Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-328/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Josipa Grubišića kao predsjednika vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Mihovilu Joviću, odvjetniku iz Splita, Put Supavla 1, Zagreba, protiv tuženika HP- Hrvatske pošte d.d. iz Zagreba, Jurišićeva 13, OIB: 87311810356 te umješača Allianz Zagreb d.d., Heinzelova 70, OIB: 23759810849 na strani tuženika, zastupanog po punomoćniku Mariju Depolo, odvjetniku iz Splita, Hrvatske mornarice 1E, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tuženika te umješača protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr- 3351/2019-56 od 24. travnja 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 10. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika HP- Hrvatske pošte d.d. kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-3351/2019- 56 od 24. travnja 2025.

II. Odbija se žalba umješača Allianz Zagreb d.d. kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-3351/2019- 56 od 24. travnja 2025.

III. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi tuženika i umješača za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade neimovinske štete po osnovi povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje i imovinske štete s osnova tuđe pomoći i njege iznos od ukupno 4.645,30 €[1] /35.000,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 4. siječnja 2016. do isplate. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 4.699,87 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima odnosno podredno ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje uz naknadu troška žalbenog postupka.

3. Također, protiv navedene presude žali se i umješač na strani tuženika zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. -3. ZPP te predlaže da se pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima odnosno podredno ukine i predmet vrati na ponovni postupak uz naknadu troškova sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

4. Žalbe su neosnovane.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske i imovinske štete koju je pretrpio zbog ozljeđivanja priliko obavljanja redovnih radnih zadataka na radnom mjestu poštara kada je doživio napad s ciljem pljačke pošte koju je nosio dana 11. svibnja 2015. uslijed čega je pretrpio naknadu štete zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, kao niti bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP jer je u postupku sudjelovala stranka koja može biti stranka u postupku. Međutim, počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, nejasna je i neobrazložena kako to osnovano ističu žalitelji u žalbi. Međutim, primjenom čl. 373. a. st. 3. ZPP prvostupanjsku je presudu moguće potvrditi.

7. Tako je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno:

- da je tužitelj u vrijeme štetnog događaja bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu poštara u [adresa], na dostavnom području [adresa], a koji je u vrijeme štetnog događaja imao sklopljenu policu osiguranja od odgovornosti kod umješača;

- da je tužitelj 11. svibnja 2015. u [adresa], pretrpio napad pokušaja pljačke kada mu je pristupio pljačkaš koji mu je prijetio da mu da novce ili će ga ubiti;

- da iz obrazloženja rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje od 19. listopada 2015. proizlazi da se očitovala svjedokinja ET zaposlena u trgovini "Majić oprema" koja je opisala da je u 9,30 naglo ušao tužitelj vičući da ga je netko htio napasti i otuđiti mu novac, što se desilo malo više uz ulicu te je potom zaključala vrata dok joj je tužitelj prepričavao što se dogodilo i bio je u šoku, nakon čega je nazvala policiju, koja je ubrzo došla i uzela izjavu i tužitelj je otišao s njima u postaju;

- da iz Potvrde MUP, Policjske uprave Splitsko-dalmatinske od 3. lipnja 2015. proizlazi da potvrđuju da je tužitelj dana 11. svibnja 2015. prijavio da je dana 11. 5. 2015. oko 9,30 u [adresa], u Vinogradskoj ulici nedaleko od kbr. 28., dok je raznosio poštu na ulici NN muškarac počeo vikati prema njemu govoreći mu "daj pare, ubit ću te", da bi potom počeo trčati prema njemu i u tom momentu je tužitelj počeo bježati od njega prema trgovini "Majić oprema", u Vinogradskoj ulici br. 35., u koju je potom ušao da bi NN muškarac tada odustao od počinjenja kaznenog djela te se udaljio u nepoznatom smjeru;

- da je rješenjem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje od 12. lipnja 2018. usvojena žalba osiguranika FT i poništeno je rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda u Splitu od 19. listopada 2015., dok je pod točkom II. osiguraniku priznata dijagnoza šifre MKB-10 prema klasifikaciji F 43,0 Akutna reakcija na stres ozljedom na radu koja se dogodila 11. svibnja 2015. te mu se u svezi navedene dijagnoze priznaju prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za slučaj ozljede na radu;

- da je presudom Upravnog suda u Zagrebu posl. br. UsI-2030/18 od 23. siječnja 2020. odbijen tužbeni zahtjev tužitelja – ovdje tuženika HP Hrvatske pošte d.d. a kojim zahtjevom je isti tražio utvrđenje nezakonitim rješenje HZZO-a iz lipnja 2018. godine kojim je tužitelju FT priznata dijagnoza šifre MKB-10 klasifikaciji F43,0 Akutna reakcija na stres ozljedom na radu koja se dogodila 11. svibnja 2015. i da iz obrazloženja presude proizlazi da je u predmetu br. Uslzs-35/16-14 od 9. travnja 2018. provedeno neovisno sudsko vještačenje po ZT iz kojeg proizlazi da prema medicinskoj dokumentaciji postoji uzročno – posljedična veza s spornim događajem;

- da iz službene zabilješke koja je sačinjena 11. svibnja 2015. u prostorijama II. PP po policijskom službeniku da je tužitelj pristupio u policijsku postaju kojom prilikom je izjavio da je oko 9,30 sati došao do adrese Vinogradska br. 28. te je iz jednog objekta istrčala NN muška osoba koju je opisao i kada je počinitelj istrčao iz navedenog objekta, on je bio udaljen od oštećenog oko 6-7 metara te je počeo vikati "daj pare, ubit ću te", a tužitelj je počeo bježati te je iz torbe izvadio sprej za pse koji je zadužio u pošti te je počeo prskati sprej iza sebe i počeo bježati, a muškarac je za njim trčao oko 10 metara. Zatim, proizlazi da je tužitelj naveo da je otrčao u trgovinu "Majić promet" pritom vičući upomoć i djelatnica u trgovini je zaključala ulazna vrata i pozvala policiju, a prilikom napada je ima u poštanskoj torbi novčani iznos od 2.000,00 kn koji nisu otuđeni jer je pobjegao;

- da iz iskaza svjedoka TT proizlazi da se sporni događaj dogodio u kući dva broja iznad njega i čuo je psa kako laje i udara u boks što je bilo upozorenje da se nešto događa te je izašao na terasu i vidio tužitelja kako se otima s nepoznatom osobom i zove upomoć i tada je izašao i viknuo „Šta je, što se dešava“ i tada je napadač pobjegao prema gornjim kućama, a tužitelj je počeo bježati u pravcu kuća gdje je on stajao i tužitelj mu je rekao da su ga pokušali opljačkati s time da je pojasnio riječ „otimaju“ kao da su u kontaktu i blizu jedan drugoga;

- da je tuženik donio Odluku o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 25. veljače 2019. budući da je rješenjem HZMO od 15. ožujka 2017. utvrđena neposredna opasnost od smanjenja radne sposobnosti iz čl. 41. ZOMO ako nastavi raditi na poslovima koje obavlja;

- da je tužitelj na uručenu Odluku o osobno uvjetovanom otkazu od 25. veljače 2019. izjavio da se odriče prava zahtijevati zaštitu prava protiv odluke o otkazu i odluke o otpremnini, da se odriče svih dospjelih novčanih potraživanja iz radnog odnosa izuzev plaće, odnosno naknade plaće, dospjele naknade za neiskorišteni godišnji odmor te otpremnine, da se odriče prava na otkazni rok te svih prava vezanih uz otkazni rok te da od poslodavca ne traži da otkazni rok ne odrađuje;

- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tužitelj u štetnom događaju zadobio psihičku traumu radi koje se javio na pregled psihijatru i dijagnosticirana mu je Akutna reakcija na stres te potom poremećaj prilagodbe i Anksiozno depresivni poremećaj. Zatim je utvrdio da je kod tužitelja prema dokumentaciji, postojala psihijatrijska pomoć koja se sastojala od preporuke uzimanja psihijatrijskih lijekova kao i psihoterapije te aktualno i kod pregleda tijekom vještačenja kod njega su postojale psihičke smetnje rezidualnog (ostatnog tipa) koje se mogu direktno povezati sa štetnim događajem. Nadalje, proizlazi da je tužitelj trpio primarni strah koji je bio intenzivan i kratkotrajan u momentima predmetnog događaja i trajao je 1 sat, sekundarni strah jakog intenziteta trpio je 3 dana, srednjeg intenziteta 15 dana, te blažeg 6 mjeseci, a navedene ocjene potkrijepljene su forenzičkom ekspertizom tužitelja i uvidom u kompletan spis (posebno analizirani nalazi psihijatra). Isto tako, proizlazi da radi psihičkih smetnji iz kruga prvotno akutne reakcije na stres, a potom poremećaja prilagodbe i anksiozno depresivnog poremećaja, s psihijatrijske strane postoji smanjenje opće životne aktivnosti od 15%, a vještak temeljem psihijatrijske dokumentacije i provedene forenzičke ekspertize navedeno direktno povezuje uz posljedice predmetnog događaja (iz 2015.) za tužitelja AT;

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je prilikom obavljanja redovnih zadataka, kao zaposlenik tuženika na radnom mjestu poštara dana doživio napad s ciljem pljačke te isto tako u nagodbi, odnosno vezano za otkaz ugovora o radu nije se spominjala naknade štete, a izjava koju je potpisao odnosila se na godišnji odmor i naknadu plaće, a njome nije obuhvaćena naknada štete.

8. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj bio zaposlenik tuženika, te da je dana 11. svibnja 2015. nastupio štetni događaj, a tuženik je u vrijeme štetnog događaja imao sklopljenu policu osiguranja od odgovornosti sa umješačem. Stoga zaključuje da je neosnovano pozivanje tuženika da je do štetnog događaja došlo isključivo radnjom treće osobe te da su ispunjeni zakonski preduvjeti iz odredbe čl. 1067. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO), za oslobođenje od odgovornosti za naknadu štete jer se u konkretnom slučaju NN počinitelj, koji je počinio oružanu pljačku, u odnosu na tuženika, kao poslodavca tužitelja, ne može smatrati trećom osobom. Naime, ozljeda na radu je ona ozljeda koja se dogodi na radu i u svezi s radom, a tužitelj je na svom radnom mjestu, za vrijeme obavljanja svojih redovnih radnih zadataka manipulirao novcem, tako da se predmetni događaj dogodio upravo u svezi s radom tužitelja, radi čega mu je tuženik, temeljem čl. 15 Zakona o zaštiti na radu i čl. 103. Zakona o radu dužan naknaditi štetu koju isti trpi vezano uz stradavanje na radnom mjestu.

9. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud iako pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama kako to osnovano ističu žalitelji, ali ju je primjenom čl. 373. a. st. 3. ZPP moguće potvrditi.

10. Odgovornost tuženika u konkretnom slučaju temelji na odredbi čl. 111. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 93/14, 127/17, 98/19 i 151/22), po kojoj odredbi ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan nadoknaditi štetu po općim propisima obveznog prava odnosno da se u slučaju naknade štete koju pretrpi radnik na radu i u svezi s radom moraju primijeniti opće odredbe o odgovornosti tuženika iz odredbe čl. 1063. i čl. 1064. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) te odredbe o oslobođenju od odgovornosti iz čl. 1067. ZOO.

11. Isto tako, odredbom čl. 25. st. 1. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", br. 71/14 i 118/14 - dalje: ZZR), propisano je da se smatra da ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca potječe od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti. Stavkom 2. istog članka propisano je da poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu.

12. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika i umješača kojima osporavaju utvrđenja suda prvog stupnja i s time u svezi primjenu materijalnog prava koja se odnose na postojanje tuženikove odgovornosti za nastanak štete. Naime, tijekom postupka jasno i nedvojbeno je utvrđeno da je tužitelj stradao za vrijeme obavljanja redovnog posla i za vrijeme radnog vremena raznoseći poštu kada ga je napao nepoznati počinitelj koji ga je želio opljačkati te mu uzeti pošiljke i novac pri čemu je nastali događaj odnosno posljedice iz događaja, tužitelju priznati od strane ovlaštenog tijela kao ozljeda na radu, a isto tako i u ovom postupku je utvrđeno da je tužitelj pretrpio štetu na radu te je dokazao način i uzrok nastanka štetnog događaja, tako da su žalbeni navodi tuženika u tom smislu neosnovani.

13. U odnosu na žalbene navode umješača da tužitelj nikada nije nedvojbeno dokazao pokušaj pljačke odnosno da postoje značajne nedosljednosti oko dinamike nastanka štetnog događaja, jer da je svjedok TT iskazao da su napadač i tužitelj bili u kontaktu i jedan blizu drugog dok je tužitelj naveo u zapisniku o zaprimanju kaznene prijave od dana 11. svibnja 2015. da je iz jedne neizgrađene kuće izašla NN muška osoba, u namjeri da ga napadne i koja je sa udaljenosti od oko 6-7 metara počela vikati "ubit ću te, daj mi pare", nakon čega se preplašio te počeo bježati, a prilikom bježanja je iz poštarske torbe izvadio sprej i počeo prskati iza sebe i na taj način se obranio od napadača koji je trčao za njim desetak metara, valja reći da su neosnovani te se odnose na preocjenjivanje izvedenih dokaza, a žalitelj na isto nije ovlašten, jer u skladu s odredbom čl. 8. ZPP samo je sud ovlašten utvrditi koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Osim toga, tijekom postupka je nedvojbeno utvrđeno da je tužitelj doživio napad radi pokušaja pljačke pa činjenica da je svjedok naveo da su bili u kontaktu upravo i upućuje na činjenicu da je došlo do štetnog događaja pri tome je neodlučno da li je došlo do fizičkog kontakta ili samo verbalnog kontakta jer u svakom slučaju tijekom postupka je dokazano da je tužitelj pretrpio naknadu štete uslijed navedenog štetnog događaja.

14. Stoga su žalbeni navodi vezani uz osporavanje odgovornosti tuženika za naknadu štete tužitelju bez pravnog uporišta s obzirom da tuženik odgovara tužitelju za pretrpljenu štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom po načelu objektivne odgovornosti te se odgovornosti za naknadu iste može osloboditi ako dokaže da se radilo o događajima nastalima zbog izvanrednih i nepredvidivih okolnosti, odnosno više sile, na koje poslodavac, unatoč njegovoj dužnoj pažnji, nije mogao utjecati. Naime, tuženik se bavi djelatnošću, koja je vezana uz obavljanje distribucije pošiljaka, nošenje i dostava pošiljaka te isporuke mirovina umirovljenicima i sl. i s obzirom na prirodu posla, sastavni dio rizika posla kojeg je radnik tuženika kao poštar koji raznosi vrijedne pošiljke odnosno novac, jeste upravo situacija koja se dogodila - napad radi pokušaja pljačke. Naime, u obavljanju posla poštara, poštari po prirodi svoga posla dolaze u situacije da zbog obavljanja posla mogu biti žrtve napada pa u profesionalni rizik takovog posla, za koji odgovara poslodavac, spada i takav napad radi pokušaja pljačke tako da se napad nepoznate osobe, koji događaj je tužitelj odmah prijavio, a koji je doživio za vrijeme obavljanja svojih redovnih radnih zadataka, ne može se smatrati događajem nastalim zbog izvanrednih i nepredvidivih okolnosti, odnosno više sile, na kojeg poslodavac, unatoč njegovoj dužnoj pažnji, nije mogao utjecati, radi čega su žalbeni navodi o suprotnome bez pravnog i činjeničnog uporišta i kao takvi nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

15. Isto tako, prema činjeničnim utvrđenjima jasno i decidirano proizlazi da tuženik nije dokazao postojanje niti jednog od razloga za djelomično ili potpuno oslobođenje od odgovornosti u smislu odredbe čl. 1067. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO), pa je pravilna ocjena prvostupanjskog suda o isključivoj odgovornosti tuženika za štetu nastalu tužitelju.

16. Nadalje, suprotno tvrdnjama žalitelja sud prvog stupnja je dosudivši naknadu za neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti tužitelju u iznosu od 4.645,30 €/35.000,00 kn pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO-a, jer obzirom na sve okolnosti o kojima sud vodi računa u smislu čl. 1100. st. 2. ZOO-a, a posebno imajući u vidu da je kod tužitelja došlo do povrede prava osobnosti u vidu da je tužitelj u štetnom događaju zadobio psihičku traumu radi koje se javio na pregled psihijatru i dijagnosticirana mu je akutna reakcija na stres te potom poremećaj prilagodbe i anksiozno depresivni poremećaj i kod njega je prema dokumentaciji, postojala psihijatrijska pomoć koja se sastojala od preporuke uzimanja psihijatrijskih lijekova kao i psihoterapije te je zbog štetnog događaja trpio primarni strah koji je bio intenzivan i kratkotrajan u momentima predmetnog događaja i trajao je 1 sat, sekundarni strah jakog intenziteta trpio je 3 dana, srednjeg intenziteta 15 dana, te blažeg 6 mjeseci, a radi psihičkih smetnji iz kruga prvotno akutne reakcije na stres, a potom poremećaja prilagodbe i anksiozno depresivnog poremećaja, s psihijatrijske strane postoji smanjenje opće životne aktivnosti od 15%.

17. U odnosu na žalbene navode da je ocjena smanjenja životne aktivnosti prevelika i nije utemeljena na sudskoj niti medicinskoj praksi, a da je vještak pregledao tužitelja u srpnju 2021., dok je usmeno obrazložio nalaz i mišljenje kasnije tri i pol godine te da nije imao na uvid zdravstveni karton, valja reći da su ocijenjeni kao neosnovani.

18. Najprije valja reći da prema Zakonu o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2006., a koji prihvaća objektivnu koncepciju neimovinske štete, pretrpljeni fizički bolovi i strah, te duševni bolovi zbog smanjenja životne aktivnosti i naruženosti više nisu vidovi neimovinske štete, već su samo kriteriji i mjerilo težine povrede prava osobnosti, te se uzimaju, pored drugih okolnosti, pri utvrđivanju visine pravične novčane naknade. Slijedom toga, pravična novčana naknada za povredu prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje dosuđuje u jednom ukupnom iznosu pri čemu su, sukladno čl. 1100. st. 2. ZOO, pretrpljeni strah, te duševni bolovi zbog smanjenja životne aktivnosti samo mjerila koja sud uzima u obzir prilikom odlučivanja o visini pravične novčane naknade, a kako je to uzeo u obzir u konkretnom slučaju.

19. Isto tako, valja reći da spisu prileži zdravstveni karton tužitelja za razdoblje od 2006. do 2020. (list 145-157), a u koji je vještak izvršio uvid prilikom izrade nalaza i mišljenja, a i decidirano i jasno je u svom pisanom nalazu i mišljenju utvrdio je da temeljem psihijatrijske dokumentacije i provedene forenzičke ekspertize smanjenje životne aktivnosti od 15% direktno povezuje uz posljedice predmetnog događaja (iz 2015.) za tužitelja AT, a navedeno je ponovio i u svom dopunskom pisanom očitovanju izrađenom od 9. svibnja 2022.

20. Žalbenim navodima nisu dovedena u sumnju činjenična utvrđenja suda prvog stupnja. Ipak, na žalbene prigovore koji se odnose na trajne posljedice predmetnog štetnog događaja valja odgovoriti da je vještak na ročištu 13. siječnja 2025. detaljno i argumentirano obrazložio utvrđeni stupanj smanjenja životne aktivnosti tužitelja koji je rezultirao predmetnim ozljeđivanjem, pri čemu je naglasio da je ocjenu smanjenja životne aktivnosti od 15% donio temeljem kontinuiranog psihijatrijskog liječenja nakon predmetnog događaja koje je trajalo od 2015. do 2018., a za ostale posljedice bile su prisutne i tijekom razgovora u okviru vještačenja. Isto tako je naveo da je po nalogu suda bio dužan odgovori na pitanje isključivo uz predmetni štetni događaj tako da vještak nije vrednovao posljedice prethodnog štetnog događaja ili drugih životnih okolnosti nego isključivo predmetnog štetnog događaja, a da je imao na uvid cjelokupni zdravstveni karton tužitelja ocjena bi bila ista.

21. Sukladno tome, nalaz i mišljenje liječnika-vještaka je izrađen sukladno pravilima medicinske struke, isti je objektivan i odgovara stvarnim posljedicama predmetnoga štetnoga događaja. Stoga, kako je, slijedom iznijetog, na temelju izvedenih dokaza činjenično stanje dovoljno raspravljeno i kako žaliteljevom preocjenom izvedenih dokaza i relativizacijom njihove vjerodostojnosti, nisu dovedena u sumnju utvrđenja pobijane presude, to nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

22. Nadalje, u odnosu na daljnje žalbene navode kojima umješač osporava aktivnu legitimaciju jer da je tužitelj 28. veljače 2019. potpisao Izjavu u kojoj je, između ostalog, izričito navedeno: "Odričem se svih dospjelih novčanih potraživanja iz radnog odnosa…", valja reći da iz predmetnog očitovanja jasno proizlazi da se predmetno očitovanje odnosi na uručenu Odluku o osobno uvjetovanom otkazu od 25. veljače 2019. nakon čega je tužitelj izjavio da se odriče prava zahtijevati zaštitu prava protiv odluke o otkazu i odluke o otpremnini, da se odriče svih dospjelih novčanih potraživanja iz radnog odnosa izuzev plaće, odnosno naknade plaće, dospjele naknade za neiskorišteni godišnji odmor te otpremnine, da se odriče prava na otkazni rok te svih prava vezanih uz otkazni rok te da od poslodavca ne traži da otkazni rok ne odrađuje, a što je i u skladu sa iskazom tužitelja.

23. Stoga, po stavu ovog suda iz navedenog očitovanja od 25. veljače 2019. proizlazi da se odricanje odnosi na prava tužitelja iz radnog odnosa te da se u izjavi- očitovanju nigdje ne navodi bilo što o potraživanju tužitelja s osnove naknade štete zbog zadobivene ozljede na radu.

24. Osim toga, odredbom članka 320. stavak 1. ZOO propisano je da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana, nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane. Odgovarajuća primjena ZOO-a dopuštena je na temelju članka 8. st. 4. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 93/14, 127/17) prema kojem se na sklapanje, valjanost, prestanak ili drugo pitanje u vezi s ugovorom o radu, kolektivnim ugovorom ili sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, a koje nije uređeno ovim ili drugim zakonom, primjenjuju u skladu s naravi toga ugovora, opći propisi obveznoga prava.

25. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju odredbe predmetnog očitovanja tužitelja valja tumačiti u korist radnika, tj. tužitelja tako da se za predmetni štetni događaj tužitelj, uzimajući u obzir odredbu članka 320. stavak 1. ZOO-a, nije odrekao sporne tražbine iz osnove naknade štete te se suprotno navodima žalitelja tužitelj aktivno legitimiran pokrenuti postupak radi naknade štete jer se tužitelj nije odrekao mogućnosti pokretanja postupaka radi naknade pretrpljene štete na radu. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Revr 1687/15-2 od 7. ožujka 2017.)

26. Nadalje, u odnosu na žalbene navode da se prvostupanjski sud uopće nije očitovao na istaknuti prigovor zastare, valja reći da o ovom prigovoru sud prvog stupnja nije raspravljao, niti je u obrazloženju pobijene odluke naveo bilo kakve razloge glede toga, pa presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, ali je presudu primjenom čl. 373. a. st. 3. ZPP moguće potvrditi.

27. U odnosu na žalbene navode koji se odnose na istaknuti prigovor zastare tražbine tužitelja, a s obzirom na preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva podneskom od 2. rujna 2021. nakon provedenog vještačenja te promjene Orijentacijskih kriterija, valja reći kako prema stabilnoj praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava, zastara predstavlja ograničenje prava na pristup sudu, najvažnijeg jamstva prava na pravično suđenje bez čijeg ostvarenja nema ostvarenja nijednog drugog jamstva pravičnog suđenja. Pravo na pristup sudu ne uključuje samo pravo pokrenuti postupak, nego i pravo na "rješavanje" spora od strane suda (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:

U-III-1381/2019 od 13. siječnja 2021., odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2466/2017, predmeti Europskog suda za ljudska prava Smolić protiv Hrvatske, br. 51472/12, presuda od 15. ožujka 2018.; i Šimecki protiv Hrvatske, br. 15253/10, presuda od 30. travnja 2014.). Nadalje, pravo na pristup sudu nije i ne može biti apsolutno. Ono je podvrgnuto ograničenjima budući da po samoj svojoj naravi zahtijeva regulaciju države koja u tom pitanju ima izvjesnu slobodu procjene. Ta ograničenja, međutim, neće biti spojiva s pravom na pravično suđenje ako ne teže legitimnom cilju te ako ne postoji razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti (odluke Ustavnog suda broj: U-III-215/2016 od 19. prosinca 2017., i U-III-2466/2017). Prema sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava rokovi zastare imaju više važnih svrha, a to je osigurati pravnu sigurnost i konačnost, zaštititi moguće tuženike od zastarjelih potraživanja koja bi možda bilo teško osporiti i spriječiti nepravdu koja bi mogla nastati kad bi sudovi bili prisiljeni odlučivati o događajima koji su se zbili u dalekoj prošlosti na temelju dokaza koji bi možda postali nepouzdanima i nepotpunima zbog proteka vremena (predmeti Vujnović protiv Hrvatske, br.32349/16, § 92., presuda od 11. lipnja 2020.; Nijemčević protiv Hrvatske, br. 51519/12, § 40., odluka o nedopuštenosti od 11. rujna 2018.; Vrbica protiv Hrvatske, br. 32540/05, § 66., presuda od 1. travnja 2010.; i Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 22083/93, 22095/93, § 51., presuda od 22. listopada 1996.). Nadalje, prema sudskoj praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske, da bi primjena rokova zastare bila u skladu s Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" br. 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak, 14/02 i 1/06), treba utvrditi da način na koji je rok primijenjen bio predvidiv za tužitelja, a s obzirom na mjerodavno pravo, sudsku praksu i konkretne okolnosti pojedinog predmeta (primjerice, s rješenje Ustavnog suda broj: U-III-5678/2012; te predmeti ESLJP Osu protiv Italije, br. 36534/97, § 35., presuda od 11. srpnja 2002.; Vrbica protiv Hrvatske, navedeno, § 72.; Majski protiv Hrvatske br. 2, br. 16924/08, § 69., presuda od 19. srpnja 2011.; i Nijemčević protiv Hrvatske, navedeno, § 41.).

28. Imajući u vidu izložena načelna shvaćanja i pravne standarde, u konkretnom slučaju činjenica da je tužitelj preinačio tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva, a nakon donošenja Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 15. lipnja 2020., kojima su, do tada prihvaćeni iznosi po svim osnovama (kriterijima), podignuti u odnosu na 2002. za 50% te da se izmjena Orijentacijskih kriterija primjenjuje na sve parnične postupke za neimovinsku štetu, u svim stupnjevima suđenja (ubuduće tj. od dana prihvaćanja novog shvaćanja), a koju činjenicu (izmjena Orijentacijskih kriterija) tužitelj u trenutku podnošenja tužbe 2016., evidentno nije mogao predvidjeti, pa posljedično tome niti postaviti tužbeni zahtjev u skladu s Orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 15. lipnja 2020., jer su Orijentacijski kriterijI koji su bili na snazi u vrijeme podnošenja tužbe predstavljali objektivnu zapreku za postavljanje zahtjeva koji bi ih premašivao. Slijedom navedenih razloga, računanje početka tijeka zastarnog roka iz odredbe čl. 230. st. i 2. ZOO, za povećani dio tužbenog zahtjeva od dana preinake tužbe (2. rujna 2021.), bilo bi suprotno ciljevima pravne sigurnosti i rezultiralo bi povredom prava na pristup sudu, najvažnijeg jamstva prava na pravično suđenje bez čijeg ostvarenja nema ostvarenja nijednog drugog jamstva pravičnog suđenja u smislu čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14) i čl. 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05 i 1/06), slijedom čega je prigovor zastare u odnosu na povećani tužbeni zahtjev neosnovan.

29. Isto tako, odluka o troškovima parničnog postupka je pravilna kako u pogledu osnove (čl. 154. st. 1. ZPP) tako i u pogledu visine (čl. 155. ZPP) troškova koji su odmjereni tužitelju sukladno uspjehu u sporu sa pripadajućim kamatama od presuđenja.

30. Slijedom svega navedenog, valjalo je žalbe tuženika i umješača odbiti kao neosnovane te odlučiti kao pod točkom I. i II. izreke ove odluke temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP.

31. Tuženiku i umješaču nije priznat trošak žalbenog postupka, budući da sa žalbama nisu uspjeli (čl. 154. st. 1. ZPP) te je odlučeno kao pod točkom III. izreke.

U Zagrebu 10. lipnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Josip Grubišić