Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1668/2021-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja RĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Krunoslavu Štenglu, odvjetniku u Zagrebu, protiv I. tuženika AĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i II. tuženice FĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćniku Željku Albinu, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3330/15 od 20. svibnja 2021.,u sjednici vijeća održanoj 11. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba I tuženika AĆ i II tuženice FĆ kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3330/15 od 20. svibnja 2021.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je I. tuženiku da plati tužitelju iznos od 41.298,50 kn sa zateznim kamatama po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

2. U točki II. izreke naloženo je II tuženici da plati tužitelju iznos od 41.298,50 kn sa zateznim kamatama po stopi s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

3. U točki III. izreke naloženo je tuženicima solidarno naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 17.401,00 kn zajedno sa zateznim kamatama kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

4. U točki IV izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

5. Protiv te presude žale se tuženici zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava

6. Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje ZPP) nalaze u tome što presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati i to izreka presude je nerazumljiva, proturječi razlozima presude, odnosno presuda uopće nema razloga. Tuženici ustraju kod prigovora zastare. Tvrde da je tužitelj saznao za štetu i osobu koja je štetu počinila 15. rujna 2006. kao dana kada je sve ostale dionice radnika Diokia d.d. prodao. Navedeno proizlazi iz činjenice da tužitelj potražuje izmaklu dobit za vrijednost dionica koju su one imale na dan 15. rujna 2006. što znači da je tužitelj upravo tada saznao za štetu i osobu koja je štetu učinila. S druge strane da je nelogično da tužitelj ustraje kod naplate tako utvrđene vrijednosti dionica a tvrdi da je saznao za štetu 2014. Ukazuju na iskaz tužitelja i tuženika IĆ iz kojeg proizlazi da je tužitelj 2006. zatražio od tuženika da prenesu dionice.

7. Osim toga da tužitelj nije iskoristio pravnu mogućnost da temeljem presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-2045/09 od 14. siječnja 2014., a koja predstavlja ovršnu ispravu izvrši prijenos dionica. Navode da činjenica da je nad tuženikom otvoren stečajni postupak i da su dionice rješenjem Zagrebačke burze od 7. siječnja 2014. delistirane s burze nije odlučno za nastanak štete jer dionice u tom trenutku još uvijek postoje i mogu se dalje otuđivati, što ne znači da je vrijednost dionica 0,00 kn. Navode da tužitelj unatoč otvaranju stečajnog postupka, kao imatelj dionica mogao imati određeni postotak učešća u stečajnoj masi slijedom čega bi mu se isplatila određena vrijednost nakon prodaje u stečajnom postupku.

8. Slijedom navedenog tuženici navode da tužitelj nema nikakvu pravnu osnovu od tuženika tražiti naknadu štete s osnove izmakle dobiti. Prvenstveno iz razloga što nije iskoristio pravnu mogućnost da svoju eventualnu štetu barem pokuša ostvariti pravomoćnom i ovršnom presudom, a dodatno iz razloga što i da je pokušao preknjižiti predmetne dionice, tijekom postupka nije utvrđena visina takve štete odnosno da li bi u tom trenutku tužitelj imao potraživanje od tuženika ili moguće čak i obrnuto.

9. Navode da je sud pogrešno utvrdio tržišnu vrijednost predmetnih dionica, odnosno visinu tužbenog zahtjeva. Navedeno iz razloga što provedeno financijsko vještačenje nije relevantno za utvrđenje tržišne vrijednosti predmetnih dionica. Istom vještačenju su tuženici prigovorili s više osnova, koji prigovori tijekom postupka nisu otklonjeni. Tako su tuženici prigovorili da nije točno da predmetne dionice u trenutku ovršnosti prethodno navedene presude nisu imale nikakvu tržišnu vrijednost uz obrazloženje da iako su dionice delistirane sa burze, istima se i dalje može trgovati, kako je to detaljno izloženo. Navode da je sud prepustio cijeniti činjenice da se predmetnim vještačenjem ustrajalo na utvrđenju tržišne vrijednosti dionica u trenutku ovršnosti prvostupanjske presude, dok je tužitelj u ovoj pravnoj stvari sasvim kontradiktorno navedenim utvrđenjima ustrajao kod naplate potraživanja naknade štete s osnove iznosa od 273,50 kn po dionici po kojem iznosu su dionice prodane 15. rujna 2006. a koja vrijednost nije utvrđena tijekom postupka. Navode da je unatoč prigovorima tuženika, a s obzirom na dopis Središnjeg klirinškog depozitnog društva (SKDD) od 20. rujna 2017. iz kojeg je razvidno da nema podataka o cijeni po kojoj je tužitelj otuđivao dionice, prvostupanjski sud izvršio uvid u predmet Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-627/07 te izveo zaključak da je cijena dionica na dan 15. rujna 2006. iznosila 273,50 kn. Tvrde da navodi iz obrazloženja pobijane presude nisu točni jer tuženici nisu priznali činjenice iz prethodno citiranog spisa kako je to izričito navedeno na raspravi od 1. ožujka 2018. Stoga, nije točno da su tuženici u podnesku od 1. lipnja 2016. ustvrdili činjenice iz iste presude. U prilog tome tuženici navode da 1. lipnja 2016. uopće nisu uputili podnesak niti sudu niti tužitelju.

10. Navode da se sud u obrazloženju pobijane presude opće nije očitovao na prigovor tuženika da predmetne dionice ne sadrže serijske brojeve, te da ih iz tog razloga nije moguće međusobno razlikovati od nematerijaliziranog vrijednosnog papira iste vrste, roda i oznake. Isto tako, navode kako iz dopisa SKDD proizlazi da se s dionicama iste vrste, roda i oznake trgovalo do čak 2010. U odnosu na dionice s kojim se trgovalo ne može se uopće utvrditi o kojim dionicama je riječ, odnosno koje su točno dionice radnika Diokia d.d. prodane 15. rujna 2006., da li je dionice tužitelj predao 15. rujna 2006. ili kasnije. S tim u vezi navode da tužitelj na visinu nije predložio niti jedan dokaz. Pozivanje na druge pravne postupke u ovom predmetu nije relevantno a sve s obzirom da su tuženici u ovom postupku izričito osporili cijenu koju ističe tužitelj.

11. Predlažu pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Traže trošak sastava žalbe prema troškovniku specificiranom u žalbi.

12. Odgovor na žalbu nije podnesen.

13. Žalba nije osnovana.

14. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP) na koju sadržajno ukazuje žalba, time što u postupku pred prvostupanjskim sudom nije saslušan vještak.

15. Naime, sukladno odredbi čl. 260. ZPP-a sud će odrediti hoće li vještak iznijeti svoj nalaz i mišljenje samo usmeno na raspravi ili će ih podnijeti i pismeno prije rasprave. Sud će odrediti rok za pismeno podnošenje nalaza i mišljenja koji ne može biti duže od 60 dana (stavak 1.). Vještak uvijek mora obrazložiti svoje mišljenje (stavak 2.). Sud će dostaviti strankama pismeni nalaz i mišljenje najkasnije u roku od 15 dana prije ročišta na kojem će se o njima raspravljati (stavak 3.).

16. U konkretnom slučaju, iz spisa proizlazi da su tuženici u podnesku od 8. ožujka 2019. (list 161-162 spisa) prigovorili nalazu i mišljenju vještaka navodeći kako iz vještačenja ni na koji način ne proizlazi kako je vještak utvrdio cijenu od 0,00 kn. Također, tuženici u tom dopisu predlažu da se pozove vještaka na dopunu nalaza i mišljenja te razjašnjenje u odnosu na predmetna utvrđenja. Također proizlazi da su tuženici na ročištu od 8. studenog 2019. (list 166 spisa) naveli da ostaju kod odgovora na tužbu i svih dotadašnjih navoda, kao i prigovora na nalaz i mišljenje vještaka, međutim ne predlažu njegovo usmeno saslušanje, već predlažu da im se dodjeli rok radi konzultacije sa strankama da li ostaju kod prijedloga za dopunu nalaza i mišljenja vještaka, kako je predloženo u podnesku od 8. ožujka 2019. Sukladno tom prijedlogu tuženika sud je istima dodijelio rok od 8 dana radi očitovanja. Proizlazi i to da su tuženici na ročištu od 3. ožujka 2020. (list 167 – 170 spisa) predložili s obzirom na iskaze stranaka da se tuženicima dodijeli rok od 8 dana, radi navođenja daljnjih dokaznih prijedloga odnosno očitovanja na nalaz i mišljenje vještaka odnosno da li ostaju kod prijedloga za saslušanje ili dopunu nalaza i mišljenja vještaka, a kako je to predloženo u podnesku od 8. ožujka 2019. Taj prijedlog sud je odbio, a tuženici su nakon toga naveli da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga i da predlažu zaključenje glavne rasprave. Slijedom navedenog prvostupanjski sud je postupio sukladno citiranim odredbama, te je omogućio tuženicima da predlože saslušanje vještaka ili dopunu nalaza i mišljenja što tuženici nisu učinili ne samo u dodijeljenom im roku od osam dana, nego ni u daljnjem roku od godinu dana. Stoga sud prvog stupnja odbijanjem ponovnog prijedloga tuženika na ročištu od 3. ožujka 2020. nije tuženicima onemogućio raspravljanje.

17. Nije počinjena ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZZP-a budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne može ispitati, razlozi pobijane presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između izreke i obrazloženja pobijane presude, odnosno isprava koje se nalaze u spisu. Također, ovaj sud ocjenjuje da su u obrazloženju pobijane prvostupanjske presude navedeni razlozi o odlučnim činjenicama a koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju.

18. Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke druge od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

19. Predmet spora je zahtjev tužitelja, da mu I. -tuženik i II.-tuženica isplate iznos od 41.298,50 kn svaki s osnove naknade štete (izmakle koristi) zbog neizvršenja obveze preknjižbe dionica na tužiteljev račun preuzete temeljem ugovora o kupoprodaji dionica sklopljenog između stranaka u listopadu 2005.

20. U provedenom postupku je utvrđeno:

-da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-628/07 od 29. siječnja 2009., preinačene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2045/09 od 14. siječnja 2014., utvrđeno da je tužitelj temeljem ugovora o kupoprodaji vrijednosnih papira sklopljenog u listopadu 2005. između tužitelja kao kupca i tuženika kao prodavatelja, po kojem ugovoru su tuženici prodali, a tužitelj od svakog od tuženika kupio po 151 kom redovnih dionica društva Dioki d.d., koje dionice su evidentirane pri Središnjoj depozitnoj agenciji pod oznakom DIOK-R-A na ime tuženika, postao vlasnik tih dionica (151 + 151), pa su tuženici dužni to priznati i tužitelju izdati ispravu podobnu za preknjižbu navedenih dionica na račun tužitelja pri Središnjoj depozitnoj agenciji,

-da iz dopisa SKDD-a od 20. rujna 2017. kojim su dostavljene stavke knjiženja s vrijednosnim papirom oznake DIOK-R-A u razdoblju od 14. prosinca 2005. do izrade tog dopisa, proizlazi da je tužitelj 1. rujna 2006. izvršio registraciju 755 dionica oznake DIOK-R-A stečenih od SĆ, TĆ, ČĆ, ĐĆ i UĆ s ovlaštenim brokerskim društvom Croba vrijednosnice d.o.o. i putem istog otuđivao predmetne dionice po cijeni o kojoj SKDD nema podatke,

- da je financijsko vještačenje po vještacima iz Ručević vještačenja d.o.o., utvrđeno da je tužitelj dionice kupljene i preknjižene od SĆ, TĆ, ČĆ, ĐĆ i UĆ (ostalih radnika Dioki d.d.) prodao 15. rujna 2006. i da nakon te prodaje na tužiteljevom računu od SKDD više nije bilo evidentiranih dionica izdavatelja DIOKI d.d. sve do prve sljedeće transakcije 27. listopada 2006., da dionice društva DIOKI d.d. na dan ovršnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu Pž-2045/09 od 28. svibnja 2014. nisu imale nikakvu tržišnu vrijednost,

-da su tuženici prigovorili nalazu i mišljenju vještaka jer nematerijalizirani vrijednosni papiri ne sadrže serijske brojeve i nije ih moguće međusobno razlikovati, a iz izvatka iz SKDD-a proizlazi da je tužitelj u 2006. stekao još 1810 dionica koje je otuđivao sve do 2010.,

- da su tuženici također prigovorili i utvrđenoj cijeni dionice u trenutku ovršnosti presude smatrajući da se istima, bez obzira što su delistirane sa burze, i dalje može trgovati,

- da tuženici iako su imali prigovore na nalaz i mišljenje vještaka, na ročištu održanom 8. studenog 2019. naveli su da ne predlažu usmeno saslušanje vještaka te zatražili rok radi očitovanja da li ostaju kod prijedloga za dopunu nalaza i mišljenja vještaka, za što im je dodijeljen rok od 8 dana za očitovanje,. međutim tuženici nisu postupili sukladno raspravnom rješenju već su ponovno na ročištu od 3. ožujka 2020. zatražili rok za očitovanje da li ostaju kod prijedloga za dopunu nalaza i mišljenja vještaka, koji prijedlog je odbijen jer se tuženik od zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka 5. rujna 2019. u više navrata a s obzirom na svoje prigovore mogao izjasniti da li predlaže dopunu nalaza i mišljenja, što nije učinio čak niti na ročištu 3. ožujka 2020. kada je glavna rasprava zaključena, pa se smatra da je takav prijedlog tuženika i njegova neodlučnost usmjerena na odugovlačenje postupka,

-da su kao dokaz da su dionice DIOK-R-A u trenutku ovršnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu imale tržišnu vrijednost tuženici uz podnesak od 8. ožujka 2019. priložili izlist sa Zagrebačke burze d.d. koji prikazuje zadnju cijenu dionica DIOK- R-A od 2,07 kn i podatke o trgovanju s datumom 4. travnja 2014., međutim, dionice su delistirane sa Zagrebačke burze d.d. s datumom 7. travnja 2014., pa stoga sud prvog stupnja navedeno ne uzima kao dokaz da su dionice na dan ovršnosti predmetne presude Trgovačkog suda imale vrijednost,

- da prigovor tuženika kako nije moguće utvrditi dan 15. rujna 2006. kao trenutak kada je nesumnjivo postojala namjera tužitelja da proda sve dionice tuženika jer iz "obavijesti o stanju i promjenama na računu za period od 1. siječnja 2006. do 1. siječnja 2009." proizlazi da je tužitelj 5. lipnja 2006. kupnjom od ostalih radnika društva Dioki d.d. stekao 5 paketa po 151 dionicu, ukupno 755 dionica, a da je prijenosom na skrbnički račun radi prodaje na burzi 20. prosinca 2006. prenio i prodao samo dio tih dionica, nije prihvaćen,

-da je vještak je u svom nalazu i mišljenju decidirano iskazao da iz izvadaka iz analitičkog knjigovodstva SKDD-a proizlazi da je s datumom 17. svibnja 2006. u korist tužiteljevog računa evidentirano stjecanje po 151 kom redovnih dionica DIOK-R-A od 5 radnika Dioki d.d., odnosno ukupno 755 dionica, te da je s danom 1. rujna 2006. evidentiran prijenos svih 755 dionica na brokersko društvo Croba vrijednosnice d.o.o., a da je s danom 15. rujna 2006. evidentirana konačna prodaja svih 755 dionica DIOK- R-A, sve do prve sljedeće transakcije 27. listopada 2006. , pa sud iz navedenog utvrđuje nesumnjivu namjeru prodaje dionica tuženika da su iste tužitelju bile pravodobno prenesene, obzirom je tužitelj sve ostale dionice stečene od radnika Dioki d.d. prodao 15. rujna 2006.,

-da iskaz I. tuženika AĆ nije cijenjen kao vjerodostojan jer isti najprije navodi da nikada od tužitelja nije primio nikakve novce, da nije rekao supruzi da dogovori u njegovo ime prodaju dionica tužitelju te da je paket od 151 dionice kupio za sebe, a potom navodi da je ipak primio od tužitelja iznos od 4.980,49 kn naveden u dopisu od 12. ožujka 2014., te da je na savjet odvjetnika odbio izvršiti prijenos dionica tužitelju 2006.,

-da je II. tuženica FĆ u svom iskazu navela da je dogovorila s tužiteljem u svoje i suprugovo ime otkup dionica u paketu od 151 dionice u iznosu od po 3.000,00 kn, koji iznos su primili od tužitelja, no da su, nakon što su dionice izlistane na burzi, shvatili da je cijena dionica bila višestruko veća te da su dovedeni u zabludu zbog čega su htjeli vratiti tužitelju zaprimljeni iznos od 6.000,00 kn, no da tužitelj to nije htio,

-da iz iskaza tuženika nesporno proizlazi da su isti odbili izvršiti prijenos dionica na tužiteljev račun 2006., iako su od njega primili dio ugovorene kupoprodajne cijene,

-da je iskaz tužitelja cijenjen kao uvjerljiv i istinit, jer su tuženici i tužitelj u pretežitom dijelu istovjetno iskazivali u pogledu pojedinosti koje se tiču sklapanja ugovora i njegovog neispunjenja od strane tuženika.

21. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja zaključuje da je tužitelj kupio od I. tuženika i od II. tuženice paket od 151 dionice, te da je ostale dionice koje je stekao od radnika Dioki d.d. prodao dana 15. rujna 2006. S obzirom da je SKDD u dopisu od 20. rujna 2017. navela da nema podatke o cijeni po kojoj je tužitelj otuđivao dionice DIOK-R-A te da je tužitelj iskazao da brokersko društvo Croba Vrijednosnice d.o.o. također nema navedene podatke jer je isto brisano iz sudskog registra, uvidom u spis Trgovačkog suda u Zagrebu P-628/07, u kojem prileži pregled cijena vrijednosnica DIOK-R-A Zagrebačke burze d.d. od 30. studenog 2005. do 29. studenog 2007., utvrđuje da je cijena dionica na dan 15. rujna 2006. iznosila 273,50 kn. S tim u vezi navodi da su tuženici na ročištu održanom 15. siječnja 2009. u navedenom postupku, na kojem je bio prisutan i ovdje II. tuženik, učinili nespornim da je tužitelj 15. rujna 2006. prodao dionice po cijeni od 273,50 kn po komadu. Također navodi da su tuženici protivili se korištenju podataka iz priklopljenog spisa, međutim smatra da time nije vezan, a isti su i sami u podnesku od 1. lipnja 2016. ustvrdili da činjenice iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-628/07 nisu sporne, a upravo su ovdje tuženici u tom postupku učinili nespornim cijenu prodanih dionica. Stoga, sud, iako nije vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda, visinu cijene dionice utvrđuje na temelju pregleda cijena vrijednosnica DIOK-R-A Zagrebačke burze d.d. na dan 15. rujna 2006. i temeljem činjenice da su takvu cijenu tuženici učinili nespornom, kao i temeljem iskaza tužitelja koji je naveo da je sve dionice koje je kupio prodao po cijeni od 273,50 kn.

22. Budući da je tužitelj od I. tuženika i II. tuženice stekao paket od po 151 dionice, te da je visina cijene dionice utvrđena u iznosu od 273,50 kn, tužitelju je u odnosu na I. tuženika nastala šteta u iznosu od 41.298,50 kn (273,50 x 151), te u odnosu na II. tuženicu također u iznosu od 41.298,50 kn (273,50 x 151).

23. U odnosu na prigovor zastare sud prvog stupnja navodi da je tužitelj za štetu saznao dana 7. siječnja 2014. kada je Zagrebačka burza d.d. donijela rješenje o prestanku uvrštenja dionica DIOKI d.d. na tržište Zagrebačke burze d.d., a ne dana 15. rujna 2006. kada je tužitelj namjeravao prodati dionice jer je u konkretnom slučaju šteta za tužitelja u vidu izmakle koristi nastala u trenutku kada su dionice izvrštene sa burze jer ih od tog trenutka više nije mogao prodati i ostvariti dobit, što ne bi bio slučaj da su tuženici pravodobno izvršili svoju ugovornu obvezu i prenijeli dionice na račun tužitelja. Stoga zastarni rok sukladno citiranoj odredbi čl. 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22 - dalje ZOO) teče od 7. siječnja 2014., a tužitelj je tužbu podnio sudu dana 4. veljače 2015., dakle prije isteka trogodišnjeg roka zastare.

24. Na utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo, a koje žalbenim navodima nije dovedeno u pitanje.

25. Naime, odredbom čl. 376. st. 1. ZOO-a ugovorom o kupoprodaji prodavatelj se obvezuje predati kupcu stvar u vlasništvo, a kupac se obvezuje platiti mu cijenu. Sklapanjem tog posla prodavatelj se obvezuje da stvar koju prodaje preda kupcu tako da kupac stekne pravo raspolaganja, odnosno pravo vlasništva. Tuženici su na temelju usmenog ugovora o kupoprodaji iz listopada 2005. prodali tužitelju svaki po 151 dionicu DIOKI d.d., a što je utvrđeno pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-628/2007 od 29. siječnja 2009. djelomično preinačenom presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-2045/09 od 14. siječnja 2014. Naime, tom presudom je utvrđeno da je tužitelj temeljem ugovora o kupoprodaji vrijednosnih papira sklopljenog u listopadu 2005. između tužitelja kao kupca i V tuženika AĆ kao prodavatelja kupio 151 redovnu dionicu društva DIOKI d.d. nominalne vrijednosti 500,00 kn po komadu koje dionice su evidentirane pri Središnjoj depozitarnoj agenciji pod oznakom DIOK-R-A na ime AĆ, i time postao vlasnikom 151 kom predmetnih dionica, što je V tuženik dužan priznati te izdati valjanu tabularnu ispravu podobnu za preknjižbu navedenih dionica na račun tužitelja broj 527628 pri Središnjoj depozitnoj agenciji, jer će u protivnom tu ispravu zamijeniti presuda (točka VI izreke). Istom presudom, također je utvrđeno da je tužitelj RĆ temeljem ugovora o kupoprodaji vrijednosnih papira sklopljenog u listopadu 2005. između tužitelja kao kupca i VI tuženice FĆ kao prodavateljice, kupio 151 kom redovnih dionica društva DIOKI d.d. Zagreb nominalne vrijednosti 500,00 kn po komadu koje dionice su evidentirane pri Središnjoj depozitnoj agenciji pod oznakom DIOK-R-A na VI tuženicu FĆ, i time postao vlasnikom 151 komada predmetnih dionica što je VI tuženica dužna priznati tužitelju te izdati valjanu tabularnu ispravu podobnu za preknjižbu navedenih dionica na račun tužitelja broj 5276268 pri Središnjoj depozitnoj agenciji jer će u protivnom takvu ispravu zamijeniti presuda, u roku od 15 dana (točka VIII izreke). Tuženici su time što su odbili izdati tuženiku valjanju ispravu za preknjižbu navedenih dionica na račun tužitelja, povrijedili svoju ugovornu obvezu.

26. Prema odredbi čl. 342. st. 2. ZOO-a kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati i popravljanje štete koju je zbog njega pretrpio. S obzirom da tuženici u konkretnom slučaju nisu preknjižili u smislu odredbe čl. 376. st. 1. ZOO-a predmetne dionice tužitelju, odgovorni su tužitelju za štetu.

27. Prema odredbi čl. 230. st. 3. ZOO-a tražbina naknade štete nastale povredom ugovorne obveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastaru te obveze.

28. U smislu odredbe čl. 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

29. Tuženici prema tužitelju nisu ispunili obvezu predaje dionica, odnosno nisu ispunili obvezu izdavanja isprave radi preknjižbe 151 dionice svakog od tuženika na ime tužitelja. Zastara ispunjenja te obveze počela je teći odmah nakon sklapanja kupoprodajnog ugovora ( listopad 2005. ) no zastarijevanje te obveze u konkretnom slučaju je prekinuto podizanjem tužbe tužitelja protiv tuženika radi izdavanja isprave u parnici vođenoj kod Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-628/07 (čl. 241. ZOO), dana 4. svibnja 2006. Presuda donesena u toj parnici je pravomoćna 14. siječnja 2014., a ovršna 28. svibnja 2014. Prema odredbi čl. 233. st. 2. ZOO-a sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela, odnosno javnobilježničkog akta zastarijevaju za deset godina pa i one za koje je inače predviđen kraći rok zastare.

30. U konkretnom slučaju nije nastupila zastara potraživanja tužitelja za naknadu štete, jer tužitelj je tek pravomoćnošću presude poslovni broj P-628/07 od 29. siječnja 2009. (14. siječnja 2014.) stekao mogućnost da dionice preknjiži na svoje ime, a tužba u ovom predmetu je podnesena 4. veljače 2015.

31. Prema odredbi čl. 1045. st. 1. ZOO-a tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je.

32. Prema odredbi čl. 1089. st. 1. ZOO-a oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi, dok prema stavku 3. istog članka pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

33. Izmakla korist predstavlja neostvarenu imovinsku vrijednost koja bi prema redovitom tijeku stvari ili u okolnostima konkretnog slučaja bila ostvarena ( tj. ušla u oštećenikovu imovinu) da nije bilo postupka štetnika koji ga čini građansko pravno odgovornim. Dakle, sa stajališta odgovornosti za naknadu štete u vidu izmakle koristi potrebno je da se ispune zakonom predviđene pretpostavke – da korist nije ostvarena, da postoji određeni stupanj izvjesnosti da bi bila ostvarena ( redovni tijek stvari ) kao i dopuštenost osnove po kojoj bi bila ostvarena. O tome da li postoje sve ove pretpostavke, koje samo ukoliko su kumulativno ispunjene, dovode do odgovornosti za naknadu izgubljene koristi, odlučuje sud u svakom konkretnom slučaju na osnovi istih mjerila.

34. Tužitelj saslušan kao stranka naveo je da je sve dionice koje je kupio od radnika Dioki d.d. u listopadu 2005, a koji su ispunili svoju obvezu, prodao 15. rujna 2006. po cijeni 273,50 kn po dionici.

35. Radi utvrđenja cijene dionica u vrijeme pravomoćnosti i ovršnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-628/07 sud je proveo dokaz vještačenjem, pri čemu je utvrđeno da je tužitelj dionice kupljene i preknjižene od SĆ, ČĆ, ĐĆ i VĆ (ostali radnici Dioki d.d.) prodao 15. rujna 2006. i da nakon te prodaje na tužiteljevom računu kod SKDD više nije bilo evidentiranih dionica izdavatelja DIOKI d.d. sve do prve sljedeće transakcije 27. listopada 2006. Također je utvrđeno da dionice društva DIOKI d.d. na dan ovršnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-2045/09 od 28. svibnja 2014. nisu imale nikakvu tržišnu vrijednost.

36. Radi toga nisu osnovani prigovori tuženika u odnosu na utvrđenje suda prvog stupnja da navedene dionice u trenutku pravomoćnosti i ovršnosti navedene presude nisu imale nikakvu tržišnu vrijednost, jer navedeno proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka. Navedeno potvrđuje i činjenica da je stečajni postupak nad DIOKI d.d. otvoren zbog nemogućnosti plaćanja obveza, pa slijedom toga ni dionice nemaju nikakvu vrijednost.

37. Radi toga je sud prvog stupnja pravilno zaključio da su tuženici u obvezi tužitelju naknaditi štetu koju je pretrpio uslijed činjenice da tuženici nisu predali odnosno izdali ispravu podobnu za preknjižbu dionica na ime tuženika (ispunili svoju obvezu iz kupoprodajnog ugovora) zbog čega je tužitelj bio onemogućen preknjižiti dionice na svoj račun i iste prodati.

38. Prvostupanjski sud je, po ocjeni ovoga suda, tijekom postupka raspravio sva sporna pitanja temeljem kojih je zaključivao o osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva i pri tome ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke.

39. Naime, imajući u vidu činjenice i dokaze na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev, u konkretnom slučaju, i po stavu ovoga suda, tužitelj je dokazao da bi 15. rujna 2006. predmetne dionice bio u mogućnosti prodati po cijeni od 273,50 kn po dionici, kako to suprotno žalbenim prigovorima tuženika pravilno zaključuje i sud prvog stupnja. Navedeno iz razloga što je tužitelj u listopadu 2005. sa radnicima Dioki d.d. i to TĆ, ZĆ, NĆ, ĐĆ i GĆ (koji su uredno ispunili svoje obveze), KĆ, DĆ, ŽĆ, MĆ, EĆ i FĆ (koji nisu ispunili svoje obveze) sklopio usmeni ugovor o kupoprodaji dionica u kojem su utvrđena prava i obveze ugovornih stranaka, s tim da je dionice prodavatelja koji su uredno ispunili svoje obveze preknjižio na svoj račun i prodao 15. rujna 2006. , pa je izvjesno da bi isto učinio i sa dionicama tuženika.

40. Suprotno žalbenim prigovorima tuženika, pravilno je sud prvog stupnja na temelju utvrđenog činjeničnog stanja ocijenio osnovanim zahtjev tužitelja za naknadu štete s osnove izmakle koristi zbog nemogućnosti prodaje dionica 15. rujna 2006., pravilno se pri tome rukovodeći odredbom čl. 1046. ZOO-a, prema kojoj je šteta umanjenje nečije imovine (obična štete), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta) te odredbom čl. 1089. st. 3. ZOO- a, prema kojoj je izmakla korist dobitak kojeg je netko mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem, budući da tužitelj u navedenom razdoblju nije mogao raspolagati kupljenim dionicama iako je između stranaka postojao valjani usmeni ugovor.

41. Postojanje navedenog ugovora, jasno proizlazi iz naprijed navedene pravomoćne presude, od tada (listopada 2005.) pa do dana kada je presuda postala pravomoćna i ovršna, tužitelj nije mogao raspolagati kupljenim dionicama, dok mogućnost prodaje dionica, odnosno reliziranja veće cijene dionica na dan pravomoćnosti i ovršnosti presude od utvrđene financijskim vještačenjem, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, tuženici nisu dokazali (čl. 219. st. 1. ZPP-a, u svezi s čl. 221.a ZPP-a).

42. Tvrdnja tuženika da je prema izlistu Zagrebačke burze d.d. zadnja cijena dionica DIOK-R-A bila 2,07 kn i podatke o trgovanju s datumom 4. travnja 2014., nije od utjecaja s obzirom na činjenicu da su dionice delistirane sa Zagrebačke burze s danom 7. travnja 2014.

43. Tuženici su tijekom prvostupanjskog postupka tvrdili, a što ponavljaju i u žalbi, da se moglo trgovati s dionicama i nakon što su delistirane sa Zagrebačke burze d.d., zatim da dionice i nakon otvaranja stečajnog postupka još uvijek postoje i mogu se otuđivati, da unatoč otvaranju stečajnog postupka imatelj dionica može imati određeni postotak učešća u stečajnoj masi.

44. U pogledu navedenih prigovora tuženika glede visine tražbine, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da je teret dokazivanja te odlučne činjenice (postoji li mogućnost ostvarivanja dobiti trgovanjem delistiranim dionicama) na tuženicima jer se radi o takvim prigovorima kojima se pobija osnovanost tužbenog zahtjeva po visini, pa da su osnovanost takvih prigovora dužni dokazati upravo tuženici.

45. Stoga je prvostupanjski sud, s obzirom da tuženici nisu predlagali izvođenje nikakvih dokaza na okolnost osnovanosti svojih prigovora (da razlika između cijene dionica na dan 15. rujna 2006. i dan pravomoćnosti i ovršnosti naprijed navedene presude je jednaka ili manja od visine tužbenog zahtjeva), iako je teret dokazivanja tih činjenica bio na tuženicima, to je pravilno sud prvog stupnja primijenio pravilo o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a kada je ocijenio da su neosnovani prigovori tuženika kojima su pobijali osnovanost tužbenog zahtjeva po visini te prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja, s obzirom da tuženici nisu dokazali osnovanost svojih prigovora.

46. U odnosu na žalbeni navod tuženika da su dionice bez serijskog broja, valja odgovoriti da navedeno nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude jer je utvrđeno da su dionice bile upisane kao vlasništvo prodavatelja, a nakon preknjižbe kao vlasništvo tužitelja.

47. Imovinsku štetu tužitelja u konkretnom slučaju predstavlja razlika između cijene po kojoj je tuženik 15. rujna 2006. prodao 755 kupljenih dionica kupljenih od radnika DIOKI d.d. i cijene tih istih dionica u vrijeme pravomoćnosti i ovršnosti naprijed navedene presude. Stoga je neosnovana tvrdnja tuženika da je visina štete utvrđena prema cijenama na dan 15. rujna 2006.

48. Činjenica da tužitelj nakon pravomoćnosti i ovršnosti presude nije zatražio preknjižbu dionica na svoje ime nije od utjecaja s obzirom na utvrđenu činjenicu da je vrijednost jedne dionice u vrijeme pravomoćnosti i ovršnosti presude iznosila 0,00 kn.

49. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci 11. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić Margan