Republika Hrvatska
Županijski sud u Šibeniku
Gž-405/2022-5
Šibenik, S. Radića 8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića, predsjednika vijeća, Ane Jeleč-Pecirep sutkinje izvjestiteljice i Jasmine Crnić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. CF, OIB [osobni identifikacijski broj], 2. FF, OIB [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], koje po punomoći zastupa Dario Čehić, odvjetnik u Poreču, Decumanus 18, protiv tuženika Grada Poreča-Parenzo, OIB 41303906494, Poreč, O. M. Tita 5, kojeg po punomoći zastupa Siniša Borštner odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Siniša Borštner i Andrej Stanič u Poreču, P. Budićina 1, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču- Parenzo, poslovni broj P-806/2021-38 od 11. veljače 2022., u sjednici održanoj dana 10. lipnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo, poslovni broj P-806/2021-38 od 11. veljače 2022.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da su tužitelji dosjelošću stekli pravo vlasništva nekretnine u višestambenoj zgradi u [adresa], sagrađenoj na kč. br. [katastarska čestica] u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] – Etažna knjiga, označene kao 5. suvlasnički dio (E-5), stan na prvom katu zgrade označen s E, te je tuženik dužan trpjeti da se temeljem ove presude upiše vlasništvo tog posebnog dijela za korist prvotužitelja za 2/3 a drugotužiteljice za 1/3 dijela (točka I. izreke), dok je odbijen preostali tužbeni zahtjev radi utvrđenja da su tužitelji dosjelošću stekli pravo vlasništva nekretnine u višestambenoj zgradi u [adresa], sagrađenoj na kč. br. [katastarska čestica] u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] – Etažna knjiga, označene kao 3. suvlasnički dio (E-3) te da je tuženik dužan trpjeti da se temeljem ove presude upiše vlasništvo tog posebnog dijela za korist prvotužitelja za 2/3 a drugotužiteljice za 1/3 dijela (točka II. izreke). Ujedno, određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (točka III. izreke).
2. Navedenu presudu, pod točkom II. izreke, žalbom pobijaju tužitelji zbog svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Predlažu preinačiti navedenu presudu prihvaćanjem i preostalog dijela zahtjeva. Zahtijevaju naknadu troškova sastava žalbe od 1.718,75 kn, te sudske pristojbe žalbe na presudu od po 400,00 kn.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba je neosnovana.
5. Neutemeljeno tužitelji prvostupanjsku presudu pobijaju zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer suprotno žalbenim navodima žalitelja, presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, budući je izreka iste razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, pa kako prvostupanjski sud nije počinio ni koju apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), time je žalba tužitelja podnesena zbog navedenog žalbenog neosnovana.
6. Nisu u pravu tužitelji ni kada prvostupanjsku presudu pobijaju zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje prava vlasništva dosjelošću i trpljenje uknjižbe u odnosu na stan na prvom katu zgrade u [adresa] sagrađenoj na kč. br. [katastarska čestica] upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina] – Etažna knjiga kao 5. suvlasnički dio (E-5) i poslovnog prostora u prizemlju iste zgrade upisan u istom zk. ul. navedene k. o. u Etažnoj knjizi kao 3. suvlasnički dio (E-3), utemeljen na tvrdnji da su dosjelošću, računajući i posjed svojih prednika, stekli pravo vlasništva navedenih nekretnina.
8. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjski je sud ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke o predmetu spora, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje:
- da su tužitelji zakonski nasljednici iza smrti svog oca HF prema pravomoćnom rješenju o nasljeđivanju od 1. lipnja 2016. i rješenju o naknadno pronađenoj imovini od 9. listopada 2017. kojim je u sastav njegove ostavine uvršten i predmetni stan,
- da je otac tužitelja stupio u posjed stana 1. lipnja 1976. na temelju kupoprodajnog ugovora kojim je od RF kupio 2/3 suvlasničkog dijela stana sastojećeg od 3 sobe, hodnika, kupaone, WC-a, šupe i dijela tavana, a ugovorom o kupoprodaji od 5. veljače 1987. sklopljenim s PF preostalu 1/3,
- da su prodavatelji iz predmetnih ugovora nasljednici pok. ČF koja je stan kupila od prednika tuženika (Općine Poreč) ugovorom o kupoprodaji od 17. svibnja 1966. kada je stupila u posjed, te da je predmetom tog ugovora bio stan na I katu sastojeći od 2 sobe, kuhinje, zahoda, kupaone, ostave i hodnika (prema priloženom nacrtu koji je sastavni dio ugovora), sastojeći od 7 prostorija stana na 1 katu zgrade, što odgovara i planu etažnih dijelova predmetne zgrade (poleđina lista 31 i list 53 spisa),
- da je zgrada na prostoru navedene katastarske čestice, tlocrtne površine od 271 m2, etažirana 1977. kada su uspostavljeni u zemljišnoj knjige isti k. o. posebni dijelovi, između kojih, i posebni dio Etažno vlasništvo E-5 u naravi stan na prvom katu i posebni dio Etažno vlasništvo E-3 prostor u prizemlju zgrade označen s C,
-da posebni dio C (E-3) sada u naravi predstavlja neuređeni prostor u prizemlju zgrade u kojem se u jednom dijelu nalazi bankomat, s ulazom iz glavne ulice koji ima izlaz i u dvorište zgrade, te da je prosto u posjedu tužitelja,
- da se stan na prvom katu sada sastoji od dvije spavaće sobe, dnevnog boravka, dvije kupaone, kuhinje i hodnika iz kojeg postoji izlaz, vrata koja vode na cisternu (šternu) koja se nastavlja na drugi dio istog stana jer je stan u obliku slova U,
- da je pravo vlasništva stana i prostora u prizemlju u zemljišnoj knjizi upisano u korist tuženika, a prije je bilo upisano društveno vlasništvo s pravom korištenja Općine Poreč,
- da prema nalazu i mišljenju vještaka mjernika, prostor na stranici spisa broj 53 (etažni elaborat 1 kat) oznake 7, predstavlja balkon na prvom katu, koji pripada zajedničkom dijelu oznake "L", a u prizemlju taj dio (oznake 7) nije etažiran iz razloga što je to dvorište, a na prvom katu taj dio iznad volta je etažiran kao balkon i to kao pripadnost zajedničkom dijelu "L" te stepeništu koje spaja prizemlje i kat,
- da u planu posebnih dijelova prizemlja zgrade je točno definirano da u prizemlju uz stan na prvom katu nema prostorije već je ta volta balkon na prvom katu, kao što se vidi na fotografijama (list 102) na kojima se vidi se balkon, te stepenište za balkon,
- da su u posjedu stana i spornog prostora u prizemlju tužitelji, a sporni prostor u prizemlju označen kao suvlasnički dio 3. E-3, odnosno etažnim planom iz 1977. kao čestica d) prostor u prizemlju zgrade označen s C sada u naravi predstavlja poslovni prostor u prizemlju u dijelu kojeg je postavljen bankomat, a u preostalom dijelu neuređen, koji ima ulaz kako s glavne ulice tako i sa suprotne strane odnosno dvorišta zgrade,
- da predmetom kupoprodajnog ugovora iz 1966 nije bila šupa ili drvarnica u prizemlju, poseban dio označen s E-3, a kasnijim kupoprodajnim ugovorima predmetom kupoprodaje je bio stan u [adresa] prvi kat desno, koji se sastoji od 3 sobe, hodnika, kupaone, WC-a, šupe i dijela tavana, odnosno također od 7 prostorija koje postoje i sada ali isključivo na prvom katu a ne i u prizemlju, jer se svih 7 kupljenih prostorija nalaze na prvom katu, a ne i u prizemlju zgrade,
- da se u prizemlju, pored predmetnog prostora, nalaze tri drvarnice od kojih su one oznake d1. i d2 u naravi jedna koju koristi vlasnik stana na drugom katu, a d3. koristi vlasnik drugog stana, te da predmetom kupoprodaje i tih stanova nisu bile navedene drvarnice u prizemlju.
9. Kraj tako utvrđenog, prvostupanjski sud pravilno ocjenjuje da su na strani tužitelja ostvarene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću ali samo u odnosu na predmetni stan, računajući i kvalificirani posjed njegovih prednika sukladno kupoprodajnom ugovoru (zakonit, istinit i pošten u neprekidnom trajanju od 20 godina), a ne i u odnosu na prostor u prizemlju. Naime, prvostupanjski sud pravilno utvrđuje da taj prostor, za razliku od stana, nije bio predmetom kupoprodaje između prednika tužitelja UF i prednika tuženika, kao niti između tužiteljevog oca i nasljednika UF, pa tužitelji u odnosu na prostor nemaju valjani pravni temelj posjedovanja u smislu čl. 18. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17, dalje: ZVDSP), slijedom čega pravilno u odnosu na isti ocjenjuje neosnovanost zahtjeva zaključujući da tužitelju nisu dokazali zakonitost svog posjeda, pa da računajući posjed tužitelja od 1966. isti ne traje kroz potrebno zakonom propisano vrijeme za izvanrednu dosjelost od 40 godina u smislu odredbe čl. 159. st. 3. i 4. ZVDSP prema kojima samostalni posjednik nekretnine, u vlasništvu jedinica lokalne samouprave (kao u ovom slučaju) čiji je posjed barem pošten, stječe pravo vlasništva protekom četrdeset godina neprekidnog samostalnog posjedovanja, imajući u vidu da je prostor na dan 8. listopada 1991. nesporno bio u društvenom vlasništvu s pravom korištenja prednika tuženika.
10. Naime, tog dana je stupio na snagu Zakon o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima (Narodne novine broj 53/91) čijim su čl. 3 stavljene izvan snage, između ostalih, i odredba čl. 29. toga Zakona koja je propisivala da se na stvarima u društvenom vlasništvu pravo vlasništva ne može steći dosjelošću, dok je, kako to pravilno navodi i prvostupanjski sud, odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP od 1. siječnja 1997. propisivala da se u rok za stjecanje nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. Međutim, navedena odredba stavljena je izvan snage, kao neustavna, Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 17. studenoga 1999., nakon čega je izmijenjena Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj: 114/01) koji je stupio na snagu 20. prosinca 2001., tako da novi tekst tog članka propisuje da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, ne računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga datuma.
11. Slijedom toga, 40 godina neprekidnog trajanja posjeda trebalo je računati od 15. lipnja 1966. do Odluke Ustavnog suda od 17. studenoga 1999., pa kako je u tom razdoblju proteklo vrijeme od 33 a ne potrebnih 40 godina, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da za dosjelost nije ispunjena pretpostavka neprekidnoga samostalnog posjedovanja (poštenog) kroz zakonom propisano vrijeme, zbog čega je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenjena neosnovanost zahtjeva.
12. Neutemeljeno tužitelji u žalbi iznose prigovore – ustrajući u tvrdnji da je predmetom kupoprodaje između prednice tužitelja i prednika tuženika (ČF i [adresa]) bilo 7 prostorija među kojima je i ostava/šupa/drvarnica, od kada se ima računati trajanje kvalificiranog posjeda predmetnog prostora u prizemlju, odnosno posjeda jednake kvalitete kao i u odnosu na stan, ističući da tužitelji preko svojih prednika posjeduju sada više od šest desetljeća 6 prostorija na I katu i spornu u prizemlju od vremena kada je bivša Općina Poreč iste prodala u lipnju 1966.
13. Prvostupanjski je sud, suprotno navedenom prigovoru, pravilno utvrdio da je predmetom navedene kupoprodaje bio isključivo stan na prvom katu sastojeći od sedam prostorija odnosno sada od dvije spavaće sobe, dnevnog boravka, dvije kupaone, kuhinje i hodnika, a ne i bilo koji dio prizemlja, pa niti ostava, šupa odnosno drvarnica, koja bi sada bila sporni prostor u prizemlju, jer i prema planu posebnih dijelova prizemlja zgrade je točno definirano da u prizemlju uz stan na prvom katu nema prostorije već je oznaka 7 volta balkona na prvom katu, te stepeništa za balkon koji pripadaju zajedničkom dijelu zgrade označenom s L, dok prema etažnom planu prizemlja (list 31 spisa) dijelovi koji su označeni grafitnom olovkom s d1, d2 i d3 pripadaju posebnom dijelu oznake B, a ne predmetnom stanu i u naravi predstavljaju drvarnice koje koriste vlasnici drugih stanova, dok niti te drvarnice nisu bile predmetom njihovih kupoprodajnih ugovora na temelju kojeg su upisali svoje vlasništvo predmetnih stanova.
14. Stoga, kako tužitelji protivno svojoj obvezi iz čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP nisu dokazali da prostorija označena kao ostava u kupoprodajnom ugovoru iz 1966. odnosno šupa iz kasnijih kupoprodajnih ugovora ili drvarnica kako to još ističu, sada predstavlja sporni prostor u prizemlju, primjena pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP) opravdava ocjenu prvostupanjskog suda da ta činjenica nije dokazana, pa imajući u vidu načelo da nitko ne može prenijeti više prava drugome pravnim poslom nego što ga sam ima (čl. 115. st. 2. ZVDSP), pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelji nemaju valjani pravni temelj toga posjedovanja (čl. 18. st. 1. ZVDSP), zbog čega nije moguće računati rokove neprekinutog posjedovanja kao da je riječ o zakonitom posjedu.
15. Na pravilnost i zakonitost pobijane presude nisu od utjecaja niti žalbeni prigovori tužitelja kojima osporavaju pravilnost primjene materijalnog prava ističući da su Proširenom sjednicom Saveznog Vrhovnog suda od 4. travnja 1960. modificirana pravila dosjedanja na nekretninama te je pošteni posjednik nekretnine stjecao vlasništvo iste nakon 10 godina zakonitog, odnosno 20 godina poštenog posjedovanja za čitavo razdoblje do stupanja na snagu ZVDSP, imajući u vidu i da su ti rokovi izričito bili propisani i ranijim Zakonom o osnovnim vlasničko pravnim odnosima, te da se neovisno od toga što u vrijeme socijalizma nije bilo dopušteno dosjelošću steći vlasništvo nekretnina u društvenom vlasništvu, danas ima smatrati da takva zabrana nije nikada postojala sve u smislu presuda Europskog suda za ljudska prava u slučajevima C, F i H protiv Republike Hrvatske, imajući u vidu i sudsku praksu izraženu kroz Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske pa tako Rev-291/14 od 17. travnja 2018., Rev-1480/16 od 5. studenoga 2019. i Rev-2344/2018 od 17. studenoga 2020.
16. Protivno predmetnim prigovorima, ističe se da su se u ovom postupku u rok dosjedanja računali rokovi protekli prije 8. listopada 1991. upravo sukladno pravnim shvaćanjima izraženim u predmetnim odlukama Europskog suda za ljudska prava i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ali samo do donošenja naprijed navedene Odluke Ustavnog suda od 17. studenoga 1999., te da i pored toga, do tada nije proteklo potrebno vrijeme neprekinutog posjedovanja, imajući u vidu okolnosti slučaja, dok računanje roka neprekinutog posjedovanja od trenutka stupanja u posjed odnosno kao da nije niti postojalo ranije društveno vlasništvo i zabrana stjecanja dosjelošću nekretnina u takvom vlasništvu, ne proizlazi niti iz bilo koje odredbe materijalnog prava niti pravnih shvaćanja kroz ustaljenu sudsku praksu.
17. Zbog svega navedenog, jer nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, neosnovanu žalbu tužitelja valjalo je odbiti, potvrditi prvostupanjsku presudu te temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odlučiti kao u točki I. izreke.
18. Odluka iz točke II. izreke temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. ZPP, te je zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe odbijen jer sa podnesenom žalbom nisu uspjeli (čl. 154. st. 1. ZPP).
U Šibeniku 10. lipnja 2025.
PREDSJEDNIK VIJEĆA
Goran Stošić
