REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-526/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Goranke Barać-Ručević predsjednice vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća, mr. sc. Neri Radas članice vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Krešo Štefek, Sanja Špiljarić i Anita Barlafa, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Adriatic osiguranje d.d., OIB 94472454976, iz Zagreba, Listopadska 2, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Grgić & Partneri, odvjetnici u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude i rješenja Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-140/2022-3 od 2. prosinca 2022., kojom je djelomično potvrđena i preinačena presuda i potvrđeno rješenje Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini poslovni broj Pn-100/2018-66 od 10. rujna 2021., u sjednici održanoj 11. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se revizija tuženika.

II. Tuženik je dužan tužiteljici naknaditi troškove sastava odgovora na reviziju 1.382,74 Eur-a u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I., naloženo je tuženiku da plati tužiteljici iznos od 308.675,50 kuna (neimovinske i imovinske) sa zateznom kamatom od 20. rujna 2018. do isplate. U točki II. naloženo je tuženiku da plati tužiteljici iznos od 1.765,99 kuna (uglavičena zatezna kamata) sa zateznom kamatom od 20. prosinca 2018. do isplate. U točki III. naloženo je tuženiku da plati tužiteljici iznos od 7.393,88 kuna (uglavičena zatezna kamata) sa zateznom kamatom od 23. studenog 2020. pa do isplate, dok je u točki IV. naloženo tuženiku da tužiteljici plati iznos od 6.728,48 kuna (uglavičena zatezna kamata) sa zateznom kamatom od 7. srpnja 2021. pa do isplate. U točki V. naloženo je tuženiku da tužiteljici plaća mjesečnu rentu na ime tuđe pomoći počevši od 27. studenog 2018. pa ubuduće, u iznosu od 675,00 kuna mjesečno, do svakog 10-tog u mjesecu, dospjele obroke odjednom, sa zakonskom zateznom kamatom na dospjele, a neisplaćene mjesečne obroke tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog obroka pa do isplate. U točki VI. naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 88.991,00 kuna sa zateznom kamatom od 16. rujna 2021. pa do isplate. U točki VII. odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenih 88.991,00 kuna, dok je u točki VIII. odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

1.1. Pobijanim rješenjem prvostupanjskog suda dopuštena je preinaka tužbe.

2. Presudom suda drugog stupnja presuđeno je:

„I. Djelomično se prihvaća i u preostalom dijelu odbija kao neosnovana žalba tuženika, pa se presuda i rješenje Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini poslovni broj: Pn-100/2018-66 od 10. rujna 2021.:

- djelomično preinačuje u točki I. izreke presuda tako što se odbija zahtjev tužiteljice za zatraženi tijek zateznih kamata na iznos od 131.987,40 kuna od 20. rujna 2018. do 17. lipnja 2020.;

- potvrđuje u preostalom dijelu točke I. izreke presude;

- potvrđuje u točki II., III. i IV. izreke presude;

- potvrđuje rješenje u cijelosti;

II. Odbija se tuženik sa zahtjevom za priznanje troškova žalbenog postupka.“.

3. Protiv presude suda drugog stupnja u dijelu u kojem nije uspio u sporu reviziju dozvoljenu rješenjem ovog suda poslovni broj Revd-1837/2023 od 14. lipnja 2023. podnosi tuženik zbog pitanja:

„1. Je li primjena Orijentacijskih kriterija i iznosa za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda RH od 29. studenog 2002. izražena kroz pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 05. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020., činjenica koja bi u smislu čl. 190. st. 2. ili 191. ZPP-a, omogućavala povećanje tužbenog zahtjeva po osnovi neimovinske štete nakon zaključenja prethodnog postupka?

2. Je li nalaz i mišljenje medicinskog vještaka nova činjenica na temelju koje je nakon okončanja prethodnog postupka dozvoljeno preinačiti tužbeni zahtjev (čl.190. i čl.191. ZPP-a) te predstavlja li nalaz i mišljenje medicinskog vještaka novu okolnost nastalu nakon podnošenja tužbe na temelju koje je dozvoljeno preinačiti tužbeni zahtjev (čl.190. i 191. ZPP-a)?“.

4. Na reviziju je odgovoreno.

5. Revizija je neosnovana.

6.1. Ovaj sud u revizijskoj fazi postupka pobijanu odluku ispituje samo u onom dijelu u kojem je dopušteno podnijeti reviziju i samo zbog pitanja zbog kojih je revizija dopuštena.

6.2. S obzirom na pitanja koja su postavljena u prijedlogu za dopuštenje revizije i zbog kojih je citiranim rješenjem dopušteno u ovoj stvari podnijeti reviziju, radi se o zauzimanju pravnog shvaćanja glede primjene odredbi čl. 190. i čl. 191. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP) kod procesne situacije kada tužitelj u odštetnoj parnici povisi tužbeni zahtjev nakon što su izmijenjeni i povećani iznosi Orijentacijskih kriterija i iznosa za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda RH od 29. studenog 2002., te kada u istoj parnici to učini nakon što je u postupku provedeno vještačenje.

7. U ovoj fazi postupka nije sporno da je preinačio tužbu na način da je povisio tužbeni zahtjev navodeći da je u razdoblju nakon podnošenja tužbe a neposredno prije preinake došlo do izmjene Orijentacijskih kriterija za utvrđivanje pravične novčane naknade neimovinske štete Vrhovnog suda RH od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020., te da je do preinačenja tužbe došlo i nakon što je tužitelju dostavljen nalaz i mišljenje medicinskog vještaka nakon kojeg je bila razvidan vrsta i opseg štete koju tužitelj trpi.

8. Nižestupanjski sudovi su dopustili preinaku tužbe uz obrazloženje da izmjena Orijentacijskih kriterija predstavlja okolnost na koju tužitelj nije mogao utjecati i koja se ne može pripisati njegovoj krivnji a od utjecaja je na visinu naknade na koju ima pravo i na konačno rješenje odnosa između stranaka, kao što je to ocjenjeno i zbog dostave nalaza i mišljenja vještaka smatrajući da nalaz i mišljenje vještaka predstavlja novu okolnost koja je nastala nakon podnošenja tužbe zbog čega je dopušteno preinačiti tužbeni zahtjev pa stoga ocjenjuje da je preinaka dopuštena temeljem čl. 190. st. 2. ZPP.

9. Preinaka tužbe regulirana je čl. 190. ZPP.

10. Stavkom prvim toga članka je propisano da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, dok je stavkom drugim istoga članka propisano da iznimno od odredbe st. 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.

11. Nadalje, čl. 191. st. 2. ZPP je propisano da ako tužitelj preinačuje tužbu tako da zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti.

12. O prvom pravnom pitanju:

12.1. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. zauzeto je slijedeće pravno shvaćanje:

„Mijenjaju se Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete VSRH od 29. studenog 2002., br. Su-1331-VI/02 i 1372- 11/02, u primjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01.), na način da se tada prihvaćeni iznosi naznačeni u novčanim jedinicama (kune) povećavaju za 50%. Navedeni kriteriji i tako povećani iznosi (za 50%) u primjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje: ZOO/05) kada sudovi odlučuju o visini pravične novčane naknade neimovinske štete u slučaju povrede prava osobnosti, primjenjivat će se i na obvezne odnose nastale nakon 1. siječnja 2006. i stupanja na snagu ZOO/05.“.

12.2. Nadalje, u obrazloženju prethodno citiranog pravnog shvaćanja je navedeno:

„Prilikom donošenja odluke o mijenjanju Orijentacijskih kriterija, uz pomoć kojih sudovi određuju visinu pravične novčane naknade neimovinske štete, Vrhovni sud Republike Hrvatske se, uz ostalo, koristio i podacima Državnog zavoda za statistiku o stopi inflacije mjerenoj indeksom promjena potrošačkih cijena u odnosu na početnu 2002. godinu. Polazeći od tih podataka, pokazalo se da navedeni indeks u naznačenom vremenskom razdoblju iznosi 137,7 %, što znači da je inflacija iznosila 37,7 %, pri čemu indeks promjene prosječnih mjesečnih isplaćenih neto plaća iznosi 166,9 %. Iz toga proizlazi su prosječne isplaćene mjesečne neto plaće u odnosu na početnu 2002. godinu porasle za 66,9 %.

Polazeći od cilja i svrhe zakonskih odredbi o naknadi neimovinske štete, imajući na umu i navedene statističke podatke, na sjednici Građanskog odjela VSRH donesena je odluka o promjeni Orijentacijskih kriterija na način da se tada prihvaćeni iznosi naznačeni u novčanim jedinicama (kune) po svim osnovama podignu u odnosu na 2002. godinu za 50%. Izmjena Orijentacijskih kriterija primjenjuje se na sve parnične postupke za naknadu neimovinske štete u svim stupnjevima suđenja (ubuduće), tj. od dana prihvaćanja na sjednici Građanskog odjela VSRH (15. lipnja 2020.).“.

12.3. Imajući u vidu prethodno citirano pravno shvaćanje proizlaze okolnosti koje su od bitnog značaja za odgovor na postavljena pravna pitanja:

- sve do donošenja odluke o izmjeni orijentacijskih kriterija postojala je ustaljena sudska praksa u odnosu na pravične iznose novčane naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti koja se dosuđuje primjenom Orijentacijskih kriterija koji su do tada bili na snazi (od 29. studenog 2002.),

- tužitelj je u vrijeme podnošenja tužbe tužbenim zahtjevom zatražio novčani iznos naknade štete u skladu sa ustaljenom sudskom praksom prema Orijentacijskim kriterijima od 29. studenog 2002.,

- izmjena orijentacijskih kriterija nije bila okolnost koju je tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe mogao predvidjeti ili na bilo koji način na nju utjecati, a ista je od utjecaja na njegova legitimna očekivanja u smislu ostvarivanja prava na naknadu štete.

12.4. Kako iz obrazloženja odluke o prihvaćanju Orijentacijskih kriterija proizlazi da se isti primjenjuju na sve postupke u tijeku, no kako sud u parničnom postupku odlučuje u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva (čl. 2. st. 1. ZPP), tužitelj jedino ako preinači tužbu može ostvariti svoja legitimna očekivanja u smislu pružanje sudske zaštite i dosuđivanja pravične novčane naknade neimovinske štete.

12.5. U odnosu na revizijske navode tuženika kojima tvrdi da izmjena Orijentacijskih kriterija nije bitna okolnost koja bi predstavljala razlog za dopuštanje preinake tužbe valja odgovoriti da su Orijentacijski kriteriji, a kako i upućuje njihov naziv orijentir sudu kojim će se rukovoditi prilikom izračuna pravične novčane naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u smislu čl. 19. st. 2. u svezi sa čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje: ZOO). Pravilno tuženik primjećuje, a kako je to navedeno i u obrazloženju Orijentacijskih kriterija, da isti nisu puka matematička formula prema kojoj će se obračunavati visina naknade štete zbog pojedinog povrijeđenog prava osobnosti u svezi kojeg se podnosi tužba radi naknade neimovinske štete.

12.6. Prema čl. 116. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav) Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

12.7. Stoga donošenje i primjenu, odnosno općenito svrhu Orijentacijskih kriterija treba sagledavati imajući u vidu da su usmjereni pružanju pravne zaštite svih stranaka koje sudjeluju u postupku na jednak način u smislu da su im poznata pravna shvaćanja najvišeg suda, pa da stoga imaju realna legitimna očekivanja sa kojim zahtjevom u sudskom postupku mogu uspjeti.

12.8. U situacijama kada su prethodni Orijentacijski kriteriji u vrijeme podnošenja tužbe bili na snazi već skoro 16 godina, tužitelj je imao realna legitimna očekivanja koji bi mu novčani iznos naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u svezi zadobivenih ozljeda i njihovih posljedica u sudskom postupku mogao biti dosuđen.

12.9. Izmjenom Orijentacijskih kriterija koja je bila znatna - povišena je naknada prema svim kriterijima za 50%, ova očekivanja tužitelja se u znatnoj mjeri mijenjaju a ovu okolnost tužitelj nije mogao predvidjeti.

12.10. Stoga odgovor na postavljeno pravno pitanje glasi:

U smislu čl. 190. i čl. 191. ZPP dopuštena je preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva nakon zaključenja prethodnog postupka iz razloga izmjene Orijentacijskih kriterija za utvrđivanje pravične novčane naknade neimovinske štete Vrhovnog suda RH od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. Izmjena Orijentacijskih kriterija predstavlja okolnost iz čl. 191. st. 2. ZPP radi koje će sud dopustiti preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva. (ovome se reafirmira već izneseno pravno shvaćanje kao u odluci ovog suda broj Rev-864/2023 od 10. travnja 2024.)

13. O drugom pravnom pitanju:

13.1. Pitanje zbog kojeg je dopušteno podnošenje revizije vezano je za prirodu ovog spora u kojem se odlučuje i o pravu na pravičnu novčanu satisfakciju zbog povreda tijela i narušenog zdravlja, te da bi tužitelj mogao ostvariti svoje pravo nužno mu je sukladno odredbi čl. 7. ZPP-a dokazati između ostalog i opseg štete, a to je po redovnom tijeku stvari moguće jedino ako se u postupku provede vještačenje po vještacima medicinske struke.

13.2. Ograničenja koja nameće citirana odredba čl. 190. i čl. 191. ZPP-a u svakom slučaju predstavljaju ograničenje na teret tužitelja, i ono ima svoj smisao u tome da se i tuženiku mora dopustiti da u jednakim procesnim okolnostima zna o čemu se u parnici raspravlja, i da nije stalno izložen primjenama koje isključivo ovise o tužitelju.

13.3. No, pitanje jesu li ova ograničenja u toj mjeri apsolutna da onemogućavaju pružanje adekvatne pravne zaštite i koja je to granica koja se ne smije preći, to jest što se može smatrati okolnošću koja je nastala nakon podnošenja tužbe ili zaključenja prethodnog postupka, zbog koje je moguće preinačiti tužbeni zahtjev, jer se tuženik tome ne može s uspjehom protiviti.

13.4. Na ovu procesnopravnu dilemu odgovor je dao Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj U-III/4474/2019 od 29. ožujka 2022. gdje je rečeno:

„1. Je li postojalo ograničenje glede podnositeljičinog prava na pristup sudu?“.

6. Pozivajući se na članak 191. stavak 1. ZPP-a, kojim je po mišljenju drugostupanjskog suda izričito propisana zabrana preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka, drugostupanjski sud ocijenio je da podnositeljica nije bila ovlaštena za preinaku tužbe jer je već bio zaključen prethodni postupak, odnosno parnica se nalazila u fazi glavne rasprave. Prema mišljenju tog suda povećanje tužbenog zahtjeva ne može se opravdati ni medicinskim vještačenjem provedenim nakon zaključenja prethodnog postupka.

Nema dvojbe da članak 190. ZPP-a (i prije i nakon izmjena i dopuna iz 2019. godine), kojim su propisane pretpostavke pod kojima je dopuštena preinaka tužbe, predstavlja ograničenje prava na pristup sudu (v. točke 4., 4.1. i 5.3. obrazloženja ove odluke).

2. Je li ograničenje težilo legitimnom cilju?

7. Svrha tog postupovnog ograničenja je prije svega poštovanje načela pravne sigurnosti, ali i ubrzanje postupka te osiguranje pravilnog djelovanja pravosudnog sustava. Ustavni sud utvrđuje da je ograničenje težilo legitimnom cilju pa ostaje ocijeniti je li način na koji je drugostupanjski sud primijenio odredbe članka 190. ZPP- a bio razmjeran legitimnom cilju kojem ta odredba teži.

3. Je li ograničenje bilo razmjerno legitimnom cilju kojemu se teži?

8. U postupku pred prvostupanjskim sudom podnositeljica je povisila tužbeni zahtjev nakon vještačenja, čemu su se tuženik i umješač protivili. Prvostupanjski sud dopustio je tu preinaku jer smatra da je ona svrsishodna za konačno rješenja spora među strankama u smislu članka 190. stavka 2. ZPP-a. Tom je odredbom propisano (nakon izmjena iz 2019. godine to je sada stavak 3.) da je nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

Taj sud smatra da tužitelj u sporu naknade štete zbog povrede prava osobnosti, po prirodi stvari (jer nije proveden dokaz medicinskim vještačenjem) ne može u tužbi istaknuti potpuno određen tužbeni zahtjev u pogledu visine štete. Nadalje prvostupanjski sud navodi da ako je sudu potrebno stručno znanje vještaka da bi se utvrdili opseg i visina štete, isto to je potrebno i tužitelju da može točno postaviti tužbeni zahtjev, u skladu s rezultatima provedenog vještačenja. Riječ je o okolnostima koje su nastale nakon zaključenja prethodnog postupka i koje su rezultat provođenja dokaza koji je na temelju prijedloga tužiteljice na pripremnom ročištu proveden, pa bi nedopuštenost preinake tužbe mogla teško ugroziti pravozaštitnu funkciju sudskog parničnog postupka. Prvostupanjski sud također smatra da podnositeljica bez svoje krivnje nije mogla ranije preinačiti tužbu, jer joj nisu bili dostupni svi potrebni podaci. Prvostupanjski sud zaključuje da je preinaka tužbe s procesno pravnog stajališta svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama. Prvostupanjski sud pozvao se na stajalište Županijskog suda u Velikoj Gorici u odluci Gž-1407/15 od 26. rujna 2016.

8.1. Drugostupanjski sud pozvao se jedino na stavak 1. članka 190. ZPP-a, tumačeći ga kao izričitu procesnu zabranu preinačenja tužbenog zahtjeva nakon zaključenja prethodnog postupka. Imajući u vidu tu odredbu zaključio je da se povećanje tužbenog zahtjeva nikako ne može opravdati ni medicinskim vještačenjem provedenim nakon zaključenja prethodnog postupka.

Ustavni sud ocjenjuje da je drugostupanjski sud primijenio pravilo iz stavka 1. članka 190. ZPP-a strogo formalistički ne obrazlažući zbog čega se ne može primijeniti stavak 2. i zbog čega je način kako ga je tumačio i primijenio prvostupanjski sud neopravdan. Zbog formalističkog stajališta da preinaka tužbe nije dozvoljena nakon zaključenja prethodnog postupka neovisno o ostalim odredbama članka 190. ZPP-a i okolnostima konkretnog slučaja, nije ni pokušao sagledati postoje li u konkretnom slučaju okolnosti koje opravdavaju preinaku tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka.

9. Ustavni sud nadalje primjećuje da je drugostupanjski sud donio presudu 2. rujna 2019., dan nakon što su stupile na snagu izmjene i dopune ZPP-a iz 2019. godine, tj. ZIDZPP:70/19 (v. t. 4.1. obrazloženja ove odluke).

Tim izmjenama i dopunama (člankom 39.) u članak 190. ZPP-a dodan je novi stavak 2. prema kojem, iznimno od pravila iz stavka 1. (da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka), tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.

Člankom 117. ZIDZPP:70/19 propisano je da se, među ostalima, članak 39. ZIDZPP:70/19 primjenjuje na sve postupke u tijeku.

9.1. Ustavni sud smatra potrebnim istaknuti da je rješenjem broj: U-I-5232/2014 i dr. od 17. prosinca 2019. odbacio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 190. stavka 1. ZPP-a. Više predlagatelja podnijelo je prijedloge smatrajući da osporeni članak "predstavlja neustavno ograničenje prava parničnih stranaka na objektivno preinačenje tužbenog zahtjeva u skladu s rezultatima glavne rasprave, u usporedbi s ranijim zakonskim rješenjem kakvo je bilo prije ZIDZPP:70/19, prema kojem je tužitelj mogao preinačiti tužbu do kraja glavne rasprave."

Ustavni sud odbacio je prijedloge jer je utvrdio da je ZIDZPP-om:70/19 osporeni članak sadržajno izmijenjen na način da je, uz opće pravilo da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, propisana iznimka prema kojoj tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Ustavni sud je ocijenio da je ZIDZPP-om:70/19 sadržajno izmijenjen članak 190. ZPP-a na takav način da se prigovori u prijedlozima predlagatelja više ne mogu odnositi na njegov novi sadržaj.

9.2. Drugostupanjski sud izgubio je iz vida navedenu izmjenu članka 190. ZPP- a te njezinu obveznu primjenu na postupke u tijeku.

10. Slijedom navedenog, Ustavni sud ocjenjuje da postupanje Županijskog suda u Bjelovaru, način na koji je primijenio članak 190. stavak 1. ZPP-a i propustio primijeniti odredbe ZIDZPP:70/19, nije bilo razmjerno legitimnom cilju kojem članak 190. ZPP-a (i prije, a posebice nakon izmjena iz 2019. godine) teži, čime je narušena sama bit prava podnositeljice ustavne tužbe na pristup sudu zajamčena člankom 29. stavkom 1. Ustava.

Utvrdivši povredu prava na pravično suđenje u dijelu koji se odnosi na pristup sudu, što je dovelo do toga da drugostupanjski sud nije u cijelosti meritorno riješio predmet podnositeljice, Ustavni sud u ovom ustavnosudskom postupku nije posebno ispitivao prigovor povrede prava vlasništva iz članka 48. stavka 1. Ustava, jer je preuranjen.

11. Na temelju članaka 73. i 76. Ustavnog zakona odlučeno je kao u izreci.“.

14. Vodeći računa o pravnom shvaćanju izraženom u citiranoj odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/4474/2019 od 29. ožujka 2022, odgovor na drugo pitanje zbog kojeg je revizija dopuštena glasi:

„Nalaz i mišljenje medicinskog vještaka nova činjenica na temelju koje je nakon okončanja prethodnog postupka dozvoljeno preinačiti tužbeni zahtjev (čl.190. i čl.191. ZPP-a) jer takav nalaz s obzirom na svoju prirodu i okolnosti koje se na temelju takvog nalaza utvrđuju predstavljaju novu okolnost nastalu nakon podnošenja tužbe na temelju koje je dozvoljeno preinačiti tužbeni zahtjev (čl.190. i 191. ZPP-a).“.

15. Zbog svega gore navedenog valjalo je reviziju tuženika odbiti jer nije osnovana u smislu odredbe čl. 391. st. 5. ZPP-a.

16.1. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 166. i čl. 155. ZPP-a. Naime po ocjeni ovog suda sastavljanje odgovora na reviziju bio je potreban trošak u ovoj konkretnom postupku jer je tužiteljica u odgovoru na reviziju iznijela argumentaciju i pozvala se na sudsku praksu koja je bila od koristi ovom sudu da bi odlučio u ovoj pravnoj stvari i izrazio pravna shvaćanja kojima je i odgovorio na pitanja zbog kojih je revizija dopuštena.

16.2. Dosuđeni trošak odnosi se na zastupanje po odvjetniku za sastav odgovora na reviziju sukladno Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23) i to za sastav odgovora na reviziju (Tbr.10.t.6.) 1.000,00 Eur-a, uvećano za 25% poreza na dodanu vrijednost, 250,00 Eur-a i pristojba za odgovor na reviziju od 132,74 Eur-a, ili ukupno 1.382,74 Eur-a.

17. Zbog svega gore navedenog odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 11. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Goranka Barać-Ručević