REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-1110/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, mr. sc. Neri Radas članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Goranke Barać-Ručević, Mirjane Magud i Ivana Vučemila članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ND, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Bojan Zustović, odvjetnik u Pazinu, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Petrinović odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o., u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-1785/2024-3 od 3. rujna 2024., u dijelu u kojem je potvrđena presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo poslovni broj P-1073/23-91 od 28. ožujka 2024., na sjednici održanoj 11. lipnja 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije u odnosu na postavljena pravna pitanja se odbija.
II. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije u odnosu na povrede temeljnih prava tuženika zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda se odbacuje.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-1785/2024-3 od 3. rujna 2024. zbog pravnih pitanja koja smatra važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni kao i za razvoj prava kroz sudsku praksu koja pitanja glase:
„(i.) Od kada nastaje obveza plaćanja zateznih kamata na iznos stečenog bez osnove kao posljedice utvrđene ništetnosti dijela ugovorne odredbe potrošačkog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli sadržane u ugovoru o kreditu denominiranom u CHF/denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u CHF?
(ii.) Pripada li potrošaču kao posljedica utvrđene ništetnosti dijela odredbe potrošačkog ugovora o kreditu denominiranog u CHF/denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to dijela odredbe o valutnoj klauzuli, isplata razlike između iznosa kamate izračunatog po prosječnoj kamatnoj stopi za kredite u kunama i iznosa kamate izračunate po stopi određenoj odlukom banke ili isplata razlike između iznosa koji je potrošač platio i iznosa izračunatog na temelju početno ugovorene kamatne stope?
(iii.) Je li sama činjenica da se o odredbi o naknadi za slučaj prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita nije pregovaralo dovoljna za zaključak da je takva ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna?
odnosno
Protivi li se članku 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003) odnosno članku 96. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007), odluka suda kojom je odredba potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju odredba o naknadi za slučaj prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita) utvrđena nepoštenom, odnosno ništetnom, samo na temelju utvrđenja suda da se o ugovaranju iste nije pojedinačno pregovaralo, bez da je sud utvrdio uzrokuje li ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača?
(iv.) Je li kreditor u obvezi detaljno navesti prirodu usluge koju, za slučaj prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita, korisnik kredita plaća kreditoru sukladno poslovnoj politici kreditora?
(v.) Je li odredba ugovora o kreditu, kojom se za slučaj prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita ugovara naknada koju korisnik kredita plaća banci sukladno poslovnoj politici kreditora, protivna ili sukladna odredbi čl. 1024. i čl. 354. st. 3. Zakona o obveznim odnosima?
odnosno
Ima li kreditor pravo na naknadu štete u smislu odredbe čl. 1024. st. 3. Zakona o obveznim odnosima u slučaju kad se o zakonom propisanoj obvezi korisnika kredita nije posebno pregovaralo prije sklapanja ugovora o kreditu ili ako ugovor o kreditu u odredbi o naknadi za slučaj prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita ne sadrži izričitu pravnu formulaciju iz čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima, nego unaprijed formuliranu odredbu o naknadi koja se obračunava sukladno poslovnoj politici kreditora?
(vi.) Je li tuženiku (kreditoru), u postupku predmet kojeg spora je utvrđenje ništetnosti odredbe potrošačkog ugovora o kreditu denominiranog u CHF/denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to odredbe o naknadi za prijevremenu konačnu otplatu kredita, onemogućeno raspravljanje u smislu čl. 354. st. 2. t. 6. Zakona o parničnom postupku kada je određeno financijsko-knjigovodstvenim vještačenje na okolnost nastanka i visine štete koja nastaje tuženiku (kreditoru) prilikom prijevremene otplate kredita od strane potrošača, za koju je tuženik tvrdio da mu je nastala uslijed prijevremene otplate kredita, a vještak nije odgovorio na zadatak koji mu je sud odredio?
(vii.) Dovodi li tužba potrošača podnesena u pojedinačnom postupku, a radi utvrđenja ništetnosti i isplate temeljem utvrđene ništetnosti odredbe ugovora sklopljenog između potrošača i trgovca (u konkretnom slučaju odredba o naknadi za obradu kredita) do prekida tijeka zastarnog roka u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21.)?
(vii.) Protivi li se članku 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003) (članku 96. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007) odluka suda kojom je odredba ugovora sklopljenog između potrošača i trgovca (u konkretnom slučaju odredba o naknadi za obradu kredita) utvrđena nepoštenom, odnosno ništetnom, samo na temelju utvrđenja da se o ugovaranju iste nije posebno pregovaralo, bez da je sud utvrdio uzrokuje li ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača?
odnosno
da Vrhovni sud Republike Hrvatske donese rješenje kojim se tuženiku na temelju odredbe čl. 385. a st. 2. Zakona o parničnom postupku dopušta revizija zbog povrede pravo na jednakost svih pred zakonom iz čl. 14. st. 2. Ustava RH, pravno na djelotvoran pravni lijek iz čl. 18. st. 1. Ustava RH i čl. 13.1. Konvencije, te pravo na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava RH i čl. 6.1. Konvencije koja su tuženiku povrijeđena u postupku pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom.“.
2. Nadalje, tuženik još navodi da su mu tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima povrijeđena temeljna ljudska prava i to pravo na jednakost svih pred zakonom iz čl. 14. st. 2. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 - dalje: Ustav), pravo na djelotvoran pravni lijek iz čl. 18. st. 2. Ustava i čl. 13. toč. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine-Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10 - dalje: Konvencija) te pravo na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava i čl. 6. toč. 1. Konvencije.
3. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.
4. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385.a st. 1. i čl. 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) ovaj je sud ocijenio da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer je riječ o pitanjima u odnosu na koja pobijana odluka ne odstupa od prakse revizijskog suda i zauzetih pravnih shvaćanja u odlukama ovoga suda.
4.1. Prvo pitanje koje je tuženik postavio u prijedlogu za dopuštenje revizije, nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer je riječ o pitanju u odnosu na koje navedena odluka ne odstupa od pravnog shvaćanja ovoga suda iznesenog u presudama poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. i dr. te je riječ o pitanju u odnosu na koje nije potrebno preispitivati sudsku praksu (tako i ovaj sud u Revd-1155/2022 od 8. lipnja 2022. i Revd-3653/2024-2 od 3. rujna 2024.).
4.2. U odnosu na drugo postavljeno pitanje, koje se odnosi na početak tijeka zatezne kamate navodi se da ono nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer pobijana odluka ne odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prema kojoj su banke dužne vratiti stečeno zajedno s kamatama od dana stjecanja (tako i ovaj sud u Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018., a u tom smislu i ovaj sud u Revd-5086/2022 od 11. siječnja 2023.).
4.3. U odnosu na treće, četvrto i peto postavljeno pitanje, navodi se da ta pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer se radi o pitanjima u odnosu na koja navedena odluka ne odstupa od pravnog shvaćanja ovoga suda iznesenog u presudi poslovni broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022., a osim toga prema pravnom shvaćanju ovog suda nije riječ ni o pitanjima u odnosu na koja bi bilo potrebno preispitivati ustaljenu sudsku praksu.
4.4. U odnosu na šesto postavljeno pitanje, uočava se da iz žalbe tuženika ne proizlazi da je sporno pitanje isticao u žalbi upravo na naznačeni način u ovome prijedlogu, pa u tom smislu nije ispunjena pretpostavka vezana za prethodno razmatranje pitanja u sporu iz odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a.
4.5. U odnosu na sedmo postavljeno pitanje, tuženika se upućuje na objedinjenu pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022.
4.6. U odnosu na osmo postavljeno pitanje (pogrešno označeno kao sedmo) navodi se da odgovor na to pitanje ovisi o okolnostima svakog pojedinačnog slučaja.
5. Slijedom navedenoga, u odnosu na postavljena pitanja valjalo je prijedlog tuženika odbiti na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP-a i odlučiti kao u izreci pod točkom I. ovoga rješenja.
6. Nadalje, prema ocjeni ovoga suda tuženik navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim da su mu tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka, zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnoga prava, povrijeđena ljudska prava zajamčena Ustavom i Konvencijom. Tuženik se naime u prijedlogu poziva na to da su mu povrijeđena prava, a te tvrdnje u konkretnom slučaju obrazlaže tek svojim viđenjem odgovora na naznačena pravna pitanja, odnosno neosnovanim shvaćanjem da su ta pitanja važna, jer da je u vezi, kako sa postupovnopravnim tako i materijalnopravnim pitanjima, drugostupanjski sud zauzeo pogrešna pravna shvaćanja.
7. Slijedom navedenoga, valjalo je u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu u kojem je koncipiran u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP-a, odnosno u pogledu pozivanja na povredu temeljnog prava zajamčenog Ustavom i Konvencijom, na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP-a odlučiti kao u izreci ovoga rješenja pod točkom II.
Zagreb, 11. lipnja 2025.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa
