Poslovni broj: Usž-972/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, dr. sc. Sanje Otočan, predsjednice vijeća, Mire Kovačić i Radmile Bolanča Vuković, članica vijeća, te višeg sudskog savjetnika Filipa Mihaljevića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja RL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Hrvoje Kuprešak, odvjetnik u Zagrebu, Meštrovićev trg 10, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, Zagreb, Margaretska 3, OIB: 02958272670, uz sudjelovanje zainteresirane osobe BIGFOOT d.o.o., Zagreb, Horvaćanska cesta 37/12, OIB: 75058075213, koju zastupa opunomoćenik Tomislav Dumenčić, odvjetnik u Zagrebu, Slovenska ulica 13, radi priznavanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja s osnove ozljede na radu, odlučujući o žalbi tuženika i zainteresirane osobe protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us I-1495/2023-32 od 23. prosinca 2024., na sjednici vijeća održanoj 11. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalbe se odbijaju i potvrđuje presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us I-1495/2023-32 od 23. prosinca 2024.

II. Odbija se zahtjev zainteresirane osobe za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda u točki I. izreke poništeno je rješenje tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, KLASA: UP/II-502-03/23- 01/85, URBROJ: 338-01-06-05-23-02 od 17. ožujka 2023., a u točki II. izreke poništeno je rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Zagreb, Odjela za zdravstveno osiguranje - 2, KLASA: UP/I-502-03/22-02/1980, URBROJ: 338-21-02-02-22-17 od 24. studenoga 2022. Točkom III. izreke presude, tužitelju, u vrijeme nastanka ozljede zaposlenom kod poslodavca BIGFOOT d.o.o. , priznata je ozljeda pretrpljena 25. svibnja 2021., pod dijagnozom šifre prema MKB-10 klasifikaciji:

S32.4 (Prijelom acetabula), ozljedom na radu te su mu u vezi s navedenom dijagnozom priznata sva prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za slučaj ozljede na radu. Točkom IV. izreke presude naloženo je tuženiku i zainteresiranoj osobi da solidarno nadoknade tužitelju troškove upravnog spora u iznosu od 3.750,00 eura u roku od 30 dana od dana dostave pravomoćne odluke o trošku, dok je zahtjev tužitelja u preostalom dijelu odbijen. Točkom V. izreke presude odbijen je zahtjev zainteresirane osobe za naknadu troškova upravnog spora.

2. Osporenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja prvostupanjskog javnopravnog tijela od 24. studenoga 2022., kojim se u točki 1. izreke tužitelju, u vrijeme nastanka ozljede zaposlenom kod poslodavca BIGFOOT d.o.o., ozljeda nastala 25. svibnja 2021. izražena dijagnozom šifre prema MKB-10 klasifikaciji: S32.4 ne priznaje ozljedom na radu, te mu se u točki 2. izreke u vezi s navedenom dijagnozom ne priznaju prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za slučaj ozljede na radu.

3. Tuženik žalbom pobija presudu zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava (članak 126. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, 36/24. - dalje: ZUS). Protivi se stavu prvostupanjskog suda prema kojem u slučaju kada poslodavac ne osposobi radnika za rad na siguran način i ne uruči mu pisane upute za rad, i to isključivo zbog takvog propusta poslodavca, svako daljnje postupanje radnika nije od utjecaja na rješavanje o zahtjevu, ne uzima se u obzir njegov doprinos štetnom događaju niti je moguće utvrditi skrivljeno, nesavjesno i/ili neodgovorno postupanje takvog radnika u smislu članka 67. točke 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“, 80/13., 137/13., 98/19. i 33/23. – dalje: Zakon). Smatra da u konkretnom slučaju takvo stajalište predstavlja pretjerani formalizam u odlučivanju jer nisu uzete u obzir druge relevantne činjenice koje se odnose na tužiteljevo životno i radno iskustvo. Pogrešnim smatra i stav da se na radnika koji nije osposobljen za rad na siguran način ne bi mogle primjenjivati odredbe Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“, 71/14., 118/14., 154/14., 94/18. i 96/18. – dalje: ZZR), pogotovo one koje se odnose na općenitu obvezu radnika da o svakom uočenom nedostatku obavijesti ovlaštenu osobu ili na pravo svakog radnika da odbije rad ako ga smatra rizičnim za sigurnost i zdravlje sebe i drugih. Smatra da se radi o generalnoj i univerzalnoj obvezi radnika od kojih se očekuje osnovna razina razumnog postupanja u obavljanju poslova, kojim mogu i sami doprinijeti zaštiti zdravlja na radu i koja bi trebala biti poznata svakom prosječnom građaninu, a posebno radniku koji je prošao edukaciju iz zaštite na radu. Nelogičnim i životno neprovedivim smatra mišljenje sudskog vještaka prema kojem bi, u skladu s člankom 28. stavkom 2. ZZR-a, onesposobljenog radnika njegov mentor trebao nadzirati tijekom rada kroz cijelo vrijeme trajanja rada. Ističe da je sud samo uzeo u obzir propuste poslodavca iz područja zaštite na radu, čime je prilikom rješavanja ove upravne stvari isključivo utvrđivao odgovornost poslodavca za štetni događaj, bez da je analizirao postupanje tužitelja, a što je rezultiralo pogrešnom primjenom materijalnog prava. Navodi da se prema ustaljenoj ovosudnoj praksi (primjerice presuda, poslovni broj: Usž-164/18-2 od 19. travnja 2018. i presuda, poslovni broj: Usž-1132/2024-2 od 26. travnja 2024.) u postupcima rješavanja o zahtjevu za priznanje ozljede na radu ne primjenjuju pravila o tzv. podijeljenoj odgovornosti, svojstvenoj građanskopravnim ili kaznenopravnim predmetima, već ako iz spisa predmeta proizlazi da je osiguranik svojim propustom ili postupanjem u konkretnoj situaciji doprinio ozljeđivanju, tada nema mjesta priznavanju povećanog opsega prava iz zdravstvenog osiguranja. Navodeći sadržaj potvrde Policijske postaje Samobor od 15. rujna 2021., ističe da je do pomicanja ljestvi, odnosno ozljeđivanja tužitelja, došlo zbog načina na koji je tužitelj koristio ljestve, zbog čega ne nalazi opravdanim priznati mu povećani opseg prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za ozljedu koja je zadobivena kao posljedica nesavjesnog i neodgovornog postupanja tužitelja. Zaključno stoga ističe da je radi utvrđivanja može li se ozljeda podvesti pod članak 66. ili članak 67. Zakona potrebno razmotriti postupanje osiguranika u konkretnoj situaciji na temelju izvedenih dokaza i njihovim razmatranjem u cjelini. Smatra da je stavljanje fokusa prilikom donošenja odluke o ozljedi na radu na propuste poslodavca, o čijoj se odgovornosti treba odlučivati u posebnom postupku pred za to nadležnim tijelom, dugoročno gledano opasno i može dovesti do povećanog broja nesreća na radu ako se u potpunosti ekskulpira radnika njegove odgovornosti za posljedice vlastitih nesavjesnih i neodgovornih postupaka. Osporava i točku IV. izreke presude koja se odnosi na tužitelju dosuđene troškove upravnog spora. Predlaže poništiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

4. Zainteresirana osoba žalbom pobija presudu zbog bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je pobijana presuda donesena isključivo na temelju mišljenja sudskog vještaka, koji nije doveo u jasnu uzročno-posljedičnu vezu okolnost da tužitelj u vrijeme ozljede nije smio raditi sam i da je njegov propust neposrednog nadzora nad radom tužitelja u direktnoj vezi s odredbama Zakona. Pri tome uopće nije uzeto u obzir da je tužitelj izjavio da je osposobljen za rad na siguran način. Ističe da nije isključeno da je tužitelj osposobljenost za obavljanje poslova vozača teretnog kamiona svakako morao i mogao prenijeti, ne kao novo iskustvo, već kao iskustvo koje se s obzirom na narav posla ne može uopće razlikovati kod nekog drugog poslodavca. Ponavljajući navode iz upravnog spora, navodi da je tužitelj bez njegova naloga uzeo ljestve i poskliznuo se prilikom zatvaranja cerade, vjerujući da će radni zadatak uredno obaviti, ne uzimajući u obzir druge manje rizične mogućnosti za njegovo obavljanje. Smatra da je pogrešno primijenjen članak 68. stavak 2. ZZR-a jer ne može biti isključivo odgovoran zbog toga što ga tužitelj nije obavijestio o situaciji koju upravo ta odredba propisuje. Ističe da je prvostupanjski sud iz utvrđenih činjenica izveo potpuno pogrešan zaključak i cjelokupni je teret nedostatka dužne pažnje tužitelja prebacio na njega, dok smatra da je tuženik pravilno primijenio članak 67. Zakona kada tužitelju nije priznao predmetno pravo. Predlaže poništiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev, podredno vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Potražuje i trošak za sastav žalbe.

5. Tužitelj, iako uredno pozvan, nije odgovorio na žalbe.

6. Žalbe nisu osnovane.

7. Ispitujući presudu Upravnog suda u granicama žalbenih razloga, u skladu s člankom 134. stavkom 1. ZUS-a, Sud žalbene razloge ocjenjuje neosnovanima.

8. Predmetni upravni postupak vođen je povodom prijave o ozljedi na radu za ozljedu koju je tužitelj pretrpio na radu 25. svibnja 2021., kada ju je prilikom zatvaranja cerade na kamionu pao s ljestava na asfalt s visine od tri metra pri čemu je slomio desni kuk. Uz prijavu (vlastiti zahtjev tužitelja) od 31. svibnja 2022. priloženo je izvješće izabranog liječnika obiteljske medicine od 31. svibnja 2022. u kojem je navedeno da je tužitelj zadobio ozljedu pod dijagnozom šifre S32.4 te cjelokupna medicinska dokumentacija o provedenom liječenju.

9. Radi utvrđivanja odlučnih činjenica, u smislu članka 66. Zakona i članka 34. Pravilnika o pravima, uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja u slučaju ozljede na radu i profesionalne bolesti („Narodne novine", 75/14., 154/14., 79/15., 139/15., 105/16., 40/17., 66/17., 109/17., 132/17., 119/18., 41/19., 20/20. i 39/20. - dalje: Pravilnik), pribavljen je nalaz, mišljenje i ocjena stručnog tijela medicinskog vještačenja, u skladu s člankom 49. stavkom 1. Pravilnika te člankom 12. stavkom 1. točkom 2. Pravilnika o ovlastima, obvezama i načinu rada liječničkih povjerenstava Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje.

10. U nalazu, mišljenju i ocjeni Liječničkog povjerenstva Regionalnog ureda Zagreb od 2. studenoga 2022. ocijenjeno je da se dijagnoza S32.4 s medicinskog aspekta može dovesti u uzročno-posljedičnu vezu s opisanim načinom nastanka ozljede, pa se navedena ozljeda može priznati ozljedom na radu.

11. Nakon provedenog upravnog postupka medicinske činjenice nisu bile sporne, već činjenica je li tužitelj pravilno koristio ljestve prilikom postavljanja cerade, odnosno je li tužiteljev pad s ljestava posljedica njegovog skrivljenog i nesavjesnog rukovanja ljestvama ili propusta poslodavca da ga osposobi za rad na siguran način.

12. Imajući na umu sporan pravni, a ne medicinski aspekt priznavanja predmetne ozljede na radu, u upravnom sporu provedeno je vještačenje iz zaštite na radu po sudskom vještaku Petru Kaiću, dipl. ing. sig., stalnom sudskom vještaku za sigurnost i zaštitu na radu. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka od 6. kolovoza 2024. proizlazi da je na mjestu nezgode nad tužiteljem izostao neposredni nadzor radnika koji je osposobljen za rad na siguran način, što je protivno pravilima zaštite na radu i direktno je doprinijelo nastanku ozljede. Sudski vještak ocjenjuje da nisu bila primijenjena propisana pravila jer tužitelj nije smio biti sam i sve dok nije bio ocijenjen kao osposobljen za rad na siguran način smatra se da nema sve potrebne informacije da bi sigurno i samostalno obavljao radne zadatke. Pri tome je ujedno istaknuo da činjenica što je poslodavac radniku prenio informacije, a radnik je prethodno bio osposobljen za rad na siguran način, ne zadovoljava pravila zaštite na radu jer osposobljavanja iz zaštite na radu nisu u svojoj naravi prenošenje novih vještina, već služe kako bi se specifičnosti mjesta rada (a s time i rizici) prenijeli na zaposlenika. S obzirom na navedeno, sudski vještak zaključuje da tužitelj, s obzirom na to da nije završio teoretski i praktični dio osposobljavanja, nije bio osposobljen za rad na siguran način.

13. Sudski vještak je na raspravi 27. studenoga 2024. odgovorio na sve prigovore tuženika i zainteresirane osobe, koji se ponavljaju u žalbi. Ostajući u cijelosti kod pisanog nalaza i mišljenja od 6. kolovoza 2024., posebno je naveo da tužitelj nije bio dužan obavijestiti poslodavca o tome da na kamionu nedostaje ceradna šipka jer nije bio propisno osposobljen za rad na siguran način. Pri tome je naglasio da prema podacima spisa tuženika i utvrđenom činjeničnom stanju, tužitelj nije od poslodavca zaprimio pisane upute o radu na siguran način.

14. Prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi izložio sve bitne činjenice koje proizlaze iz sadržaja upravnog spisa tuženika, kao i činjenice utvrđene u upravnom sporu te je iznio valjane i dostatne razloge zbog kojih prihvaća nalaz i mišljenje sudskog vještaka, a koje razloge prihvaća i ovaj Sud. Naime, iz navedenog nalaza i mišljenja sudskog vještaka razvidno je da je isti utemeljen na spisu priloženoj dokumentaciji te je dan u skladu s pravilima struke, valjano i potpuno obrazložen, pa je mogao poslužiti sudu kao valjana osnova za donošenje odluke. Na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio u presudi citirani članak 66. Zakona te usvojio tužbeni zahtjev.

15. Neosnovano tuženik i zainteresirana osoba u žalbi ističu prigovore na nalaz i mišljenje sudskog vještaka. Naime, tuženik je uredno 7. kolovoza 2024. zaprimio nalaz i mišljenje sudskog vještaka od 6. kolovoza 2024. te je podneskom od 12. kolovoza 2024. prigovorio zaključku vještaka da je propust poslodavca direktno doprinio nastanku ozljede, dok je bio suglasan s ocjenom da tužitelj nije bio formalno osposobljen za rad na siguran način za poslove na koje je raspoređen. Zainteresirana osoba je podneskom od 26. kolovoza 2024. u cijelosti prigovorila ocjeni vještaka smatrajući da je nalaz i mišljenje nepotpun, protivan pravilima struke i u suprotnosti s danim zadatkom. Povodom iznesenih prigovora sudski vještak je usmeno saslušan na ročištu održanom 27. studenoga 2024., a na kojem je prisustvovala službena osoba tuženika i zamjenica opunomoćenika zainteresirane osobe.

16. Tuženik i zainteresirana osoba su, u skladu s člankom 51. ZUS-a, imali mogućnost tijekom prvostupanjskog upravnog spora iznijeti svoje prijedloge i prigovore u pogledu nalaza i mišljenja sudskog vještaka. S obzirom na to da su navedeno pravo iskoristili u podnesku od 12. kolovoza 2024., odnosno 26. kolovoza 2024., čime su zatražili dodatno očitovanje sudskog vještaka na njegove prigovore, koji prijedlog je sud usvojio i vještak je na osnovi dokumentacije u spisu potvrdio svoj nalaz i mišljenje, to proizlazi da nije s uspjehom osporeno utvrđeno činjenično stanje koje bi dovelo do drugačije primjene mjerodavnog materijalnog prava, iz kojeg razloga su u žalbi izneseni prigovori neosnovani.

17. Pri tome pravilno prvostupanjski sud smatra osnovanim zaključak vještaka da usmeno prenesene informacije o radu i prethodno iskustvo tužitelja na sličnim ili istovjetnim poslovima nisu dovoljni da se smatra da je isti osposobljen za rad na siguran način, pri čemu se ne radi o pretjeranom formalizmu, već ispunjavanju zakonskih obveza koje nisu podložne osobnim procjenama u primjeni i ispunjavanju uvjeta propisanih člankom 68. stavkom 1. ZZR-a.

18. Ovaj Sud u cijelosti prihvaća obrazloženje prvostupanjskog suda prema kojem primjena odredbi ZZR-a nije podložna osobnoj procjeni niti se provođenjem tog Zakona može smatrati usmena predaja i usmena potvrda radnika da je neki posao već obavljao jer je svrha pravilne primjene ZZR-a poduzimanje svih potrebnih mjera za osposobljavanje radnika na siguran način kako bi se izbjegle eventualne neželjene posljedice obavljanja radnih procesa i na taj način otklonilo postojanje odgovornosti poslodavca ako do istih dođe. U konkretnoj situaciji je stoga pravilno zaključeno da, zbog očite neprimjene odredbi ZZR-a i odsutnosti osposobljavanja radnika za rad na siguran način, nije prihvatljivo teret krivnje za eventualno nepravilno korištenje sredstva rada ili obavljanja procesa rada prevaliti na radnika i time mu iz tog razloga ne priznati ozljedu na radu radi skrivljenog, nesavjesnog ili neodgovornog ponašanja na radnome mjestu prema članku 67. točki 1. Zakona.

19. Imajući na umu članak 17. ZZR-a kojim su propisane opće obveze poslodavca u vezi s organiziranjem i provođenjem zaštite na radu (koje u konkretnom slučaju nisu bile ispunjene), jasne i precizne članke 66. i 67. Zakona u odnosu na to što se smatra ili ne smatra ozljedom na radu, činjenicu da se navedeno utvrđuje u svakom pojedinom slučaju uzimajući u obzir propise kojima je uređeno priznavanje prava s osnove ozljede na radu, kao i činjenicu da se radnik u odnosu na poslodavca u radnom odnosu smatra slabijom stranom, ovaj Sud ocjenjuje neprihvatljivim navode tuženika da je stajalište zauzeto u pobijanoj presudi dugoročno opasno i da će dovesti do povećanog broja nesreća na radu.

20. S obzirom na navedeno, ovaj Sud nalazi da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje, u skladu s člankom 49. ZUS-a, pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo. Prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude detaljno iznio tijek upravnog postupka koji je prethodio upravnom sporu, ocijenio dokaze provedene tijekom upravnog postupka i spora te je naveo mjerodavne odredbe Zakona i ZZR-a koji su primijenjeni u konkretnom slučaju. Ocjenjujući osporena rješenja javnopravnih tijela nezakonitima, prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev usvojio te sam riješio stvar na temelju članka 117. stavka 1. ZUS-a.

21. Tuženik i zainteresirana osoba razlozima navedenima u žalbi nisu doveli u sumnju zakonitost pobijane presude koja je donesena na temelju pravilno utvrđenih činjenica te uz pravilnu primjenu materijalnog prava, dok povrede pravila postupka ovaj Sud nije našao.

22. Člankom 144. ZUS-a propisano je da troškove spora čine opravdani izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu spora (stavak 1.) te da troškovi spora obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba koji imaju pravo na zakonom propisanu naknadu (stavak 2.). Člankom 147. stavkom 1. ZUS-a propisano je da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Ako stranka djelomično uspije u sporu, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da se troškovi raspodjele razmjerno uspjehu u sporu (stavak 2. istog članka 147.).

23. Prvostupanjski sud je poništio osporena rješenja javnopravnih tijela i priznao je tužitelju dijagnozu šifre S32.4 kao ozljedu na radu i sva prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za slučaj ozljede na radu, pa je time tužitelj u cijelosti uspio u sporu koji je time dovršen odnosno pravomoćno okončan te ima pravo na naknadu svih opravdanih troškova upravnog spora u skladu s člankom 144. stavkom 1. ZUS-a.

24. S tim u vezi, prema ocjeni ovoga Suda, tužitelju, kojeg u sporu zastupa odvjetnik, pravilno je dosuđen trošak za sastav tužbe, podneska od 22. prosinca 2023. i pristup na ročište od 27. studenoga 2024. u iznosu od 1.000,00 eura po radnji, sve uvećano za porez na dodanu vrijednost, odnosno ukupno 3.750,00 eura, prema Tbr. 27. stavku 1. i stavku 2. Tarife.

25. S obzirom na navedeno, ovaj Sud ocjenjuje da je o troškovima upravnog spora pravilno odlučeno u skladu s mjerodavnim odredbama ZUS-a te je odluka obrazložena u skladu s člankom 119. stavkom 5. ZUS-a zbog čega žalbene navode u odnosu na točku IV. izreke pobijane presude smatra neosnovanima i bez utjecaja na drugačiju odluku.

26. Kako je žalba odbijena, zainteresirana osoba nema pravo na naknadu troška za sastav žalbe (članak 147. stavak 1. ZUS-a).

27. Slijedom navedenog, trebalo je, na temelju članka 135. stavka 1. i članka 147. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 11. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća:

dr. sc. Sanja Otočan