Poslovni broj: Usž-3085/2023-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga Suda Ljiljane Karlovčan-Đurović, predsjednice vijeća, Sanje Štefan i Željke Zrilić Ježek, članica vijeća, te sudskog savjetnika Matije Vurneka, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja ZR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Vladimira Hebrang Danko, odvjetnica u Zagrebu, Ulica kralja Zvonimira 31, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-4466/2019-35 od 21. travnja 2023., na sjednici vijeća održanoj 12. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-4466/2019-35 od 21. travnja 2023.

Obrazloženje

1. Uvodno naznačenom presudom prvostupanjskog suda poništava se rješenje tuženika, klasa: UP/II-215-01/19-01/26, urbroj: 513-04-19-5 od 25. studenog 2019. (točka I. izreke), a u točki II. izreke te presude se poništava rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, klasa: OGR- UP/I-215-01/16-01/4, urbroj: 513-07-01/19-48 od 6. svibnja 2019. U točki III. izreke te presude se nalaže tuženiku naknadi tužitelju trošak upravnog spora u iznosu od 4.620,40 eura/34.812,40 kn, u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti presude.

2. Rješenjem tuženika od 25. studenog 2019. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja od 6. svibnja 2019., kojim je tužitelju utvrđena razlika poreza i prireza na dohodak za uplatu za 2018. godinu u iznosu od 1.170.971,94 kn (točka I. izreke), a u točki II. izreke tog rješenja je razlika poreza i prireza na dohodak za uplatu za 2009. godinu u iznosu od 515.494,91 kn. U točki III. izreke prvostupanjskog rješenja se tužitelju nalaže uplata utvrđenih poreznih obveza na način i u roku koji su pobliže utvrđeni, dok je u točki IV. izreke određen rok od 15 dana za izvršenje pobijanog rješenja od dana njegove izvršnosti, a u točki V. izreke tog rješenja se porezni obveznik upozorava da će se naplata izvršiti ovrhom, ako u utvrđenom roku ne izvrši uplate, a u točki VI. izreke rješenja se navodi da žalba odgađa njegovo izvršenje.

3. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu zbog svih razloga propisanih u članku 66. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. - dalje: ZUS), odnosno radi bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te pogrešne primjene materijalnog prava.

Dalje u žalbi tuženik navodi da je sud o zakonitosti osporenih rješenja odlučio isključivo na temelju nalaza i mišljenja vještaka Koraljke Cesarec Noršić od 28. veljače 2023. u vezi porezne rezidentnosti, a smatra da se zaključak vještaka odnosi na pravno pitanje, tj. utvrđenje porezne rezidentnosti, u kojem je vještak na temelju selektivnih okolnosti i tumačenja primjene ugovora između Republike Hrvatske i Republike Austrije o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja porezima na dohodak i na imovinu, u konkretnom slučaju zaključio da je tužitelj austrijski, a ne hrvatski porezni rezident, što je smatra tuženik bio dužan utvrditi sud, a prethodno o tome sve činjenice i okolnosti bitne za ocjenu porezne rezidentnosti tužitelja.

Nadalje u žalbi tuženik daje iscrpan osvrt na nalaz i mišljenje vještaka, a prije svega ističe da iz mišljenja vještaka ne proizlaze razlozi na temelju kojih je utemeljen zaključak, a niti je vještak jasno naveo razloge u očitovanju dostavljenom 4. travnja 2023. zbog kojih nije prihvatio tuženikove prigovore, već je ostao kod ranije danog mišljenja. Tuženik u žalbi navodi da su u predmetnom slučaju ispunjeni svi kriteriji za zaključak da je tužitelj u nadziranom razdoblju bio rezident Republike Hrvatske, pri čemu pobliže navodi na temelju kojih kriterija je donesen zaključak da je središte životnih interesa tužitelja u Republici Hrvatskoj, a ne u Republici Austriji. Zaključno, tuženik u žalbi ističe da je sud kod ocjene u vezi središta životnih interesa tužitelja propustio uzeti u obzir sve bitne činjenice. Dodaje i da tužitelj poreznom tijelu nije dostavio dokaz da je u odlučnom razdoblju platio porez na dohodak u Republici Austriji, već je tijekom poreznog nadzora u 2016. predao austrijskom poreznom tijelu porezne obrasce, iz kojih ne proizlazi da je dohodak ostvaren u Republici Austriji, a niti da je obračun i plaćen porez u Republici Austriji, zbog čega smatra da naknadno podnesene prijave ne mogu biti vjerodostojne i temelj za zaključak o rezidentnosti tužitelja u kontroliranom razdoblju.

Tuženik u žalbi ističe razloge zbog kojih smatra da nije bilo osnove da mu se naloži da naknadi tužitelju trošak, a osobito jer su troškovi utvrđeni u previsokom iznosu. Navodi da su kao opravdani troškovi priznati troškovi za sastav očitovanja tužitelja od 8. veljače 2021., za odgovor tužitelja na očitovanje tuženika od 30. ožujka 2021. i troškovi zastupanja na ročištima koja su održana dana 18. lipnja 2021., 11. ožujka 2022. i 14. travnja 2023., iako u tim podnescima i na ročištima tužitelj u bitnom ponavlja iste okolnosti i stajališta koja je već iznosio u tužbi, zbog čega se ne radi o opravdanim troškovima, a niti su troškovi vještačenja opravdani, jer je vještak u bitnom dao odgovor na pravno pitanje, pri čemu nije utvrdio bilo kakve nove činjenice, a niti činjenice za koje je potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.

Tuženik predlaže da ovaj Sud poništi presudu prvostupanjskog suda od 21. travnja 2023. i odbije tužbu tužitelja te odredi da svaka stranka snosi svoje troškove spora.

4. Tužitelj nije dostavio odgovor na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući zakonitost prvostupanjske presude u dijelu u kojem je tuženik osporava žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći pri tome na ništavost po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 73. stavka 1. ZUS-a, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija, tj. da ti razlozi ne utječu na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

7. U žalbenom stadiju postupka i dalje je sporno pitanje je li tužitelj rezident Republike Hrvatske ili Republike Austrije te je li imao obvezu podnošenja porezne prijave i plaćanja poreza na dohodak u Republici Hrvatskoj.

8. Prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude pravilno navodi da je to pitanje trebalo ocijeniti primjenom Ugovora između Republike Hrvatske i Republike Austrije o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja porezima na dohodak i za imovinu („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ 3/01. – dalje: Ugovor), kao i mjerodavne odredbe Općeg poreznog zakona.

9. Članak 4. stavak 1. Ugovora propisuje da izraz rezident države ugovornice označava svaku osobu koja prema zakonima te države u njoj podliježe oporezivanju na temelju svog prebivališta, boravišta, mjesta uprave, sjedišta ili nekog drugog obilježja sličnog značenja i također uključuje tu državu, njezine pokrajine ili njezina tijela lokalne uprave i samouprave. Prema stavku 2. tog članka Ugovora, ukoliko je prema odredbama članka 4. stavka 1. Ugovora fizička osoba rezident obje države ugovornice njezin se status određuje na način da se: a) smatra rezidentom samo one države u kojoj ima prebivalište ako ima prebivalište u objema državama smatrat će se da je rezident samo one države s kojom ima uže osobne i gospodarske odnose (središte životnih interesa), b) ako se ne može odrediti u kojoj državi ima središte životnih interesa i ako ni u jednoj državi nema prebivalište, smatrat će se da je rezident samo one države u kojoj ima uobičajeno boravište, c) ako osoba ima uobičajeno boravište u obje države ili ga nema ni u jednoj od njih smatrat će se da je rezident samo one države koje je državljanin, d) ako je osoba državljanin obiju država ili nije državljanin ni jedne od njih nadležna tijela država ugovornica nastojat će riješiti pitanje dogovorno.

10. Prema članku 43. stavku 1. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ 115/16. – dalje: OPZ) smatra se da porezni obveznik ima prebivalište ondje gdje ima stan u vlasništvu ili posjed neprekidno 183 dana u jednoj ili dvije kalendarske godine. Boravak u stanu nije obvezan.

11. S obzirom da u predmetnom slučaju obje države tužitelja smatraju vlastitim poreznim rezidentnom, u kojem slučaju dolazi do sukoba rezidentnosti, pravilno sud ocjenjuje da je pitanje rezidentnosti u konkretnom slučaju trebalo ocijeniti primjenom članka 4. stavak 2. Ugovora, na temelju svih objektivnih i subjektivnih kriterija, a dodaje da s te osnove porezna tijela nisu utvrđivala činjenice, pogrešno ocijenivši da nema osnove za primjenu Ugovora.

12. Iz podataka spisa, kao i obrazloženja pobijane presude proizlazi da su osporena rješenja donesena u ponovnom postupku, da je prvostupanjsko porezno rješenje od 6. svibnja 2019. doneseno na temelju članka 63. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“, 177/04. i 73/08.), a nakon provedenog poreznog nadzora su tužitelju utvrđene obveze poreza i prireza na drugi dohodak za razdoblje od 2008. i 2009., u iznosu i na način utvrđen u izreci navedenog rješenja.

13. Tijekom upravnog spora je sud proveo financijsko vještačenje po sudskom vještaku za financije i računovodstvo, izvršen je uvid u cjelokupni spis predmeta poreznih tijela, nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Koraljke Cesarec Noršić, od 28. veljače 2023., dopunsko očitovanje sudskog vještaka od 4. travnja 2023., zapisnik o obavljenom poreznom nadzoru u ponovnom postupku od 29. ožujka 2019. te obavijest o poreznom nadzoru od 2. prosinca 2014.

14. Valja reći da sud, ocjenjujući osnovanost tužbenog zahtjeva i sve iznesene prigovore pojedinačno, nije ocjenu donio isključivo na temelju nalaza i mišljenja sudskog vještaka za računovodstvo i financije, već na temelju svih činjenica utvrđenih tijekom upravnog spora, podataka spisa predmeta, uključujući i navedeno vještvo. Uvažavajući sve okolnosti konkretnog slučaja, utvrđeno je da tužitelj ima prijavljeno prebivalište u [adresa], kao i u Republici Austriji, da tužitelj posjeduje nekretnine u Republici Hrvatskoj, kao i u Republici Austriji, prima dohodak po osnovi nesamostalnog rada u Republici Hrvatskoj, kao i u Republici Austriji, zbog čega je trebalo utvrditi s kojom državom tužitelj ima uže osobne i gospodarske odnose tj. gdje je središte životnih interesa tužitelja. Prvostupanjski sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka za računovodstvo i financije kao vjerodostojan dokaz, jer je ocijenio da je izrađen u skladu s pravilima struke, a vještak je iscrpno obrazložio svoje mišljenje, tj. dao očitovanje, odnosno dopunsko očitovanje u odnosu na primjedbe tuženika. Sukladno utvrđenom činjeničnom stanju, sud je ocijenio da je tužitelj porezni rezident Republike Austrije u 2008. i 2009., jer ima uže osobne i gospodarske odnose (središte životnih interesa) u Republici Austriji. Dodaje se da je tužitelj prijavio i platio porez na dohodak u Republici Austriji, a u Republici Austriji žive supruga i kćer tužitelja, zbog čega je utemeljena ocjena da je u odlučnom razdoblju središte njegovih životnih interesa bilo u Republici Austriji. Također, iz podataka spisa, kao i obrazloženja pobijane presude proizlazi da spisu predmeta prileži ovjerena kopija potvrde Austrijskog mirovinskog osiguranja o uplaćenim iznosima za mirovinsko osiguranje te o isplatama mirovina, te ujedno o obračunatom doprinosu za zdravstvo na inozemne mirovine tužitelja, poreznog obveznika, odnosno mirovine isplaćene od strane Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje Republike Hrvatske.

15. Slijedom iznesenog, sud osnovano nije prihvatio razloge na kojima su utemeljena porezna rješenja, odnosno zaključak poreznih tijela da u konkretnom slučaju nema osnove za primjenu Ugovora. Protivno tome je, s osnove mjerodavnih odredbi Ugovora, utvrdio da je u relevantnom razdoblju središte životnih interesa tužitelja bilo u Republici Austriji, ocjenjujući da je tužitelj rezident Republike Austrije. Sud je dao osvrt i na razloge navedene u rješenju tuženika, koje nije prihvatio, jer je ocijenio da se središte životnih interesa tužitelja ne može ocijeniti samo na temelju okolnosti da je bio zaposlen kod tuzemnog poslodavca i da je njegov sin studirao u Zagrebu.

16. Slijedom iznesenog, ovaj Sud nalazi da je pobijana presuda donesena na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu mjerodavnog prava, a da je sud dao valjane, dostatne i relevantne razloge na kojima je utemeljio svoje zaključke i stajališta.

17. Stoga, utvrdivši da tuženik žalbenim navodima nije s uspjehom osporio pravilnost i zakonitost pobijane presude, a niti postoje razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti, Sud je na temelju odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a, žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu,12. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća

Ljiljana Karlovčan-Đurović