Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Plemića Borelli 9

Poslovni broj: Gž-205/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zadru, po sutkinji Marini Tanti, u pravnoj stvari tužitelja ZD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Marjanović, Perčić i Bilandžija j.t.d. Rijeka, Križanićeva 1, protiv tuženika: 1) ZDJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2) RD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 3) OD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnik Robert Rist, odvjetnik u Krku, A. Cesarca 10/I, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog suda u Crikvenici, Stalne službe u Krku, poslovni broj P-796/2022-12 od 14. rujna 2023., 10. lipnja 2025.,

r i j e š i o  j e

Uvažava se žalba tužitelja ZD, ukida rješenje Općinskog suda u Crikvenici, Stalne službe u Krku, poslovni broj P-796/2022-12 od 14. rujna 2023. i predmet vraća istom sudu na ponovan postupak, s tim da će se o troškovima postupka u povodu žalbe tužitelja odlučiti u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Uvodno označenim rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

"I.) Odbacuje se tužba.

II.) Nalaže se tužitelju, s osnove naknade parničnog troška ovog postupka, isplatiti tuženicima, iznos od 559,69 EUR (petstotinapedesetdevet eura i šezdesetdevet centi) / 4.216,98 HRK (četiritisućedvijestotineišesnaest kuna i devedesetosam lipa) u roku od 15 dana."

2. Protiv navedenog rješenja žalbu je izjavio tužitelj, pobijajući ga zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. U žalbi ističe da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku jer pobijano rješenje proturječi samo sebi i razlozima rješenja, razlozi o odlučnim činjenicama su nejasni i proturječni odnosno o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima rješenja navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika. Sud utvrđuje da tužitelj nema pravni interes za iniciranjem ovog postupka iz razloga toga što je isti u postupku koji se kod istog suda vodio pod posl.br. P- 2940/2015, u kojem su se ovdje tuženici na temelju presude zbog ogluhe uknjižili kao vlasnici utužene nekretnine, podnio prijedlog za ponavljanje postupka u kojem osporava postojanje zakonskih pretpostavki za donošenje takve presude. Nastavno tome sud utvrđuje kako će se, ukoliko tužitelj uspije s prijedlogom za ponavljanje postupka, ostvariti pretpostavke za preispitivanje osnova za donošenje presude zbog ogluhe, pa ukoliko hipotetski dođe do ukidanja te odluke, tada će se zemljišnoknjižnom odjelu naložiti uspostava zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe odluke te će se nastaviti postupak protiv tužitelja kao uknjiženog vlasnika. Također, sud je tužiteljev prijedlog za prekidom ovog postupka do donošenja pravomoćne odluke o prijedlogu za ponavljanje ocijenio neosnovanim uz obrazloženje da niti odredba čl. 212., niti odredba čl. 213. Zakona o parničnom postupku ne predviđaju mogućnost prekida postupka jer donošenje odluke o prijedlogu za ponavljanje postupka nema karakter prethodnog pitanja za ovu pravnu stvar. Prvostupanjski sud tužiteljev pravni interes za vođenje ovog postupka temelji na pretpostavci njegova eventualnog uspjeha odnosno pozitivne odluke u povodu njegova prijedloga za ponavljanje postupka, međutim, pritom ispušta iz vida da u obrnutom slučaju, tj. u slučaju da taj prijedlog bude odbijen, tuženici ostaju upisani kao suvlasnici predmetne nekretnine i to temeljem presude zbog ogluhe donesene u potpuno identičnoj pravnoj stvari u kojoj je prethodno već odlučeno presudom istog suda posl.br. P-1036/2010. Tužitelj je bio upisan kao nositelj zemljišnoknjižnog prava na predmetnoj nekretnini prije nego što je isti sud u predmetu posl.br. P-2940/2015 donio drugačiju odluku, unatoč tome što se radilo o već pravomoćno presuđenoj stvari, i itekako ima pravni interes za podnošenje deklaratorne tužbe na utvrđenje prava vlasništva. Tužitelj je bio primoran ustati sa ovom tužbom, ne samo radi zaštite svog prava vlasništva, nego i radi zaštite trenutnog zemljišnoknjižnog stanja, jer mu je podnošenje tužbe omogućilo ishođenje upisa zabilježbe spora u zemljišnim knjigama te na taj način, barem donekle, zaštiti daljnje neovlašteno raspolaganje nekretninom. Tuženici su u odnosu na nekretninu koja u naravi predstavlja radionu/poslovni prostor pravomoćno odbijeni sa stvarno-pravnim zahtjevom na utvrđenje prava vlasništva na nekretnini temeljem ugovora iz 2002., kao i sa obvezno-pravnim zahtjevom za izdavanje tabularne isprave, da bi potom, nakon okončanja tog postupka, opetovano kod istog suda ustali sa tužbom na utvrđenje prava vlasništva, što znači da je isti sud donio presudu zbog ogluhe o stvari o kojoj je već prethodno pravomoćno odlučeno presudom Županijskog suda u Rijeci, posl.br. Gž- 1402/2014-2. Uspoređujući sadržaj odluke Županijskog suda u Rijeci posl.br. Gž- 1402/2014-2 i sadržaj presude zbog ogluhe Općinskog suda u Krku posl.br. P- 2940/15-6 sasvim je jasno da je isti sud dva puta presudio u istoj pravnoj stvari u kojoj postoji i subjektivni i objektivni identitet spora jer su oba postupka vođena između istih parničnih stranaka i na temelju potpuno identične činjenične i pravne osnove. U obrazloženju pobijane odluke prvostupanjski sud utvrđuje da je pravni interes procesna pretpostavka za podnošenje deklaratorne tužbe, na postojanje kojega je sud dužan paziti ex officio, pri čemu evidentno ispušta iz vida da je isti također dužan ex officio paziti i na to da li je stvar već pravomoćno presuđena jer je nesporno da u kasnije pokrenutom postupku postoji identitet stranaka i identitet tužbenog zahtjeva te da se radi o pravomoćno presuđenoj stvari. Nadalje, suprotno stavu prvostupanjskog suda, odluka povodom tužiteljeva prijedloga za ponavljanje postupka u predmetu posl.br. P- 2940/15 predstavlja prethodno pitanje koje je važno i za odluku u ovoj pravnoj stvari, radi čega je sud u konkretnom slučaju trebao donijeti odluku o prekidu postupka, kako je to i predloženo na raspravi. Predlaže uvažiti žalbu i preinačiti presudu prvostupanjskog suda, na način da se usvoji tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, sve uz nalog tuženicima da tužitelju naknade prouzročeni parnični trošak kao i trošak ovog žalbenog postupka, ili, podredno, ukinuti prvostupanjsku presudu i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je osnovana.

5. Iz spisa predmeta slijedi da tužitelj u tužbi navodi da je stvarni vlasnik k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], te da je bio upisan kao suvlasnik u 1/2 dijela, a tuženici svaki u 1/6 diela, sve do 24. kolovoza 2020., kada je u zemljišnim knjigama pod posl. br. Z-1091/2020 proveden upis prava vlasništva na njegovom suvlasničkom dijelu za korist tuženika na temelju pravomoćne presude zbog ogluhe Općinskog suda u Krku, posl.br. P- 2940/2015-6 od 3. travnja 2018., kojom je utvrđeno je da su tužitelji, ovdje tuženici, na temelju Ugovora o garanciji kredita i predugovora o kupoprodaji od 8. studenog 2002. zaključenog između tužitelja i prednika tuženika pok. DD, stekli pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na spornoj nekretnini. U tom je postupku tužitelju nezakonitim postupanjem, odnosno propuštanjem dostave, uskraćena mogućnost da raspravlja pred sudom, zbog čega je 26. travnja 2022. podnio prijedlog za ponavljanje postupka, o kojem prijedlogu još uvijek nije odlučeno. U prijedlogu za ponavljanje postupka istaknuo je i prigovor pravomoćno presuđene stvari jer su tuženici radi upisa prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, prethodno iniciranju postupka pod posl.br. P-2940/15 u kojem je donesena presuda zbog ogluhe, protiv tužitelja već vodili postupak radi utvrđenja prava vlasništva temeljem tog istog ugovora koji se vodio kod istog suda pod posl.br. P-1036/2010, u kojem postupku je 27. kolovoza 2014. donesena presuda Županijskog suda u Rijeci, posl.br. Gž-1402/2014-2 kojom su tuženici odbijeni s tužbenim zahtjevom na utvrđenje da su na temelju Ugovora o garanciji kredita – Predugovor o kupoprodaji od 8. studenog 2002. stekli pravo vlasništva u 1/2 dijela iste nekretnine te su ujedno odbijeni i sa zahtjevom za izdavanje tabularne isprave podobne za zemljišnoknjižni prijenos prava vlasništva. Međutim, tuženici su četiri mjeseca kasnije podnijeli novu tužbu sa suštinski istim tužbenim zahtjevom, namjerno zanemarujući i prešućujući činjenicu da je o tome već odlučeno pravomoćnom sudskom odlukom. Uspoređujući sadržaj odluke Županijskog suda u Rijeci posl.br. Gž-1402/2014-2 i sadržaj presude zbog ogluhe Općinskog suda u Krku posl.br. P-2940/15-6, sasvim je jasno da je isti sud dva puta presudio u istoj pravnoj stvari u kojoj postoji i subjektivni i objektivni identitet spora te da se radi o pravomoćno presuđenoj stvari (res iudicata) na što je sud je po služenoj dužnosti bio dužan paziti tijekom cijelog postupka. Predlaže donijeti presudu kojom se utvrđuje da je tužitelj vlasnik predmetne nekretnine u 1/2 dijela te kojom se isti ovlašćuje da po pravomoćnosti presude u zemljišnim knjigama izvrši prijenos prava vlasništva s imena tuženika na svoje ime, što su tuženici dužni priznati i trpjeti. Ujedno predlaže tuženicima naložiti da tužitelju naknade prouzročeni parnični trošak.

6. U odgovoru na tužbu, tuženici su u bitnome istaknuli da ne postoje pretpostavke za vođenje ovog postupka iz razloga što je o pitanju vlasništva na utuženoj nekretnini pravomoćno odlučeno u postupku koji je vođen kod istog suda pod posl. brojem P- 2940/2015, u kojemu je donesena presuda zbog ogluhe, na temelju koje su se tuženici uknjižili kao vlasnici utužene nekretnine. Istaknuli su kako tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe radi utvrđenja prava vlasništva na utuženoj nekretnini, obzirom da je u postupku pod posl. brojem P-2940/2015 podnio prijedlog za ponavljanje pravomoćno dovršenog postupka, o kojem prijedlogu još nije odlučeno, pa, prihvati li sud prijedlog za ponavljanje pravomoćno dovršenog postupka, u tom će se postupku nastaviti raspravljati o stvarnom vlasništvu na utuženoj nekretnini.

7. Pobijanim je rješenjem prvostupanjski sud odbacio tužbu i tužitelju naložio da tuženicima naknadi 559,69 eura parničnog troška. U obrazloženju svoje odluke sud prvog stupnja navodi kako je prijedlog tužitelja za prekid postupka do donošenja odluke o prijedlogu za ponavljanje postupka vođenog kod istog suda pod posl. brojem P- 2940/2015 neosnovan, obzirom da odredba čl. 212. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. i 89/14., 70/19. i 80/22. – u daljnjem tekstu: ZPP), kao ni čl. 213. istog Zakona, ne predviđa mogućnost prekida postupka iz tih razloga, niti donošenje odluke o prijedlogu za ponavljanje postupka ima karakter prethodnog pitanja za ovu pravnu stvar. Sud prvog stupnja dalje utvrđuje kako tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe za utvrđenje prava vlasništva na utuženoj nekretnini. U skladu s odredbom čl. 187. ZPP pravni interes je procesna pretpostavka za podnošenje deklaratorne tužbe, na postojanje kojega je sud prvog stupnja dužan paziti po službenoj dužnosti, a prilikom ocjene postoji li pravni interes, mora voditi računa i da li za ostvarivanje pravne zaštite svojih prava, stranka, odnosno tužitelj, ima adekvatniji put pravne zaštite. S obzirom da su se na temelju presude zbog ogluhe posl. broj P-2940/2015-6 tuženici uknjižili kao vlasnici utužene nekretnine, a u svijetlu činjenice da je tužitelj podnio prijedlog za ponavljanje tog postupka u kojem osporava postojanje zakonskih pretpostavki za donošenje presude na temelju ogluhe, to isti nema pravni interes za iniciranjem novog postupka u kojem će se raspravljati o pravu vlasništva na utuženoj nekretnini. Uspije li tužitelj s prijedlogom za ponavljanje postupka, ostvariti će se pretpostavke za preispitivanje osnova za donošenje presude zbog ogluhe, pa, hipotetski, može doći do ukidanja sudske odluke koja je bila osnova za uknjižbu prava vlasništva tuženika, te će se tada zemljišnoknjižnom odjelu naložiti uspostava zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe odluke na temelju koje su tuženici uknjiženi kao suvlasnici utužene nekretnine. To znači da će se u tom slučaju, nastaviti raspravljati o stvarnom vlasništvu na utuženoj nekretnini u predmetu istog suda posl. broj P-2940/2015, a u toj situaciji će teret dokaza o vlasništvu biti na tuženicima koji će voditi postupak protiv tužitelja, kao uknjiženog vlasnika. Stav o nepostojanju pravnog interesa tužitelja dodatno je osnažen i sadržajem tužbe, iz historijata koje, u bitnome, proizlazi obrazlaganje načina na koji su se tuženici, po mišljenju tužitelja, na temelju nezakonito donesene odluke uknjižili kao vlasnici utužene nekretnine, dok tužitelj u tužbi ne iznosi činjenice niti predlaže dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da je isti ex lege postao vlasnik nekretnine, već upire na procesne pogreške prilikom donošenja presude zbog ogluhe u predmetu vođenom pod posl. brojem: P-2940/2015, međutim, to nisu razlozi temeljem kojih bi se u ovom postupku moglo utvrditi vlasništvo tužitelja, obzirom da se zakonitost postupanja suda u predmetu vođenom pod posl. brojem P-2940/2015 ne može preispitivati u drugom postupku.

8. Neosnovani su žalbeni navodi žalitelja u kojima ističe da je sud dva puta presudio u istoj pravnoj stvari u predmetu pod posl. brojem P-1036/2010 i P- 2940/2015, u kojoj postoji i subjektivni i objektivni identitet spora jer su oba postupka vođena između istih parničnih stranaka i na temelju potpuno identične činjenične i pravne osnove. Naime, sud u konkretnoj parnici nije ovlašten utvrđivati je li u pravomoćno dovršenom postupku (P-2940/2015) u kojem je donesena presuda zbog ogluhe osnovan prigovor pravomoćno presuđene stvari, jer o pravomoćno presuđenoj stvari više nije moguće meritorno raspravljati ni odlučivati. Ipak, žalitelju je za ukazati kako je u presudi posl. broj P-1036/2010, preinačenoj presudom Županijskog suda u Rijeci posl. broj Gž-1402/2104-2, odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, ovdje tuženika, na utvrđenje da su tužitelji ID, ĆD i OD, svaki u 1/3 dijela, na temelju Ugovora o garanciji kredita – Predugovor o kupoprodaji od 8. studenog 2002., stekli pravo vlasništva 1/2 od 180/1000 dijela k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], te da je njihov pravni prednik DD na temelju iste osnove postao jedinim vlasnikom k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], što je tuženik, ovdje tužitelj, dužan priznati i trpjeti uknjižbu tužitelja na citiranoj nekretnini. Nadalje, istom je presudom suđeno da je tuženik dužan priznati i trpjeti uknjižbu tužitelja DD na predmetnoj nekretnini, te je odbijen tužbeni zahtjev da je tuženik dužan tužiteljima izdati tabularnu ispravu podobnu za zemljišnoknjižni prijenos prava vlasništva 1/2 od 180/1000 dijela k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Tužbeni je zahtjev odbijen i u dijelu u kojem se utvrđuje da je ništav i da ne proizvodi pravne učinke sporazum nazvan Ugovor o garanciji kredita i predugovor o kupoprodaji od 8. studenog 2002., da je 9. studenog 2002. isti sporazum od 8. studenog 2002. raskinut, da ne proizvodi pravne učinke te da se raskida. Dakle, radi se o sadržajno različitim tužbenim zahtjevima, pa stoga nema niti objektivnog identiteta spora, jer su dvije parnice objektivno identične samo kada je u objema istaknut sadržajno isti tužbeni zahtjev i kada se tužbeni zahtjev u tim parnicama temelji na identičnoj činjeničnoj osnovi, u kojem je smislu Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo stav u odluci posl. broj Rev-54/2022-2 od 30. kolovoza 2022., u ocjeni prigovora presuđene stvari.

9. Međutim, po ocjeni ovog suda, osnovani su navodi kojima se pobija zaključak suda prvog stupnja da tužitelj nema pravni interes za iniciranjem predmetnog postupka u kojem će se raspravljati o pravu vlasništva na utuženoj nekretnini, iz razloga što će se, ukoliko isti uspije s prijedlogom za ponavljanje postupka, ostvariti pretpostavke za preispitivanje osnova za donošenje presude zbog ogluhe, pa, hipotetski, može doći do ukidanja sudske odluke koja je bila osnova za uknjižbu prava vlasništva tuženika.

10. Prema odredbi čl. 187. st. 1. ZPP, tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave, a prema st. 2. istog članka, takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.

11. Budući je u konkretnom slučaju nesporno da su tuženici na temelju presude zbog ogluhe Općinskog suda u Krku posl. broj P-2940/2015-6 od 6. ožujka 2018. stekli pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na 1/2 dijela sporne nekretnine te se temeljem iste upisali kao suvlasnici u zemljišnim knjigama, ovaj sud ne prihvaća stajalište prvostupanjskog suda da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe za utvrđenje da je suvlasnik iste nekretnine za 1/2 dijela kao i da podnošenjem tužbe za utvrđenje prava (su)vlasništva u ovom postupku ne može ostvariti povoljniju pravnu situaciju od one koja već postoji, jer o prijedlogu za ponavljanje postupka koji se vodio pod posl. brojem P-2940/2015 još nije odlučeno te se ne može prejudicirati ishod istog odnosno hoće li doći do ukidanja predmetne presude zbog ogluhe na temelju koje su tuženici upisali svoje pravo vlasništva. Slijedom navedenog, tužitelj ima pravni interes na utvrđenje prava vlasništva u smislu čl. 187. ZPP.

12. Stoga je prvostupanjski sud odbacivši tužbu zbog nedostatka pravnog interesa počinio bitnu relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 187. st. 2. i čl. 288. st. 2. ZPP, što je utjecalo na donošenje zakonite i pravilne odluke, a na koju povredu sadržajno upire žalba tužitelja.

13. Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP ukinuti pobijano rješenje i odlučiti kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.

14. U ponovljenom postupku prvostupanjski će sud otkloniti nedostatke na koje mu je ukazano ovim rješenjem te odlučiti o predmetnoj tužbi i tužbenom zahtjevu.

15. Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. u svezi čl. 381. ZPP.

Zadar, 10. lipnja 2025.

Sutkinja

Marina Tanta