Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-288/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Emira Čustovića predsjednika vijeća, Marije Vetme članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Srđana Kuzmanića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Igor Metelko odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojega kao punomoćnik zastupa Marko Kallay odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kallay & partneri d.o.o. Zagreb, radi novčane tražbine, odlučujući o tuženikovoj žalbi izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-5211/2024-11 od 27. veljače 2025., u sjednici održanoj 11. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba se odbija kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-5211/2024-11 od 27. veljače 2025.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski je sud presudio:

"I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 isplatiti tužitelju DI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.983,99 eura, sa zakonskom zateznom kamatom i to na iznos od:

- 10,65 eura počev od 16. prosinca 2008. do isplate

- 14,48 eura počev od 13. veljače 2009. do isplate

- 17,24 eura počev od 16. ožujka 2009. do isplate

- 18,49 eura počev od 14. travnja 2009. do isplate

- 15,20 eura počev od 15. svibnja 2009. do isplate

- 15,86 eura počev od 15. lipnja 2009. do isplate

- 10,56 eura počev od 15. srpnja 2009. do isplate

- 6,65 eura počev od 18. kolovoza 2009. do isplate

- 7,69 eura počev od 16. rujna 2009. do isplate

- 9,75 eura počev od 30. listopada 2009. do isplate

- 9,57 eura počev od 14. prosinca 2009. do isplate

- 7,48 eura počev od 15. siječnja 2010. do isplate

- 11,39 eura počev od 15. veljače 2010. do isplate

- 14,53 eura počev od 15. veljače 2010. do isplate

- 18,98 eura počev od 15. ožujka 2010. do isplate

- 17,96 eura počev od 16. travnja 2010. do isplate

- 24,01 eura počev od 18. svibnja 2010. do isplate

- 22,87 eura počev od 16. lipnja 2010. do isplate

- 25,10 eura počev od 13. srpnja 2010. do isplate

- 44,46 eura počev od 23. kolovoza 2010. do isplate

- 40,48 eura počev od 15. listopada 2010. do isplate

- 52,66 eura počev od 15. studeni 2010. do isplate

- 48,45 eura počev od 14. siječnja 2011. do isplate

- 41,68 eura počev od 21. veljače 2011.do isplate

- 55,96 eura počev od 29. ožujka 2011. do isplate

- 74,12 eura počev od 4. svibnja 2011. do isplate

- 61,26 eura počev od 30. lipnja 2011. do isplate

- 65,77 eura počev od 30. srpnja 2011.do isplate

- 60,04 eura počev od 29. kolovoza 2011. do isplate

- 61,07 eura počev od 30. rujna 2011. do isplate

- 85,42 eura počev od 31. listopada 2011. do isplate

- 87,79 eura počev od 30. studeni 2011 do isplate

- 108,13 eura počev od 30. prosinca 2011. do isplate

- 97,68 eura počev od 03. veljače 2012. do isplate

- 86,24 eura počev od 27. veljače 2012. do isplate

- 84,69 eura počev od 02. travnja 2012. do isplate

- 83,81 eura počev od 30. travnja 2012. do isplate

- 89,25 eura počev od 18. lipnja 2012. do isplate

- 93,99 eura počev od 03. srpnja 2012. do isplate

- 94,62 eura počev od 30. srpnja 2012. do isplate

- 91,35 eura počev od 29. kolovoza 2012. do isplate

- 93,56 eura počev od 01. listopada 2012. do isplate

- 95,07 eura počev od 31. listopada 2012. do isplate

- 92,53 eura počev od 03. prosinca 2012. do isplate

- 93,20 eura počev od 09. siječnja 2013. do isplate

- 91,29 eura počev od 16. veljače 2013. do isplate

- 87,16 eura počev od 20. ožujka 2013. do isplate

- 91,56 eura počev od 18. travnja 2013. do isplate

- 93,67 eura počev od 30. listopada 2013. do isplate

- 92,19 eura počev od 30. listopada 2013. do isplate

- 83,89 eura počev od 30. listopada 2013. do isplate

- 90,94 eura počev od 30. listopada 2013. do isplate

- 91,56 eura počev od 30. listopada 2013. do isplate,

s time da kamatna stopa teče od 16. prosinca 2008. g. do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5%-tnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. g. određena je za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. g. do 29. prosinca 2023. g., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023.g. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 2.798,08 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 27. veljače 2025. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana."

2. Protiv prvostupanjske presude tuženik je pravovremeno izjavio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 pročišćeni tekst 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23- dalje: ZPP) s prijedlogom preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev, a tužitelju naložiti plaćanje parničnih troškova, uključujući i troškove žalbe ili ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žalbe je pravovremena i dopuštena.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba nije osnovana.

6. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužiteljev zahtjev za plaćanje stečenog bez osnove na temelju ništetnih odredaba ugovora o kreditu, kojeg su stranke sklopile 28. ožujka 2006., a kojim je tužitelju odobren kredit za kupnju motornog vozila u visini kunske protuvrijednosti iznosa od 28.800,00 CHF. Tužitelj zahtjev temelji na ništetnoj valutnoj klauzuli, pa zahtijeva isplatu stečenog bez osnove na temelju tih ništetnih odredaba ugovora, sa zateznim kamatama od stjecanja pojedinih mjesečnih iznosa do dana plaćanja, a koji zahtjev tužitelj temelji na članku 323. i 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO).

7. Pravilno je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev zaključivši da se tužiteljev zahtjev temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po kolektivnoj tužbi u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, pa da se tužitelj prema članku 502.c ZPP-a ima pravo pozvati na utvrđenje suda u tom postupku u kojem je utvrđeno da su nepoštene, time i ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovoreno pravo banke da jednostranom odlukom, bez objektivnih parametara, izmijeni kamatnu stopu i primijeni na ovaj način valutnu klauzulu u CHF.

7.1. Obzirom na nesporne činjenice ( da je predmetnim ugovor sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, da je ugovoreno da je švicarski franak valuta uz koju je vezana glavnica, da je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom), prvostupanjski sud zaključuje da je prema članku 502.c ZPP-a navedenim pravnim utvrđenjima vezan i u ovom postupku.

8. Među strankama nije sporno:

- da su stranke zaključile Ugovor i to tuženik kao kreditor, a tužitelj kao korisnik kredita, u iznosu kunske protuvrijednosti od 28.800,00 CHF, kojim je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećim na dan dospijeća;

- da je na temelju Ugovora tužitelju odobren kredit u iznosu od u 28.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate od 84 mjeseca;

- da se u odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vodio sudski postupak zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje ZZP/03) u razdoblju od 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj:79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 dalje: ZZP/07) i to člancima 96. i 97. ZZP/07;

- da je navedena presuda postala pravomoćna 14. lipnja 2018. jer je Visoki trgovački sud RH odbio žalbe izjavljene protiv te odluke odlukom Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.;

- da je tečaj CHF u odnosu na kunu nakon zaključenja Ugovora rastao.

9. Prvostupanjski je sud utvrdio da je razlika mjesečnih uplata zbog rasta tečaja CHF, u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, 2.983,99 EUR te je naložio tuženiku plaćanje navedene svote sa zateznim kamatama kako je to navedeno u točki I. izreke pobijane presude, jer je utvrdio da je odredba ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula zbog čega tuženik nema pravo na naplatu tražbine po toj ugovornoj odredbi, već samo po početnom tečaju CHF, pa je obvezan vratiti tužitelju utuženu svotu, koja predstavlja razliku između početnog tečaja i tečaja koji je primjenjivan prilikom otplate kredita.

10. Prvostupanjski je sud pozivanje na utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača utemeljio na članku 502.c ZPP-a kojom je propisano pravo fizičkih i pravnih osoba da se u pojedinačnim postupcima za naknadu štete pozivaju na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa onih grupacija kojima te osobe pripadaju, a u kojem slučaju je sud pri odlučivanju u pojedinačnom postupku za naknadu štete vezan za pravna utvrđenja iz postupka po kolektivnoj tužbi.

10.1 Tužiteljevo pravo da se pozove na pravna utvrđenja iz navedenih presuda temelji se i na članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22) prema kojoj odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje i ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Pored navedenog prvostupanjski sud je u postupku utvrdio činjenice i dao razloge zbog čega smatra ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli ništetnom.

11. Prigovor zastare sud je otklonio zaključivši da je zastarni rok od 5 godina počeo teći pravomoćnošću presude donesene u kolektivnom sporu (P.1401/12), a ona je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. slijedom čega zaključuje da s obzirom da je tužba podnesena u ovom predmetu 23. kolovoza 2021., nije nastupila zastara.

12. Na temelju financijskog vještačenja prvostupanjski je sud utvrdio koliko je tužitelj platio tuženiku više nego što bi bio platio da nije bilo ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, pa je tuženiku naložio navedeno vratiti tužitelju budući je isto stekao bez osnove.

13.Ispitujući pobijanu presudu po članku 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud nije našao da je prvostupanjski sud počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje s obzirom na početak parničnog postupka pazi po službenoj dužnosti, a to su one iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a.

13.1 Nije počinjena ni povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju također ukazuje žalitelj jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku.

14. U ocjeni važnijih žalbenih navoda (članak 375. stavka 1. ZPP-a) valja reći da protivno shvaćanju žalitelja ovaj sud prihvaća pravilnim zaključak prvostupanjskog suda o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli utemeljenoj na utvrđenju iz presude na koju se tužitelj pozvao. U vezi ovog postupka suda u žalbi se navodi da se sud nije mogao pozivati na presudu iz parnice donesene po kolektivnoj tužbi jer članak 502. c. ZPP i članak 118. Zakona o zaštiti potrošača propisuju da se odredbe tih članaka odnose samo na naknadu štete, a ne i na stjecanje bez osnove, a da se kasnija izmjena ZPP-a kojom je proširena primjena te odredbe ne može retroaktivno primjenjivati. U odnosu na ovaj žalbeni navod za istaknuti je da se prvostupanjski sud pravilno pozvao na utvrđenja iz kolektivnih presuda oslonom i na članak 502.c. ZPP-a bez obzira što se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete jer se u suštini radi o ostvarivanju prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača, a odredbe valja tumačiti u skladu sa njihovom svrhom i ciljem.

15. Žalbenim navodima ponavljaju se tvrdnje o dopuštenosti valutne klauzule, jasnoći, razumljivosti i lakoj uočljivost valutne klauzule, o tome da je tužitelj mogao birati u kojoj će valuti kredit uzeti, ali sve navedeno nije od utjecaja na valjanost utvrđenja prvostupanjskog suda o ništetnosti relevantnih ugovornih odredbi vezanih za valutu CHF i kamatnu stopu, koje se temelji na utvrđenjima iz presude donesene po kolektivnoj tužbi (prema članku 502.c ZPP-a).

16. I prema shvaćanju ovog suda zastarni rok kod stjecanja bez osnove je opći zastarni rok od pet godine, a u slučaju restitucijskih zahtjeva (povrat preplaćenih iznosa) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u postupku kolektivne zaštite potrošača (švicarac), počinje teći danom pravomoćnosti presuda kojim je utvrđena ništetnost, tako da je u ovom konkretnom slučaju zastara počela teći za povrat preplaćenih iznosa iz osnove ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli pravomoćnošću presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 koja je nastupila donošenjem presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž- 6632/17, a to je bilo 14. lipnja 2018.

17. U odnosu na žaliteljeve navode prema kojima nije utvrđeno da li su utvrđenja iz kolektivnog spora primjenjiva na pojedinačno određeni slučaj, s obzirom da se presuda donesena po kolektivnoj tužbi odnosi na "prosječnog potrošača" , treba reći da se u kolektivnom sporu ispitivala valjanost pojedinih ugovornih odredbi s aspekta prosječnog potrošača polazeći od obavijesti koje su banke dale potrošačima. Dakle, predmet ispitivanja nisu bile odredbe iz pojedinačnog ugovora, pa su stoga banke bile ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora obavijestile potrošača o rizicima i posljedicama ugovornih odredbi na određivanje njihovog novčanog iznosa, a da je potrošač, dakle u ovom slučaju tužitelj, usprkos tome i nakon što je informiran donio odluku o sklapanju ugovora.

17.1 Tuženik je dakle mogao dokazivati da je informirao tužitelja kao potrošača u predugovornoj fazi sklapanja ugovora o kreditu o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka, odnosno vezivanja glavnice kredita za valutu CHF, ali je u ponovljenom postupku pred prvostupanjskim sudom odustao od izvođenja dokaza saslušanjem u svojstvu svjedoka tuženikovog djelatnika.

18. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik nesavjestan od dana stjecanja, pa je stoga dužan platiti zatezne kamate na preplaćene svote od dana stjecanja do dana plaćanja. Tuženik je kao profesionalac u obveznom odnosu dužan ispunjavati svoje obveze iz profesionalne djelatnosti s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, dakle treba postupati s pažnjom dobrog stručnjaka a kao takav mogao je i trebao znati da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, a time i ništetne.

19. Tuženik u žalbi ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava jer je valutna klauzula odredba dispozitivne prirode, (iako, utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF nije predmet ovog postupka) pa je kao takva isključena od ocjene nepoštenosti prema članku 1. stavak 2. Direktive vijeća 93/EEZ od 5. travnja 1993. (u daljnjem tekstu: Direktiva) pri čemu se poziva na presudu Suda europske unije broj C-81/19 od 9. srpnja 2020. U tom predmetu ugovorena je valutna klauzula na temelju dispozitivnog zakonskog propisa i pod istim uvjetima za obje stranke. U vezi primjene Direktive valja navesti da se ona ne primjenjuje na ugovore koji su zaključeni prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju (presuda od 5. svibnja 2022., Zagrebačka banka, C 567/2020, EU:C:2022:352), ali to ne utječe na činjenicu da su odredbe potrošačkih ugovora utvrđene ništetnim temeljem primjene domaćeg materijalnog prava Zakona o zaštiti potrošača i činjenice da tužitelju nisu na razumljiv način date informacije o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Ugovaranje valutne klauzule nije bilo zabranjeno, radi se o dispozitivnoj ugovornoj odredbi, ali je prije donošenja odluke u kojoj će valuti podignuti kredit tužitelj morao biti upoznat sa svim rizicima vezivanja glavnice za valutu CHF, osobito sa činjenicom da se tečaj te valute ne štiti kao tečaj EUR-a, da je CHF valuta u koju „bježi“ kapital u vrijeme gospodarske krize tzv. „valuta utočišta“, što znači da za vrijeme recesije naglo jača zbog čega nije dobra za dužnike kod ugovaranja kredita, tj. da je veoma rizična za dužnike koji nemaju primanja u CHF.

20. Protivno žalbenim navodima, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj ima položaj potrošača, jer je tužitelj fizička osoba te je dokazao da je automobil kupio u privatne svrhe. Na tuženiku je, a ne na tužitelju, teret dokaza da je uzimanje kredita bilo za potrebe tužiteljeve trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a to u postupku nije dokazao.

21. Budući je tuženik u cijelosti izgubio spor pravilno mu je naloženo platiti parnične troškove, a u žalbi se odluku o troškovima konkretno ne osporava. Tuženik u žalbi samo tvrdi da je odluka o troškovima pogrešna jer je pogrešna i odluka o glavnoj stvari.

22. Kako je žalba tuženika odbijena, to je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka valjalo odbiti.

23. Slijedom navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a.

Dubrovnik, 11. lipnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Emir Čustović