Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Trg Johna Fitzgeralda Kennedya 11

45. Povrv-2472/2021

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Mirni Panjan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja GRAD ZAGREB, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, protiv tuženika ANIĆ HOLDING PLUS d.o.o. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 1, OIB: 61238079664, koga zastupa Marin Domjanović, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene u prisutnosti stranaka, dana 14. svibnja 2025.g., danom objave 10. lipnja 2025.g.,

p r e s u d i o j e

I. Ukida se platni nalog u toč. I. rješenja o ovrsi donijetog po Branku Jakiću, javnom bilježniku u Zagrebu, br. Ovrv-5920/2021 od 15.11.2021.g. u kojem je tuženiku ANIĆ HOLDING PLUS d.o.o. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 1, OIB: 61238079664 naloženo platiti tužitelju Gradu Zagrebu, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937 - iznos od 8.944,46 EUR / 67.392,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose:

372,68 EUR / 2.808,00 kn od 11.01.2019.g. pa do isplate,

372,68 EUR / 2.808,00 kn od 11.02.2019.g. pa do isplate,

372,68 EUR / 2.808,00 kn od 11.03.2019.g. pa do isplate,

372,68 EUR / 2.808,00 kn od 11.04.2019.g. pa do isplate,

372,68 EUR / 2.808,00 kn od 11.05.2019.g. pa do isplate,

372,68 EUR / 2.808,00 kn od 11.06.2019.g. pa do isplate,

372,68 EUR / 2.808,00 kn od 11.07.2019.g. pa do isplate,

372,68 EUR / 2.808,00 kn od 11.08.2019.g. pa do isplate,

372,68 EUR / 2.808,00 kn od 11.09.2019.g. pa do isplate,

372,68 EUR / 2.808,00 kn od 11.10.2019.g. pa do isplate,

372,68 EUR / 2.808,00 kn od 11.11.2019.g. pa do isplate,

372,68 EUR / 2.808,00 kn od 11.12.2019.g. pa do isplate,

372,68 EUR / 2.808,00 kn od 11.01.2020.g. pa do isplate,

372,68 EUR / 2.808,00 kn od 11.02.2020.g. pa do isplate,

372,68 EUR / 2.808,00 kn od 11.03.2020.g. pa do isplate,

372,68 EUR / 2.808,00 kn od 11.04.2020.g. pa do isplate,

372,68 EUR / 2.808,00 kn od 11.05.2020.g. pa do isplate,

372,68 EUR / 2.808,00 kn od 11.06.2020.g. pa do isplate,

372,68 EUR / 2.808,00 kn od 11.07.2020.g. pa do isplate,

372,68 EUR / 2.808,00 kn od 11.08.2020.g. pa do isplate,

372,68 EUR / 2.808,00 kn od 11.09.2020.g. pa do isplate,

372,68 EUR / 2.808,00 kn od 11.10.2020.g. pa do isplate,

372,68 EUR / 2.808,00 kn od 11.11.2020.g. pa do isplate,

372,68 EUR / 2.808,00 kn od 11.12.2020.g. pa do isplate, kao i trošak ovršnog postupka u iznosu od 70,33 EUR / 529,90 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15.11.2021.g. do isplate, te se odbija tužbeni zahtjev sa zahtjevom za naknadu troška ovrhe i parničnog troška.

II. Nalaže se tužitelju GRAD ZAGREB, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937 naknaditi tuženiku ANIĆ HOLDING PLUS d.o.o. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 1, OIB: 61238079664 parnični trošak u iznosu od 948,41 EUR u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Postupak je proveden kao povodom prigovora protiv platnog naloga temeljem čl. 58 st. 3 OZ-a, radi namirenja potraživanja u iznosu od 67.392,00 kn (sada 8.944,46 EUR) sa zateznim kamatama.

2. Tuženik u prigovoru osporava osnov i visinu potraživanja, te navodi da se sadržaj potraživanja iz rješenja o ovrsi razlikuje od sadržaja same vjerodostojne isprave jer u rješenju o ovrsi tužitelj potražuje iznose glavnice na koje traži zakonsku zateznu kamatu od navedenih datuma do isplate, a u vjerodostojnoj ispravi je na iste iznose glavnice obračunata zakonska zatezna kamata od navedenih datuma, počevši sa 10.01.2019. g. do 10.12.2020.g.

3. U podnesku od 09.01.2023.g. tužitelj navodi da je predmet spora dospjela, a neplaćena naknada za postavljanje reklame po Ugovoru o plaćanju naknade za postavljanje reklame, šifra ugovora: 014761, sklopljenog između tužitelja i tuženika 11.05.2007.g. koji je sklopljen u skladu s propisanim postupkom za postavljanje reklame, temeljem čl. 14. tada važeće Odluke o komunalnom redu (Službeni glasnik Grada Zagreba 20/05), sada čl. 32. Odluke o komunalnom redu (Službeni glasnik Grada Zagreba 14/19, 24/19 i 22/20) i temeljem odredaba Pravilnika o kriterijima za određivanje naknade za postavljanje reklama, reklamnih panoa i natpisa (Službeni glasnik glasnik Grada Zagreba 11/06), sada čl. 3. st. 7. Pravilnika o kriterijima za određivanje naknade za postavljanje ploča s natpisom, plakata, zastavica s jarbolima, reklama i reklamnih panoa (Službeni glasnik Grada Zagreba 14/15, 14/16), a kako je u utuženom razdoblju tuženik imao postavljenu reklamu na zemljištu opisanom u toč. 1. Ugovora, sukladno navedenim propisima i sklopljenom Ugovoru, tužitelj navodi da je tuženik bio u obvezi plaćati naknadu za postavljanje reklame u razdoblju od 01. srpnja 2007.g. pa sve dok je reklama postavljena na nekretnini, sukladno čl. 3. Ugovora, navodi da osnov i visina tuženog zahtjeva proizlaze iz navedenog sklopljenog Ugovora koji se temelji na citiranim propisima.

4. Tužitelj navodi da je visina naknade za postavljanje reklama i reklamnih panoa određena prema:

- zoni na području Grada Zagreba

- reklamnoj površini, odnosno veličini natpisa, plakata, reklame i reklamnog panoa

- vrsti i tipu natpisa, plakata, reklame i reklamnog panoa koji se postavlja, a da su kriteriji za izračun visine naknade izraženi u jediničnim iznosima naknada, utvrđenim u Tabeli naknada koja je sastavni dio Pravilnika, te navodi da je iznos glavnice koju tužitelj potražuje od 67.392,00 kn, iskazan i u ovršnom prijedlogu i u vjerodostojnoj ispravi - izvatku iz knjigovodstvene evidencije od 28.06.2021.g. na temelju kojeg je pokrenuta predmetna ovrha, a činjenica što je u vjerodostojnoj ispravi naznačen obračun zakonskih zateznih kamata, obračunatih od dospjeća svakog pojedinog iznosa do 28.06.2021.g. - nije od značenja jer taj iznos kamata nije uglavničen, te je naznačeno da se zakonske zatezne kamate obračunavaju od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, što je u skladu sa čl. 29. Zakona o obveznim odnosima.

5. U podnesku od 14.06.2023.g. tuženik navodi da je vlasnik reklamnog stupa postavljenog na privatnoj nekretnini kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (tuženik navodi: u njegovom vlasništvu), navodi da je poslovna praksa pri ishođenju svih rješenja za reklamne panoe postavljene na nekretninama u privatnom vlasništvu, u Gradu Zagrebu

- takva da se prvo vlasnik reklamnog panoa treba ugovorno obvezati na plaćanje naknade jer je zaključenje takvog ugovora uvjet za donošenje rješenja kojim Grad Zagreb odobrava postavljanje reklamnog panoa, navodi da Grad Zagreb: 1. ne smije naplaćivati naknadu za postavljanje reklamnog panoa s osnove prava vlasništva na privatnoj nekretnini jer Grad nije vlasnik te nekretnine, a smije ju naplaćivati samo u okviru tržišno - naplatnog pravnog posla vezanog uz gospodarsko i drugo korištenje površina javne namjene i zemljišta u njezinom vlasništvu (u vlasništvu jedinice lokalne samouprave, op.), sukladno čl. 104. st. 1. toč. 2. Zakona o komunalnom gospodarstvu (NN 68/18, 110/18, 32/20), te 2. jedinica lokalne samouprave, u ovom slučaju Grad Zagreb - ne smije naplaćivati naknadu za postavljanje reklamnog panoa ni s osnove "javne svrhe/namjene" koja se proteže nad privatnom nekretninom u dijelu vidljivom površini javne namjene, navodi da postavljanje reklamnih panoa na dijelovima privatnih nekretnina koji su vidljivi površini javne namjene podliježe posebnom javnopravnom režimu u smislu čl. 104. st. 1. toč. 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu i da se radi o zakonskom modelu "privatnog vlasništva ograničenog javnom svrhom/namjenom" koji se očituje u propisivanju tzv. legalnih dužnosti i u nametanju različitih ograničenja vlasnicima i ovlaštenicima drugih prava na privatnoj nekretnini koja ne bi postojala da dijelovi privatnih nekretnina nisu podvrgnuti tom posebnom javnopravnom režimu pa nijedan reklamni pano na dijelu privatne nekretnine koji je vidljiv površini javne namjene

- ne smije biti postavljen, a da jedinica lokalne samouprave prethodno nije za to postavljanje izdala javnopravnu dozvolu (upravni akt u obliku suglasnosti, odobrenja, rješenja i sl.), 3. navodi da je neprihvatljivo da jedinica lokalne samouprave (Grad Zagreb) naplaćuje od vlasnika reklamnih panoa (podnositelja zahtjeva) troškove upravnog postupka koji se provodi radi odobrenja postavljanja reklamnog panoa na privatnoj nekretnini u dijelu koji je vidljiv površini javne namjene, 4. navodi da je jedinica lokalne samouprave ovlaštena od vlasnika reklamnog panoa naplatiti po posebnim pravnim osnovama, i troškove nadzora i provedbe propisanih upravnih mjera radi očuvanja komunalnog reda (koji nadzor provodi komunalno redarstvo), te da je nedopustivo da bi po osnovi tog nadzora, jedinica lokalne samouprave mogla trajno i kontinuirano naplaćivati mjesečne naknade vlasnicima reklamnih panoa koji su postavljeni na privatnoj nekretnini u dijelu koji je vidljiv površini javne namjene, 5. jedinicama lokalne samouprave nije dopušteno da kao vlastiti prihod propisuju plaćanje naknade za postavljanje reklamnih panoa na privatnim nekretninama u dijelu koji je vidljiv površini javne namjene, s obzirom da ih Zakon nije na to ovlastio, poziva se na sudsku praksu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske br. Usoz-341/2013-7 od 26. studenoga 2014., br. Usoz-152/12-14 od 29. svibnja 2015., br. Usoz-1/18-5 od 29. travnja 2019., osobito br. Usoz-8/16-7 od 13. lipnja 2016, te zaključuje da nijedna jedinica lokalne samouprave nema zakonsku osnovu za naplaćivanje naknada za postavljanje reklamnih panoa na dijelovima privatnih nekretnina koji su vidljivi površini javne namjene i da svi akti doneseni na razini jedinica lokalne uprave (Grada Zagreba) nemaju uporište u Zakonu o komunalnom gospodarstvu, poziva se i na mišljenje Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja od 11.02.2015.g. u kojem je navedeno da na površini koja nije javna nije moguće propisivati niti naplaćivati naknade, kao i na Rješenje Istarske županije, KLASA: UP/lI-363-05/11-O I /83, URBROJ: 2163/1-09/2-12- 2 od 23. veljače 2012.g. u kojem se navodi da jedinica lokalne samouprave niti po jednoj zakonskoj osnovi nije ovlaštena naplaćivati naknadu za postavljanje reklamnog panoa na zemljištu koje je u privatnom vlasništvu niti je takva naknada propisana kao prihod jedinice lokalne samouprave, dodaje da je Grad Split ukinuo plaćanje naknade za postavljanje reklamnih stupova na privatnim parcelama temeljem presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske br. Usoz-8/16 od 13.06.2016.g., kao i Grad Velika Gorica temeljem presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske br. Usoz-118/20 od 25.04.2022.g., poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. Povrv-158/23

- za koju navodi da je od važnog utjecaja za rješavanje ovog spora pa slijedom navedenog, tuženik predlaže da se ugovor o plaćanju naknade proglasi ništetnim i da se ukine platni nalog iz rješenja o ovrsi.

6. U podnesku od 24.08.2023.g. tužitelj se protivi navodima tuženika i navodi da presuda br. Povrv-158/23 od 23.05.2023.g. nije pravomoćna i da tako nije relevantna za rješenje ovog spora, ponavlja da se potraživanje tužitelja temelji na Ugovoru o plaćanju naknade za postavljanje reklame, šifra ugovora 014761 od 11.05.2007.g. sklopljenog između tužitelja i tuženika temeljem važeće Odluke o komunalnom redu (Službeni glasnik Grada Zagreba 20/05) i Pravilnika o kriterijima za određivanje naknade za postavljanje reklama, reklamnih panoa i natpisa (Službeni glasnik Grada Zagreba 11/06 / tužitelj pogrešno navodi: 14/06), te tužitelj smatra da se radi se o ugovornoj obvezi tuženika prema tužitelju, sukladno Ugovoru koji je tuženik svojevoljno sklopio sa tužiteljem i temeljem kojeg je preuzeo obvezu plaćanja utužene naknade.

7. Tužitelj obrazlaže da je Odluka o komunalnom redu koja je važila u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o plaćanju naknade za postavljanje reklame (Službeni glasnik Grada Zagreba 20/05) - donesena sukladno Zakonu o komunalnom gospodarstvu (NN 36/95., 70/97., 128/99., 57/00., 129/00., 59/01., 26/03. – pročišćeni tekst, 82/04. i 178/04.) koji jasno upućuje na potrebu donošenja provedbenih propisa kojima se pobliže uređuju odnosi u komunalnom gospodarstvu, navodi da niti jedna odredba navedene Odluke ne dovodi u pitanje niti krši odredbe navedenog Zakona, te da je tako i čl. 16. Zakona o komunalnom gospodarstvu bilo propisano da je u cilju pobližeg uređenja odnosa u komunalnom gospodarstvu, predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave obvezno donijeti odluku o komunalnom redu i mjere za njegovo provođenje, pri čemu takva odluka između ostalog sadrži i odredbe o uređenju naselja i korištenju javnih površina (Odlukom o komunalnom redu se propisuju naročito odredbe o uređenju naselja, održavanju čistoće, čuvanju i korištenju javnih površina, skupljanju, odvozu, postupanju sa komunalnim otpadom, uklanjanju snijega i leda, uklanjanju protupravno postavljenih predmeta, mjere za provođenje komunalnog reda i kaznene odredbe), a odredbom čl. 14. Odluke o komunalnom redu (Sl. glasnik Grada Zagreba 20/05) koja je važila u vrijeme sklapanja ugovora (sada odredba čl. 32. Odluke o komunalnom redu - Sl. glasnik Grada Zagreba 14/19, 24/19, 22/20 i 16/22) bilo je propisano da ako se natpisi i reklame postavljaju na zgrade, zemljište i druge prostore, za njihovo postavljanje plaća se naknada koju određuje Gradsko poglavarstvo, te podnositelj zahtjeva i gradonačelnik Grada Zagreba, odnosno osoba koju on ovlasti, sklapaju ugovor o plaćanju naknade, a ugovor se sklapa prije izdavanja odobrenja pa tužitelj navodi da njegovo ovlaštenje za naplatu utužene naknade proizlazi iz ugovora sklopljenog temeljem važećih propisa, odredbi koje do danas nisu ukinute niti poništene odlukom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske ni odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, a koji bi jedino bili ovlašteni ispitivati zakonitost općih akata tužitelja pa je tuženik temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima, dužan tužitelju platiti ugovorenu naknadu, dodaje da sudska praksa na koju se tuženik poziva, nema utjecaja na rješavanje predmetnog spora jer su navedenim presudama Visokog upravnog suda Republike Hrvatske ukinute pojedine odredbe općih akata koje su donijeli Grad Velika Gorica, Grad Vodnjan, Grad Zadar i Grad Nin koji se ne primjenjuju na području Grada Zagreba, protivi se prijedlogu tuženika za proglašenje ništetnim predmetnog Ugovora o plaćanju naknade za postavljanje reklama iz 2007.g. smatrajući da ugovor nije protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva.

9. U podnesku od 22.04.2025.g. tuženik navodi da je pitanje ništetnosti ugovora prethodno pitanje, te da je taj ugovor zaključen temeljem čl. 14., st. 1. tada važeće Odluke o komunalnom redu (Službeni glasnik Grada Zagreba broj 20/05 i dr., od 05.12.2005.g.), no ističe da naplaćivanje naknade za postavljanje reklama na privatno zemljište nikako ne može ući u djelokrug komunalnog reda, na što se poziva tužitelj jer tako nešto ne proizlazi niti iz jedne odredbe Zakona o komunalnom gospodarstvu (NN 36/95 i dr.), kao niti iz Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi (NN 33/01 i dr.), te Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave (NN 117/93 i dr.), te navodi da čl. 68. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi i čl. 3. st. 1. Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave uređuju prihode jedinica lokalne samouprave i da niti u jednoj odredbi nije propisano da bi jedinica lokalne samouprave bila ovlaštena kao svoj prihod propisati naknade za reklame postavljene na privatnom zemljištu pa smatra da čl. 14. Odluke o komunalnom redu iz 2005.g. – nije suglasan Zakonu o komunalnom gospodarstvu (NN 36/95 i dr.), Zakonu o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi (NN 33/01 i dr.) i Zakonu o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave (NN 117/93 i dr.) koji su bili na snazi u vrijeme donošenja navedene Odluke, navodi da je čl. 14. Odluke samim tim i neustavan i nezakonit jer je čl. 5. st. 1. Ustava Republike Hrvatske propisano: "U Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi i s Ustavom i sa zakonom...", te navodi da na nezakonitost odredaba kakve sadrži i navedeni članak Odluke o komunalnom redu iz 2005.g., zbog suprotnosti s navedenim zakonskim odredbama, upućuju pravna stajališta Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, prema kojima iz mjerodavnih zakona kojima se uređuju prihodi jedinica lokalne samouprave, proizlazi da su jedinice lokalne samouprave u prikupljanju prihoda ograničene zakonom pa nisu ovlaštene kao vlastiti prihod propisati plaćanje naknade za reklamne predmete i natpise postavljene na površinama koje nisu u njezinom vlasništvu, odnosno za plaćanje koje nema temelja u posebnim zakonima.

10. Stoga tuženik navodi da je propisivanje plaćanja naknade za reklamne predmete i natpise postavljene na površinama u vlasništvu drugih fizičkih i pravnih osoba – protivno navedenim zakonima (Zakonu o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi i Zakonu o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, navodi da je u predmetu broj Usoz-8/16-7 od 13. lipnja 2016.g. sud ukinuo sporne odredbe općeg akta Grada Vodnjana – Dignano, u dijelu koji je glasio: "…ili na površinama (zemljištu i objektima) u vlasništvu drugih fizičkih i pravnih osoba. ..", a u predmetu broj Usoz-118/20 da je Visoki upravni sud Republike Hrvatske ukinuo istovjetnu odredbu općeg akta Grada Velike Gorice, dodaje da je odredba da je plaćanje naknade tuženiku preduvjet za dobivanje odobrenja za postavljanje reklame na privatnom zemljištu - nezakonita.

11. Tuženik se poziva na čl. 37. st. 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske koji i sam ima ustavnu snagu (Vrhovni sud Republike Hrvatske je u nizu svojih odluka potvrdio ovlaštenje redovnih sudova nižeg stupnja da temeljem čl. 37. st. 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, u obavljanju funkcije suđenja kada ustanove da je neka odredba podzakonskog akta nezakonita - direktno primijene zakon, navodi da se ovo pogotovo odnosi na situaciju kada sporni podzakonski akt (kao što je tužiteljeva Odluka o komunalnom redu iz 2005.g.) više nije na snazi jer je prestala važiti donošenjem nove Odluke o komunalnom redu koja je uslijedila 2008.g. pa onda više nema mogućnosti pokretanja postupka ocjene zakonitosti podzakonskog akta pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske, u postupku propisanom Zakonom o upravnim sporovima, poziva se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2169/2019 od 01.03.2023.g. (u kojoj se izričito kaže da je sud dužan ispitati zakonitost općeg akta kad ovaj više ne vrijedi jer je stavljen izvan snage donošenjem novog akta) - kao što bi ga ispitao Visoki upravni sud jer je taj akt koji je stavljen izvan snage bio važeći u trenutku nastanka prava i obveza stranaka, navodi da je u toč. 13. obrazloženja te odluke navedeno: "Dakle, sud je dužan ispitati i odgovoriti na sva pitanja glede zakonitosti upravnih akata...", te se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 901/2022 od 19.10.2022.g. u kojoj sud naglašava da sudovi imaju nadležnost ocjenjivati zakonitost općeg akta na kojemu se temelje prava i obveze stranaka pa se tako primjerice, u točki 10. obrazloženja navodi: "10. U pravu je revident kada osporava stajališta nižestupanjskih sudova jer je odgovor na postavljeno pitanje da se u slučaju da nisu ispunjene pretpostavke za postupak ocjene zakonitosti općeg akta, a iz razloga što je navedeni akt već izvan snage, ali očito proizvodi učinke, može pitanje njegove zakonitosti isticati tijekom parničnog postupka gdje se pojavilo pitanje zakonitosti toga akta, te je redovni sud u tom parničnom postupku u takvoj situaciji dužan ispitati njegovu zakonitost", tuženik se poziva i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-4343/2024 od 12.03.2025.g., u predmetu između istih stranaka, samo u obrnutim procesnim ulogama u kojemu je ispitana (ne)zakonitost ugovora identičnog ugovoru na kojem tužitelj temelji svoje potraživanje u ovom predmetu, a kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u korist ovdje tuženika, u kojoj se Visoki trgovački sud Republike Hrvatske poziva na navedene odluke br. Rev 2169/2019 i br. Rev 901/2022, za koje tuženik navodi da su odlučujuće za ishod ovog postupka (dodaje da je rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-1736/2024 od 18.09.2024.g. ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-2295/2023 od 08.03.2024.g.) - nakon čega je u tom predmetu donesena nova prvostupanjska presuda br. P-2060/2024 od 16.01.2025.g., za koju navodi da je posve u skladu s pravnim stavovima koje u ovom predmetu zastupa tuženik, također navodi da je i nakon toga doneseno još 6 istovrsnih prvostupanjskih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu: P-2334/2023 od 03.12.2024.g., P-2413/2023 od 14.03.2025.g., P-2423/2023 od 01.04.2025.g., Povrv-1307/2024 od 17.03.2025.g., P- 1657/2024 od 03.04.2025.g. i P-2406/24 od 16.04.2025.g.

12. Tuženik ističe i da je rješenjem Visokog upravnog suda Republike Hrvatske br. Usoz-43/2024 od 17. prosinca 2024.g. obustavljeno izvršenje upravo onih odredaba važeće tuženikove Odluke o komunalnom redu, identičnih odredbama Odluke o komunalnom redu koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog spornog ugovora između stranaka u ovom predmetu, a za koje tuženik tvrdi da su nezakonite, s posljedicom ništetnosti ugovora.

13. U podnesku od 28.04.2025.g. tužitelj navodi da se mišljenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetima Rev 2169/2019 i Rev 901/2022 odnose na različitu pravnu situaciju u kojoj je opći akt s jedne strane donijelo nenadležno upravno tijelo i jer je redovni sud propustio postupiti u skladu sa čl. 83. st. 2. Zakona o upravnim sporovima i uputiti zahtjev za ocjenu zakonitosti općeg akta Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske, a uz to i jer je bila riječ o situaciji u kojoj je opći akt bio utemeljen na višem pravnom propisu koji je bio ukinut radi poštivanja ustavne odredbe prava na pristup sudu, te tužitelj navodi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske izuzetno omogućio da redovni sud u tim konkretnim predmetima, ispita i ocijeni zakonitost općeg akta koji je prestao važiti.

14. Tužitelj navodi da u ovoj konkretnoj pravnoj stvari, opći akt više ne proizvodi pravne posljedice jer je prestao važiti stupanjem na snagu nove Odluke o komunalnom redu (Sl. glasnik Grada Zagreba 4/08), te navodi da se u ovoj konkretnoj pravnoj stvari tuženik poziva na odredbu čl. 37. st. 2. Ustavnog zakona o ustavnom sudu Republike Hrvatske kojom je određeno da je sam sud dužan podnijeti zahtjev za ocjenu zakonitosti općeg akta Ustavnom sudu, za što navodi da u ovoj pravnoj situaciji nije moguće jer je opći akt prestao važiti, te tužitelj ističe da tuženik traži od redovnog suda primjenu zakonskih odredbi kao da opći akt, tj. Odluka o komunalnom redu iz 2005.g. - nikada nije ni bila na snazi, za što, tužitelj navodi - da je nemoguće jer je tuženik po istoj Odluci bio dužan postupati.

15. Tužitelj obrazlaže: 1. da sam tuženik (kao niti bilo koji ugovaratelj u ovakvim ugovorima) nije u za to propisanim rokovima pokrenuo propisani postupak pred tada nadležnim Ustavnim sudom Republike Hrvatske za ocjenu zakonitosti Odluke o komunalnom redu dok je ista bila na snazi, 2. nadležno Ministarstvo uprave koje je prema odredbi čl. 79. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi dužno provoditi nadzor nad zakonitosti općih akata, po provedenom nadzoru nije smatralo da bi bilo potrebito pokrenuti postupak ocjene zakonitosti ove Odluke o komunalnom redu, 3. redovni sudovi su u provedenim sudskim postupcima izričito utvrdili da sama Odluka nije nezakonita i posljedično tome, da ugovori sklopljeni temeljem te Odluke i ostalih zakonskih propisa nisu ništetni pa tužitelj navodi da slijedom svega toga - nije postojao niti jedan razlog zbog kojeg se od tužitelja trebalo očekivati da ne postupa po Odluci o komunalnom redu i ugovorima sklopljenim na temelju te Odluke, tužitelj dostavlja sudsku praksu u kojoj je kako navodi, izražen suprotan stav od stava tuženika.

16. U podnesku od 05.05.2025.g. tuženik navodi da su za ovaj predmet irelevantne konkretne činjenice iz predmeta br. Rev 2169/2019 i br. Rev 901/2022 (tko je donio opći akt, što su niži sudovi propustili ili nisu propustili, te na čemu je bio utemeljen opći akt), te navodi da je jedino bitno zauzeto pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje glasi da je ne samo pravo, nego i obveza sudova - u situaciji kad je podzakonski akt prestao važiti (baš kao što je to u ovom predmetu) - da sami ocijene zakonitost njegovih odredbi jer više nema zakonske mogućnosti pokretanja propisanog postupka ocjene zakonitosti pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske pa navodi da se tako u odluci br. Rev 2169/2019 od 01.03.2023.g. izričito kaže da je sud dužan ispitati zakonitost općeg akta kad ovaj više ne vrijedi (jer je stavljen izvan snage donošenjem novog akta, baš kao što je slučaj u ovom postupku), kao što bi ga ispitao Visoki upravni sud Republike Hrvatske jer je taj akt bio važeći u trenutku nastanka prava i obveza stranaka, ponovo se poziva na toč. 13. obrazloženja te odluke: "Dakle, sud je dužan ispitati i odgovoriti na sva pitanja glede zakonitosti upravnih akata...", zatim navodi da u odluci br. Rev 901/2022 od 19.10.2022.g. Vrhovni sud naglašava da sudovi imaju nadležnost ocjenjivati zakonitost općeg akta na kojemu se temelje prava i obveze stranaka, ponovo citira toč. 10. obrazloženja: "10. U pravu je revident kada osporava stajališta nižestupanjskih sudova jer je odgovor na postavljeno pitanje da se u slučaju da nisu ispunjene pretpostavke za postupak ocjene zakonitosti općeg akta, a iz razloga što je navedeni akt već izvan snage, ali očito proizvodi učinke, može pitanje njegove zakonitosti isticati tijekom parničnog postupka gdje se pojavilo pitanje zakonitosti toga akta, te je redovni sud u tom parničnom postupku u takvoj situaciji dužan ispitati njegovu zakonitost." pa tuženik zaključuje da su to potpuno iste, a ne različite situacije, kako to pokušava prikazati tužitelj (navodi da Vrhovni sud Republike Hrvatske ništa nije "izuzetno omogućio" u tim predmetima, nego je zauzeo jasan pravni stav, kakav je zauzeo i ranije u brojnim odlukama iz ranijih godina: Rev 1195/09 od 15.09.2011.g., Rev 1042/05 od 05.04.2006.g., Rev 330/11 od 18.04.2012.g., Rev 769/11 od 18.04.2012.g., Rev 1297/11 od 18.04.2012.g., Rev 1315/11 od 10.07.2012.g., Rev 1583/11 od 25.02.2015.g., Rev 1754/11 od 10.07.2012.g.), dodaje da se napr. u odluci Rev 1042/05 kaže: "Dakle, u ovom postupku neovisno o tome je li ili više nije na snazi odredba čl. 27.a, unesena u čl. 3. Odluke, za primjenu te odredbe Odluke Grada Splita kao drugog propisa (podzakonskog akta) u smislu čl. 37. st. 2. Ustavnog zakona, odlučno je pitanje je li navedena odredba Odluke Grada Splita, kao podzakonskog akta, u skladu sa zakonom.", navodi da se na odluke Vrhovnog suda u predmetima Rev 2169/2019 i Rev 901/2022 (i na odluku Rev 2550/2019 od 29.08.2023.) - pozvao i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u pravomoćnoj presudi broj Pž-4343/2024 od 12.03.2025. (koju je tuženik priložio svom podnesku), donesenoj u predmetu između istih ovih stranaka, kada je u potpunosti dao za pravo ovdje iznesenim stavovima tuženika, također navodi da je posve irelevantno tužiteljevo pozivanje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2390/19 (i nižestupanjske presude koje su joj prethodile) jer se u tom predmetu radi o posve različitoj pravnoj osnovi od ove u ovom predmetu (tamošnji tužitelj se pozivao na ništetnost ugovora zbog ograničenja vlasničkih prava u odnosu na odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, a ovdje tuženik tvrdi da je sporni ugovor ništetan zbog protivnosti trima drugim zakonima, Zakonu o komunalnom gospodarstvu, Zakonu o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi i Zakonu o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, te navodi da relevantne odluke Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, upravo u odnosu na te zakone potvrđuju sve pravne stavove tuženika i da je taj sud odavno odlučio da je naplata naknade za reklamu na privatnoj nekretnini nezakonita jer je u predmetima brojeva Usoz-8/16 i Usoz-118/20 (koje odluke su priložene u spis) taj sud utvrdio da su nezakonite identične odredbe općih akata gradova Vodnjan i Velika Gorica, kakva je i odredba tužiteljeve Odluke o komunalnom redu iz 2005.g. - na kojoj tužitelj temelji tužbu (ponovo se poziva na rješenje Visokog upravnog suda Republike Hrvatske br. Usoz-43/2024 od 17.12.2024.g. kojim je obustavljeno izvršenje upravo onih odredaba važeće tužiteljeve Odluke o komunalnom redu, identičnih predmetnim odredbama Odluke o komunalnom redu iz 2005.g., na kojima tužitelj temelji tužbu, a za koje tuženik tvrdi da su nezakonite).

17. Na ročištu 14.05.2025.g. stranke su ostale kod svojih navoda, te je na ovom ročištu glavna rasprava zaključena.

18. Provedeni su dokazi uvidom u izvadak iz knjigovodstvene kartice za tuženika (l. 5-6), u Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklama Šifra: 014761, Klasa: 363- 02/2007-016/37, Urbroj: 251-13-31/4-7-07-2 od 11.05.2007.g., sklopljen između stranaka (l. 34-36, 62-64), u dopis Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja od 11.02.2015.g. (l. 45), u presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. Povrv-158/23 od 23.05.223.g. (l. 46-53), u presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske: br. Usoz-

8/16 od 13.06.2016.g. (l. 65-70), br. Usoz-118/20 od 25.04.2022.g. (l. 71-73), u rješenje Visokog upravnog suda Republike Hrvatske br. Usoz-43/2024 od 17.12.2024.g. (l. 74- 79), u rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske: br. Rev-901/2022 od 19.10.2022.g. (l. 80-85), br. Rev-2169/2019 od 01.03.2023.g. (l. 86-91), u rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-1736/2024 od 18.09.2024.g. (l. 92-97), u presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-2060/2024 od 16.01.2025.g. (l. 98-109), u presudu i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-3224/2023 od 18.10.2024.g. (l. 110-123), u presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-4343/2024 od 12.03.2025.g. (l.124-129), u presude Trgovačkog suda u Zagrebu: br. P-2334/2023 od 03.12.2024.g. (l. 130-144), br. P-2423/23 od 01.04.2025.g. (l. 145-157), br. P-1657/2024 od 03.04.2025.g. (l. 158-171), br. P-2406/2023 od 16.04.2025.g. (l. 172-185), br. P- 2413/2023 od 14.03.2025.g. (l. 186-199), br. Povrv-1307/2024 od 17.03.2025.g. (l. 200- 209), u presudu i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu br. Povrv-908/2021 od 09.02.2022.g. s potvrdom pravomoćnosti/ovršnosti (l. 214-221), u ispis z.k. izvatka za nekretnine upisane u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (l. 222), u Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklama Šifra: 014494, Klasa: 363-02/2007- 016/0023, Urbroj: 251-13-31/4-7-07-2 od 16.03.2007.g., sklopljen između stranaka (l. 223-225), u presudu i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu br. Povrv-411/22 od 09.03.2023.g. s potvrdom pravomoćnosti/ovršnosti (l. 226-234), u Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklama Šifra: 555029, sklopljen između stranaka (l. 235-236), u presudu i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu br. Povrv-1320/2019 od 04.12.2019.g. (l. 237-242), u Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklama Šifra: 018279, Klasa:

363-02/2007-001/378, Urbroj: 251-13-31/200-07-1 od 25.10.2007.g., sklopljen između stranaka (l. 243-245), u presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske: br. Pž- 3835/2017 od 28.01.2020.g. (l. 246-252), br. Pž-2674/2019 od 25.05.2021.g. (l. 253- 258), br. Pž-7561/2017 od 06.02.2019.g. (l. 262-265), br. Pž-2142/2024 od 21.01.2025.g. (l. 278-283), u presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2390/2019 od 22.03.2022.g. (l. 259-261), u presude Trgovačkog suda u Zagrebu: br. P- 2880/2016 od 25.10.2017.g. (l. 266-270), br. Povrv-1352/2019 od 11.10.2019.g. (l. 271- 274), u Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklama Šifra: 018287, Klasa: 363- 02/2007-001/379, Urbroj: 251-13-31/200-07-1 od 12.10.2007.g., sklopljen između stranaka (l. 275-277), u presude Trgovačkog suda u Zagrebu: br. P-2350/23 od 27.03.2024.g. (l. 284-292), br. P-2341/2023 od 12.04.2024.g. (l. 293-302), br. P- 2394/2023 od 11.04.2024.g. (l. 304-313), br. P-2430/2023 od 20.03.2024.g. (l. 314-320), br. P-2355/2023 od 20.03.2024.g. (l. 321-327), br. P-2367/2023 od 08.11.2024.g. (l. 328-336).

19. Svi provedeni dokazi ocijenjeni su u smislu čl. 8 ZPP-a, svaki posebno i u njihovoj međusobnoj vezi.

20. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

21. Tužitelj u ovom predmetu potražuje isplatu ukupnog iznosa od 8.944,46 EUR / 67.392,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose u razdoblju od 01.01.2019.g. pa do 31.12.2020.g. prema Ugovoru o plaćanju naknade za postavljanje reklama, Šifra: 014761, Klasa: 363-02/2007-016/37, Urbroj: 251-13- 31/4-7-07-2 od 11.05.2007.g., sklopljenom između stranaka (l. 34-36, 62-64).

22. Nije sporno:

1. sklapanje Ugovora o plaćanju naknade za postavljanje reklama, Šifra: 014761, Klasa: 363-02/2007-016/37, Urbroj: 251-13-31/4-7-07-2 od 11.05.2007.g., te 2. da je reklama postavljena na nekretnini u vlasništvu treće osobe.

23. Sporan je osnov, tj. valjanost ovog ugovora jer je tuženik istaknuo prigovor ništetnosti ovog ugovora.

24. Predmetnim ugovorom od 11.05.2007.g. stranke su suglasno utvrdile da će Korisnik postaviti veliki reklamni pano BIG BOARD (u daljnjem tekstu: reklama), reklamne površine 2 x 60,00 m2, odnosno ukupno 120 m2 na zemljištu u vlasništvu podnositelja zahtjeva, na k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], u Zagrebu, Hrvatski Leskovac, Travarsko, te da je za njegovo postavljanje Korisnik dužan, temeljem čl. 14. st. 1. Odluke o komunalnom redu („Službeni glasnik Grada Zagreba", 20/05.), plaćati Gradu Zagrebu naknadu (čl. 1. Ugovora), kao i da su stranke ugovorile naknadu za postavljanje osvijetljene dvostrane reklame namijenjene za komercijalno oglašavanje, smještene u posebnoj zoni iz čl. 3. st. 7. Pravilnika o kriterijima za određivanje naknade za postavljanje reklama, reklamnih panoa i natpisa („Službeni glasnik Grada Zagreba" 11/06.) - u ukupnom iznosu od 2.808,00 kn mjesečno, sukladno odredbama navedenog Pravilnika (čl. 2. Ugovora), a ova naknada se prema čl. 3. Ugovora plaća mjesečno unaprijed, najkasnije do desetog dana u mjesecu, počev od 01. srpnja 2007.g. i sve dok je reklama postavljena na nekretnini iz članka 1. ovog ugovora, te je još između ostalog, od odredaba Ugovora, odredbom čl. 6. Ugovora određeno da je korisnik dužan za postavljanje reklame ishoditi odgovarajuće odobrenje Gradskog ureda za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, izgradnju Grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet.

25. Čl. 14. st. 1. Odluke o komunalnom redu (Službeni glasnik Grada Zagreba 20/2005 od 05. prosinca 2025.) je propisano da ako se natpisi i reklame postavljaju na zgrade, zemljište i druge prostore, za njihovo postavljanje plaća se naknada koju određuje Gradsko poglavarstvo, zatim je st. 2 ove odredbe određeno da podnositelj zahtjeva i gradonačelnik Grada Zagreba, odnosno osoba koju on ovlasti, sklapaju ugovor o plaćanju naknade, te je st. 3. određeno da se Ugovor iz stavka 2. ovoga članka sklapa prije izdavanja odobrenja, a čl. 15. Odluke je određeno da visinu naknade iz članka 14. stavka 1. ove odluke utvrđuje Gradsko poglavarstvo, ovisno o zoni u kojoj se natpisna ploča i reklama postavlja, o njihovoj veličini, tipu i namjeni.

26. Čl. 32. Odluke o komunalnom redu (Službeni glasnik Grada Zagreba 14/19, 24/19 i 22/20) je određeno da za postavljanje ploča s natpisom, plakata, jarbola, reklama i reklamnih panoa na površine javne namjene, zemljišta i objekte u vlasništvu drugih, plaća se naknada koju pravilnikom propisuje gradonačelnik na prijedlog gradskoga upravnog tijela nadležnog za komunalne poslove (st. 1.), te da vlasnik odnosno korisnik predmeta iz stavka 1. ovoga članka i gradonačelnik, odnosno osoba koju on ovlasti sklapaju ugovor o plaćanju naknade (st. 2.), te da se ugovor iz stavka 2. ovoga članka sklapa prije izdavanja rješenja o postavljanju.

27. Odluka o komunalnom redu objavljena u Službenom glasniku Grada Zagreba 20/2005 od 05. prosinca 2025.g. je prestala važiti, te je nakon nje stupila na snagu Odluka o komunalnom redu objavljena u Službenom glasniku Grada Zagreba 14/19 od 11. srpnja 2019.g. i njezin čl. 32., a daljnjim izmjenama Odluke u Službenom glasniku Grada Zagreba broj 24/19 od 11. prosinca 2019.g. i 22/20 od 10. rujna 2020.g. – ova odredba čl. 32. nije sadržajno mijenjana.

28. Pravilnikom o kriterijima za određivanje naknade za postavljanje reklama, reklamnih panoa i natpisa (Službeni glasnik Grada Zagreba 11/06.) su se utvrđivali kriteriji za određivanje naknada za postavljanje reklama, reklamnih panoa i natpisa uz javne površine i na javnim površinama na području Grada Zagreba (čl. 1.), a nakon ovog pravilnika je stupio na snagu Pravilnik o kriterijima za određivanje naknade za postavljanje natpisa, plakata, reklama i reklamnih panoa (Službeni glasnik Grada Zagreba 8/08) kojim su se utvrđivali kriteriji za određivanje naknada za postavljanje reklama, reklamnih panoa i natpisa uz javne površine i na javnim površinama na području Grada Zagreba (čl. 1.), a čiji čl. 3. st. 7. je sadržajno isti, zatim je nakon njega stupio na snagu Pravilnik o kriterijima za određivanje naknade za postavljanje ploča s natpisom, plakata, zastavica na jarbolima, reklama i reklamnih panoa (Službeni glasnik Grada Zagreba 14/15 i 14/16) kojim se utvrđuju kriteriji za određivanje naknada za postavljanje ploča s natpisom, plakata, zastavica na jarbolima, reklama i reklamnih panoa (u nastavku teksta: reklamni objekti) na javne površine, zemljište i objekte u vlasništvu drugih na području Grada Zagreba, a čl. 3. st. 7. na koji se poziva tužitelj i koji je sadržajno isti u ovim Pravilnicima je propisano da iznimno, za postavljanje velikih reklamnih panoa uz Aleju Bologne, Ljubljansku aveniju, Jadransku aveniju, Aveniju Dubrovnik, Aveniju V. Holjevca, Velikogoričku, Slavonsku aveniju, Novu Branimirovu, Heinzelovu ulicu i ulicu Dubrava, određuje se posebni jedinični iznos koji je utvrđen u Tabeli (koja se dalje navodi).

29. Osim što se tužitelj poziva na sam ugovor zaključen između stranaka šifra 014761 od 11.05.2007.g., tužitelj se poziva i na čl. 16. Zakona o komunalnom gospodarstvu (NN 36/95., 109/95. – Uredba, 70/97., 128/99., 57/00., 129/00., 59/01., 26/03. – pročišćeni tekst, 82/04, te NN 110/04. – Uredba i 178/04. – u vrijeme sklapanja Ugovora, zatim 38/09., 79/09., 49/11., 144/12., 147/14., 68/18., 110/18. – odluka Ustavnog suda RH, 32/20 – u vrijeme potraživanja predmetne naknade) kojim je u st. 1. određeno da u cilju pobližeg uređenja odnosa u komunalnom gospodarstvu, predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave obvezno je donijeti odluku o komunalnom redu i mjere za njegovo provođenje, a u st. 2. je određeno da se Odlukom o komunalnom redu iz stavka 1. ovoga članka propisuju naročito odredbe o: 1. uređenju naselja, 2. održavanju čistoće i čuvanju javnih površina, 3. korištenju javnih površina, 4. skupljanju, odvozu i postupanju sa skupljenim komunalnim otpadom, 5. uklanjanju snijega i leda, 6. uklanjanju protupravno postavljenih predmeta, 7. mjere za provođenje komunalnog reda i 8. kaznene odredbe.

30. Odredbom čl. 104. st. 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu (NN 68/18, 110/18 – odluka Ustavnog suda RH, 32/20) je određeno da u svrhu uređenja naselja te uspostave i održavanja komunalnog reda u naselju, predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave donosi odluku o komunalnom redu kojom se propisuje: 1. uređenje naselja, koje obuhvaća uređenje pročelja, okućnica i dvorišta zgrada u vlasništvu fizičkih ili pravnih osoba u dijelu koji je vidljiv površini javne namjene, te određivanje uvjeta za postavljanje tendi, reklama, plakata, spomen-ploča na građevinama i druge urbane opreme, te klimatizacijskih uređaja, dimovodnih, zajedničkih antenskih sustava i drugih uređaja na tim zgradama koji se prema posebnim propisima grade bez građevinske dozvole i glavnog projekta, 2. način uređenja i korištenja površina javne namjene i zemljišta u vlasništvu jedinice lokalne samouprave za gospodarske i druge svrhe, uključujući i njihovo davanje na privremeno korištenje, građenje građevina koje se prema posebnim propisima grade bez građevinske dozvole i glavnog projekta te održavanje reda na tim površinama, 3. uvjete korištenja javnih parkirališta, javnih garaža, nerazvrstanih cesta i drugih površina javne namjene za parkiranje vozila, 4. održavanje čistoće i čuvanje površina javne namjene, uključujući uklanjanje snijega i leda s tih površina, te je st. 3. određeno da se Odlukom iz stavka 1. ovoga članka propisuju mjere za provođenje te odluke kao što je određivanje uvjeta i načina davanja u zakup površina javne namjene, mjere za održavanje komunalnog reda koje poduzima komunalni redar, obveze pravnih i fizičkih osoba i prekršajne odredbe, a st. 4. je određeno da se Odlukom iz stavka 1. ovoga članka mora osigurati mogućnost korištenja površina javne namjene na način koji omogućava kretanje osoba s posebnim potrebama.

31. Čl. 19. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi (NN 33/01., 60/01., 129/05., 109/07., 125/08., 36/09., 150/11., 144/12., 19/13. – pročišćeni tekst, 137/15. – ispravak, 123/17. i 98/19.) je određeno da Općine i gradovi u svom samoupravnom djelokrugu obavljaju poslove lokalnog značaja kojima se neposredno ostvaruju potrebe građana, a koji nisu Ustavom ili zakonom dodijeljeni državnim tijelima i to osobito poslove koji se odnose na: – uređenje naselja i stanovanje, – prostorno i urbanističko planiranje, – komunalno gospodarstvo, – brigu o djeci, – socijalnu skrb, – primarnu zdravstvenu zaštitu, – odgoj i osnovno obrazovanje, – kulturu, tjelesnu kulturu i šport, – zaštitu potrošača, – zaštitu i unapređenje prirodnog okoliša, – protupožarnu i civilnu zaštitu, – promet na svom području, – te ostale poslove sukladno posebnim zakonima. (st. 1.), te da će se posebnim zakonima kojima se uređuju pojedine djelatnosti iz stavka 1. ovoga članka odrediti poslovi čije su obavljanje općine i gradovi dužni organizirati te poslovi koje mogu obavljati (st. 2.), a čl. 19.a određeno je da su veliki gradovi jedinice lokalne samouprave koje su ujedno gospodarska, financijska, kulturna, zdravstvena, prometna i znanstvena središta razvitka šireg okruženja i koji imaju više od 35.000 stanovnika (st. 1.), zatim da gradovi iz stavka 1. ovoga članka, kao i gradovi sjedišta županija u svom samoupravnom djelokrugu obavljaju poslove lokalnog značaja kojima se neposredno ostvaruju potrebe građana i to osobito poslove koji se odnose na:

– uređenje naselja i stanovanje, – prostorno i urbanističko planiranje, – komunalno gospodarstvo, – brigu o djeci, – socijalnu skrb, – primarnu zdravstvenu zaštitu, – odgoj i obrazovanje, – kulturu, tjelesnu kulturu i šport, – zaštitu potrošača, – zaštitu i unapređenje prirodnog okoliša, – protupožarnu i civilnu zaštitu, – promet na svom području, – održavanje javnih cesta, – izdavanje građevinskih i lokacijskih dozvola, drugih akata vezanih uz gradnju, te provedbu dokumenata prostornog uređenja, – te ostale poslove sukladno posebnim zakonima (st. 2.), te da će se posebnim zakonima kojima se uređuju pojedine djelatnosti iz stavka 1. ovoga članka odrediti poslovi obavljanje kojih su veliki gradovi dužni organizirati te poslovi koje mogu obavljati (st. 3.).

32. Čl. 68. tog Zakona je određeno da jedinica lokalne samouprave i jedinica područne (regionalne) samouprave ima prihode kojima u okviru svoga samoupravnog djelokruga slobodno raspolaže (st. 1.), da prihodi jedinice lokalne samouprave i jedinice područne (regionalne) samouprave moraju biti razmjerni s poslovima koje obavljaju njihova tijela u skladu sa zakonom (st. 2.), da su prihodi jedinice lokalne, odnosno područne (regionalne) samouprave: 1. općinski, gradski, odnosno županijski porezi, prirez, naknade, doprinosi i pristojbe, 2. prihodi od stvari u njezinom vlasništvu i imovinskih prava, 3. prihodi od trgovačkih društava i drugih pravnih osoba u njezinom vlasništvu, odnosno u kojima ima udio ili dionice, 4. prihodi od naknada za koncesiju koje daje njezino predstavničko tijelo, 5. novčane kazne i oduzeta imovinska korist za prekršaje koje sama propiše u skladu sa zakonom, 6. udio u zajedničkim porezima s Republikom Hrvatskom, 7. sredstva pomoći i dotacija Republike Hrvatske predviđena u državnom proračunu, 8. drugi prihodi određeni zakonom (st. 3.).

33. Čl. 3. Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave (NN 117/93,. 69/97., 33/00., 73/00., 127/00., 59/01., 107/01., 117/01., 150/02., 147/03., 132/06., 26/07. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 73/08., 25/12., 147/14., 100/15. i 115/16.) bilo je određeno da jedinica lokalne samouprave i uprave stječe prihode iz vlastitih izvora, od zajedničkih poreza i od dotacija iz državnoga i županijskoga proračuna (NN 117/93), te čl. 3. st. 1. da se jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave financiraju prihodima od poreza, od pomoći te iz vlastitih i namjenskih prihoda sukladno posebnim propisima (NN 127/17., 138/20.), a čl. 29. tog Zakona (NN 117/93,. 69/97., 33/00., 73/00., 127/00., 59/01., 107/01., 117/01., 150/02., 147/03., 132/06., 26/07. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 73/08., 25/12., 147/14., 100/15. i 115/16.) je bilo određeno da su vlastiti izvori sredstava općine i grada: 1. prihodi od vlastite imovine, u smislu članka 68. stavka 3. točke 1., 2., 3. i 4. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi, 2. općinski, odnosno gradski porezi u skladu s ovim Zakonom, 3. novčane kazne i oduzeta imovinska korist za prekršaje koje sami propišu, 4. upravne pristojbe u skladu s posebnim zakonom, 5. boravišne pristojbe, u skladu s posebnim zakonom, 6. komunalne naknade, doprinosi i druge naknade utvrđene posebnim zakonom, 7. naknade za uporabu javnih, općinskih ili gradskih površina, 8. drugi prihodi utvrđeni posebnim zakonom dok su čl. 30. određeni općinski i gradski porezi: 1. porez na potrošnju, 2. porez na kuće za odmor, 3. porez na reklame, 4. porez na tvrtku ili naziv, 5. porez na korištenje javnih površina, 6. porez na potrošnju (čl. 39. st. 1. određeno je da porez na reklame plaćaju pravne i fizičke osobe koje ističu reklame na javnim mjestima, porez određuju grad odnosno općina, zatim je čl. 41. st. 2. određeno da je porez na reklame prihod grada, odnosno općine na području koje je reklama istaknuta).

34. Nesporna je obveza predstavničkog tijela jedinice lokalne samouprave – donijeti Odluku o komunalnom redu (st. 1.), a navedene točke komunalnog reda i mjere za njegovo provođenje u st. 2. čl. 16. cit. Zakona o komunalnom gospodarstvu (1. uređenje naselja, 2. održavanje čistoće i čuvanje javnih površina, 3. korištenje javnih površina, 4. skupljanje, odvoz i postupanje sa skupljenim komunalnim otpadom, 5. uklanjanje snijega i leda, 6. uklanjanje protupravno postavljenih predmeta, 7. mjere za provođenje komunalnog reda, te 8. kaznene odredbe) - predstavljaju pretežno komunalne djelatnosti vezane uz uređenje naselja pa je tako obveza jedinice lokalne samouprave u sklopu uređenja naselja, urediti i pitanje postavljanja reklama, reklamnih panoa, natpisa, itd., te s tim u vezi i izdati odobrenja za postavljanje istih ("određivanje uvjeta za postavljanje tendi, reklama, plakata" čl. 104. st. 1. toč. 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu (NN 68/18, 110/18 – odluka Ustavnog suda RH, 32/20), no to nikako ne znači da jedinica lokalne samouprave, tj. u ovom slučaju, Grad Zagreb, ima pravo naplaćivati naknadu za postavljanje reklama, reklamnih panoa, natpisa, plakata i sl. – na nekretninama, tj. na zemljištu u vlasništvu drugih fizičkih i pravnih osoba, različitih od jedinice lokalne samouprave, tj. Grada Zagreba.

35. Niti iz jedne zakonske odredbe citiranih Zakona - ne proizlazi da bi prihod tužitelja bio naplaćivanje naknade za postavljanje reklama, reklamnih panoa i natpisa odnosno ploča s natpisom, plakata, jarbola, reklama i reklamnih panoa na površine javne namjene, zemljišta i objekte u vlasništvu drugih osoba, fizičkih i pravnih, različitih od tužitelja, dakle na nekretninama koje su u privatnom vlasništvu i koje nisu javne (za koje korisnik, u pravilu, plaća naknadu vlasniku nekretnine, a ovaj komunalnu naknadu i doprinos).

36. Osim toga, takav stav je već izražen u odlukama viših sudova, tako u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske br. Usoz-8/16 od 13.06.2016.g.: "Iz navedenih zakonskih odredaba jasno proizlazi da je osporenim odredbama Odluke Gradsko vijeće Grada Vodnjana – Dignano povrijedilo zakon, jer jedinica lokalne samouprave nije ovlaštena kao vlastiti prihod propisati plaćanje naknade za reklamne predmete i natpise postavljene na površinama koje nisu u njezinom vlasništvu, odnosno za plaćanje koje nema temelja u posebnim zakonima." i "Budući su, dakle, jedinice lokalne samouprave u prikupljanju prihoda ograničene zakonom, to se propisivanje plaćanja naknade za reklamne predmete i natpise postavljene na površinama u vlasništvu drugih fizičkih i pravnih osoba, na način kako je to učinjeno osporenim odredbama Odluke, ukazuje protivnim Zakonu o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi i Zakonu o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave.", zatim u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske br. Usoz- 118/20 od 25.04.2022.g.: "Ocjenjujući zakonitost osporene odredbe Odluke, ovaj sud nalazi da jedinica lokalne samouprave nema uporišta u zakonu propisati naknadu za reklamne predmete i natpise koji se postavljaju na površinama u vlasništvu fizičkih i pravnih osoba, a niti takvo ovlaštenje proizlazi iz Statuta Grada, na koji se Gradsko vijeće poziva u uvodu Odluke.", te "13. Iz navedenih zakonskih odredaba jasno proizlazi da je osporenom odredbom Odluke u dijelu »zemljište u vlasništvu pravnih ili fizičkih osoba i objekte« Gradsko vijeće povrijedilo zakon, jer jedinica lokalne samouprave nije ovlaštena kao vlastiti prihod propisati plaćanje naknade za reklamne predmete i natpise postavljene na površinama koje nisu u njezinom vlasništvu, odnosno za plaćanje koje nema temelja u posebnim zakonima." i " 15. Budući su jedinice lokalne samouprave u prikupljanju prihoda ograničene zakonom, to se propisivanje plaćanja naknade za reklamne predmete postavljene na površinama u vlasništvu drugih fizičkih i pravnih osoba, ukazuje protivnim ZOPLS-a i Zakonu o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave.".

37. Prema odredbi čl. 3. Zakona o upravnim sporovima (NN 20/10., 143/12., 152/14. 94/16. 29/17.) predmet upravnog spora je i ocjena zakonitosti općeg akta jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravne osobe koja ima javnu ovlast i pravne osobe koja obavlja javnu službu, a na temelju čl. 12. Zakona, Visoki upravni sud odlučuje o zakonitosti općih akata, a postupak ocjene zakonitosti općeg akta Visoki upravni sud prema čl. 83. Zaklona pokreće na zahtjev fizičke ili pravne osobe ili skupine osoba povezanih zajedničkim interesom ako je pojedinačnom odlukom javnopravnog tijela koja se temelji na općem aktu došlo do povrede njihova prava ili pravnog interesa. Zahtjev se podnosi u roku od 30 dana od dostave odluke. Postupak ocjene zakonitosti općeg akta Visoki upravni sud može pokrenuti po službenoj dužnosti, na temelju obavijesti građana, pučkog pravobranitelja ili na zahtjev suda, te će u skladu sa čl. 86. st. 3. Zakona, sud presudom ukinuti opći akt, ili pojedine njegove odredbe, ako utvrdi da nije suglasan sa zakonom ili statutom javnopravnog tijela, s time da ukinuti opći akt prestaje važiti, odnosno ukinute odredbe općeg akta prestaju važiti danom objave presude Visokog upravnog suda u Narodnim novinama.

38. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svom rješenju br. Rev 2169/2019 od 01.03.2023.g. naveo: "Stoga u okolnostima kada upravni akt više nije na snazi, sud koji vodi postupak dužan je ispitati zakonitost odluka na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev. Pritom je sud dužan ispitati zakonitost upravnih akata na način kako bi to, da ti upravni akti u međuvremenu nisu stavljeni izvan snage, ispitao upravni sud. Dakle, sud je dužan ispitati i odgovoriti na sva pitanja glede zakonitosti upravnih akata (Naputka /12 i Naputka /13) u odnosu na odredbe ZKG, ZSPC, ZC, te isto u odluci Rev 901/2022 od 19.10.2022.g.: "10. U pravu je revident kada osporava stajališta nižestupanjskih sudova jer je odgovor na postavljeno pitanje da se u slučaju da nisu ispunjene pretpostavke za postupak ocjene zakonitosti općeg akta, a iz razloga što je navedeni akt već izvan snage, ali očito proizvodi učinke, može pitanje njegove zakonitosti isticati tijekom parničnog postupka gdje se pojavilo pitanje zakonitosti toga akta, te je redovni sud u tom parničnom postupku u takvoj situaciji dužan ispitati njegovu zakonitost".

39. Prema tome, u situaciji u kojoj je opći akt stavljen izvan snage, tj. kad je prestao važiti, nisu ispunjene pretpostavke za vođenje navedenog postupka pred Visokim upravnim sudom, te je sud u parničnom postupku ovlašten ispitati zakonitost općeg akta u situaciji kad navedeni opći akt više nije na snazi, ali i dalje proizvodi pravne učinke među parničnim strankama jer je u ovom slučaju bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora i njegov sadržaj ima učinka na valjanost tog ugovora.

40. Tuženik je istaknuo prigovor ništetnosti Ugovora o plaćanju naknade za postavljanje reklama Šifra: 014761, Klasa: 363-02/2007-016/37, Urbroj: 251-13-31/4-7- 07-2 od 11.05.2007.g., sklopljenog između stranaka (l. 34-36, 62-64), na kojem tužitelj temelji svoj tužbeni zahtjev, a koji ugovor se temelji na odredbi čl. 14. st. 1. Odluke o komunalnom redu (Službeni glasnik Grada Zagreba, 20/05.) – koja je zamijenjena novom odredbom (čl. 32.).

41. Odredbom čl. 322. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 je određeno da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo, a s obzirom na odredbe citiranih zakona: Zakona o komunalnom gospodarstvu Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, te Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi kojima nije propisano da bi prihod jedinice lokalne samouprave bila naknada za postavljanje reklama, reklamnih panoa, plakata i sl. na zgrade, zemljište i druge prostore, te s obzirom na navedene izražene stavove viših sudova, to je ocijenjeno da je predmetni ugovor ništetan jer je protivan prisilnim zakonima.

42. Osim toga, predmetnim ugovorom kojim je ugovoreno plaćanje naknade za postavljanje reklamnog panoa nekretnini u vlasništvu treće osobe se krši osnovno ustavno načelo iz čl. 48. Ustava Republike Hrvatske kojim se jamči pravo vlasništva jer ovakvo naplaćivanje od strane jedinice lokalne samouprave predstavlja svojevrsno posezanje u nekretninu koja je u privatnom vlasništvu treće osobe, a bez postojanja jasnih zakonskih uvjeta i ograničenja, te je ovakav ugovor i protivan Ustavu Republike Hrvatske.

43. Stoga, tužitelju ne pripada predmetna utužena naknada pa je tužbeni zahtjev odbijen, te je primjenom čl. 451. st. 3. ZPP-a ukinut platni nalog.

44. Tuženik je imao trošak sastava podneska od 11.04.2025.g. u iznosu od 50,00 EUR (tbr. 8 toč. 4. odvj. tar. NN 138/23) sastava podneska od 18.04.2025.g. u iznosu od 200,00 EUR (tbr. 8 toč. 1. odvj. tar. NN 138/23) – obrazloženi podnesak, zastupanja na ročištu 29.04.2025.g. i 14.04.2025.g. u iznosu od po 200,00 EUR (tbr. 9 toč. 1 odvj. tar. NN 138/23), pdv-a 25% u iznosu od 162,50 EUR, te sudske pristojbe na prigovor u iznosu od potrebnih 135,91 EUR, te mu je isti dosuđen sukladno čl. 154 st. 1 ZPP-a i čl. 155 ZPP-a.

U Zagrebu, 10. lipnja 2025.g.

Sudac:

Mirna Panjan

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude.

DNA: tužitelju po pun.

tuženiku po pun.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte