REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj: Gž-751/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirne-Nade Terlević Sebastijan, kao predsjednice vijeća, Miroslava Ružića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Ive Kancijanić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice TGB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, zastupanoga po punomoćnicima – odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku poslovni broj: P-649/2022-15 od 15. travnja 2024. i rješenja Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku poslovni broj: P-649/2022-19 od 19. travnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 12. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku poslovni broj: P-649/2022-15 od 15. travnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkama I., II. III. i VII. izreke, ispravljena rješenjem toga suda poslovni broj: P-649/2022-19 od 19. travnja 2024.

i

r i j e š i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku poslovni broj: P-649/2022-19 od 19. travnja 2024.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

„I. Utvrđuju se ništetnim odredbe ugovora o kreditu broj: 029-50-3766818, sklopljenog 10. studenoga 2006. između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i tužiteljice TGB kao korisnika kredita i davatelja osiguranja, kojima je ugovorena obveza tužitelja da plati naknadu za prijevremenu otplatu kredita, dakle točka 9. ugovora u dijelu u kojemu je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti privremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužiteljici TGB na ime plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od 156,33 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 27. siječnja 2021. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, uvećanoj za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023., pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužiteljici TGB naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.079,63 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućima od 15. travnja 2024. do isplate, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice TGB za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa iz točke III. izreke.

V. Nalaže se Republici Hrvatskoj da na teret Državnog proračuna punomoćniku tužiteljice odvjetniku Ivanu Adžiću, OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove delegacije predmeta i to troškove javnog prijevoza u iznosu od 19,44 EUR, u roku od 15 dana.

VI. Nalaže se Republici Hrvatskoj da na teret Državnog proračuna Odvjetničkom društvu Glamuzina&Grošeta d.o.o., OIB: 69402757072 naknadi troškove delegacije predmeta i to troškove javnog prijevoza u iznosu od 19,44 EUR, na IBAN:

[broj bankovnog računa], otvoren kod Raiffeisenbank Austria d.d., u roku od 15 dana.

VII. Odbijaju se zahtjevi punomoćnika tužiteljice odvjetnika Ivana Adžića i punomoćnika tuženika – odvjetnika iz Odvjetničkog društva Glamuzina&Grošeta d.o.o. za naknadu troškova delegacije predmeta preko dosuđenih iznosa iz točke V. i VI. izreke ove presude.“

2. Pobijanim rješenjem suda prvog stupnja riješeno je:

„I. Ispravlja se presuda ovoga suda od 15. travnja 2024. poslovni broj P 649/2022-15 na način da pod točkom II. izreke presude umjesto datuma: „27. siječnja 2021.“ treba stajati datum: „27. siječnja 2012.“

II. U preostalom dijelu presuda ostaje neizmijenjena.“

3. Protiv navedene presude (u dijelu pod točkama I., II. III. i VII. izreke) i rješenja žalbu, pravovremeno, podnosi tuženik. Žalbu podnosi zbog „svih zakonom predviđenih razloga“. U žalbi, u bitnomu, navodi: da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 326.a u vezi s člankom 186.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23 – dalje: ZPP) osnovom obrazloženja da tužiteljeva tražbina dospijeva pravomoćnim okončanjem ovoga postupka, jer je prihvaćanjem takvog pravnog shvaćanja zahtjev za isplatu trebao odbaciti, jer tužiteljeva tražbina nije dospjela do zaključenja glavne rasprave, što sud prvog stupnja nije učinio, niti obrazložio zašto to nije učinio; da je donošenjem pobijane presude prvostupanjski sud počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom da presuda uopće nema razloga o odlučnim činjenicama; da sud prvog stupnja odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita smatra ništetnom pozivljući se na odredbe Zakona o zaštiti potrošača, međutim, zaključak o nepoštenosti navedenih odredbi temelji isključivo na izostanku pojedinačnog pregovaranja, iako je za ocjenu (ne)poštenosti ugovorne odredbe potrebno je utvrditi uzrokuje li ista znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja pa se pobijana presuda u tomu dijelu uopće ne može ispitati jer se prvostupanjski sud ne očituje o elementima nepoštenosti; da je prvostupanjski sud morao dati odgovarajuće razloge zašto tuženika smatra nesavjesnim stjecateljem u smislu odredbe članka 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 i 156/22, dalje: ZOO), jer se nesavjesnost nikada ne predmnijeva, stoga se pobijana odluka ni u tomu dijelu ne može ispitati; da je zaključak suda prvog stupnja da tuženik nije imao pravo tužitelju obračunati naknadu za prijevremenu otplatu kredita posljedica pogrešne primijene odredaba članka 1024. ZOO i članka 16. u vezi s člankom 29. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 75/09, dalje: ZPK/09); da ne postoji zakonska odredba koja bi branila tuženiku obračunati naknadu za prijevremenu otplatu kredita i naknada koju je tužitelj platio propisana je općim aktom tuženika, a koji akt podliježe kontroli Hrvatske narodne banke te zakonitost tog općeg akta nije dovedena u pitanje pa je stoga jasno da je tuženik tužitelju zakonito naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita; da prvostupanjski sud odbija kao neosnovan prigovor zastare pozivljući se na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. kako zastara počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost, a koje se pravno shvaćanje ne može primijeniti na djelomičnu ništetnost ovoga Ugovora obzirom da se radi o povredama manjeg značaja, međutim, sve i ako bi spomenuto pravno shvaćanje bilo primjenjivo, isto bi značilo da je predmetna tužba preuranjena; da je u konkretnomu slučaju pogrešno primijenjena odredba članka 326. stavka 2. ZOO, uzimljući u obzir da je tužitelj naknadu platio i na istu nije imao prigovora, a Ugovor je u cijelosti ispunjen prije podnošenja tužbe pa kada bi sporna odredba i bila ništetna, što tuženik osporava, uzrok ništetnosti bila bi zabrana manjeg značaja; da pobijana presuda nije zakonita i da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti u cijelosti pa stoga on pobija i odluku o troškovima postupka; da tuženik pobija i odluku o trošku delegacije u dijelu u kojem je odbijen zahtjev punomoćnika tuženika za naknadu troška izbivanja iz pisarnice, jer obzirom na trajanje putovanja, vrijeme potrebno da se od željezničkog kolodvora dođe do suda i obrnuto te trajanje samog ročišta, izbivanje iz pisarnice trajalo je dulje od 3 sata.

3.1. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbije kao neosnovan uz naknadu troškova prvostupanjskog postupka uvećanih za troškove žalbenog postupka odnosno, podredno, da se pobijana presuda ukine i odredi da se ponovno provede glavna rasprava.

4. Sa žalbom tuženika postupljeno je prema odredbi članka 359. stavka 1. ZPP.

5. Na žalbu nije odgovoreno.

6. Žalba tuženika nije osnovana.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe članka 9. Ugovora o kreditu broj: 029-50-3766818, sklopljenog 10. studenoga 2006. između tužiteljice, kao korisnika kredita i tuženika, kao davatelja kredita, u dijelu u kojemu je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita (a koji glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor”) i posljedično tomu njegov zahtjev za isplatu tako plaćenog iznosa od 156,33 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, temeljeći svoj zahtjev na tvrdnji da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo već je ona od strane tuženika, kao kreditora unesene u tzv. tipski ugovor sastavljenim od strane tuženika, na koji ona kao potrošač nije mogao utjecati, a što je protivno prisilnim odredbama članka 81. stavka 1. i 2. i članka 82. Zakona o zaštiti potrošača (broj: 96/03, dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi za vrijeme sklapanja navedenog Ugovora.

8. Sud prvog stupnja je, nakon ocjene provedenih dokaza (članak 8. ZPP), kao osnovan prihvatio takav zahtjev tužiteljice zaključujući, u bitnomu, da ova sporna ugovorna odredba nije razumljiva i precizno određena, jer se njome ne određuje što se (koji trošak) tom naknadom naknađuje, a obzirom da o istoj tužiteljica nije mogla pregovarati s tuženikom, budući je ista bila sastavni dio predmetnog tipskog ugovora o kreditu na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati, a bila je uvjet njegovog sklapanja (pa je tako iz iskaza tužiteljice kao parnične stranke utvrđeno da ona uopće nije bila u banci već da je Ugovor potpisala u auto-salonu u kojemu je kupila automobil, iz čega se može zaključiti da s djelatnicima tuženika uopće nije razgovarala u vezi uvjeta kredita pa tako niti o predmetnoj ugovornoj odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita), to da ista uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice budući u takvomu slučaju tužiteljica opravdanost plaćanja ove naknade ne može provjeriti jer za to nema nikakvih kriterija pa je, posljedično tomu, ova ugovorna odredba nepoštena u smislu članka 81. stavka 1. ZZP/03 te sukladno odredbi članka 87. stavka 1. navedenog Zakona i ništetna. Posljedično tomu, sud prvog stupnja zaključuje da je tuženik u obvezi isplatiti tužiteljici navedeni utuženi novčani iznos i to po pravilima o stjecanju bez osnove, s kamatom od dana kada je tuženik primio navedeni iznos naknade (članak 1111. i članak 1115. ZOO), pri čemu je kao neosnovan odbio i tuženikov prigovor zastare.

9. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tomu dodatno - po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da su pobijana presuda i rješenje zakoniti i pravilni.

10. Prije svega, u ovoj pravnoj stvari, obzirom na žalbene razloge tuženika u dijelu u kojem ukazuje na bitnu povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, valja istaknuti da sud prvog stupnja nije počinio ovu bitnu povredu odredaba parničnog postupka obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

10.1. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud nije počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u svezi članka 326.a i članka 186.c ZPP, obzirom na neosnovanost njegovih navoda da je „tužbu trebalo odbaciti jer tražbina nije dospjela do zaključenja glavne rasprave“.

10.2. Osim toga, sud prvog stupnja nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pa je žalba žalitelja u ovomu dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka u cijelosti neosnovana.

11. Tijekom ovoga postupka prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti od značaja za zakonito presuđenje ovoga spora i na temelju sadržaja u postupku provedenih dokaza valjano utvrdio sporne odlučne činjenice, izloživši ih u obrazloženju pobijane presude. Zbog navedenog ovaj sud prihvaća u cijelosti tako utvrđeno činjenično stanje pa, prema tomu, nije osnovan niti žalbeni razlog žalitelja u dijelu u kojemu ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

12. U ovomu postupku ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

13. Na temelju odredbe članka 81. stavka 1. i 2. ZZP/03, koja je zapravo u osnovi identična odredbi članka 96. stavka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP/07) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, a ukoliko trgovac tvrdi da se o takvoj odredbi pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.

14. Odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

15. Cijeneći sadržaj ovih zakonskih odredbi i utvrđene činjenice suda prvog stupnja, koje ni žalitelj u svojoj žalbi nije uspio dovesti u ozbiljnu dvojbu, radi čega tako utvrđeno činjenično stanje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, da se u odnosu na ovu spornu ugovornu odredbu o ugovorenoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita radilo o ugovornoj odredbi koja je u navedenom Ugovoru o kreditu bila unaprijed formulirana od strane tuženika, kao trgovca te zbog toga tužiteljica, kao potrošač nije imala utjecaj na njezin sadržaj i da je ona tužiteljici kao prosječnom potrošaču bila nedovoljno jasna i razumljiva, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da je ta ugovorna odredba nepoštena jer je ona, u okolnostima konkretnog slučaja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača, posljedično čemu je ona ništetna, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, pa je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom.

16. Pri tomu još valja dodati da prema odredbi članka 1024. ZOO korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit (stavak 1.); korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (stavak 2.); u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (stavak 3.); u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (stavak 4.).

16.1. Osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz članka 1024. stavka 2. ZOO, postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza propisana u članku 25. ZOO. Prema toj odredbi, dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka, a pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze ima samo ako je na to ovlašten ugorom ili to proizlazi iz običaja.

17. Odredbe članka 1024. stavka 3. i 4. ZOO predviđaju, dakle, dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

18. Tuženik, osim općenitog pozivanja na svoje Opće uvjete poslovanja i Tarifu koja propisuje visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita ne navodi u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita niti na što se odnosi visina tih troškova.

19. Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

20. Pritom je potpuno neodlučno pozivanje tuženika na osnovno načelo građanskog prava (načelo dispozitivnosti) te s tim u vezi činjenicu da je takva naknada slobodno ugovorena među strankama (članak 9. Ugovora o kreditu) i sadržana u Općim uvjetima poslovanja tuženika, budući da se takva ugovorna odredba, ako je ništetna, ne može ugovarati.

21. Pored toga što tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita (paušalno pozivanje na svoje akte, pa tako i Tarifu kojom je propisana visina te naknade to zasigurno nije), opravdano je za zaključiti da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti), a takva je odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, pa se posljedično tomu radi se o ništetnoj odredbi, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja (tako i prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi poslovni broj: Rev- 112/2018 od 9. ožujka 2022.).

22. Posljedično navedenom sud prvog stupnja je, suprotno žalbenim navodima žalitelja, pravilnom primjenom odredbe članka 323. stavka 1. u vezi odredbe članka 1111. i članka 1115. ZOO pravilno odlučio i o zahtjevu tužiteljice za isplatu navedenog novčanog iznosa, radi čega je žalba tuženika neosnovana i u ovomu dijelu.

23. Žalba žalitelja nije osnovana niti u dijelu u kojem ustraje na prigovoru zastare jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnomu slučaju ništetnost ove ugovorne odredbe o ugovorenoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita ustanovljena tek u ovoj parnici, to sud prvog stupnja pravilno zaključuje da u konkretnomu slučaju nije nastupila zastara ove tužiteljičine novčane tražbine, pa je posljedično tomu žalba žalitelja neosnovana i u ovomu dijelu.

24. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je uz pravilnu primjenu odredbe članka 154. stavka 1. u vezi odredbe članka 155. stavka 1. ZPP i sve u vezi odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23 – dalje u tekstu: Tarifa) pravilno primijenio materijalno pravo i kada je odlučio o troškovima postupka, a za što je ovomu sudu dao jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti niti žalitelj u svojoj žalbi, pa je posljedično tomu žalbu tuženika valjalo, kao neosnovanu odbiti i u ovomu dijelu.

25. U odnosu na žalbene navode tuženik da pobija i odluku o trošku delegacije u dijelu u kojem je odbijen zahtjev punomoćnika tuženika za naknadu troška izbivanja iz pisarnice, jer obzirom na trajanje putovanja, vrijeme potrebno da se od željezničkog kolodvora dođe do suda i obrnuto te trajanje samog ročišta, izbivanje iz pisarnice trajalo je dulje od 3 sata, valja istaknuti da je odredbom članka 11. stavka 4. Zakona o sudovima („Narodne novine“ broj: 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22 i 16/23 – dalje u tekstu: ZS) propisano da odvjetnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza i pravo na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja određeni Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od tri sata. Cijeneći sadržaj ove zakonske odredbe i činjenično utvrđenje prvostupanjskog suda da putovanje javnim željezničkim prijevozom na relaciji Zagreb-Zabok-Zagreb traje manje od tri sata, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da u konkretnom slučaju žalitelju, a kao punomoćniku tuženika, ne pripada i pravo na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja određenih Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, budući njegovo putovanje do prvostupanjskog suda i natrag do mjesta ureda (ne računajući pri tomu „trajanje“ samog ročišta kako to neosnovano traži žalitelj, jer se prema odredbi članka 11. stavka 4. ZS radi „samo“ o naknadi troškova za vrijeme izbivanja iz pisarnice za vrijeme putovanja) nije trajalo duže od tri sata (a ni sam žalitelj ne tvrdi da je samo putovanje na relaciji Zagreb- Zabok-Zagreb trajalo dulje od tri sata), radi čega je i njegovu žalbu valjalo ocijeniti u cijelosti neosnovanom.

26. Slijedom navedenog, kako je sud prvog stupnja na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tomu nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, kao niti one na koje je u žalbi ukazivao tuženik, valjalo je žalbu tuženika, kao neosnovanu odbiti i na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP presuditi kao u izreci ove presude te na temelju odredbe članka 380. točke 2. ZPP riješiti kao pod točkom I izreke ovoga rješenja (u pogledu zakonitog i pravilnog rješenja o ispravku pobijane presude).

27. Kako je žalba tuženika neosnovana, odbijen je kao neosnovan zahtjev toga žalitelja za naknadu troška žalbenog postupka (članak 166. stavak 1. ZPP) i odlučeno kao u izreci pod točkom II ovoga rješenja.

U Puli – Pola 12. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Mirna-Nada Terlević Sebastijan