Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica Plemića Borelli 9

Poslovni broj: Gž-186/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E ŠE NJ E

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Delina, predsjednika vijeća, Katije Hrabrov, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Blanke Pervan, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici Vinko Adžić i Ivan Adžić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženice AS, [adresa], [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnici Mateji Vidaković, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2039/2024-10 od 13. siječnja 2025. i dopunskog rješenja istoga suda broj P-2039/2024-13 od 24. siječnja 2025., u sjednici održanoj 10. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženice AS kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2039/2024- 10 od 13. siječnja 2025.

II Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2039/2024-10 od 13. siječnja 2025. u nedosuđujućem dijelu pod toč. III izreke i u tom dijelu sudi:

Nalaže se tuženici AS da tužitelju UD naknadi daljnji parnični trošak u iznosu od 1.125,00 EUR, sa zateznim kamatama od 13. siječnja 2025. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

I Uvažava se žalba tužitelja UD, preinačuje dopunsko rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-2039/2024-13 od 24. siječnja 2025. u nedosuđujućem dijelu i rješava:

Nalaže se tuženici AS da tužitelju UD naknadi daljnji parnični trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 93,75 EUR, sa zateznim kamatama od 13. siječnja 2025. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženici AS da tužitelju UD naknadi trošak sastava žalbi u iznosu od 125,00 EUR.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 056-50-4718393, sklopljenog dana 20. veljače 2008. između tuženika AS. kao kreditora i tužitelja UD kao korisnika kredita i davatelja osiguranja, kojima je ugovorena obveza tužitelja da plati naknadu za prijevremenu otplatu kredita, dakle točka 9. Ugovora u dijelu u kojemu je ugovoreno da je Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor;

II Nalaže se tuženiku AS da tužitelju UD na ime plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita, isplati iznos od 292,02 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 27. listopada 2010. . godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskonte stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1. siječnja 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku AS nadoknaditi tužitelju UD trošak postupka u iznosu 408,18 EUR (slovima: četristoosam eura i osamnaest eurocenti) sa zateznim kamatama od 13. siječnja 2025. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."

2. Uvodno označenim dopunskim rješenjem suda prvog stupnja riješeno je:

"Nalaže se tuženiku AS nadoknaditi tužitelju UD trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu 31,25 EUR (slovima: tridesetjedan euro i dvadesetpet eurocenti) sa zateznim kamatama od 24. siječnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."

3. Protiv citirane presude žalbu je izjavila tuženica pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja te tuženici naknadi trošak parničnog postupka, zajedno s troškom sastava žalbe, koji popisuje, podredno da se ista presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi ističe da je sud prvog stupnja pogrešno primjeni odredbu čl. 326. a u vezi čl. 186. c Zakona o parničnom postupku, budući da je zahtjev za isplatu trebalo odbaciti jer tužiteljeve tražbina nije dospjela do zaključenja glavne rasprave. Nadalje, ističe kako je pred sudom prvog stupnja počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. navedenog Zakona, budući da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Navodi kako je sud prvog stupnja za ocjenu nepoštenosti bilo kakve odredbe za koju utvrđuje da se nije o njoj pojedinačno pregovaralo trebao utvrditi uzrokuje li ista znatnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, što u konkretnom slučaju nije učinio. Tuženica u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije imala razloga sumnjati u zakonitost svog postupanja, a niti je u vrijeme zaključenja ugovora ugrađivanje takve ugovorne odredbe bio dovedeno u pitanje od strane regulatora, kao ni sudske prakse, pa je sud prvog stupnja svakako morao dati odgovarajuće razloge zašto smatra da je tuženica dužna zateznu kamatu platiti za cijelo navedeno razdoblje, neovisno o tome kada je tužitelj tužbu podnio. Nadalje, ističe kako sud prvog stupnja zanemaruje sve provedene dokaze predložene po tuženici te ne navodi što je iz njih utvrdio, odnosno koje istaknute okolnosti nije utvrdio. Također, ne utvrđuje niti jednu od pretpostavki iz Zakona o zaštiti potrošača, već zaključuje da se radi o tipskom ugovoru kod kojeg ne postoji pojedinačno pregovaranje. Tuženica je isticala da je sporna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, a u odnosu na koje pretpostavke sud prvog stupnja pogrešnom primjenom materijalnog prava donosi i pogrešne zaključke. Pobijana presuda posljedica je i pogrešne primjene odredaba čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima. Zakon o potrošačkom kreditiranju izričito propisuje pravo banke na obračun naknade u odnosu na kredite s fiksnom kamatom, dok istom nije dopušteno za kreditom s promjenjivom kamatom, no navedeni se Zakon primjenjuje isključivo na kredite zaključene nakon 1. siječnja 2010. Smatra da se pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. u pogledu zastare ne može primijeniti na djelomičnu ništetnost ugovora, s obzirom da se radi o povredama manjeg značaja. Osporava da bi bila dužna platiti zateznu kamatu od dana naplate sporne kamate, neovisno o datumu podnošenja tužbe. Osporava i odluku o troškovima postupka, a posebno smatra da trošak pristupa na ročište o za objavu presude nije bio nužan za vođenje postupka.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Protiv citirane presude u nedosuđujućem dijelu pod toč. III izreke žalbu je podnio tužitelj pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se tužitelju prizna daljnji trošak u iznosu od 1.125,00 EUR uz naknadu troškova sastava žalbe, koju popisuje. U žalbi ističe da je mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi te kako sud nema ovlaštenje samoinicijativno intervenirati u naznačenu vrijednost predmeta spora, osim ako je suviše visoko naznačena, s tim da sud u isto može intervenirati najkasnije na pripremnom ročištu što u konkretnom slučaju sud nije učinio.

6. Na žalbu nije odgovoreno.

7. Protiv dopunskog rješenja u nedosuđujućem dijelu žalbu je izjavio tužitelj pobijajući ga zbog je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, rješenje u pobijanom dijelu preinači na način da se tužitelju prizna daljnji trošak u iznosu od 93,75 EUR uz naknadu troškova sastava žalbe, koju popisuje. U žalbi ističe da je mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi te kako sud nema ovlaštenje samoinicijativno intervenirati u naznačenu vrijednost predmeta spora, osim ako je suviše visoko naznačena, s tim da sud u isto može intervenirati najkasnije na pripremnom ročištu što u konkretnom slučaju sud nije učinio.

8. Na žalbu nije odgovoreno.

9. Žalba tuženice nije osnovana, dok je žalba tužitelja osnovana.

10. Tuženica u žalbi ukazuje na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 326. i čl. 186. c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje ZPP) koja, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda nije počinjena pred sudom prvog stupnja, budući da je tražbina tužitelja dospjela do zaključenja glavne rasprave, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja naložio tuženici isplatu utuženog iznosa.

11. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju u žalbi ukazuje tuženica, budući da pobijana presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se ista može ispitati.

12. Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.

13. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnom odredba čl. 9. Ugovora o kreditu broj 056-50-4718393 zaključenog 20. veljače 2008. između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženice, kao kreditora, kojom je ugovorena obveza tužitelja da je tuženici u slučaju prijevremene konačne otplate kredita dužan platiti naknadu sukladno važećim odlukama kreditora, kao i zahtjev da se naloži tuženici platiti tužitelju novčani iznos od 292,02 EUR na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. listopada 2010. pa do isplate.

14. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, ocijenivši neosnovanim istaknuti prigovor zastare, utvrdio kako je tuženica 27. listopada 2010. naplatila od tužitelja naknadu za odobrenje kredita u iznosu od 292,02 EUR, temeljem odredbe čl. 9. Ugovora o kreditu, da je predmetni kredit doista prijevremeno otplaćen, a nije sporno da je tužitelju naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita u navedenom iznosu u protuvrijednosti u kunama. Smatra kako je dopušteno ocjenjivati je li ugovorna odredba čl. 9. predmetnog Ugovora o kreditu poštena ili ne, pa kako ista predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu tužitelja kao potrošača, to je takva ugovorna odredba, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, u smislu odredbe čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07 i 125/07 - dalje ZZP), nepoštena ugovorna odredba, slijedom čega je udovoljio postavljenom tužbenom zahtjevu.

15. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je odredio ništetnom odredbu čl. 9. Ugovora o kreditu prema kojoj se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao kreditoru platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita te kada je naloženo tuženici isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju takve ništetne odredbe.

16. Iz stanja spisa proizlazi kako tužitelj s tuženicom nije pojedinačno pregovarao o navedenim odredbama Ugovora o kreditu, već je isključivo prihvatio ponudu koja mu se nudila od strane tuženice u formi ugovora, koji je unaprijed bio sastavljen po tuženici, dakle, radi se o tipskom ugovoru koji se ne razlikuje od drugih ugovora koji su zaključivani s drugim korisnicima kredita, a što tuženica tijekom postupka nije ni osporavala.

17. U tom pravcu je sud prvog stupnja pravilno analizirao iskaz tužitelja saslušanog kao stranke, na temelju kojega je utvrdio i kako je tužitelj prihvatio i poštivao navedene ugovorne odredbe, koje su bile unaprijed sročene i priređene od strane banke, jer na drugačiji način ne bi dobio iznos kredita koji je iskoristio za kupnju automobila za osobne potrebe.

18. Iz nespornih činjenica vidljivo je da je tužitelj s tuženicom Ugovor o kreditu zaključio kao fizička osoba za kupnju automobila za osobne potrebe, što mu u odnosu na banku kojoj je davanje kredita, kao jednog od proizvoda bankarske djelatnosti kojom se tuženica bavi, daje status prosječnog potrošača.

19. Odredbom čl. 96. st. 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se u smislu stavka 2. istog članka smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

20. U smislu odredbe čl. 96. st. 4. ZZP ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to i dokazati.

21. Prema odredbi čl. 102. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništava.

22. Identične odredbe sadrži i čl. 53. i 54. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 19/2022; dalje ZZP/22), koji je na snazi u ovom trenutku, a koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993.).

23. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašli iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

24. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje izlaznih ugovornih naknada, čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 144/22, 156/22 i 155/23 - dalje ZOO) propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe ZOO proizlazilo bi da je tuženica bila ovlaštena od tužitelja naplatiti temeljem zaključenog ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i spornu naknadu.

25. U konkretnom slučaju odredba čl. 9. predmetnog Ugovora o kreditu jasna je i lako uočljiva, ali ne i lako razumljiva, slijedom čega je dopušteno ocjenjivati je li ista poštena ili ne.

26. Formulacija odredbe iz čl. 9. Ugovora o kreditu sastavljena je od strane tuženice i stranke o istoj nisu pregovarale, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud niti je tužitelj imao utjecaj na njezin sadržaj, s tim da način na koji je naknada za prijevremeni otkaz kredita propisana u odluci o naknadama tuženice ne može biti razumljiv prosječnom potrošaču, jer osim što je podložna jednostranim promjenama tuženice, njome je potrošač stavljen u poziciju platiti naknadu za koju ne može znati na koji će se način formirati njezina visina i o čemu će ovisiti, što protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer u konkretnom slučaju ne proizlazi da je tuženica imala troškove uzrokovane prijevremenom otplatom kredita.

27. Tako i prema zaključku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020. proizlazi da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu, kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, u smislu odredbe čl. 49. ZZP/22, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.

28. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, u vrijeme donošenja pobijane prvostupanjske presude tužbeni zahtjev tužitelja nije zastario, jer zastarni rok za naknadu za prijevremeni otkaz kredita, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, još nije ni počeo teći.

29. Nije sporno da je tužitelj na ime naknade za prijevremeni otkaz kredita platio tuženici utuženi iznos, slijedom čega je isti tužitelju pravilno dosuđen zajedno sa zateznom kamatom od dospijeća (od dana kada je taj iznos plaćen tuženici) do isplate.

30. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema stavku 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

31. Prema odredbi čl. 1111. st. ZOO kad bio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonom, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

32. Sukladno čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

33. Kako je u konkretnom slučaju tuženica nepoštena od dana stjecanja, to je pravilno sud prvog stupnja tužitelju zakonsku zateznu kamatu dosudio od dana kada su utuženi iznosi plaćeni tuženici.

34. Stoga je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo prilikom donošenja pobijane odluke, kao i odredbu čl. 154. st. 1. ZPP prilikom donošenja odluke o troškovima postupka, s tim što je pogrešno tužitelju obračunao nagradu za trošak odvjetnika prema vrijednosti predmeta spora na iznos od 292,02 EUR ( toč. II tužbenog zahtjeva).

35. Naime, tužitelj je u tužbi označio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.619,25 EUR imajući u vidu da je tužbenim zahtjevom tražio i utvrđenje ništetnosti i isplatu iznosa od 292,02 EUR, koju vrijednost tuženica nije osporavala, a niti je sud prvog stupnja, smatrajući je previsoko označenom, intervenirao u visinu iste tijekom postupka, slijedom čega je obračun troškova tužitelju trebalo izvršiti prema vrijednosti predmeta spora koju je označio u tužbi.

36. Tužitelju je za zastupanje po punomoćniku iz redova odvjetnika valjalo priznati po 100 bodova za sastav tužbe, sastav obrazloženih podnesaka od 13. svibnja 2024., 3. srpnja 2024. i 19. listopada 2024., te zastupanje na ročištima od 4. rujna 2024. i 26. studenog 2024., što uz vrijednost boda od 2,00 EUR i PDV od 25% ukupno iznosi 1.500,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu do 33,18 EUR, odnosno sveukupno 1.533,18 EUR, od kojeg iznosa je valjalo oduzeti već dosuđeni iznos tužitelju, te naložiti tuženici na ime parničnog troška naknaditi tužitelju dodatni parnični trošak u iznosu od 1.125,00 EUR.

37. Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u dijelu pod toč. I, II i III izreke, a temeljem čl. 373. toč. 3. istoga Zakona preinačiti presudu suda prvog stupnja u nedosuđujućem dijelu pod toč. III izreke i u tom dijelu odlučiti kao pod toč. II izreke ove drugostupanjske presude.

38. Dopunskim rješenjem sud prvog stupnja naložio je tuženici naknaditi tužitelju trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 31,25 EUR, obračunavši taj trošak prema vrijednosti predmeta spora mjerodavnim prema istaknutom kondemnatornom zahtjevu.

39. Pogrešno je sud prvog stupnja tužitelju obračunao trošak pristupa na ročište za objavu presude prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 292,02 EUR, budući da je tužitelj u tužbi označio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.619,25 EUR, slijedom čega je obračun troška tužitelju trebalo izvršiti po toj vrijednosti predmeta spora, a kako je to obrazloženo pod toč. 35. ove drugostupanjske presude.

39.1. Stoga je tužitelju za pristup na ročište za objavu presude, sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23 – dalje Tarifa), valjalo priznati 50 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR i PDV OD 25% iznosi 125 EUR, od kojeg iznosa je valjalo odbiti tužitelju dosuđeni iznos od 31,25 EUR i konačno mu dosuditi daljnji iznos od 93,75 EUR.

40. Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP, uvažiti žalbu tuženice, preinačiti dopunsko rješenje suda prvog stupnja u nedosuđujućem dijelu i odlučiti kao izreci ovog drugostupanjskog rješenja.

41. Tužitelju je priznat trošak sastava žalbe od 21. siječnja 2025. i to s obzirom na vrijednost pobijanog dijela (1.125,00 EUR) u visini od 37,5 bodova, sukladno Tbr. 10. toč. 4. Tarife, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR i PDV od 25% ukupno iznosi 93,75 EUR.

42. Tužitelju je priznat i trošak sastava žalbe od 24. siječnja 2025. i to s obzirom na vrijednost pobijanog dijela (97,75 EUR) u visini od 12,5 bodova, sukladno Tbr. 10. toč. 4. Tarife, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR i PDV od 25% ukupno iznosi 31,25 EUR.

43. Stoga je tužitelju na ime sastava žalbi valjalo priznati ukupno 125,00 EUR.

Zadar, 10. lipnja 2025.

Predsjednik vijeća

Igor Delin