REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-1598/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, mr. sc. Neri Radas članice vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice PS, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Petar Marković, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Eterović, Šarac i Topić j.t.d., Zagreb protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kojeg zastupa punomoćnica Đina Lukac Novaković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Leko i partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnim i isplate, odlučujući o tuženikovom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž- 4987/2024-2 od 19. studenoga 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-5080/2023-19 od 29. kolovoza 2024., na sjednici održanoj 11. lipnja 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.
II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povrede temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1.1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-4987/2024-2 od 19. studenog 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-5080/2023-19 od 29. kolovoza 2024., postavljajući četiri pitanja koja drži važnima za rješenje spora, ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava u sudskoj praksi, a koja glase:
„1. Jesu li odredbe ugovora o kreditu, kojima se ugovara naknada za obradu kreditnog zahtjeva u postotku od ugovorenog iznosa kredita sukladno Odlukama o naknadama kao općim uvjetima ugovora, protivne ili sukladne odredbi čl. 1024. st. 3. i čl. 345. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO)?
2. Ima li banka - davatelj kredita (načelno) pravo na naknadu stvarne štete propisane čl. 1024. st. 3. ZOO-a u slučaju kad se o zakonom propisanoj obvezi korisnika kredita nije posebno pregovaralo prije sklapanja ugovora o kreditu ili ako ugovor o kreditu u odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne sadrži izričitu pravnu formulaciju iz čl. 1024. ZOO-a, nego unaprijed formuliranu odredbu o naknadi koja se obračunava u fiksnom iznosu od iznosa ugovorenog kredita?
3. Je li sud u parničnom postupku radi utvrđenja ništetnosti odredbe prema kojoj je davatelj kredita ovlašten na iznos kredita obračunati naknadu za njegovu obradu sukladno svojoj odluci o naknadama, a kojeg je pokrenuo potrošač, dužan utvrđivati u svakom pojedinačnom postupku pretpostavke za nepoštenost pojedine ugovorne odredbe iz čl. 96. st. 1. i čl. 99. ZZP/07 ili je ovlašten proglasiti ugovornu odredbu nepoštenom isključivo na temelju utvrđenja da se o takvoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da jedna strana određuje iznos naknade?
4. Podrazumijeva li ništetnost ugovornih odredaba zbog utvrđenja njihove nepoštenosti u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača sama po sebi ujedno i nepoštenost stjecatelja u smislu odredaba čl. 1115. ZOO-a u odnosu na ugovornu stranu koja je sastavila ugovor čije su pojedine odredbe utvrđene kao nepoštene ili se nepoštenost u smislu odredaba čl. 1115. ZOO-a ne podrazumijeva i mora se utvrđivati u svakom pojedinom slučaju?“.
1.2. Kao razloge zbog kojih pitanja smatra važnima za odluku o sporu, osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, tuženik se poziva na više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, smatrajući da pobijana presuda odstupa od pravnih shvaćanja izraženima u tim odlukama.
1.3. Tuženik je naveo da su mu povrijeđena temeljna prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10, 5/14 - dalje: Ustav), sadržana i u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99 - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02, 1/06 i 13/17) - pravo na pravično suđenje i u njemu sadržano jamstvo na „jednakost oružja“ (čl. 29. Ustava) i pravo na jednakost pred zakonom (čl. 14. Ustava).
2. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.
3. U prijedlogu za dopuštenje revizije nije riječ o važnim pravnim pitanjima u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).
4. Naime, postavljena pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni budući da u pogledu tih pitanja pobijana odluka ne odstupa od ustaljene prakse revizijskog suda i pravnih shvaćanja izraženih u odlukama ovoga suda Rev-1051/2023-2 od 3. travnja 2024., Rev-673/2023-3 od 13. veljače 2024., Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024., zatim Rev-43/22-2 od 14. lipnja 2022. i Rev-112/18-2 od 9. ožujka 2022., Rev-179/2021-2 od 13. rujna 2022., Rev- 909/2022-2 od 11. listopada 2022. i dr., a nije riječ niti o pitanjima u odnosu na koje bi bilo potrebno preispitati ustaljenu sudsku praksu.
5. Nadalje, prema ocjeni ovog suda tuženik navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim da su mu tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđena ljudska prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a kako to tvrdi u prijedlogu za dopuštenje revizije (točka 1.3.). To stoga što je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tuženiku bilo omogućeno da se izjasni o svim navodima tužitelja, iznosi činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojoj je presudi drugostupanjski sud odgovorio na sve odlučne žalbene navode, donesena presuda je dostatno obrazložena te su izneseni relevantni i uvjerljivi razlozi za ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva pa se presuda ne može smatrati arbitrarnom ili očito nerazumnom. Stoga, ništa ne upućuje na zaključak da tuženik nije imao pravično suđenje niti da bi bio doveden u neravnopravan položaj po bilo kojoj osnovi, a činjenica da tuženik nije zadovoljan tumačenjem i primjenom materijalnog prava od strane suda i posljedično ishodom spora ne dovodi do povrede prava na pravično suđenje.
6. Slijedom navedenog, a u pogledu prijedloga tuženika za dopuštenje revizije u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP - zbog pravnih pitanja koje tuženik smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava - valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i. 2. ZPP, odlučiti kao pod stavkom I. izreke, dok je u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP - u pogledu pozivanja na povrede temeljnih prava zajamčenih Ustavom i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda - valjalo na temelju čl. 389.a st. 4. ZPP odlučiti kao pod stavkom II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 11. lipnja 2025.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa
