REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-1767/2023-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Mirna Bokun Vlašić, odvjetnica u Puli, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Puli-Pola, Građansko upravni odjel, OIB: 52634238587, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-571/2020-6 od 19. siječnja 2022., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-216/2013-75 od 19. lipnja 2019., ispravljena rješenjem Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-216/2013-92 od 2. rujna 2021., u sjednici održanoj 11. lipnja 2025.,
r i j e š i o j e:
Prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog pravnih pitanja navedenih u prijedlogu.
2. Tuženica nije podnijela odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije.
3. Prijedlog za dopuštenje revizije je nedopušten.
4. Postupajući u skladu s odredbom čl. 385., čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 79/19, dalje: ZPP) revizijski sud je ocijenio da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
5. Tužitelj je u prijedlogu za dopuštenje revizije postavio sljedeća pitanja:
„1) Da li je zauzeti stav drugostupanjskog suda kako rješenje od 13.rujna 1999 godine koje je dostavljeno tužitelju putem faxa s konkretnim podacima o tome da mu pripada stan ne predstavlja konačno i izvršno rješenje sukladno odredbama Zakona o općem upravnom postupku protivno stavu iz presude Europskog suda za ljudska prava od 11.lipnja 2009 godine u predmetu TRGO protiv RH (zahtjev br.35298/04) prema kojoj podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo ne bi trebao snositi posljedice greške koju je počinila sama država?
2) Da li je stav drugostupanjskog suda kako nisu ispunjeni uvjeti za primjenu članka 13. Zakona o sustavu državne uprave i odgovornosti tuženika suprotan stavu Općinskog suda u Puli – Pola u presudi (pravomoćnoj) Posl.br.P-1545/06 od 10.srpnja 2009 godine i Županijskog suda u Puli – Pola Posl.br.Gž-2886/2009) prema kojoj „neotpremanje navedenih rješenja koja su nesporno donesena predstavlja nezakonitu radnju tijela tuženika i to radnju koja onemogućava tužitelje u zaštiti njihovih prava...“ 3) Jesu li u konkretnom slučaju bile ispunjene pravne pretpostavke odgovornosti Republike Hrvatske za štetu zbog nezakonitog rada tijela države uprave u smislu članka 13. Zakona o sustavu državne uprave?
4) Moraju li sudovi u svojoj presudi navesti utvrđenja i razloge o odlučnim činjenicama o kojima ovisi odluka o tužbenom zahtjevu, u konkretnom slučaju s osnova pogoršanja zdravstvenog stanja i pitanja zastare ili, u suprotnom, čine (apsolutno) bitnu povredu zbog koje se presuda ne može ispitati?
Smije li drugostupanjski sud prihvatiti žalbu i preinačiti prvostupanjsku preudu bez da se u obrazloženju očituje na žalbu i žalbene navode stranaka koji su od odlučnog značaja za donošenje zakonite i pravilne odluke? (VSRH je u rješenju broj Revd 2572/2020 od 15.rujna 2021 godine dopustio reviziju zbog tog pitanja)
5) Da li se tijek zastarnih rokova (subjektivni i objektivni) zbog pogoršanja zdravstvenog stanja (povreda prava osobnosti – neimovinska šteta) računaju od trenutka završetka liječenja, odnosno saznanja za pogoršanje zdravstvenog stanja? 6) Da li postoji uzročna veza iz Članka 13. Zakona o sustavu državne uprave kada tijelo tuženika zbog nezakonitog i nepravilnog rada u postupku dostave rješenja branitelju Domovinskog rata dovede do gubitka stečenih prava u vidu imovinske štete (utvrđeno financijskim vještačenjem) i neimovinske štete (utvrđeno medicinskim vještačenjem) te da li tužitelj kao oštećena stranka ima pravo na naknadu štete u vidu nužnih troškova koje je imao, a kojima je umanjio nastalu štetu te da li se radi o neposrednoj, izravnoj posljedici nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave kada dolazi do pogoršanja zdravstvenog stanja zbog nemogućnosti rješavanja stambenog pitanja i izvanrednih troškova zbog nemogućnosti otkupa stana temeljem rješenja od 13.rujna 1999 godine, odnosno da li bi ta šteta tužitelju nastala da nije bilo nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave?
7) Da li tužitelj koji je zahtjev za dodjelu stana podnio 1996 godine (u zakonskim rokovima poštujući tadašnje zakonske propise) mora trpiti promjene zakonskih propisa na svoju štetu (gubitak prava) zbog izmjene, odnosno stavljanja zakonskih propisa izvan snage i to Odluke o prodaji stanova u vlasništvu RH kojima upravlja MORH, a sve zbog proteka vremena i neučinkovitosti tijela tuženika, odnosno zbog propusta tijela tuženika da mu dodijeli drugi stan, a kraj činjenice da je stan koji mu je trebao biti dodijeljen zbog imovinskopravnih problema RH u međuvremenu izgubila? 8) Da li tužitelj smije izgubiti stečena prava ostvarena u zakonskim rokovima i na temelju zakonskih propisa (naprijed navedenih) ako je došlo do promjene zakonskih propisa nakon što je tužitelj stekao pravo na dodjelu stana?“
6. Tužitelj u odnosu na prva dva pitanja iz prijedloga nije naveo odgovarajuće razloge važnosti zašto bi navedena pitanja bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu s obzirom na to da se odluka Europskog suda za ljudska prava u predmetu Trgo protiv RH, a koju tužitelj navodi kao razlog važnosti, ne može primijeniti na ovaj predmet, a pravno shvaćanje iz pobijane odluke u skladu je s pravnim shvaćanjem koje je ovaj sud zauzeo u predmetu poslovni broj Rev 2287/11-2 od 10. prosinca 2014. Odgovori na treće i šesto pitanje iz prijedloga ovise o okolnostima svakog konkretnog slučaja te se njima ne može uspostaviti opći standard primjenjiv na sve buduće slučajeve, pa se samim time navedena pitanja ne mogu smatrati pravnim pitanjima u smislu odredbe čl. 385.a ZPP. Sedmo i osmo pitanje iz prijedloga nisu važna pitanja za odluku u ovome sporu s obzirom na to da je tužitelj zahtjev za naknadu štete temeljio na činjenici da mu nije dostavljeno rješenje od 13. rujna 1999., a ne na činjenici da mu nije dodijeljen stan. Kroz četvrto pitanje tužitelj pogrešno implicira da nižestupanjski sudovi nisu naveli „utvrđenja i razloge o odlučnim činjenicama o kojima ovisi odluka o tužbenom zahtjevu“ te da se drugostupanjski sud u pobijanoj presudi nije očitovao o njegovim žalbenim navodima, a što ne proizlazi iz stanja spisa. Zaključno, peto pitanje iz prijedloga nije važno za odluku u sporu s obzirom na to da je tužbeni zahtjev u navedenom dijelu odbijen zbog toga što nije utvrđeno postojanje uzročno posljedične veze kao pretpostavke odgovornosti tuženice za naknadu štete.
7. Slijedom navedenog, niti jedno od postavljenih pitanja nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, pa je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi s čl. 387. st. 5. ZPP odlučeno kao u izreci rješenja.
Zagreb, 11. lipnja 2025.
Predsjednica vijeća:
Renata Šantek
