REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg J.F.Kennedyja 11

P-1076/2024.-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu ovog suda Beatrix Crnogorac, u pravnoj stvari tužitelja: DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge, [adresa], OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Župan, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o., Zagreb, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika: ZAGREBAČKA BANKA d.d., [adresa], OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, vps: 502,57 eur, nakon glavne i javne rasprave zaključene 30 travnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s objavom 11. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu, broj: 3212002060 od dana 28. prosinca 2007., sklopljenog između tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473, kao kreditora i ŠŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, koja nosi naziv "Kamate i naknade", u dijelu koja glasi: "Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknade za usluge kreditora."

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473, da tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge sa sjedištem u [adresa], OIB: 25132169807, upisano u sudski registar pri Trgovačkom sudu u Zagrebu, MBS: 081446327, na ime plaćene naknade za obrade kreditnog zahtjeva isplati iznos od 502,57 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 01. ožujka 2008. pa do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja je od 10. siječnja 2008. propisana čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena te nadalje, od 01. kolovoza 2015. do  31.  prosinca  2022.,  po  stopi  koja  se  određuje,  za  svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih  na  razdoblje  dulje  od  godine  dana  nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem  kamatne  stope  koju  je  Europska  središnja  banka primijenila za svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna  poena,  pri  čemu  se  za  prvo  polugodište  primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična  kamatna  stopa  proizašla  iz  natječajnih  postupaka  za varijabilnu stopu, za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473, da tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge sa sjedištem u [adresa], OIB: 25132169807, upisana u sudski registar Trgovačkog suda u Zagrebu, MBS: 081446327, nadoknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.289,81 eura zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na  svoje posljednje glavne  operacije refinanciranja  ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije europske središnje banke, tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 187,50 eura.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio tužbu u kojoj navodi kako su ŠŽ s prebivalištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] (dalje u tekstu: korisnik kredita) i tuženik dana 28. prosinca 2007. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj ugovora: 3212002060 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 120.000,00 CHF (slovima: sto dvadeset tisuća švicarskih franaka) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, s rokom otplate od 30 godina.

U članku 2. Ugovora o kreditu pod nazivom "Kamate i naknade" propisano je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknade za usluge Kreditora. Korisniku kredita je dana 27. veljače 2008. naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 502,57 eur / 3.786,58 kn (prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 kn), a sve sukladno gore navedenoj odredbi članka 2. Ugovora o kreditu.

Ugovor o kreditu sklopljen je između korisnika kredita i tuženika je standardizirani (tipski) Ugovor, koji je, kao takav, unaprijed sročen i priređen od strane tuženika, a kojeg prema tome korisnik kredita može ili potpisati ili ne. S tim u vezi, odredbom članka 295. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 126/11, 78/15, 29/18, dalje u tekstu: ZOO) propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, kao što je to slučaj s Ugovorom o kreditu koji se odredbom članka 2. istog poziva na Odluku o Tarifi naknade za usluge Kreditora, a koji, nadalje, obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru.

Nadalje navodi kako Ugovor o kreditu u članku 2. sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknade za usluge Kreditora, ovdje tuženika. Pritom korisnik kredita napominje da istom, u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu o navedenoj odredbi ugovora tuženik ni na koji način nije pružio mogućnost pregovaranja, niti mu je ista predočena uz potrebno razjašnjenje značaja i smisla iste, a sve kako je predmetni ugovor već bio unaprijed pripremljen od strane tuženika. Korisnik kredita prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe, niti mu je ista bila objašnjena od strane tuženika, a što je, s obzirom na položaj istog kao potrošača i apsolutnog laika, nesporno bilo potrebno. Takvim postupanjem tuženika prouzročena je neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita.

Plaćanje predmetne naknade za obradu kreditnog zahtjeva iz čl. 1. Ugovora o kreditu u visini od 502,57 eur uzrokuje očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača budući da je tuženik nakon terećenja po osnovi predmetne naknade za obradu kreditnog zahtjeva korisniku kredita obračunavao i zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, iako je istom faktički isplatio drugi, manji iznos kredita, a koji iznos je umanjen za 502,57 eur od iznosa kredita. Navodi kako korisnik kredita je, u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, 41/14, nadalje u tekstu: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, potrošač odnosno fizička osoba koja je sklopila navedeni ugovor izvan svoje trgovačke poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti već u svrhu kupnje stana u [adresa], kao što to nedvojbeno i proizlazi iz čl. 6. Ugovora o kreditu. Slijedom navedenog, tužitelj nije imao pravnih znanja koja bi mu bila potrebna da bi mu odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva bila jasna i lako razumljiva, za razliku od tuženika koji je sklapanju predmetnog ugovora pristupio u okviru svoje djelatnosti. Korisnik kredita je kao fizička osoba koja je Ugovor o kreditu sklapala i kao potrošač, a u odnosu na tuženika kao banku koji postupa u okviru svoje profesionalne djelatnosti, nesporno bio u podređenom, slabijem položaju, kako u pogledu pregovaračke moći, tako i zbog činjenice da ne posjeduje pravna ili financijska znanja potrebna za razumijevanje navedene odredbe ugovora o kreditu.

Uzimajući u obzir sve navedeno, smatra kako je ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva je nepoštena ugovorna odredba te je stoga ista, sukladno čl. 102. st. 1. ZZP/07, ništetna.

U tom smislu, odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5 travnja 1993. (nadalje u tekstu: Direktiva) također je propisano da e ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora. Obzirom da se o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu, a sadržanoj u samom Ugovoru o kreditu koji je već prethodno bio pripremljen od strane tuženika, po prirodi stvari nije moglo pojedinačno pregovarati znači da je ista odredba ništetna. Nesporno je da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva, koju je korisnik kredita platio 27. veljače 2008. u iznosu od 502,57 eur / 3.786,58 kn (prema fiksnom tečaju konverzije 1 eur = 7.53450 kn) prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno korisnika kredita, a iz kojeg razloga je, sukladno čl. 102. st. 1. ZZP/07, sve u smislu odredbe čl. 96. st. 1. i 2. ZZP/07, riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi.

Odredbom članka 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje u tekstu: ZOO) propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade o obradi kreditnog zahtjeva u iznosu od 502,57 eura.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako je Odredbom čl. 2. st. 6. ugovor o kreditu propisano je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s odlukom o Tarifi naknade za usluge Kreditora. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se prethodno navedena ugovorna odredba imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom. Tuženik nadalje ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja. Smatra kako tražbina koju tužitelj potražuje ovom tužbom nije mogla biti predmetnom prijenosa između tužitelja i korisnika kredita. Prava koja bi eventualno proizlazila iz potrošačkog ugovora, u ovom konkretnom slučaju iz Ugovora o kreditu sklopljenog između korisnika kredita i tuženika su strogo osobne naravi koja pripadaju potrošačima (korisniku kredita) osobno te stoga nisu prenosiva, dok je tužitelj istovremeno pravna osoba, trgovačko društvo registrirano za naplatu potraživanja te stoga nije niti može biti potrošač u smislu članka 3. stavka 1. ZZP/07, odnosno u smislu članka 5. stavak 1. ZZP/14. Odredbom članka 80. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO) određeno je da vjerovnik ne može ustupiti onu tražbinu čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Smatra kako svaka eventualna tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu predstavlja njegovu strogo osobnu tražbinu koja je vezana i za njegovo strogo osobno svojstvo potrošača. Tuženik ističe kako promjena u osobi vjerovnika (u ovom slučaju potrošača) utječe na identitet tražbine jer je upravo osoba vjerovnika (potrošača) utjecala na određivanje sadržaja ili kvalitete tražbine pri sklapanju ugovora iz kojeg tražbina potječe. Naime, tuženik je kao kreditor sklopio predmetni Ugovor o kreditu s korisnikom kredita, i to na temelju osobnog zahtjeva korisnika kredita kao klijenta tuženika. Tuženik je prilikom odobravanja predmetnog Ugovora o kreditu sukladno prisilnim zakonskim propisima morao provjeriti brojne činjenice u odnosu na korisnika kredita te je tuženik u kreditni odnos ušao na temelju zahtjeva korisnika kredita i s ciljem odobravanja predmetnog kredita upravo korisniku kredita. Odredba o zaštiti potrošača je uvijek i isključivo zaštita potrošača (fizičke osobe) kao slabije ugovorne strane u odnosu na poduzetnika (pravnu osobu) kao jače ugovorne strane.

Prema mišljenju tuženika odredbu članka 80. ZOO-a treba tumačiti na način da joj se protivi prijenos potrošačkih prava koja su po svojoj prirodi osobne naravi odnosno koja se po svojoj naravi protiv prenošenju na drugoga, te stoga tuženik predlaže odbaciti predmetnu tužbu zbog nedostatka aktivne legitimacije tužitelja. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je korisnik kredita potrošača niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati status potrošača korisnika kredita te predložiti dokaze na kojima temelji taj status potrošača. Tuženik ističe kako je odredba kojom se ugovara obveza korisnika kredita za plaćanjem naknade i troškova jasna, lako uočljiva i razumljiva. Navodi kako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade (tek je naknadnim izmjenama potrošačkih propisa 2013. godine definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, koje odredbe se međutim ne primjenjuje na potrošačke ugovore prije njegova stupanja na snagu tih zakonskih propisa). Zakonodavac niti je ograničavao mogućnost naplate naknade za obradu kredita, niti je to omogućavao pod određenim uvjetima niti je bio propisan određeni maksimalni iznos naknade koji se može naplatiti.

Ističe kako je Zakonodavac tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 101/2017 od 12. listopada 2017.) propisao, da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 101/2017 od 12. listopada 2017.). Smatra kako temeljem svega navedenoga ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom.

3. Sud je izvršio uvid u dokumentaciju sadržanu u spisu te je izveden dokaz saslušanjem svjedokinje korisnika kredita ŠŽ.

4.Ocjenom izvedenih dokaza te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

5.Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu od 28.12.2007. broj : 3212002060 (list 21. do 27. spisa) u dijelu koji se odnosi na naplatu naknade za obradu kredita i isplatu iznosa od 502,57 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

6.U ovom postupku među strankama nije sporno da su tuženik i ŠŽ sklopili Ugovor o namjenskom kreditu od 28.12.2007. broj: 3212002060.

7.U ovom postupku sporna je aktivna legitimacija. Sporno je može li se potraživanje iz ovog predmeta korisnice kredita prenositi na tužitelja, odnosno radi li se o tražbini strogo osobne naravi. Tuženik je istaknuo i prigovor zastare.

8.Iz Ugovora o o namjenskom kreditu od 28.12.2007. broj: 3212002060 (list 21. do 27. spisa) proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru, jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Čl. 6. Ugovora o kreditu određeno je da je namjena kredita kupnja stana u [adresa] i 33/A, jedinstveni stambeni objekt sagrađen na kat. čestici [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] upisan u zk. ul. br. [broj ZK uloška], [broj poduloška], kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu. Niti iz jednog dokaza ne proizlazi da bi korisnik kredita bio obrtnik ili trgovac, odnosno da bi taj stan bio korišten u bilo kakve poslovne svrhe.

9.Iz iskaza svjedokinje ŠŽ proizlazi da se radilo o stambenom kreditu za prvu nekretninu . Prema tome, radilo se o korištenju nekretnine za osobne potrebe, a ne za poslovne potrebe. Svjedokinja je također navela da nije bila upoznata od strane banke ovdje tuženika sa ulaznom naknadom te da joj nije dana mogućnost pregovaranja o sadržaju ugovornih odredbi. Navodi kako se radilo o tipskom ugovoru., Ne zna kako joj je ta naknada naplaćena i što uopće obuhvaća navedena naknada. Sud je prihvatio iskaz svjedokinje ŠŽ, jer je logičan i uvjerljiv te u skladu s Ugovorom o kreditu koji je sadržan u spisu, a iz niti jednog dokaza ne proizlazi da je ŠŽ kredit ili predmetnu nekretninu koristila u bilo kakve poslovne svrhe.

10.Člankom 1. Ugovora o kreditu ugovoreno je da tuženik odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kreditu u kunskoj protuvrijednosti od 120.000,00 CHF.

11.Uvidom u Ugovor o kreditu sud je utvrdio da je u čl. 2. Ugovora o kreditu uz ostalo ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, čime je obuhvaćena i naknada za obradu kredita.

12.Uvidom u Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesiji) ( list 29. do 33. spisa) je utvrđeno da su ŠŽ i tužitelj sklopili taj Ugovor 8. lipnja 2023. kojim je ugovoreno da ŠŽ ustupa tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između ŠŽ i tuženika, i to tražbinu s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute , kamata i svih plaćenih naknada.

13.Tražbina iz Ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u Ugovoru o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu. Takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva, jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi s obzirom na to da među strankama nije sporno, a navedeno proizlazi i iz dokumentacije sadržane u spisu (potvrda tuženika o uplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva - list 18. spisa) da je tuženik naknadu za obradu kredita u iznosu od 502,57 eura naplatio od korisnika kredita dana 27. veljače 2008. godine.

14.Odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18 – dalje: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Tražbina koje je predmet Ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno čl. 3. ZZP-a, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koje je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.

15.Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu. Tužitelj ima pravo tražiti isplatu temeljem potraživanja svoga prednika budući da se ne radi o tražbini strogo osobne naravi. Ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženiku koja je imao i vjerovnik ŠŽ. Stoga, tužitelj je aktivno legitimiran za ostvarenje svoga tužbenog zahtjeva.

16.Prema utvrđenju ovoga suda, u ovom se slučaju ne radi o ustupanju tražbine iz Ugovora o kreditu, već o ustupanju tražbine po osnovi stjecanja bez osnove jer je korisnik kredita isplatio banci iznos na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu. Tražbina povrata tako plaćenih iznosa sadržajno predstavlja tražbinu po osnovi stjecanja bez osnove, jer se ništetna odredba ugovora smatra kao da nije niti ugovorena.

17.Korisnica kredita svjedokinja ŠŽ iskazala je da nije imala nikakvu mogućnost utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, što znači niti na odredbu čije utvrđenje ništetnosti je predmet tužbenog zahtjeva. Iz navedenog iskaza kao niti iz bilo kojeg drugog dokaza u spisu ne proizlazi da se o predmetnoj odredbi pojedinačno pregovaralo ili da bi korisnik kredita imao bilo kakvu mogućnost utjecati na sadržaj te odredbe. Predmetni Ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je sastavio tuženik. Korisnica kredita iz ugovorne odredbe čl. 2. Ugovora nije mogla zaključiti koji je iznos troškova jednokratne obrade kredita, niti je o tome bila informirana od strane djelatnika banke, a nije bila informirana niti o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema odredbi st. 2. tog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

18.Slijedom navedenog, utvrđeno je da je odredba koja je predmet tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti, u dijelu koji se odnosi na naplatu naknade za obradu kredita, ništetna sukladno odredbama čl. 81., 83. i 87. st. 1. ZZP-a. Međutim, ništetnost te odredbe ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer Ugovor može opstati i bez te odredbe sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a.

19.Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, posljedica ništetnosti predmetne ugovorne odredbe je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju te odredbe, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe dijela čl. 2. Ugovora o kreditu sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a je vratiti tužitelju iznos od 502,57 eura.

20.Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a, jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za odobrenje kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe što znači da zastara te tražbine još nije počela niti teći, jer tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti te odredbe (takvo stajalište zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.).

21.U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik kao trgovac je morao znati i da je odredba o naknadi za obradu kredita ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o tome od kojih se konkretnih troškova ta naknada sastoji, niti je to vidljivo iz Ugovora o kreditu. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenog plaćanja. Stopa zatezne kamate određena prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a za odnose izvan trgovačkih ugovora jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

22.Slijedom navedenog, sud je tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim te odlučio kao u točkama I. i II. izreke ove presude.

23.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. st. 1. i članka 155. ZPP-a, a trošak tužitelja se sastoji od nagrade odvjetniku koji je odmjeren sukladno Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 91/04, 37/05, 59/07, 148/09, 142/12, 118/14, 107/15 i 138/23 dalje: OT) i to: za sastav tužbe od 16.05.2024. u iznosu od 200,00 eura (Tbr.8.t.1.OT-a), sastav podneska od 12.07.2024. u iznosu od 200,00 eura (Tbr.8.t.1.OT-a), sastav podneska od 13.02.2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr.8.t.1.OT-a), trošak ročišta od 06.03.2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr.9.t.1.OT-a), trošak ročišta od 30.04.2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr.9.t.1.OT-a), što zajedno sa PDV-om od 25% iznosi 1.250,00 eura. Tužitelju je priznat i trošak pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od 39,81 eura, što sveukupno iznosi 1.289,81 eura te je odlučeno kao u točki III. izreke presude.

24.Tuženiku nije priznat iznos od 100,00 eura za trošak ročišta za objavu, jer taj trošak nije potreban za vođenje konkretne parnice, s obzirom da se u slučaju nedolaska uredno pozvane stranke na navedeno ročište, presuda objavljuje na e- oglasnoj ploči suda tako da stranka ima mogućnost biti upoznata sa sadržajem presude od prvog dana od kada joj teče rok za eventualno podnošenje žalbe protiv objavljene presude te mu također nije priznat trošak pribavljanje potvrde o visini naknade za obradu kredita u iznosu od 50,00 eura, jer nije dokazao da mu je isti nastao što sveukupno sa PDV-om od 25% iznosi 187,50 eura te je odlučeno kao u točki IV. izreke presude.

U Zagrebu 11. lipnja 2025.

SUDAC:

Beatrix Crnogorac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u 2 primjerka za Sud i po jedan za svaku protivnu stranku, u roku od 15 dana računajući od dana dostave ove presude. Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, iz čl.354. st.2. ZPP-a, i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Žalba u kojoj su izneseni razlozi zbog koji se ona ne može podnijeti bit će odbačena, kao nedopuštena (čl.467. st.1.,3.,4. i 5. ZPP-a).

Dna:

1. Tužitelju po punomoćniku uz nalog za

sudsku pristojbu za presudu

2. Tuženiku po punomoćniku

3. Spis u kalendar 60 dana – parnična pisarnica