Poslovni broj: Usž-711/2024-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, dr. sc. Sanje Otočan, predsjednice vijeća, Mire Kovačić i Radmile Bolanča Vuković, članica vijeća, te višeg sudskog savjetnika Filipa Mihaljevića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja CGŠM, OIB: [osobni identifikacijski broj], državljanina Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske, kojeg zastupa opunomoćenica Natali Kotlar, odvjetnica u Zagrebu, Jurkovićeva 17, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave zadarske, Službe upravnih poslova, državljanstva i stranaca, Zadar, Put Murvice 9, radi privremenog boravka, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude i rješenja Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 10 Us I-1340/2023-10 od 22. prosinca 2023., na sjednici vijeća održanoj 11. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se presuda i rješenje Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 10 Us I-1340/2023-10 od 22. prosinca 2023.

II. Poništava se rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave zadarske, Službe upravnih poslova, državljanstva i stranaca, broj: 511-18-06-UP/I-5/454-2022 od 14. travnja 2022. i predmet se vraća tom tijelu na ponovni postupak.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove upravnog spora u iznosu od 1.500,00 eura (slovima: tisuću petsto eura) u roku od 30 dana od dana dostave ove presude.

IV. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak za sastav žalbe u iznosu od 700,00 eura (slovima: sedamsto eura) u roku od 30 dana od dana dostave ove presude.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave zadarske, Službe upravnih poslova, državljanstva i stranaca, broj: 511-18-06-UP/I-5/454-2022 od 14. travnja 2022.

2. Rješenjem prvostupanjskog suda u točki I. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe, dok je u točki II. izreke odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

3. Osporenim rješenjem tuženika odbijen je zahtjev tužitelja za odobrenje privremenog boravka u Republici Hrvatskoj (točka 1. izreke), određen mu je rok za dragovoljni odlazak iz Europskog gospodarskog prostora (dalje: EGP), odnosno Republike Hrvatske, u trajanju od 30 dana, računajući od dana izvršnosti ove odluke (točka 2. izreke), određeno je da je dužan prilikom napuštanja Republike Hrvatske rješenje predati policijskom službeniku na graničnom prijelazu ili diplomatskoj misiji odnosno konzularnom uredu Republike Hrvatske nakon napuštanja Republike Hrvatske (točka 3. izreke) te je određeno da će se prisilno udaljiti iz EGP-a, odnosno Republike Hrvatske, ako ne napusti teritorij Republike Hrvatske u roku koji je određen tim rješenjem (točka 4. izreke).

4. Tužitelj žalbom pobija presudu i rješenje zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava (članak 66. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. - dalje: ZUS). Ističe da pobijana presuda nije obrazložena u skladu s člankom 60. ZUS-a jer iz obrazloženja nisu razvidne činjenice koje je sud utvrđivao, zašto i kada ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koje je dokaze izveo i na koji način ih je ocijenio. Smatra da se sud dužan očitovati o svim prijedlozima i prigovorima stranaka o kojima nije iznio razloge tijekom spora. Navodi da je sud u presudi iznio sporne i nesporne činjenice, citirao primijenjene zakonske odredbe i dao ocjenu zakonitosti osporenog rješenja tuženika uz razmatranje predstavlja li njegova dužnost napuštanja EGP-a nerazmjerno ili nedopušteno miješanje u njegovo ustavno i konvencijsko pravo na poštivanje obiteljskog života, ali nije uzeo u obzir druge činjenice koje su od utjecaja na donošenje zakonite odluke. Smatra da su pobijanom presudom zakonske odredbe tumačene pretjerano formalno i ekscesivno, a što je Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio kao pretjerani formalizam protivan Ustavu u odlukama broj: U-III-2184/2009 od 13. studenoga 2014. i broj: U-III-5989/2013. od 9. veljače 2016. U odnosu na navedeno iznosi okolnosti koje sud prilikom donošenja odluke nije uzeo u obzir (brak s hrvatskom državljankom od 5. studenoga 2021., da je vlasnik nekretnine u Republici Hrvatskoj, da u Republici Hrvatskoj nije počinio prekršaj niti kazneno djelo, da se protiv njega ne vodi prekršajni ili kazneni postupak, da već nekoliko godina boravi u [adresa] maksimalno dopušteno vrijeme predviđeno turističkom vizom i da se sa suprugom namjerava nastaniti u [adresa] s ciljem otvaranja restorana), a zbog čega mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Poziva se i na argument „zdravog razuma“ koji ima svoje uporište u praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske (odluka broj: U-III- 2215/2019 od 10. lipnja 2021.). Ističe da u konkretnom slučaju nije bio izričito (gramatički tumačeno) ispunjen propisani uvjet za odobrenje privremenog boravka, ali su postojale druge pretpostavke koje je trebalo uzeti u obzir jer zakone treba tumačiti životno i u skladu s posebnim okolnostima konkretnog slučaja. Smatra da je specifičnost ovog predmeta činjenica da je prema engleskom, ali i hrvatskom pravu, nastupila rehabilitacija za sva kaznena djela koja su u ACRO dosjeu navedena, a na što se sud uopće nije očitovao. To što zbog specifičnosti pravnog sustava matične zemlje nije mogao dobiti dosje u kojem će biti brisana kaznena djela za koja je nastupila rehabilitacija smatra da mu se ne smije staviti na teret jer proizlazi da bi bilo bolje da ih je počinio u Republici Hrvatskoj gdje bi nastupom rehabilitacije bila brisana. Ponavljajući u cijelosti navode iz tužbe, ponovno ukazuje na važnost provođenja testa razmjernosti za koji smatra da u postupku nije pravilno proveden. Smatra da je donošenjem osporenog rješenja došlo do arbitrarnog miješanja države u njegovo pravo na obiteljski život, odnosno da je tuženik neosnovano proširio svoje polje slobodne procjene i time narušio pravičnu ravnotežu između njegovog interesa i javnog interesa. Ujedno smatra da ni prvostupanjski sud nije proveo test razmjernosti, a što se posebno ogleda u činjenici da nije dostatno obrazložio odluku kojom se narušava njegov obiteljski život, nije utvrdio niti obrazložilo čimbenike odlučne u smislu prava na spajanje obitelji, stavio je nerazmjeran i prekomjeran teret uzimajući u obzir prošlu kaznenu osuđivanost u zemlji podrijetla u odnosu na neosuđivanost u Republici Hrvatskoj, čime je narušena pravična ravnoteža između javnog i privatnog interesa. Stoga zaključno ističe da je za zakonito rješavanje ove upravne stvari potrebno uzeti u obzir da je kod njega nastupila rehabilitacija za kaznena djela upisana u kaznenu evidenciju matične zemlje i pravilno provesti test razmjernosti. Navodi da je sud odbio provesti dokaz njegovim saslušanjem i saslušanjem njegove supruge, a koji bi bili od utjecaja na utvrđivanje specifičnosti predmetnog slučaja. Predlaže poništiti prvostupanjsku presudu i usvojiti tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova upravnog spora. Potražuje i trošak za sastav žalbe u iznosu od 700,00 eura.

5. Tuženik, iako uredno pozvan, nije odgovorio na žalbu.

6. Žalba je osnovana.

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu i rješenje kao i postupak koji je prethodio u skladu s člankom 73. stavkom 1. ZUS-a, Sud žalbene razloge ocjenjuje osnovanima.

8. Prema podacima spisa predmeta tužitelj je zahtjev za odobrenje privremenog boravka podnio 27. listopada 2022., a svrha njegovog boravka je spajanje obitelji radi braka s hrvatskom državljankom.

9. Ispitujući navedenu svrhu zahtjeva primarno treba voditi računa o ostvarivanju odnosno zaštiti konvencijskog prava na poštovanje privatnog i obiteljskog života, zajamčenog člankom 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17. – dalje: Konvencija), na koje se tužitelj poziva.

10. Prema stajalištu Europskog suda za ljudska prava, Konvencija ne jamči strancu pravo ulaska ili boravka u određenoj državi te države ugovornice imaju pravo, u skladu s međunarodnim pravom i uz preuzete ugovorne obveze, uključujući Konvenciju, kontrolirati ulazak, boravak i protjerivanje stranaca (Chahal protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 15. studenoga 1996., stavak 73., Izvješća o presudama i odlukama 1996- V.). Nadalje, ni članak 8. niti bilo koja druga odredba Konvencije ne može se tumačiti na način da jamči pravo na dodjelu određene vrste dozvole za boravak, pod uvjetom da pojedinci bez prepreka ostvaruju svoje pravo na poštovanje privatnog i/ili obiteljskog života (Aristimuño Mendizabal protiv Francuske, br. 51431/99, stavak 66., 17. siječnja 2006.). Mjere kojima se ograničava pravo boravka u nekoj zemlji mogu u određenim slučajevima dovesti do povrede članka 8. Konvencije ako proizvedu nerazmjerne posljedice za privatni ili obiteljski život dotičnih pojedinaca, pri čemu se uzima u obzir pravedna ravnoteža između općeg interesa i interesa pojedinca, ali i okolnost da država u tom području uživa određenu slobodu procjene (Fernández Martínez protiv Španjolske [VV], br. 56030/07, stavak 114., ESLJP 2014).

11. Relevantni kriteriji za procjenu je li nalaganje napuštanja bilo nužno u demokratskom društvu i razmjerno cilju koji se nastoji ostvariti, pored kriterija vezanih uz počinjenje kaznenih djela, jesu duljina podnositeljeva boravka u konkretnoj državi, državljanstvo umiješanih osoba, podnositeljeve obiteljske prilike, ima li djece u braku i ako ima koje su dobi, ozbiljnost poteškoća koje će vjerojatno imati podnositeljeva bračna partnerica u državi u koju se tužitelj protjeruje (upućuje), najbolji interes i dobrobit djece, čvrstoća društvene, kulturne i obiteljske povezanosti s državom iz koje se podnositelj protjeruje i s državom u koju se podnositelj protjeruje.

12. Imajući na umu utvrđeno činjenično stanje u konkretnom slučaju, ovaj Sud ne može otkloniti prigovor da je ishodom predmetnog postupka tužitelju povrijeđeno pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života, zajamčenog člankom 8. Konvencije.

13. Naime, iz spisa upravnog tijela proizlazi da je tužitelj državljanin Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske, da je u braku s hrvatskom državljankom CGŠ (djevojački C) od 5. studenoga 2021., da nemaju zajedničke djece i da tužitelj u Republici Hrvatskoj nema bliže rodbine, osim tazbinske, jer mu očuh, majka, sestra i sin žive u matičnoj državi. Nadalje je utvrđeno da ima prijavljeno boravište u [adresa] na adresi [adresa] te da je sa suprugom zaposlen u pomorskoj tvrtki „Monaco Dawn Treader Company Ltd“, sa sjedištem u [adresa], u kojoj radi kao član posade na komercijalnom brodu „Monaco“ tijekom turističke sezone (kao glavni kuhar), dok ostatak godine provodi u [adresa]. Tužitelj je vlasnik nekretnine u [adresa] i to stana u kojem ima prijavljeno boravište u [adresa]. Prema podacima sadržanima u spisu tužitelj nije evidentiran u kaznenoj i prekršajnoj evidenciji Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, protiv njega se ne vodi kazneni postupak u Republici Hrvatskoj i Sigurnosno-obavještajna agencija nije o njemu dala negativno mišljenje.

14. Uz predmetni zahtjev za odobrenje privremenog boravka, tužitelj je dostavio original (od 12. listopada 2022.) i ovjereni prijevod na hrvatski jezik (od 28. listopada 2022.) policijske potvrde Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske o sažetku presuda i mjera (ukora/upozorenja/opomena/predstojećih kaznenih progona/istraga) koje se čuvaju u policijskim bazama podataka Ujedinjenog Kraljevstva i objavljeni su u skladu s ACRO modelom povlačenja. Iz navedenog proizlazi da su u razdoblju od 22. studenoga 2001. do 1. veljače 2017. evidentirane presude sudova i odluke nadležnih tijela o počinjenim djelima (offence) za koje mu je izrečena odgovarajuća zakonom propisana kazna.

15. Imajući na umu prethodno navedeno činjenično stanje, tuženik je ocijenio da je tužitelj u matičnoj državi pravomoćno osuđen za počinjena kaznena djela zbog čega nije ispunjen uvjet za odobrenje privremenog boravka iz članka 59. stavka 1. točke 5. Zakona o strancima („Narodne novine“, 133/20., 114/22. i 151/22. – dalje: ZoS). Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja tuženika, prvostupanjski sud je utvrđeno činjenično stanje razmotrio u pogledu članka 8. Konvencije i zaključio da, kada se uzme u obzir narav razloga za odbijanje zahtjeva, činjenice koji bi mogle ići u prilog tužiteljevom traženju (državljanstvo supruge i vlasništvo nekretnine u Republici Hrvatskoj) ne mogu prevagnuti u ustavnopravnom i konvencijskom smislu nad primjenom kogentnih odredaba ZoS-a, zbog čega je odbio tužbeni zahtjev.

16. Člankom 59. stavkom 1. točkom 5. ZoS-a propisano da će se državljaninu treće zemlje odobriti privremeni boravak ako uz zahtjev za odobrenje prvog privremenog boravka priloži dokaz da nije pravomoćno osuđen za kaznena djela iz matične države ili države u kojoj je boravio duže od godine dana neposredno prije dolaska u Republiku Hrvatsku, osim ako je upućeni radnik odnosno student, istraživač ili osoba premještena unutar društva koja se koristi mobilnošću iz druge države članice EGP-a.

17. Ovaj Sud prvenstveno primjećuje da iz dostavljene policijske potvrde od 12. listopada 2022. proizlazi da je tužitelj počinio „offences“, dok je u ovjerenom prijevodu od 28. listopada 2022. navedeno prevedeno kao „prekršaj“. Pri tome se tuženik nije upustio u ocjenu radi li se u naravi o prekršajima ili kaznenim djelima, bilo po britanskom ili hrvatskom pravu. Osim toga, imajući na umu i vrijeme počinjenja navedenih djela (posljednje 2017. godine), tuženik nije ispitao postoji li po britanskom pravu rehabilitacija za navedena djela, iako ista nisu brisana iz policijske evidencije.

18. S obzirom na navedeno, ovaj Sud ocjenjuje da tijekom postupka nije utvrđeno da tužitelj ne ispunjava uvjet iz članka 59. stavka 1. točke 5. ZoS-a zbog čega je potrebno predmet vratiti tuženiku na ponovni postupak radi potpunog i pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja te donošenja na zakonu osnovane odluke u odnosu na tužiteljev zahtjev za odobrenje privremenog boravka.

19. Pri tome se upućuje na mogućnost primjene Sporazuma o povlačenju Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske iz Europske unije i Europske zajednice za atomsku energiju (SL L 29), kojim je, među ostalim, regulirano i pitanje statusa državljana Ujedinjenog Kraljevstva, ovisno o tome kada su ušli na područje Unije i regulirali svoj status (kao i druge relevantne okolnosti konkretnog slučaja), a s obzirom na to da iz spisa predmeta navedena činjenica nije razvidna u odnosu na tužitelja.

20. U odnosu na utvrđenu obvezu napuštanja EGP-a uz prijetnju prisilnog udaljenja (točke 2. do 4. izreke osporenog rješenja), ovaj Sud ocjenjuje da ista mjera ima nerazmjerne posljedice za privatni i obiteljski život tužitelja te se njezino izricanje ne može opravdati zaštitom javnog interesa.

21. Prvenstveno se primjećuje da je tuženik točkom 1. izreke osporenog rješenja odbio zahtjev tužitelja za izdavanje odobrenja za privremeni boravak te mu je, kao posljedicu iste odluke, naložio da se dobrovoljno udalji iz EGP-a na temelju članka 184. i članka 186. ZoS-a. Navedeno je obrazložio činjenicom da tužitelj nezakonito boravi ili mu je prestao zakoniti boravak u Republici Hrvatskoj, iako iz obrazloženja osporenog rješenja ne proizlazi da je navedeno utvrđivano. Sama odluka o odbijanju zahtjeva za odobrenje privremenog boravka ne znači ujedno da tužitelj nezakonito boravi u [adresa] jer je mogao imati reguliran zakonit boravak po nekoj drugoj osnovi, osobito stoga što je tužitelj za cijelo vrijeme boravka u Republici Hrvatskoj imao reguliran status stranca na kratkotrajnom boravku.

22. Imajući na umu da tužitelj za vrijeme boravka u Republici Hrvatskoj nije počinio prekršaj ili kazneno djelo niti da se protiv njega vodi kazneni postupak, kao i uzimajući u obzir protek vremena od počinjenja djela u matičnoj državi do donošenja odluke o zahtjevu, ovaj Sud ne smatra opravdanom odluku tuženika i prvostupanjskog suda da javni interes društvene zajednice u konkretnom slučaju prevladava nad pravom tužitelja na poštovanje i pravnu zaštitu privatnog i obiteljskog života, osobito kada na nesumnjiv način nije niti utvrđeno radi li se o kaznenim djelima kako to predviđa članak 59. stavak 1. točka 5. ZoS-a. U tom kontekstu je trebalo izrečenu mjeru sagledati kako u odnosu na relevantne kriterije za procjenu je li njezino izricanje bilo nužno u demokratskom društvu i razmjerno cilju koji se nastoji ostvariti (navedeni u točki 11. obrazloženja ove presude), tako i u odnosu na posljedice koje nastaju njezinim izvršenjem (razdvajanje od supruge hrvatske državljanke i nemogućnost izvršavanja vlasničkih prava i obveza u odnosu na nekretninu u [adresa]), a što je u ovome slučaju propušteno utvrditi. Ovaj Sud smatra da je, uzimajući u obzir utvrđeno činjenično stanje u cjelini i primjenjujući odredbe mjerodavnog prava na isto, kao i učinke koje osporene odluke proizvode u odnosu na privatni i obiteljski život tužitelja te ih stavljajući u korelaciju s javnim interesom koji se treba štititi, osporenim rješenjem i pobijanom presudom tužitelju nametnut nerazmjeran teret u odnosu na njegovo pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života što je rezultiralo povredom članka 35. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.) i članka 8. Konvencije te da nije bilo mjesta za izricanje mjere iz članka 184. ZoS-a.

23. Stoga je ovaj Sud je ocijenio da je žalba tužitelja osnovana te je poništio presudu Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 10 UsI-1340/2023-10 od 22. prosinca 2023., osporeno rješenje tuženika od 14. travnja 2022. i predmet je vratio tom javnopravnom tijelu na ponovni postupak, koje je u skladu s članom 81. stavkom 2. ZUS-a u cijelosti vezano pravnim shvaćanjima i primjedbama Suda. S obzirom na razloge i način na koji je odlučeno ovom presudom, Sud nije posebno pojedinačno razmatrao svaki od ostalih istaknutih žalbenih prigovora.

24. Imajući na umu da je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja tuženika, a ovaj Sud je poništio prvostupanjsku presudu koja se odnosi na meritum ovog upravnog spora i vratio predmet tuženiku na ponovni postupak, tužitelj je u cijelosti uspio u sporu koji je time dovršen odnosno pravomoćno okončan, slijedom čega ima pravo na naknadu svih opravdanih troškova upravnog spora u skladu s člankom 79. stavkom 1. ZUS-a.

25. S tim u vezi, prema ocjeni ovoga Suda tužitelju, kojeg u sporu zastupa odvjetnica, trebalo je dosuditi trošak za sastav tužbe, podneska od 10. rujna 2023. i pristup na ročište održano 14. prosinca 2023. u zatraženom iznosu od 500,00 eura po radnji, odnosno ukupno 1.500,00 eura. S obzirom na to da je tužitelj postavio zahtjev za naknadu troškova upravnog spora do donošenja prvostupanjske presude, odnosno na ročištu od 14. prosinca 2023., o tom je zahtjevu riješeno na temelju članka 79. stavka 1. i stavka 4. ZUS-a, kao pod točkom III. izreke presude.

26. Tužitelj je žalbom uspio u cijelosti u odnosu na meritum ovog upravnog spora, pa je u skladu s člankom 79. stavkom 1. i stavkom 4. ZUS-a te Tbr. 27/3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine", 138/23.) priznat trošak sastava žalbe u zatraženom iznosu od 700,00 eura te je odlučeno kao u točki IV. izreke presude.

27. Trebalo je stoga, na temelju članka 74. stavka 2. i članka 79. stavka 1., stavka 4. i stavka 6. ZUS-a, odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 11. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća:

dr. sc. Sanja Otočan