog stupnja tužitelju, prilikom odlučivanju o troškovima postupka, pogrešno dosudio i nagradu za sastav odštetnog zahtjeva upućenog tuženiku u iznosu od 250,00 eura. Iako nije sporno da je tužitelj tuženiku podnio zahtjev za mirno rješenje spora, u ovom slučaju zakonom nije bio propisan postupak obveznog mirnog obraćanja radi rješenja spora pa troškovi koje tužitelj traži na ime sastava spomenutog zahtjeva ne predstavljaju parnični trošak na koji bi imao pravo prema Tbr. 32. st. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023, dalje: Tarifa). Prema toj odredbi, za sastavljanje podnesaka i zastupanje u predmetima i postupcima koji se vode po postojećim zakonskim propisima prije sudskog ili upravnog postupka, kao što su npr. po zahtjevu za naknadu štete protiv države, tijela državne uprave i drugih državnih tijela odnosno tijela jedinice lokalne ili područne (regionalne) samouprave, po zahtjevu protiv osiguravajućih društava, trgovačkih društava, socijalnog osiguranja i drugih pravnih osoba, po zahtjevima za naknadu štete neopravdano osuđenim osobama i nezakonito pritvorenim osobama i sl. odvjetniku pripada nagrada iz Tbr. 7. toč. 1. Naime, ne radi se o sastavu zahtjeva koji je bio potreban po postojećim propisima prije sudskog spora protiv osiguravajućeg društva (ovdje tuženika) jer se ne radi o sporu u kojem bi se potraživala naknada štete nastala iz prometa (čl. 11. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/2005., 75/2009., 76/2013., 152/2014., 155/2023., dalje: ZOOP), a niti iz odredbe čl. 1103. ZOO-a proizlazi obveza podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora osiguravajućem društvu prije podnošenja tužbe. Zato nije bilo pravne osnove za dosudu tog troška.

16.1. Slijedom navedenog, valjalo je preinačiti odluku od trošku sadržanu u toč. III. presude prema odredbi čl. 380. toč. 3. ZPP-a, dosuđivanjem tužitelju troškova postupka bez troška sastava zahtjeva za mirno rješenje spora (dakle umanjiti ga za iznos troška od 250,00 eura koliko mu je s PDV-om priznao prvostupanjski sud), iznosa od 1.983,18 eura. Protivno žalbi tužitelja, prvostupanjski sud je pravilno dosudio tužitelju preostali trošak, tako i trošak sastava podneska od 31. listopada 2024. jer je podnesak dostavljen sudu istog dana, gotovo mjesec dana prije ročišta 26. studenog 2024., o potrebnom podnesku jer se njime tužitelj očitovao na dopunu nalaza i mišljenja vještaka.

17. Kako je tuženik uspio tek s manjim dijelom žalbe u pogledu sporednog zahtjeva odbijen je njegov zahtjev za naknadu troška žalbe prema odredbi čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a. Zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu nije osnovan je odgovor nije bio potreban za donošenje odluke o žalbi pa je i on odbijen prema odredbi čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 155. ZPP-a.

U Puli 12. lipnja 2025.

Predsjednik vijeća

Miroslav Ružić