Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1955/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, te Milene Vukelić-Margan sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj],zastupanog po punomoćniku Goranu Mrkiću, odvjetniku u Valpovu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb – dioničko društvo, Zagreb, Radnička 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna Služba u Županji, poslovni broj P-602/23-26 od 25. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 11. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, poslovni broj P-602/23-26 od 25. listopada 2024.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, u točki I. izreke, je utvrđeno da je ništetna odredba pod točkom 7.2. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] sklopljenog 7. listopada 2005. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, prema kojoj se kredit otplaćuje u 240 jednakih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF važećem na dan plaćanja, sve temeljem valutne klauzule u CHF, u točki II. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 7.590,06 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako je to specificirano u toj točki izreke, dok je u točki III. izreke naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.515,45 eura sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv presude je žalbu podnio tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 , 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).

3. Tuženik smatra da je počinjena bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2.toč. 11. ZPP-a jer da su razlozi presude nejasni, da nema razloga o odlučnim činjenicama, a razlozi koji su izneseni da su proturječni. Navodi da je tužitelju odredba o valutnoj klauzuli bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da su stranke pojedinačno pregovarale o valuti uz koju će tužitelj vezati svoj ugovor o kreditu, te da je tužitelj odabrao kredit u švicarskim francima (CHF),koji odabir da predstavlja pojedinačno pregovaranje. U prilog tome da govori i činjenica da je ugovor solemnizirao javni bilježnik. Također osporava da bi valutna klauzula prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da bi ocjenjivanje poštenosti ugovornih odredbi bilo moguće isključivo pod uvjetom da odredbe ugovora nisu bile jasne, lako razumljive i uočljive.

4. Nadalje navodi da unatoč presudi donesenoj povodom kolektivne tužbe, sud ima dužnost u svakoj pojedinačnoj parnici utvrditi je li povrijeđen i konkretan individualni interes i/ili pravo osobe koja se u pojedinačnoj parnici na takvu presudu poziva. U odnosu na nalaz i mišljenje vještaka, navodi da je obračun sačinjen kao da je ugovoren fiksni tečaj CHF, te da je vještak zanemario prigovor žalitelja o negativnim tečajnim razlikama, što da je utjecalo na pravilnost obračuna visine tražbine tužitelja.

5. Nadalje ističe da su pobijanom presudom pogrešno primijenjene odredbe čl. 96. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. ("Narodne novine" broj 79/07, 75/09 – dalje ZZP/07) odnosno čl. 81.st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine" broj 96/03 – dalje ZZP/03) koje se odnose na nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima, jer da je trebalo prije svega utvrditi jesu li sporne odredbe tužitelju bile jasne, a za slučaj negativnog utvrđenja, da je trebalo provesti test poštenosti, koje radnje da je sud prvog stupnja propustio provesti. Tvrdi da u nazočnom slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, budući da valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula koja štiti banku.

5.1. Ističe da je ugovor zatvoren, a da se odluke sudova donesene povodom kolektivne tužbe odnose samo na ugovorne odnose koji su na snazi, zatim da je ugovaranje valutne klauzule bilo dopušteno i zakonito te da sud nije ovlašten kredit s valutnom klauzulom mijenjati u kunski kredit s promjenjivom kamatnom stopom koja je važila za kredite u CHF, jer da je na taj način povrijeđeno načelo ravnopravnosti građana i pravičnosti. Osporava stajalište suda prvog stupnja o zastari, uz obrazloženje da je zastara za svaki pojedinačni iznos počela teći u trenutku kada je žalitelj primio isplatu anuiteta te da nije moglo doći do prekida zastare podnošenjem kolektivne tužbe.

5.2. Osporava i odluku o parničnom trošku ukazujući da nije trebala biti priznata nagrada ni za jedan od podnesaka nakon tužbe ni nagrada za pristup odvjetnika raspravama, jer da te radnje nisu bile potrebne za vođenje parnice.

6. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, uz nadoknadu parničnog troška, podredno presudu ukinuti.

7. Žalba tuženika nije osnovana.

8. Sud prvog stupnja je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj, jer su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja, te je presudu moguće ispitati.

9. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula te za isplatu iznosa od 7.590,06 eura kao razlike između iznosa koji je obračunat primjenom početnog tečaja valute CHF (švicarski franak) prema kuni te iznosa koji uključuje promjene odnosa domaće valute i CHF za vrijeme trajanja ugovora.

10. Na temelju provedenih dokaza, je utvrđeno da je Ugovorom o kreditu od 7. listopada 2005. koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, ugovoren iznos kredita od 38.725,00 CHF, uz primjenu valutne klauzule, s rokom otplate od 240 mjeseci. Također je utvrđeno da je člankom 7.2. Ugovora određena obveza otplate kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan plaćanja te da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit.

11. Glede materijalnog prava, sud prvog stupnja u nazočnom slučaju primjenjuje odredbe ZPP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora te utvrđuje da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda prvostupanjskog suda kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa potrošača ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prethodno potrošači nisu u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke, što je prouzročilo nepoštenost (ništetnost) odredbi o valutnoj klauzuli.

12. U ovom postupku utvrđuje da je i u prijepornom ugovoru o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prethodno tužitelj nije informiran o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke, štoviše da mu je ugovor u toj valuti predstavljen kao najpovoljniji, da je bio unaprijed pripremljen od tuženika, zbog čega nije mogao iznositi primjedbe ni utjecati na njegov sadržaj, a da je zbog promjene tečaja mjesečna rata kredita gotovo udvostručena. Stoga sud prvog stupnja ocjenjuje da je u tim dijelovima ugovor ništetan pa prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje djelomične ništetnosti te isplatu utuženog iznosa čija visina je utvrđena na temelju provedenog vještačenja.

13. O parničnom trošku je odlučeno primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP- a na način da je tužitelju priznat trošak zastupanja odvjetnika te troškovi vještačenja, u ukupnom iznosu od 1.515,45 eura.

14. Prema stajalištu ovog suda, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio da u nazočnom slučaju tužba nije podnesena nakon proteka zastarnog roka te da su odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka, koje se odnose na valutnu klauzulu ništetne, zbog čega tužitelju pripada pravo na povrat dosuđenog iznosa.

15. Odredbom čl. 81. ZZP/03 je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.).

16. Prema odredbi čl. 502. a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Sadržaj takve tužbe je propisan odredbom čl. 502. b ZPP-a, dok je čl. 502. c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. tog Zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

17. S obzirom na takav domašaj tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, treba zaključiti da je sud u ovom parničnom postupku vezan za utvrđenja o povredi zakonom zaštićenih kolektivnih interesa potrošača iz parnice koja je vođena po tužbi tužitelja Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv osam banaka, između ostalog i tuženika.

18. Naime, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. je utvrđeno da su tuženik i još sedam banaka u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime su tuženici postupili suprotno čl. 81., 82. i 90. ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. protivno čl. 96. i 97. ZZP/07 te odredbama Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - ZOO/05).

19. Dakle, u kolektivnoj tužbi je odlučeno o pitanju ništetnosti ugovaranja valutne klauzule vezane uz valutu CHF, bez prethodnog upoznavanja korisnika kredita o mogućim posljedicama izmjene odnosa tih valuta pa pravomoćna odluka koja je donesena u tom postupku obvezuje sud u ovom parničnom postupku.

20. Točni su navodi tuženika da je u ovom postupku bilo dopušteno dokazivati da se o ugovornim odredbama koje su u ovom postupku utvrđene ništetnima pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, upravo stoga što takva utvrđenja nisu bila predmetom raspravljanja i dokazivanja u kolektivnom sporu. Međutim, tuženik u ovom postupku nije dokazao da su tužitelju prilikom ugovaranja kredita, iznesene činjenice o spornim ugovornim odredbama te obavijesti o rizicima i posljedicama istih odredbi koje utječu na njegovu novčanu obvezu tijekom trajanja ugovora te da bi unatoč tome potrošač pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu. Treba istaći da tuženik u tom smislu nije predložio provođenje nekog dokaza, iako je teret dokaza o tome bio na tuženiku. Još treba navesti da je pravilno utvrđeno i postojanje drugog elementa nepoštenosti, nastanak znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao posljedice propuštanja pojedinačnog pregovaranja o prijepornim ugovornim odredbama.

21. Pravilno je odlučeno i o prigovoru zastare tužiteljeve tražbine, budući da u slučaju kad je ništetnost ugovora ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, o čemu je izneseno i pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 20. siječnja 2022. Objedinjeno pravno shvaćanje na sjednici održanoj od 31. siječnja 2022. S obzirom na činjenicu da je tužba tužitelja podnesena 14. lipnja 2023., proizlazi da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe pa do podnošenja tužbe u ovom postupku nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a.

22. Pravilno je i stajalište suda prvog stupnja da tužitelju pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle pravo na povrat razlike između iznosa kredita obračunatog prema početnom odnosu valuta kune i CHF te iznosa koji uključuje naknadne izmjene tečaja, a koji iznos razlike je utvrđen na temelju provedenog vještačenja. Pritom tužitelju pripada pravo na povrat u skladu s odredbom čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a, dok na dospjele iznose tužitelju pripada pravo na zateznu kamatu u skladu s odredbom čl. 29. st. 1. i 2. ZOO- a i čl. 1115. ZOO-a, budući da je obveza povrata preplaćenih iznosa posljedica utvrđene ništetnosti ugovornih odredbi. Na žalbene navode tuženika kojima ponavlja prigovor na nalaz u odnosu na "negativnu razliku", čime osporava visinu tražbine tužitelja, treba navesti da u nazočnom slučaju tuženik nije podnio prigovor radi prebijanja niti protutužbu pa sud nije bio ovlašten o tome raspravljati, zbog ograničenja propisanih čl. 2. ZPP-a.

23. Glede odluke o parničnom trošku, treba navesti da je tužitelj u cijelosti uspio u parnici pa mu primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a pripada pravo na nadoknadu parničnog troška od tuženika. Trošak je obračunat pravilnom primjenom čl. 155. ZPP- a pa tuženik bez osnove ukazuje u žalbi da su radnje odvjetnika koje se odnose na sastav podnesaka te pristup na ročišta bile nepotrebne

24. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci 11. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov Kozomara