Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Poslovni broj: Gž -369/2025-2

Vukovar, Županijska 33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Vukovaru, kao drugostupanjski sud, po sutkinji Marijani Žulj Jakovljević kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Draženu Srbu, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupana po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta, odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. protiv rješenja Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P- 308/2025-6 od 29. travnja 2025., dana 11. lipnja 2025.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-308/2025-6 od 29. travnja 2025.

II. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

III. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tužitelja za naknadom troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Rješenjem Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-308/2025-6 od 29. travnja 2025. odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti toga suda.

2. Protiv navedenog rješenja, tuženik je pravovremeno izjavio žalbu zbog svih zakonom predviđenih razloga. Predlaže usvojiti žalbu i preinačiti pobijano rješenje na način da prihvati tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku, podredno pobijano rješenje ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

3. U odgovoru na žalbu, tužitelj je predložio odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi odluku prvostupanjskog suda.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsko rješenje, postupak koji je prethodio i žalbene navode tuženika, ovaj sud je utvrdio kako prvostupanjski sud prilikom donošenja rješenja nije počinio koju od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 u daljnjem tekstu ZPP), a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. st. 2. ZPP.

6. Prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju se poziva tuženik u žalbi iz razloga što su u pobijanom rješenju navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama. Dakle, pobijano rješenje nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati zakonitost i pravilnost.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od 21. ožujka 2008. u kojem postupku je tuženik, u odgovoru na tužbu, istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti. Tuženik prigovor mjesne nenadležnosti temelji na činjenici da je čl. 13. Ugovora o kreditu broj 528-50- 4779322 ugovorena mjesna nadležnost u mjestu sjedišta kreditora, odnosno u Zagrebu, a i da se na ovaj slučaj primjenjuju pravila o općemjesnoj nadležnosti temeljem kojih je sud u Zagrebu također mjesno nadležan.

8. Prvostupanjski sud pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje potrebno za odluku o prigovoru mjesne nadležnosti. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je odredba o ugovorenoj nadležnosti suda, koju je tužitelj prihvatio potpisivanjem ugovora, nepoštena odredba ugovora o njoj se nije posebno pregovaralo i koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka.

9. U konkretnom slučaju, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je naveo kako su mjerodavne odredbe čl. 49. i 51. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, u daljnjem tekstu ZZP) jer je nepoštenost odredbi u potrošačkim ugovorima regulirana odredbama čl. 96. ZZP.

10. Prema odredbama članka 96. stavak 1., 2. i 4. ZZP, važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj. Odredba čl. 96. st. 4. ZZP-a propisuje kako je trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan to dokazati. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je i samim zakonom i to na način da je nepoštena ugovorna odredba prema čl. 102. st.1. ZZP-a ništetna.

11. Također su odredbom čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine (u daljnjem tekstu Direktiva), a koja Direktiva je implementirana u zakonodavstvo Republike Hrvatske, regulirani nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio sa potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi (st. 1), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koja mu se pruža Direktivom, na temelju odabira države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (st. 2).

12. I prema praksi Suda Europske unije, odnosno presudi Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editoris SA v Rocio Morciano Quintero i drugi utvrđena je obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost shodnih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojim je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13. Prema tome, opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

14. U konkretnom slučaju radi se o sporazumno ugovorenoj mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu banke, a koja je određena u tipskom ugovoru i to na unaprijed formuliranom obrascu od strane tuženika pa se smatra da se o prorogacijskoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo te tužitelj nije imao nikakav utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

15. Pri tome treba uzeti u obzir da je potrošač, odnosno tužitelj u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njegove pregovaračke moći, razine znanja te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe.

16. Imajući u vidu da se radi o odredbi unaprijed formuliranog ugovora na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, kao i znatnu prostornu udaljenost mjesta prebivališta tužitelja od [adresa] do Zagreba od oko 280 km, pravilnim zaključivanjem prvostupanjski sud je utvrdio kako bi sporna ugovorna odredba za tužitelja izazvala visoke troškove dolaska na sud kao i gubitak vremena stoga takva odredba uzrokuje značajnu neravnotežu u stranačkim pravima i obvezama. Takva ugovorna odredba znatno otežava mogućnost dolaska na sud te je takva klauzula obuhvaćena kategorijom odredaba čija je svrha otežavanje ostvarivanja prava potrošača pred sudom, dok istovremeno takva klauzula omogućava tuženiku da sporove rješava pred sudom njegova mjesta poslovanja, a uzimajući u obzir i resurse kojima raspolaže tuženik čime bi tuženik bio doveden u povoljniji položaj u odnosu na tužitelja. Sve navedeno ukazuje kako se radi o odgovornoj odredbi koja se protivi načelu savjesnosti i poštenja.

17. Neodlučni su žalbeni navodi tuženika kako bi se tužitelj u slučaju saslušanja uvijek mogao saslušati zamolbenim putem ili putem audio-vizualnih uređaja jer bi se u slučaju nadležnosti suda u sjedištu tuženika ograničilo pravo tužitelja na pristup sudu zbog nemogućnosti dolaska na svako ročište, iako to nije tužiteljeva obveza već je isključivo njegovo pravo.

18. Prema tome, odluka o ugovornoj i mjesnoj nadležnosti je nepoštena odredbom, a time i ništetna te se na nju ne može pozivati tuženik.

19. No, tuženik je prigovarajući mjesnoj nenadležnosti naveo da bi po pravilima opće mjesne nadležnosti Općinski građanski sud u Zagrebu bio također mjesno nadležan, te se pozvao na odredbu čl. 46. i 48. ZPP.

20. Međutim, žalbeni navodi tuženika se ne mogu prihvatiti jer je odredbom čl. 59. ZPP propisano kako je za suđenje o sporovima protiv pravne osnove koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu te djelatnosti pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

21. Radi svega iznijetog, sporna odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu predstavlja nepoštenu odredbu prema čl. 97. al. 19 ZZP-a jer su ispunjene pretpostavke iz čl. 96. ZZP-a, budući je evidentno postojanje znatne neravnoteže u stranačkim pravima i obvezama na štetu tužitelja-potrošača, pa se sukladno odredbi čl. 102. st. 1. ZZP-a takva odredba smatra ništetnom, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud.

22. Slijedom iznijetog, ovaj sud je sukladno odredbi čl. 380. st. 1. t. 2. ZPP-a odbio žalbu tuženika i potvrdio prvostupanjsko rješenje, a ujedno je sukladno odredbi čl. 166. st. 1. navedenog zakona odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troškova sastava žalbe protiv rješenja.

23. Tužitelju nije priznat trošak sastava odgovora na žalbu tuženika iz razloga što navedeni trošak nije bio potreban za ovaj postupak stoga je primjenom čl. 155. st. 1. ZPP odlučeno kao pod točkom III. izreke.

Vukovar, 11. lipnja 2025.

Sutkinja

Marijana Žulj Jakovljević