Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1015/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Marka Pribisalića kao predsjednika vijeća, Lucije Lasić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i dr. sc. Lidije Vojković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ČU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Dariju Čehiću, odvjetniku iz Poreča, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-377/2024-24 od 21. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj 11. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-377/2024-24 od 21. veljače 2025.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je suđeno:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu, broj ugovora 128-50-3667184 sklopljenog dana 13. rujna 2006. godine između tužiteljice ČU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita, i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kao kreditora, gdje je ugovorena jednokratna naknada u iznosu od 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535 Zagreb, Magazinska cesta 69, da isplati tužiteljici ČU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], na ime ništetne ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi u iznosu od 3,30% (slovima tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, iznos od 399,24 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 18. rujna 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % sukladno odredbama Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. sukladno odredbama članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. sukladno članku 29. Zakona o obveznim odnosima po stopi, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do isplate, po stopi iz članka 29. stavak 2. Zakona i obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22) i prema Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" broj: 156/22), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535 Zagreb, Magazinska cesta 69, da tužiteljici ČU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], nadoknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 727,31 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, tekućom od 21. veljače 2025. pa do isplate, u roku od 15 dana."

2. Protiv te odluke žali se tuženik, pobijajući prvostupanjsku presudu u cijelosti, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - u nastavku ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači, odbije tužbeni zahtjev i tuženiku dosudi parnični trošak, a podredno da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju u granicama ovlaštenja iz članka 365. stavak 2. ZPP ovaj je sud utvrdio kako u postupku pred prvostupanjskim sudom nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a nije ostvarena ni povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11) ZPP na koju se tuženik izrijekom poziva, jer pobijana odluka nema takvih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Suprotno tvrdnji tuženika, obrazloženje pobijane presude sadrži dostatne i jasne razloge o odlučnim činjenicama.

6. Nadalje, nisu ostvarene ni relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje se tuženik izrijekom poziva u žalbi, jer, suprotno tumačenju tuženika, tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom nije došlo do takve neprimjene ili nepravilne primjene koje od odredbi ZPP koje bi bilo ili moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe članka 3. ugovora o kreditu koji su stranke sklopile 13. rujna 2006. kojom je ugovorena naknada od 3,30% od iznosa kredita, te isplatu uslijed te odredbe neosnovano plaćenog iznosa.

8. Nije sporno da su stranke sklopile predmetni ugovor o kreditu, a već iz tuženikovog odgovora na tužbu proizlazi kao nesporno i da je tužiteljica temeljem sporne ugovorne odredbe, po tvrdnji tužitelja jednokratne naknade za korištenje kredita, 18. rujna 2006. platila tuženiku utuženi iznos.

9. Prvostupanjski je sud, kako proizlazi iz obrazloženja pobijane odluke, u provedenom postupku utvrdio:

- kako je tužiteljica prilikom sklapanja ugovora o kreditu nastupala kao potrošač u smislu članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 - u nastavku ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu,

- kako je riječ o ugovornoj odredbi koja je sadržana na unaprijed formuliranom obrascu ugovora i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo,

- da tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj sporne ugovorne odredbe, niti je tužiteljici objašnjeno koji je to valjan i ekonomski opravdan razlog za plaćanje sporne naknade i zašto ta naknada ovisi o iznosu odobrenog kredita.

10. Navedena utvrđenja prvostupanjskog suda utemeljena su na pravilnoj ocjeni u postupku izvedenih dokaza, te ih tuženik žalbom nije s uspjehom doveo u sumnju, a slijedom tih utvrđenja pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev.

11. Odredbom članka 81. stavcima 1. i 2. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

12. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom članka 87. stavka 1. istog zakona i to na način da je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

13. Iako tuženik zasigurno imao određene troškove kod obrade kredita, kada isto naplaćuje u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u nominalno određenom iznosu, kao stvarni trošak, to je prema mišljenju ovog suda, sud prvog stupnja pravilno zaključio da je sporna ugovorna odredba ništetna.

14. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

15. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

16. S obzirom da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba, te postoji obveza vraćanja uplaćenog. Tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi ista mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji pregovaranja.

17. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku sklapanja obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

18. Nadalje, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020 zauzetom na sjednici od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga je pravilno prvostupanjski sud odbio prigovor zastare u odnosu na novčanu tražbinu tužiteljice po osnovi ništetne odredbe o jednokratnoj naknadi, jer je ništetnost te odredbe utvrđena tek u ovom postupku, pa zastara nije ni počela teći.

19. Slijedom navedenog, suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo i to odredbu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - u nastavku ZOO) u svezi s odredbom članka 323. ZOO kada je naložio tuženiku isplatiti tužiteljici utuženi iznos po osnovi ništetne odredbe o jednokratnoj naknadi.

20. Kako se imovina tuženika bez osnove povećala, to je tuženik dužan tužiteljici vratiti ovaj iznos zajedno s kamatom koja u skladu s člankom 1115. ZOO teče od dana stjecanja (plaćanja).

21. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju kako je on pošteni stjecatelj nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetne ugovorne odredbe, dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem naplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovorne odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije, slijedom čega tužiteljici, primjenom članka 1115. ZOO, pripada pravo na zatezne kamate od uplate, odnosno od dana kada je tuženik stekao taj iznos na temelju ništetne ugovorne odredbe. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da je odredba nepoštena podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

22. Odluka o parničnom trošku pravilno je utemeljena na odredbi članka 154. stavka 1., a, suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je prvostupanjski sud, u situaciji kada je na pripremnom ročištu od 11. rujna 2024. odlučeno saslušati tužiteljicu pred prvostupanjskim sudom, priznao tužiteljici kao potreban trošak nastao angažiranjem odvjetnika za sastav obrazloženog podneska od 12. rujna 2024. kojim predlaže da se tužiteljica sasluša pred zamoljenim sudom. U ostalom dijelu tuženik nije osporio obračun parničnog troška koji je priznat tužiteljici.

23. Slijedom svega navedenog, dakle, na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, pa je presuđeno kao u izreci.

Split, 11. lipnja 2025.

Predsjednik vijeća

Marko Pribisalić