Republika Hrvatska

Trgovački sud u Zagreb

Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11, Zagreb

P-1673/2023-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Sanda Jeromela, u pravnoj stvari tužitelja: Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Miro Marinović, odvjetnik iz Zagreba, Pere Budmanija 5/4, protiv tuženika: Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene javne i glavne rasprave dana 13. svibnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i tuženika, danom objave 11. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 3214386523/08 sklopljenog dana 16.09.2008. između ŠL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 kao kreditora s druge strane, i to:

čl. 6. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi:

„…u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja, u iznosu anuiteta o kojem će Kreditor obavijestiti Korisnika kredita što se smatra sastavnim dijelom ovog Ugovora.“

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.189,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim, i to na iznos od:

- 4,58 EUR od 15.10.2008. do isplate

- 7,78 EUR od 15.11.2008. do isplate

- 3,24 EUR od 15.12.2008. do isplate

-15,49 EUR od 15.1.2009. do isplate

-15,61 EUR od 15.2.2009. do isplate

-11,50 EUR od 15.3.2009. do isplate

-12,45 EUR od 15.4.2009. do isplate

-12,63 EUR od 15.5.2009. do isplate

-11,01 EUR od 15.6.2009. do isplate

-11,29 EUR od 15.7.2009. do isplate

-10,14 EUR od 15.8.2009. do isplate

-11,90 EUR od 15.9.2009. do isplate

- 9,95 EUR od 15.10.2009. do isplate

-11,21 EUR od 15.11.2009. do isplate

-11,01 EUR od 15.12.2009. do isplate

-14,42 EUR od 15.1.2010. do isplate

-16,60 EUR od 15.2.2010. do isplate

-16,13 EUR od 15.3.2010. do isplate

-18,30 EUR od 15.4.2010. do isplate

-22,29 EUR od 15.5.2010. do isplate

-23,14 EUR od 15.6.2010. do isplate

-27,82 EUR od 15.7.2010. do isplate

-27,66 EUR od 15.8.2010. do isplate

-37,37 EUR od 15.9.2010. do isplate

-31,71 EUR od 15.10.2010. do isplate

-33,02 EUR od 15.11.2010. do isplate

-39,16 EUR od 15.12.2010. do isplate

-39,71 EUR od 15.1.2011. do isplate

-37,52 EUR od 15.2.2011. do isplate

-38,85 EUR od 15.3.2011. do isplate

-38,91 EUR od 15.4.2011. do isplate

-42,95 EUR od 15.5.2011. do isplate

-51,52 EUR od 15.6.2011. do isplate

-61,28 EUR od 15.7.2011. do isplate

-71,93 EUR od 15.8.2011. do isplate

-55,12 EUR od 15.9.2011. do isplate

-49,46 EUR od 15.10.2011. do isplate

-49,84 EUR od 15.11.2011. do isplate

-50,62 EUR od 15.12.2011. do isplate

-55,50 EUR od 15.1.2012. do isplate

-56,97 EUR od 15.2.2012. do isplate

-55,37 EUR od 15.3.2012. do isplate

-55,13 EUR od 15.4.2012. do isplate

-55,94 EUR od 15.5.2012. do isplate

-57,34 EUR od 15.6.2012. do isplate

-55,59 EUR od 15.7.2012. do isplate

-55,10 EUR od 15.8.2012. do isplate

-50,79 EUR od 15.9.2012. do isplate

-54,51 EUR od 15.10.2012. do isplate

-56,24 EUR od 15.11.2012. do isplate

-55,09 EUR od 15.12.2012. do isplate

-53,71 EUR od 15.1.2013. do isplate

-53,23 EUR od 15.2.2013. do isplate

-52,74 EUR od 15.3.2013. do isplate

-56,17 EUR od 15.4.2013. do isplate

-51,13 EUR od 15.5.2013. do isplate

-50,30 EUR od 15.6.2013. do isplate

-50,79 EUR od 15.7.2013. do isplate

-50,28 EUR od 15.8.2013. do isplate

-51,96 EUR od 15.9.2013. do isplate,

po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., a od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.019,43 EUR sa zateznim kamatama tekućim od donošenja ove presude 11. lipnja 2025. do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 812,05 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 13. lipnja 2023. navodi da njegova aktivna legitimacija proizlazi iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), koju su sklopili ŠL, kao ustupitelj i tužitelj, kao primatelj, kojim ugovorom je tražbina iz ovog predmeta u cijelosti prenesena na tužitelja, kao novog vjerovnika. Ističe da je tuženik uredno obaviješten o prijenosu tražbine te da nije u pogledu toga iznio nikakve upite, niti prigovore. Ističe da su ŠL i tuženik sklopili ugovor o kreditu br. 3214386523/08 od 16.9.2008., kojim ugovorom je tuženik odobrio potrošaču ŠL i stavio na raspolaganje iznos od 11.838,34 CHF u kunskoj protuvrijednosti (očito omaškom naznačeno 11833,34,00). Objašnjava da je vraćanje kredita ugovoreno s valutnom klauzulom u valuti švicarski franak i da su ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta švicarski franak uz koju se vezala glavnica, nezakonite i ništetne. Ovo iz razloga jer se o navedenim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tuženik u cijelosti, niti potpuno informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Takvo nepostupanje tuženika uzrokovalo je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka, na štetu korisnika kredita. Poziva se na presudu ovoga suda posl. br. P-1401/2012, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž- 6632/2017. Navodi da ne raspolaže nikakvom kreditnom dokumentacijom zbog čega se obratio tuženiku sa zahtjevom za dostavom dokumentacije, a kojem zahtjevu tuženik nije udovoljio. Postavlja manifestacijski zahtjev na dostavu eventualnih aneksa ugovoru o kreditu, odluka o promjeni kamatnih stopa, karticu kredita po kupcu, promet po kreditu, knjigovodstvenu karticu. Predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnim ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima te da naloži tuženiku naknaditi tužitelju iznos koji će biti postavljen po dostavljenoj dokumentaciji sa zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u odnosu na stupnjevitu tužbu ističe da potraživanje tužitelja nije određeno, zbog čega predlaže postupiti po čl. 109. st. 1. Zakona o parničnom postupku dok u odnosu na zahtjev za dostavom dokumentacije navodi da je zahtjev zaprimio istoga dana kada je i podnesena tužba pa se ne radi o opravdanom manifestacijskom zahtjevu već zlouporabi procesnih ovlaštenja. Poziva se na sudsku praksu, Rev 677/2021 od 2. veljače 2022. i Gž-2770/2020 od 16.12.2020. te smatra da stupnjevita tužba nije dopuštena budući da tužitelj prethodno mora dokazati da tuženik nije dao podatke na koje se odnosi manifestacijski zahtjev. Stoga predlaže da tužitelj tužbu ispravi odnosno podredno da sud odbaci tužbu. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer tužitelj kao Primatelj i korisnik kredita kao Ustupitelj navodno su sklopili Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) (dalje u tekstu: Ugovor o cesiji), a koji tužitelj niti prednik tužitelja do sada nisu dostavili tuženiku, pa tako niti uz ovu tužbu. Osporava osnovanost i visinu tužbe i tužbenih zahtjeva. Smatra da tužitelj treba dokazati svoj status potrošača te se poziva na čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača i na čl. 502.c Zakona o parničnom postupku. Ističe prigovor zastare potraživanja obzirom da je kredit zatvoren 2013. a tužba podnesena 13.6.2023. Navodi da su odluke Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. nepravilne i nezakonite te se poziva na odluke Suda EU u predmetima C-81/19 i C-243/20 iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Stoga navodi da je odredba o valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora o kreditu, koja je sukladno čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, isključena od ispitivanje poštenosti/nepoštenosti, sve primjenom Direktive i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača. Poziva se na stav iz odluka Ustavnog suda u predmetima br. U-III-4372/21 i U-III-5458/21. Valutna klauzula dopuštena je po čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Osporava tijek zateznih kamata. Poziva se na pravno stajalište zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. ožujka 2004., primjenu čl. 214. Zakona o obveznim odnosima i da stjecatelju pripadaju zatezne kamate od podnošenja zahtjeva. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev, kao neosnovan.

3. U daljnjem tijeku postupka tužitelj u bitnom navodi da su ispunjeni uvjeti za stupnjevitu tužbu iz čl. 186.b Zakona o parničnom postupku i poziva se na čl. 84. Zakona o obveznim odnosima navodeći da su sva prava korisnika kredita prešla na tužitelja temeljem ugovora o ustupu potraživanja. Navodi da je teret dokaza o odlučnoj činjenici je li korisnik kredita potrošač, a ne trgovac, na tuženiku kao kreditoru, a kakvo stajalište je navedeno u rješenju Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-18/28 od 26. svibnja 2020. Status potrošača korisnika kredita proizlazi iz samog ugovora o kreditu. Ističe da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastarijevanja te da nije nastupila zastara restitucijskog zahtjeva. S navedenim u vezi poziva se na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH posl. br. Su-IV-47/2020-2 od 30.1.2020. Ističe da je tuženik nepošten stjecatelj svakog preplaćenog iznosa anuiteta, što je utvrđeno u tzv. kolektivnom sporu. Vezano uz prijedlog tuženika da se uzmu u slučaju provođenja financijskog vještačenja i tzv. negativne razlike, navodi da tuženik nije postavio određen zahtjev vezano uz prigovor radi prijeboja zbog čega sud o takvom nepostojećem zahtjevu tuženika ne može niti odlučivati. Ukoliko bi ga tuženik istaknuo ističe prigovor zastare.

4. Podneskom od 11. srpnja 2024. tužitelj je dostavio kreditnu dokumentaciju koju je u međuvremenu pribavio.

5. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu, saslušao je svjedoka ŠL korisnika Ugovora o kreditu i proveo financijsko vještačenje po sudskom vještaku Petra Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. iz Zagreba.

6. Temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) ovaj sud je ocijenio konačno specificiran tužbeni zahtjev osnovanim.

7. Naime, prethodno raspravnim rješenjem od 13. svibnja 2025. sud je odlučio o toj preinaci odnosno specifikaciji tužbenog zahtjeva kako bi stranke znale o kojem tužbenom zahtjevu se raspravlja budući da tužitelj tužbom zahtijeva isplatu neutvrđenog iznosa i utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba ugovora o kreditu a podneskom od 14. ožujka 2025., nakon provedenog financijskog vještačenja, postavio je određen tužbeni zahtjev tako da zahtijeva (iz iste činjenične i pravne osnove) isplatu iznosa od 2.189,00 EUR. Naime, na okolnost visine tužbenog zahtjeva (preplaćenih iznosa) sud je proveo financijsko vještačenje pa tužitelj, koji nema stručnih znanja, prema ocjeni ovoga suda nije niti mogao prije provedenog vještačenja znati točan iznos koji je isplaćen na temelju ništetne valutne klauzule.

8. Predmet spora jest zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbi ugovora o kreditu br. 3214386523/08 od 16.9.2008., sklopljenog između pravnog prednika tužitelja i tuženika u odnosu na dio čl. 6. Ugovora o kreditu vezano uz valutnu klauzulu u CHF, kao i zahtjev za isplatu iznosa od 2.189,00 EUR koji iznos je pravni prednik, odnosno korisnik kredita ŠL preplatio tuženiku po prethodno navedenim ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u CHF.

9. Između stranaka nije sporno da su pravni prednik tužitelja, odnosno korisnik kredita ŠL i tuženik sklopili ugovor o kreditu br. 3214386523/08 od 16.9.2008., kojim ugovorom je tuženik, kao davatelj kredita, korisniku kredita odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 11.838,34 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB-a, kojim je dakle tuženik korisniku kredita odobrio kredit s valutnom klauzulom u CHF.

10. Sporna je aktivna legitimacija odnosno jeli tražbina korisnika kredita, odnosno pravnog prednika tužitelja ŠL prenosiva ili je strogo osobne naravi.

11. Među strankama je sporan osnov i visina tužbe i tužbenog zahtjeva, da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja te tijek zateznih kamata.

12. Uvidom u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj:

3214386523/08 od 16.9.2008 (list 7-11 spisa) vidljivo je da je ugovor sklopljen između pravnog prednika tužitelja ŠL, kao korisnika kredita i tuženika za iznos od 11.838,34 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB-a. Namjena kredita je kupnja motornog vozila marke Renalut, tip i model Clio, broj šasije [broj šasije], dakle točno određenog vozila. Iz ugovora ne proizlazi da je kredit dan korisniku kao trgovcu niti da je dan radi obavljanja kakve trgovačke djelatnosti.

13. Među strankama nije sporno da je korisnik kredita u cijelosti otplatio predmetni kredit.

14. Nije niti sporno da ŠL kao ustupitelj sa tužiteljem Druga fundacija SPV d.o.o., kao primateljem, sklopio 10. lipnja 2023. Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), (list 143-147 spisa) kojim je korisnik kredita ŠL, kao ustupitelj, ustupio tužitelju, kao primatelju, novčanu tražbinu prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu broj: 3214386523/08 od 16. rujna 2008.

15. Prema odredbi iz čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023. – dalje u tekstu: ZOO) vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. 16. Znači, ne mogu se prenijeti tražbine: a) čiji je prijenos zabranjen zakonom, b) strogo osobne naravi i c) koje po svojoj naravi se protive prenošenju na drugoga.

17. Naime, ovdje se radi o tražbini ustupitelja ŠL, koji je potrošač, sukladno odredbi iz čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03., dalje u tekstu: ZZP), a koji je bio važeći u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, dok je primatelj (ovdje tužitelj) pravna osoba (dakle, nije potrošač). Pritom je tražbina koje je predmet ustupa novčana tražbina, odnosno imovinsko-pravno potraživanje, koje nije strogo osobne naravi, neovisno o svojstvu ustupitelja, kao potrošača, a niti se narav takve tražbine protivi ustupu.

18. Zbog navedenog, a kako se radi o novčanoj tražbini koja se može ustupiti, suprotno svim osporavanjima tuženika, to valja zaključiti da je Ugovorom o ustupu tražbine od 10. lipnja 2023. bilo dopušteno novčanu tražbinu pravnog prednika tužitelja prenijeti na tužitelja. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet same tražbine, pa nije odlučno to što je ustupitelj bio potrošač, a primatelj (ovdje tužitelj) to nije. Naime, identitet tražbine ustupom nije promijenjen, a što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku (ovdje tuženiku) ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

19. Zaključno, novčana tražbina potrošača ŠL na temelju potrošačkog ugovora- ugovora o kreditu, zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu na tužitelja, kao primatelja, te tražbine i tuženika, kao dužnika, primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača, suprotno osporavanjima tuženika.

20. Slijedom navedenog, a imajući u vidu da je tražbina iz Ugovora o kreditu prenesena na tužitelja, to je tužitelj aktivno legitimiran zahtijevati od tuženika ispunjenje te tražbine, te u tom dijelu nisu osnovani tuženikovi prigovori nedostatka aktivne legitimacije.

21. U pogledu istaknutog prigovora zastare relevantno je pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj: Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. prema kojoj pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u odnosu na nepoštenost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13. lipnja 2014., jer je ista u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. a u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je potvrđena u tom dijelu presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., to je zastara restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope počela teći 13. lipnja 2014., a po osnovi ništetnosti valutne klauzule 14. lipnja 2018.

22. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud u navedenoj odluci nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

23. Slijedom navedenog u konkretnom slučaju istaknuti prigovor zastare nije osnovan jer zastara u konkretnom slučaju počinje teći od 14. lipnja 2018. (obzirom na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli) a tužba je podnesena 13. lipnja 2023., dakle unutar zastarnog roka u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a.

24. U konkretnom slučaju sud je vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. (a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. te odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017.), kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.), kojima je, između ostalog, utvrđeno:

- da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 dalje u tekstu ZZP/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09 dalje u tekstu ZZP/07.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama

Zakona o obveznim odnosima i

- da je tuženik u razdoblju 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

25. Nadalje, odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Pritom valja reći i da pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac u izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" broj 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate.

26. Prema čl. 138.a ZZP/07 odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. toga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

27. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. ZOO-a, jer tako uskim tumačenjem odredba čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača onda ne bi imala smisla.

28. Prema tome, zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni Ugovor o kreditu koji su sklopili ŠL i tuženik dana 16.9.2008., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima jer potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, a što je također utvrđeno i u ovom predmetu na temelju iskaza svjedoka ŠL, te je isto dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.

29. Iz iskaza svjedoka ŠL proizlazi da je htio kupiti vozilo za privatne potrebe i auto kuća kod koje je htio kupiti vozilo preporučila je da ode u Zagrebačku banku radi uzimanja kredita. U Banci su mu kao jedinu opciju predložili ugovor o kreditu u CHF te nije upozoren vezano uz valutnu klauzulu niti je tada znao što je to valutna klauzula, već je saznao kasnije kad su se rate povećale, a da je znao iskazao je da se ne bi odlučio na takav kredit. Ugovor o kreditu je sklopio i otplatio kredit u cijelosti sukladno dinamici otplate kredita.

30. Sud je prihvatio iskaz svjedoka ŠL i ocijenio ga vjerodostojnim obzirom da je isti logičan, životan i uvjerljiv. Dakle, iz iskaza svjedoka a niti izvedenih dokaza ne proizlazi da ga je tuženik informirao o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR. Također iz njegovog iskaza je utvrđeno da je motorno vozilo kupljeno temeljem predmetnog ugovora o kreditu koristio za osobne potrebe.

31. Kako je visina predmetnog potraživanja između stranaka bila sporna to je provedeno financijsko knjigovodstveno vještačenje te je istim utvrđena visina preplaćenih anuiteta s osnove valutne klauzule u odnosu na iznos anuiteta koji bi se plaćali da se od početka otplate primjenjivao ugovoreni tečaj CHF spram kune na dan isplate kredita.

32. Iz nalaza i mišljenja vještaka Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. od 27. veljače 2025. (list 338-352 spisa) proizlazi da ukupan iznos pretplate iznosi 2.189,00 EUR, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja za otplatu u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do kraja otplate kredita. Za vrijeme otplate kredita prema utvrđenju vještaka tečaj nije bio niži od početno ugovorenog tečaja pa shodno navedenom nema ni negativnih razlika.

33. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. jer je isti detaljan, izrađen u skladu s pravilima struke te stranke nisu imale prigovora na nalaz odnosno tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu.

34. Ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Stoga je posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

35. U konkretnom slučaju nije riječ o zabrani manjeg značaja pa da se u tom slučaju ništetnost i ne može isticati u smislu odredbe čl. 326. st. 2. ZOO- a jer je i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/12 utvrđeno da korištenje nepoštenih i ništetnih odredbi u ugovorima o kreditu sklopljenim s potrošačima ne predstavlja zabranu manjeg značaja.

36. Dakle, budući su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i sud je u točki I. izreke utvrdio ništetnima odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 3214386523/08 sklopljenog dana 16.09.2008. između ŠL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 kao kreditora s druge strane, i to: Čl. 6. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi:

„…u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja, u iznosu anuiteta o kojem će Kreditor obavijestiti Korisnika kredita što se smatra sastavnim dijelom ovog Ugovora.“

37. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1. ZOO-a, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta na ime razlike koja proizlazi iz promjene tečaja CHF i to u iznosu od 2.189,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa razlike do isplate, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, budući da se tuženika, koji je sastavio predmetne, nepoštene odredbe, ne može smatrati poštenim stjecateljem.

38. Prema odredbi članka 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 utvrđeno da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, iz toga proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene stoga na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne i to od dana izvršenih plaćanja, koji su utvrđeni na temelju nalaza i mišljenja vještaka. Naime tuženik se kao ugovorna strana bio dužan rukovoditi načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinio iako je toga morao biti svjestan. Slijedi stoga da mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate iznosa većeg od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

39. Stoga ovaj sud nalazi osnovanim konačno specificirani tužbeni zahtjev tužitelja od 14. ožujka 2025. kojim potražuje od tuženika iznos od 2.189,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose kako je i odlučeno pod točkom II. izreke ove presude. Konačno specificirani tužbeni zahtjev tužitelja zapravo predstavlja određeno postavljen kondemnatorni zahtjev na isplatu iznosa i određenije postavljen zahtjev u odnosu na ništetnu odredbu pa nema govora o zastari takvog zahtjeva tužitelja.

40. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, ("Narodne novine" broj 138/23 - dalje: Tarifa). Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife), sastav podnesaka od 20. listopada 2023. i 14 ožujka 2025. u iznosu od po 200,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife), trošak pristupa na ročišta 15. srpnja 2024.,18. listopada 2024. i 13. svibnja 2025. u iznosu od po 200,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife), što uvećano za trošak PDV-a (Tbr. 42 Tarife) ukupno iznosi 1.500,00 eura. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 56,48 eura i presudu u iznosu od 112,95 eura sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 118/18 i 51/23) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine", broj: 53/19 i 92/21), trošak financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 350,00 eura, odnosno ukupni parnični trošak u iznosu od 2.019,43 eura, sa zakonskim zateznima kamatama u smislu odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je i odlučeno pod točkom III. izreke ove presude.

41. Tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 10. lipnja 2024. i 16. travnja 2025. niti trošak ročišta za objavu budući isti nisu bili potrebi za vođenje ovog postupka, kao i preko dosuđenog iznosa troškova, kako je odlučeno kao pod točkom IV. izreke.

U Zagrebu, 11. lipnja 2025.

Sudac:

Sanda Jeromela

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dostave pisanog otpravka odnosno od dana objave ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu. Žalba se podnosi ovom sudu a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

1. tužitelju po odvj. uz nalog o sudskoj pristojbi na presudu u iznosu od 112,95 EUR

2. tuženiku po odvj.

3. pisarnica – kal. 60 dana