Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3471/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja tog suda Ksenije Jakovčević, članice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lidije Bošnjaković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice RH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Ivan Kalauz, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojeg zastupa punomoćnik Belizar Tomaić, odvjetnik u Osijeku, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranka protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-684/2023-13 od 23. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 10. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika a OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61 kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P- 684/2023-13 od 23. svibnja 2024.

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se žalba tužiteljica RH iz [adresa] te se preinačava rješenje o troškovima postupka sadržano pod točkom IV. izreke presude Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-684/2023-13 od 23. svibnja 2024., u dijelu kojim zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka nije prihvaćen preko iznos od 997,23 eura i rješava:

Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61 da tužiteljici RH iz [adresa] naknadi daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 140,63 eura u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61 da tužiteljici RH iz [adresa] naknadi trošak žalbe u iznosu od 15,63 eura u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61 za naknadu troška žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba točke 5. Ugovora o kreditu broj 90707/05 od 11. listopada 2005. kojom je određeno kako naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznos 3,00% od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora (točka I. izreke), utvrđeno je da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 11. istog Ugovora, u dijelu u kojem je određeno kako je za prijevremenu otplatu kredita korisnik dužan platiti naknadu u iznosu određenom aktom kreditora (točka II. izreke), naloženo je tuženiku platiti tužiteljici 886,09 eura sa zateznim kamatama kako su pobliže određene u izreci te presude (točka III. izreke) i naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 997,23 eura sa zateznim kamatama tekućim od 23. svibnja 2024. do isplate (točka IV. izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik, pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu u skladu s navodima žalbe ili da ju ukine i da predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a zahtjeva i naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Protiv rješenja o troškovima postupka koje je sadržano pod točkom IV. izreke te presude, u dijelu kojim zahtjeva za naknadu troškova postupka nije prihvaćen preko iznosa od 997,23 eura sa zateznim kamatama (za daljnjih 140,63 eura), žali se tužiteljica, pozivom na žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. točke 1. i 3. ZPP-a. Predlaže da žalbeni sud preinači prvostupanjsku odluku u žalbom pobijanom dijelu, na način da joj prizna daljnji trošak u iznosu od 140,63 eura ili da ukine prvostupanjsku odluku u tom dijelu i da predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak, a zahtjeva i naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

4. Žalba tužiteljice je osnovana, a žalba tuženika nije osnovana.

5. Sud prvog stupnja odlučio je kao u izreci prvostupanjske presude pozivom na odredbe sadržane u čl. 96. st. 1. i st. 4., čl. 98. i čl. 102. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov broj 79/07 i 125/07., dalje ZZP) te čl. 1024. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO). Obrazlaže da iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da se radi o odredbama o kojima tuženik s tužiteljicom nije pregovarao i da ih je unaprijed formulirao i sastavio, slijedom čega da tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja na to kako sporne odredbe glase, čime da je stvorena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Slijedom toga, jer tuženik nije osporavao visinu tužbenog zahtjeva, smatra da je obveza tuženika tužiteljici vratiti ono što je stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi sa s pripadajućim zateznim kamatama (čl. 323. st. 1., čl. 1111. , čl. 1115. i čl. 29. st. 2. ZOO-a).

6. Prije odgovaranja na navode žalbe valja ukazati da je predmetnu ugovor o kreditu sklopljen 11. listopada 2005. pa je nišetnost spornih odredbi trebalo sagledati kroz odredbe sadržane u Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov. 96/03., dalje: ZZP/03), što, međutim, nije od utjecaja na pravilnost odluke, jer i taj Zakon, u bitnome na isti način regulira sporna pitanja (izostanak pregovora, unaprijed formulirani sadržaj ugovora, posljedice toga).

7. Ispitivanjem pobijane presude u okviru žalbenih navoda tuženika i po službenoj dužnosti u dijelu odluke o glavnoj stvari ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti primjenom čl. 365. st. 2. ZPP-a, a niti je počinio povredu iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a na koju se sadržajno ukazuje navodima žalbe. Isto tako, nisu osnovani žalbeni navodi kojima tuženik osporava utvrđeno činjenično stanje.

8. Nadalje, tuženik, u odnosu na sporni čl. 5. Ugovora o kreditu, navodi da je prvostupanjski sud propustio cijeniti okolnost da je ta odredba jasna, lako uočljiva i lako razumljiva i da stoga uopće ne postoje pretpostavke za ocjenu nepoštenosti predmetne ugovorne odredbe. Samim time u konkretnom slučaju, po tuženiku, nema mjesta primjeni odredbe čl. 81. ZZP/ 03-a. Stoga, prema tvrdnjama tuženika, jasno je da je predmetna ugovorna odredba čl. 5. poštena i da nije ništetna. Tuženik iznosi žalbene navode i u smislu da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio prigovor zastare, a ukazuje i da je čl. 1112. st. 1. ZOO-a propisano da tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta, slijedom čega iznosi stav da tužiteljica nema pravo na povrat.

9. Imajući u vidu dosljedan iskaz tužiteljice koja tvrdi da se nije pregovaralo o predmetnim odredbama ugovora o kreditu, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se u konkretnom slučaju nije pregovaralo o navedenom dijelu ugovorne odredbe čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu i da tuženik nije dokazao suprotno tom zaključku. Radilo se o tipičnom, unaprijed sastavljenom, obrascu ugovora, od strane prednika tuženika, na koji tužiteljica nije mogla utjecati, uz što iz odredbe čl .5. Ugovora o kreditu, nije vidljivo na što se točno odnose troškovi za obradu kredita u iznosu od 3,00% iznosa kredita – najviše 200,00 kn, niti je tuženik za to dao ikakve dokaze

10. Slijedom toga, imajući na umu propisano čl. 81. i čl. 82. ZZP/03, važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, proizlazi kako je predmetni dio ugovorne odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu nepošten, a time i ništetan, jer tužiteljici nije na jasan i razumljiv način objašnjeno na što se odnose ti troškovi obrade kredita, a niti koja je ekonomska svrha plaćanja istih. Iz toga dalje proizlazi zaključak da je prednik tuženika, uz to što je sam sastavio ugovornu odredbu o plaćanju jednokratnih troškova obrade kredita, koji je sklopljen kao formulirani standardni ugovor trgovca na tipskom obrascu, temeljem navedene ugovorne odredbe, isključivo svojom (jednostranom) odlukom odredio visinu naknade, pri čemu tužiteljica nije na to mogla ni na koji način na to utjecati, niti se o istoj pregovaralo. Zbog takvog je postupanja prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, tuženik postupio nepošteno i nepošten je stjecatelj primljene naknade za trošak obrade kredita.

11. Time je sud prvog stupnja pravilno ocijenio i da predmetna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Ovo jer tuženik nije dokazao koju je to konkretno uslugu/ troškove tužiteljica plaćanjem naknade za obradu kredita, čija visina ovisi o iznosu odobrenog kredita, podmirila.

12. Ovdje valja ukazati i da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi iznio stav da:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“,

pa iako se Direktiva 93/13 ne primjenjuje na konkretan slučaj, obzirom je Ugovor o kreditu sklopljen 23. studenoga 2005., razmišljajući (i) u duhu prava Europske unije proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti i isplatu osnovanim, čime se neosnovanim ukazuje tumačenje po tuženiku ove Direktive izneseno u žalbi.

13. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je predmetna ugovorna odredba ništetna i da tužiteljica ima pravo na restitucijski zahtjev primjenom čl. 1111. ZOO-a sa zateznom kamatom koja teče na način propisan čl. 1115. ZOO-a i u visini određenoj čl. 29. st. 2. toga Zakona.

14. Neosnovani su i navodi žalbe o zastari utuženog potraživanja. Ništetnost odredbe sadržane u točki 5. Ugovora utvrđena je tek u ovom postupku, slijedom čega nije došlo niti do zastare zahtjeva za isplatu, sve imajući na umu pravno stajalište Vrhovnog sud Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV- 33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.

15. Neosnovano se žalitelj poziva i na čl. 1112. ZOO-a, jer tužiteljica, prije donošenja ove odluke nije znala da nije dužna platiti pa ima pravo zahtijevati vračanje onog što je tuženik neosnovano zadržao.

16. Navodima žalbe osporava se i zaključak suda prvog stupnja o ništetnosti ugovorne odredbe o izlaznoj naknadi u iznosu određenom aktom tuženika (točka 11. Ugovora).

17. Sud prvog stupnja prihvatio je i taj dio tužbenog zahtjeva i na temelju toga je prihvatio i zahtjev za isplatu iznosa naknade koji je tužiteljica, nesporno, na temelju te odredbe platila i to jer tuženik nije dokazao da je s tužiteljicom pregovarao o ovoj ugovornoj odredbi, a radi se o odredbi koja je unaprijed sastavljena te tužiteljici nije jasno i određeno pojašnjeno kako se došlo do izračuna visine te naknade koju je tuženik jednostrano uredio svojim aktom.

18. Prema ocjeni ovog suda, pravilno je i potpuno sud prvog stupnja utvrdio sve činjenice koje su od značaja i utjecaja za odluku ovom dijelu tužbenog zahtjeva, te tako utvrđene činjenice u ovom dijelu navodima žalbe, također, nisu dovedene u sumnju. Slijedom toga pravilno sud utvrđuje da je sporna točka 11. Ugovora, odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nepoštena, a posljedično tome i ništetna, u smislu čl. 81. i 87. ZZP/03.

18.1. Za svoja činjenična i pravna utvrđenja u navedenom pravcu prvostupanjski sud je naveo jasne, detaljne i pravno utemeljene razloge, koje kao takve prihvaća i ovaj sud i na koje se radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuje tuženika, pa su slijedom toga neosnovani svi oni žalbeni navodi kojima žalitelj osporava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, kao i pravilnost primijenjenog materijalnog prava u ovom dijelu.

19. Međutim potrebno je odgovoriti na navode tuženika da isti u slučaju kada dužnik ne ispuni svoju obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem ima pravo zahtijevati popravak pretrpljene štete, te u tom smislu pozivanje na odredbe sadržane u čl. 342- 350. i 1021. ZOO-a, kao i na tvrdnje da je isti bio ovlašten naplatiti naknadu za prijevremeno djelomično ili potpuno ispunjenje obveze iz kredita. Naime, tuženik bi u smislu čl. 1024. st. 3. ZOO-a, takvu naknadu bio ovlašten potraživati od tužitelja kao potrošača jedino u slučaju da je uslijed prijevremene otplate kredita pretrpio određenu štetu, a čije postojanje i visinu u ovom predmetu nije dokazao niti je tvrdio da mu je nastala.

19.1. Osim toga, navodima žalbe kojima tuženik u ovom dijelu opravdava ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu ukazuje se zapravo na nerazmjer u likvidnosti bilance banke koju predstavlja razliku u plaćanju (redovnih) kamata kod prijevremene otplate, a koje banka sukladno čl. 1024. st. 4. ZOO-a ne može u tom slučaju uračunavati. Takvo stajalište izrazio je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev-43/2022-2 od 14. lipnja 2022.

20. Također potrebno je reći da je točno kako odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije ništetna sama po sebi, jer tako proizlazi i iz Direktive 2008/48/EEZ. Međutim, iako ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita samo po sebi ne mora biti ništavo, isto ipak za posljedicu može imati ništetnost ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu, osobito kada se, kao u ovom slučaju, o toj ugovornoj odredbi nije posebno pregovaralo, kada uopće nije jasno kako je i zašto utvrđena neka visina te naknada, u kojem slučaju takva naknada dovodi do neravnoteže između potrošača i trgovca.

21. Glede zastare, radi izbjegavanja ponavljanja, tuženika se upućuje na obrazloženje iz točke 14. ove odluke.

22. Slijedom navedenog prvostupanjska je presuda, glede odluke o glavnoj stvari, potvrđena na temelju čl. 368. st. 2. ZPP-a.

23. Odluka o troškovima postupka sadržana pod točkom IV. izreke pobijane presude po žalbi tuženika je potvrđena na temelju čl. 380. točka 2. tog Zakona.

24. Glede žalbe tužiteljice na odluku o troškovima postupka valja reći da je u situaciji, kada je sud odobrio tužiteljici da se očituje na odgovor na tužbu tuženika (rješenje od 7. veljače 2024. doneseno sukladno čl. 299.a st. 2. ZPP-a), sud prvog stupnja pogrešno ocijenio da neobrazloženi podnesak, kojim se traži takvo odobrenje za podnošenje pisanog očitovanja (podneska od 26. siječnja 2024.) nije bio potreban. Zbog toga je u pravu žaliteljica da joj je za sastav tog podneska sud trebao priznati trošak u iznosu od 18,75 bodova ili 37,50 eura što uvećano za PDV iznosi 46,88 eura (Tbr. 8/4 u vezi s Tbr. 7/1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, Nar. nov. broj 138/23. dalje: Tarifa).

24.1. Također, trošak objave smatra se troškom koji je potreban, a kako je tužiteljica po punomoćniku bila prisutna tom ročištu istoj je valjalo priznati trošak pristupa od 37,5 bodova (Tbr. 9/3. u vezi s Tbr. 7/1. Tarife) što odgovara iznosu od 75,00 eura, a uvećano za PDV iznosu od 93,75 eura.

25. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom I. izreke ovog drugostupanjskog rješenja (čl. 380. točka 3. ZPP-a).

22. Trošak žalbe tuženiku nije priznat jer sa žalbom nije uspio (čl. 166. st. 1. i čl. 154. st. 1. ZPP-a), a tužiteljici je priznat trošak žalbe u visini vrijednosti 12,5 bodova ili 25,00 eura, što uvećano za PDV iznosi 15,63 eura (Tbr. 10/4. Tarife u vezi s Tbr. 7/1. Tarife i čl. 166. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu 10. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević