REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg J.F.Kennedyja 11

P-1203/2024.-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu ovog suda Beatrix Crnogorac, u pravnoj stvari tužitelja: DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge, [adresa], OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Župan, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o., Zagreb, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika: ERSTE&STEIRMÄRKISCHE BANK d.d., [adresa], OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Petar Kovačević, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, vps: 2.520,21 eur, nakon glavne i javne rasprave zaključene 30 travnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s objavom 11. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 10. Ugovora o kreditu, broj: 2402006-1031262160/51400607-5103627108 od dana 19. srpnja 2007.,  sklopljenog  između  tuženika  ERSTE&STEIRMÄRKISCHE BANK d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320 kao kreditora i ĆD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, koja nosi naziv "NAKNADA", u dijelu koja glasi: "Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000% (jedanposto) naknade  na  iznos  kredita,  donosno  minimalno  =200,00  HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate

plasmana."

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIRMÄRKISCHE BANK d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320, da tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge sa sjedištem u [adresa], OIB: 25132169807, upisano u sudski registar pri Trgovačkom sudu u Zagrebu, MBS: 081446327, na ime plaćene naknade za obradu zahtjeva i i odobravanje kredita isplati iznos od 1.192,98 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a koje kamate se obračunavaju po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope  Hrvatske  narodne  banke  koja  je  vrijedila  zadnjeg  dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem  kamatne  stope  koju  je  Europska  središnja  banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična  kamatna  stopa  proizašla  iz  natječajnih  postupaka  za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, koja teče:

- na iznos od  1,99 EUR počevši od 31.07.2007. godine do isplate,

- na iznos od 1.190,99 EUR počevši od 02.08.2007. godine do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. sa sjedištem u [adresa] OIB: 23057039320, da tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge sa sjedištem u [adresa], OIB: 25132169807 upisano u sudski registar  pri  Trgovačkom  sudu  u  Zagrebu,  MBS:  081446327, nadoknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.357,48 eura, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na  svoje posljednje glavne  operacije refinanciranja  ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 187,50 eura.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio tužbu u kojoj navodi da su ĆD s prebivalištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] (dalje u tekstu: korisnik kredita) i tuženik dana 19. srpnja 2007. godine sklopili Ugovor o kreditu broj: 2402006- 1031262160 / 51400607 – 5103627108 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita kredit u iznosu od 204.937,17 CHF (slovima: dvjesto četiri tisuće devetsto trideset sedam CHF i sedamnaest centima) protuvrijednosti u kunama obračunate po srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečaj, s rokom vraćanja od 360 mjeseci, od prijenosa kredita u otplatu. U članku 10. Ugovora o kreditu pod nazivom „NAKNADA” predviđena je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a koju naknadu je korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti u iznosu od 1.00 % (slovima: jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjesto HRK ) obračunate s datumom Ugovora o kreditu. S tim u vezi, korisniku kredita je dana 30. srpnja 2007. godine naplaćena naknada u iznosu od 1,99 EUR, a zatim je istom dana 01. kolovoza 2007. godine nadalje naplaćena naknada iznosa 1.190,99 EUR. Dakle, korisniku kredita, sukladno odredbi članka 10. Ugovora o kreditu, naplaćena je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u ukupnom iznosu od 1.192,98 EUR. Naime, Ugovor o kreditu sklopljen između korisnika kredita i tuženika je standardizirani (tipski) ugovor, koji je, kao takav, unaprijed sročen i priređen od strane tuženika, a kojeg prema tome korisnik kredita može ili potpisati ili ne.

Smatra kako Ugovor o kreditu u članku 10. sadrži odredbu s nazivom „NAKNADA”, a prema kojoj se naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita naplaćuje u visini od 1.00 % (jedan posto) na iznos kredita, time da se ista naplaćuje prije korištenja kredita. Pritom korisnik kredita napominje da istom, u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu o navedenoj odredbi ugovora tuženik ni na koji način nije pružio mogućnost pregovaranja, niti mu je ista predočena uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla iste, a sve kako je predmetni ugovor već bio unaprijed pripremljen od strane tuženika. Štoviše, korisnik kredita prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe, niti mu je ista bila objašnjena od strane tuženika, a što je, s obzirom na položaj istog kao potrošača i apsolutnog laika, nesporno bilo potrebno. Takvim postupanjem tuženika prouzročena je neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita.

Uz to, plaćanje predmetne naknade iz čl. 10. Ugovora o kreditu u visini od 1.192,98 EUR uzrokuje očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača budući da je tuženik, nakon terećenja po osnovi predmetne naknade za obradu kredita, korisniku kredita obračunavao i zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, iako je istom faktički isplatio drugi, manji iznos kredita, a koji iznos je umanjen za 1.192,98 EUR od iznosa kredita. Osim toga, korisnik kredita je, u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, nadalje u tekstu: ZZP/03 ) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, potrošač odnosno fizička osoba koji sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, već radi kupovine nekretnine kako to nedvojbeno i proizlazi iz čl. 3. Ugovora o kreditu s nazivom „NAMJENA”. U tom smislu, korisnik kredita nije imao pravnih znanja koja bi mu bila potrebna da bi istom odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita bila jasna i lako razumljiva, za razliku od tuženika koji je sklapanju predmetnog ugovora pristupio u okviru svoje djelatnosti.

Tužitelj ističe kako korisnik kredita je kao fizička osoba koja je Ugovor o kreditu sklapala i kao potrošač, a u odnosu na tuženika kao banku koji postupa u okviru svoje profesionalne djelatnosti, nesporno bio u podređenom, slabijem položaju, kako u pogledu pregovaračke moći, tako i zbog činjenice da ne posjeduje pravna ili financijska znanja potrebna za razumijevanje navedene odredbe Ugovora o kreditu. Sve navedeno dovelo je do pristanka korisnika kredita na odredbe ugovora koji je bio u cijelosti unaprijed sastavljen od strane tuženika. Tim isto, tuženik je izravno postupio protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Nadalje, navodi kako prema čl. 81. st. 1. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. istog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, kao što to i jest slučaj s Ugovorom o kreditu sklopljenim između korisnika kredita i tuženika. Uzimajući u obzir sve navedeno, ugovorna odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita jest nepoštena ugovorna odredba te je ista, sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03 , ništetna.

Ističe kako u konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 1.192,98 EUR. Korisnik kredita kao Ustupitelj i tužitelj kao Primatelj sklopili su Ugovor o ustupu / prijenosu tražbine, kojim ugovorom je utvrđeno kako je korisnik kredita s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu dok je člankom 2. istog Ugovora o ustupu / prijenosu tražbine izričito ugovoreno kako korisnik kredita kao Ustupitelj sklapanjem ugovora svoju tražbinu prema tuženiku s naslova povrata preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada na temelju Ugovora o kreditu zajedno sa svim sporednim pravima prenosi na tužitelja kao Primatelja, dok tužitelj kao Primatelj u cijelosti prima prenesenu tražbinu.

Tužitelj, kao novi vjerovnik u odnosu na tuženika, ističe kako je o prijenosu opisanih tražbina i prava s korisnika kredita u korist tužitelja, tužitelj obavijestio tuženika pisanim putem.

2.Tuženik u odgovoru na tužbu ističe kako odredbom članka 80. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima određeno je da vjerovnik ne može ustupiti onu tražbinu čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Tražbinama koje se po svojoj prirodi protive prenošenje na drugoga smatraju se one koje se temelje na odnosu povjerenja vjerovnika i dužnika, na njihovim osobnim odnosima te stoga treba uvažiti činjenicu da je u odnosu na dužnika pravno relevantna promjena vjerovnika. Ističe da zaštita koju tužitelj pokušava ostvariti kroz ovaj postupak temelji se na posebnom svojstvu odnosa između tuženika i korisnika kredita odnosno potrošačka zaštita koju tužitelj smatra odlučnom za svoje potraživanje proizlazi isključivo iz činjenice da su tuženik i korisnik kredita stupili u pregovore oko sklapanja kredita, a što nije zanemariva činjenica. Upravo zbog tog posebnog odnosa koji čini preduvjet potrošačkog prava, tražbina koju tužitelj potražuje ovom tužbom nije mogla biti predmetom prijenosa između tužitelja i korisnika kredita. Imajući u vidu specifične okolnosti kreditnog odnosa tuženika i korisnika kredita, odnosa banke i klijenta, tuženik ističe da je riječ o tražbini kojoj se po njenoj prirodi protivi prenošenje na drugoga, slijedom čega korisniku kredita i tužitelju na temelju odredbe članka 80. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima nije bilo moguće ustupiti predmetnu tražbinu odnosno isto je nedopušteno.

Ističe kako u smislu članka 80. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima nije bilo moguće ustupiti predmetnu tražbinu, Ugovor o cesiji u odnosu na tuženika ne proizvodi pravne učinke, slijedom čega tužitelj nije aktivno legitimiran u ovom postupku od tuženika tužbom potraživati bilo kakve iznose. Također odredbom članka 80. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima određenom je da ugovor o ustupanju nema učinak prema dužniku ako su on i vjerovnik ugovorili da ovaj neće moći prenijeti tražbinu na drugoga ili da je neće moći prenijeti bez dužnikova pristanka. Tuženik ističe da nije dao suglasnost korisniku kredita za sklapanja Ugovora o cesiji. Obzirom da tuženik nije dao izričitu suglasnost korisniku kredita kao ustupitelju da prenese svoja prava iz predmetnog Ugovora o kredit na tužitelja kao primatelja, tuženik ističe da na temelju članka 80. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima predmetni Ugovor o cesiji nema učinak prema tuženiku. Nadalje navodi kako za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju.

Tuženik također u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga. Ugovorna odredba je jasna, razumljiva i lako uočljiva. Tuženik prije svega ističe da cit. odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,00% na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Dakle, već u samom uvodu tuženik ističe kako nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, a sve sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj odredbi nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

3.Sud je izvršio uvid u dokumentaciju sadržanu u spisu te je proveden dokazni postupak saslušanjem svjedokinje ĆD.

4.Ocjenom izvedenih dokaza te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

5.Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu od 19. srpnja 2007. broj: 2402006-1031262160/51400607- 5103627108 (list 19. do 26. spisa) u dijelu koji se odnosi na naplatu naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i isplatu iznosa od 1.192,98 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

6.U ovom postupku među strankama nije sporno da su tuženik i ĆD sklopili Ugovor o kreditu od 19. srpnja 2007. broj: 2402006-1031262160/51400607- 5103627108.

7.U ovom postupku sporna je aktivna legitimacija. Sporno je može li se potraživanje iz ovog predmeta korisnice kredita prenositi na tužitelja, odnosno radi li se o tražbini strogo osobne naravi. Tuženik je istaknuo i prigovor zastare.

8.Iz Ugovora o kreditu od (list 19. do 26. spisa) proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru, jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Člankom 3. Ugovora o kreditu određeno je da je namjena kredita stambeni krediti građana preko 3 godine uz čvrstu valutnu klauzulu, stambeni kredit za kupnju nekretnine. Niti iz jednog dokaza ne proizlazi da bi korisnik kredita bio obrtnik ili trgovac, odnosno da bi taj stan bio korišten u bilo kakve poslovne svrhe.

9.Iz iskaza svjedokinje ĆD proizlazi da se radilo o stambenom kreditu. Prema tome, radilo se o korištenju nekretnine za osobne potrebe, a ne za poslovne potrebe. Svjedokinja je također navela kako joj nije dana mogućnost pregovaranja o sadržaju ugovornih odredbi niti su joj drugi detalji bili saopćeni. Navodi kako se radilo o tipskom ugovoru.

Sud je prihvatio iskaz svjedokinje ĆD, jer je logičan i uvjerljiv te u skladu s Ugovorom o kreditu koji je sadržan u spisu, a iz niti jednog dokaza ne proizlazi da je ĆD kredit ili predmetnu nekretninu koristila u bilo kakve poslovne svrhe.

10.Člankom 2. Ugovora o kreditu ugovoreno je da tuženik odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kreditu u kunskoj protuvrijednosti od 204.937,17 CHF.

11.Uvidom u gore navedeni Ugovor o kreditu sud je utvrdio da je u čl. 10. Ugovora o kreditu uz ostalo ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, čime je obuhvaćena i naknada za obradu kredita.

12.Uvidom u Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesiji) (list 31. do 34. spisa) je utvrđeno da su korisnik kredita ĆD i tužitelj sklopili taj Ugovor 3. lipnja 2023. kojim je ugovoreno da ĆD ustupa tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između ĆD i tuženika, i to tražbinu s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada.

13.Tražbina iz Ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u Ugovoru o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu. Takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva, jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi s obzirom na to da među strankama nije sporno, a navedeno proizlazi i iz dokumentacije sadržane u spisu (potvrda tuženika - obavijest o uplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva, list 36. spisa) da je tuženik naknadu za obradu kredita u sveukupnom iznosu od 1.192,98 eura naplatio od korisnika kredita dana 30.07.2007. u iznosu od 15,HRK/1,99 eura, a dana 01.08.2007. u iznosu od 8.973,54 HRK/1.190.99 eura.

14.Odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18 – dalje: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Tražbina koje je predmet Ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno čl. 3. ZZP-a, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koje je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.

15.Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu. Tužitelj ima pravo tražiti isplatu temeljem potraživanja svoga prednika budući da se ne radi o tražbini strogo osobne naravi. Ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženiku koja je imao i vjerovnik ĆD. Stoga, tužitelj je aktivno legitimiran za ostvarenje svoga tužbenog zahtjeva.

16.Prema utvrđenju ovoga suda, u ovom se slučaju ne radi o ustupanju tražbine iz Ugovora o kreditu, već o ustupanju tražbine po osnovi stjecanja bez osnove jer je korisnik kredita isplatio banci iznos na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu. Tražbina povrata tako plaćenih iznosa sadržajno predstavlja tražbinu po osnovi stjecanja bez osnove, jer se ništetna odredba ugovora smatra kao da nije niti ugovorena.

17.Korisnica kredita svjedokinja ĆD iskazala je da nije imala nikakvu mogućnost utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, što znači niti na odredbu čije utvrđenje ništetnosti je predmet tužbenog zahtjeva. Iz navedenog iskaza kao niti iz bilo kojeg drugog dokaza u spisu ne proizlazi da se o predmetnoj odredbi pojedinačno pregovaralo ili da bi korisnik kredita imao bilo kakvu mogućnost utjecati na sadržaj te odredbe. Predmetni Ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je sastavio tuženik. Korisnica kredita iz ugovorne odredbe čl. 2. Ugovora nije mogla zaključiti koji je iznos troškova jednokratne obrade kredita, niti je o tome bila informirana od strane djelatnika banke, a nije bila informirana niti o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema odredbi st. 2. tog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

18.Slijedom navedenog, utvrđeno je da je odredba koja je predmet tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti, u dijelu koji se odnosi na naplatu naknade za obradu kredita, ništetna sukladno odredbama čl. 81., 83. i 87. st. 1. ZZP-a. Međutim, ništetnost te odredbe ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer Ugovor može opstati i bez te odredbe sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a.

19.Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, posljedica ništetnosti predmetne ugovorne odredbe je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju te odredbe, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe dijela čl. 10. Ugovora o kreditu sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a je vratiti tužitelju iznos od 1.192,98 eura.

20.Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a, jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za odobrenje kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe što znači da zastara te tražbine još nije počela niti teći, jer tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti te odredbe (takvo stajalište zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.).

21.U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik kao trgovac je morao znati i da je odredba o naknadi za obradu kredita ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o tome od kojih se konkretnih troškova ta naknada sastoji, niti je to vidljivo iz Ugovora o kreditu. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenog plaćanja. Stopa zatezne kamate određena prema odredbi čl. 29. stavak 2. ZOO-a za odnose izvan trgovačkih ugovora jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

22.Slijedom navedenog, sud je tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim te odlučio kao u točkama I. i II. izreke ove presude.

23.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. st. 1. i članka 155. ZPP-a, a trošak tužitelja se sastoji od nagrade odvjetniku koji je odmjeren sukladno Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 91/04, 37/05, 59/07, 148/09, 142/12, 118/14, 107/15 i 138/23 dalje: OT) i to: za sastav tužbe od 23.05.2024. u iznosu od 200,00 eura (Tbr.8. t.1.OT-a), sastav podneska od 25.07.2024. u iznosu od 200,00 eura (Tbr.8. t.1.OT-a), sastav podneska od 13.02.2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr.8. t.1.OT- a), trošak ročišta od 06.03.2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr.9. t.1.OT-a), trošak ročišta od 30.04.2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr.9. t.1.OT-a), što zajedno sa PDV-om od 25% iznosi 1.250,00 eura. Tužitelju je priznat i trošak pristojbe na tužbu i presudu (35,83 eura i 71,65 eura) u iznosu od 107,48 eura, što sveukupno iznosi 1.357,48 eura te je odlučeno kao u točki III. izreke presude.

24.Tuženiku nije priznat iznos od 100,00 eura za trošak ročišta za objavu, jer taj trošak nije potreban za vođenje konkretne parnice, s obzirom da se u slučaju nedolaska uredno pozvane stranke na navedeno ročište, presuda objavljuje na e- oglasnoj ploči suda tako da stranka ima mogućnost biti upoznata sa sadržajem presude od prvog dana od kada joj teče rok za eventualno podnošenje žalbe protiv objavljene presude te mu također nije priznat trošak pribavljanje potvrde o visine naknade za obradu kredita u iznosu od 50,00 eura što, jer nije dokazao da mu je isti nastao, što sveukupno sa PDV-om od 25% iznosi 187,50 eura te je odlučeno kao u točki IV. izreke presude.

U Zagrebu 11. lipnja 2025.

SUDAC:

Beatrix Crnogorac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u 2 primjerka za Sud i po jedan za svaku protivnu stranku, u roku od 15 dana računajući od dana dostave ove presude. Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, iz čl.354. st.2. ZPP-a, i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Žalba u kojoj su izneseni razlozi zbog koji se ona ne može podnijeti bit će odbačena, kao nedopuštena (čl.467. st.1.,3.,4. i 5. ZPP-a).

Dna:

1. Tužitelju po punomoćniku uz nalog za sudsku

2. pristojbu na presudu

3. Tuženiku po punomoćniku

4. Spis u kalendar 60 dana – parnična pisarnica