Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-439/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od Sanje Joka Umićević, predsjednice vijeća, mr.sc. Iris Gović Penić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, i Ines Kovačević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice OB, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnicima Gordani Lazović i Mariu Sukno, odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda iz Zagreba, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupana po punomoćniku RB iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-11379/19-38 od 28. listopada 2020., u sjednici vijeća održanoj dana 10. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-11379/19-38 od 28. listopada 2020. u točki I izreke u cijelosti te u točki II izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužiteljici naknadi trošak postupka u iznosu od 2.892,41 eura sa zateznim kamatama od 28. listopada 2020. do isplate.

II Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-11379/19-38 od 28. listopada 2020. u točki II izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 165,90 eura sa zateznom kamatom od 28. listopada 2020. do isplate i sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 165,90 eura sa zateznom kamatom od 28. listopada 2020. do isplate.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

IV Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Izreka prvostupanjske presude glasi:

"I. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKOJ BANCI d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužiteljici OB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 85.059,69 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na slijedeće iznose:

- iznos od 534,38 kn s kta od 15.11.2007.g. do isplate,

- iznos od 525,21 kn s kta od 15.12.2007.g. do isplate,

- iznos od 1,06 kn s kta od 31.12.2007.g. do isplate,

- iznos od 541,10 kn s kta od 15.01.2008.g. do isplate,

- iznos od 538,56 kn s kta od 15.02.2008.g. do isplate,

- iznos od 553,19 kn s kta od 15.03.2008.g. do isplate,

- iznos od 1.035,70 kn s kta od 15.04.2008.g. do isplate,

- iznos od 1.001,86 kn s kta od 15.05.2008.g. do isplate,

- iznos od 1.014,62 kn s kta od 15.06.2008.g. do isplate,

- iznos od 1.004,62 kn s kta od 15.07.2008.g. do isplate,

- iznos od 1.002,50 kn s kta od 15.08.2008.g. do isplate,

- iznos od 1.002,13 kn s kta od 15.09.2008.g. do isplate,

- iznos od 1.040,54 kn s kta od 15.10.2008.g. do isplate,

- iznos od 1.063,92 kn s kta od 17.11.2008.g. do isplate,

- iznos od 1.123,86 kn s kta od 16.12.2008.g. do isplate,

- iznos od 1.120,31 kn s kta od 15.01.2009.g. do isplate,

- iznos od 1.121,24 kn s kta od 15.02.2009.g. do isplate,

- iznos od 1.091,14 kn s kta od 15.03.2009.g. do isplate,

- iznos od 1.098,05 kn s kta od 15.04.2009.g. do isplate,

- iznos od 1.099,42 kn s kta od 15.05.2009.g. do isplate,

- iznos od 1.112,19 kn s kta od 15.06.2009.g. do isplate,

- iznos od 1.089,61 kn s kta od 15.07.2009.g. do isplate,

- iznos od 1.536,34 kn s kta od 15.08.2009.g. do isplate,

- iznos od 1.554,28 kn s kta od 15.09.2009.g. do isplate,

- iznos od 1.534,35 kn s kta od 15.10.2009.g. do isplate,

- iznos od 1.547,23 kn s kta od 15.11.2009.g. do isplate,

- iznos od 1.545,17 kn s kta od 15.12.2009.g. do isplate,

- iznos od 1.579,93 kn s kta od 15.01.2010.g. do isplate,

- iznos od 1.602,24 kn s kta od 15.02.2010.g. do isplate,

- iznos od 1.597,41 kn s kta od 15.03.2010.g. do isplate,

- iznos od 1.619,58 kn s kta od 15.04.2010.g. do isplate,

- iznos od 1.660,21 kn s kta od 15.05.2010.g. do isplate,

- iznos od 1.467,35 kn s kta od 15.06.2010.g. do isplate,

- iznos od 1.509,33 kn s kta od 15.07.2010.g. do isplate,

- iznos od 1.507,92 kn s kta od 15.08.2010.g. do isplate,

- iznos od 1.594,96 kn s kta od 15.09.2010.g. do isplate,

- iznos od 1.273,59 kn s kta od 15.10.2010.g. do isplate,

- iznos od 200,01 kn s kta od 18.10.2010.g. do isplate,

- iznos od 111,01 kn s kta od 21.10.2010.g. do isplate,

- iznos od 1.555,60 kn s kta od 15.11.2010.g. do isplate,

- iznos od 1.141,63 kn s kta od 15.12.2010.g. do isplate,

- iznos od 1.145,11 kn s kta od 15.01.2011.g. do isplate,

- iznos od 1.131,23 kn s kta od 15.02.2011.g. do isplate,

- iznos od 1.139,63 kn s kta od 15.03.2011.g. do isplate,

- iznos od 1.140,08 kn s kta od 15.04.2011.g. do isplate,

- iznos od 1.165,72 kn s kta od 15.05.2011.g. do isplate,

- iznos od 1.220,22 kn s kta od 15.06.2011.g. do isplate,

- iznos od 1.282,24 kn s kta od 15.07.2011.g. do isplate,

- iznos od 1.108,78 kn s kta od 15.08.2011.g. do isplate,

- iznos od 1.020,99 kn s kta od 15.09.2011.g. do isplate,

- iznos od 991,45 kn s kta od 15.10.2011.g. do isplate,

- iznos od 993,42 kn s kta od 15.11.2011.g. do isplate,

- iznos od 997,50 kn s kta od 15.12.2011.g. do isplate,

- iznos od 1.022,98 kn s kta od 15.01.2012.g. do isplate,

- iznos od 1.030,65 kn s kta od 15.02.2012.g. do isplate,

- iznos od 1.022,30 kn s kta od 15.03.2012.g. do isplate,

- iznos od 1.021,04 kn s kta od 15.04.2012.g. do isplate,

- iznos od 1.025,27 kn s kta od 15.05.2012.g. do isplate,

- iznos od 1.032,63 kn s kta od 15.06.2012.g. do isplate,

- iznos od 1.023,45 kn s kta od 15.07.2012.g. do isplate,

- iznos od 1.020,92 kn s kta od 15.08.2012.g. do isplate,

- iznos od 998,41 kn s kta od 15.09.2012.g. do isplate,

- iznos od 1.017,81 kn s kta od 15.10.2012.g. do isplate,

- iznos od 1.026,85 kn s kta od 15.11.2012.g. do isplate,

- iznos od 1.020,85 kn s kta od 15.12.2012.g. do isplate,

- iznos od 1.013,65 kn s kta od 15.01.2013.g. do isplate,

- iznos od 1.011,17 kn s kta od 15.02.2013.g. do isplate,

- iznos od 1.008,60 kn s kta od 15.03.2013.g. do isplate,

- iznos od 1.026,52 kn s kta od 15.04.2013.g. do isplate,

- iznos od 1.000,16 kn s kta od 15.05.2013.g. do isplate,

- iznos od 995,85 kn s kta od 15.06.2013.g. do isplate,

- iznos od 998,43 kn s kta od 15.07.2013.g. do isplate,

- iznos od 995,72 kn s kta od 15.08.2013.g. do isplate,

- iznos od 1.005,36 kn s kta od 15.09.2013.g. do isplate,

- iznos od 1.011,61 kn s kta od 15.10.2013.g. do isplate,

- iznos od 1.014,65 kn s kta od 15.11.2013.g. do isplate,

- iznos od 2.417,35 kn s kta od 17.01.2014.g. do isplate,

- iznos od 107,74 kn s kta od 03.04.2014.g. do isplate,

sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate po stopi koja je određena Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 72/02) do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, sve to u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKOJ BANCI d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 tužiteljici OB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknaditi parnični trošak u iznosu od 23.042,84 kn s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. listopada 2020. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, sve to u roku od 15 dana."

2. Protiv ove presude žalbu je izjavio tuženik zbog svih žalbenih razloga te traži naknadu troška sastava žalbe.

3. Tužiteljica u odgovoru na žalbu predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu i traži naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba je, osim u dijelu odluke o trošku postupka, neosnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku odluku, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da postoje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku - dalje u tekstu ZPP (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 8/14, 70/19, 80/22, 114/22) na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP kao niti one koje se ističu u žalbi. Prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

5.1. Sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 502.n ZPP-a. Sud prvog stupnja je dao obrazloženje od kakvog su utjecaja pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz predmeta Gos-1/2019, a isto obrazloženje prihvaća i ovaj sud.

5.2. Pogrešno tuženik u žalbi navodi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.1. u svezi s čl. 502.c ZPP-a jer tužiteljica jest dokazala da ima status potrošača u ovom predmetu, dok tuženik nije dokazao suprotno. Naime, ugovor o kreditu sklopljen je radi kupnje stana i time je tužiteljica dokazala status potrošača pa je pravilno sud prvog stupnja u ovom sporu primijenio čl. 502.c ZPP-a.

Pri tome, okolnost da iznos kredita prelazi 1.000.000,00 kn pravno je nevažna jer je tek Zakonom o potrošačkom kreditiranju iz 2009. (Narodne novine br. 75/09), koji je stupio na snagu 1. siječnja 2010., uvedeno ovo ograničenje u pogledu iznosa kredita za ostvarivanje prava na zaštitu potrošača, dok je predmetni ugovor o kreditu sklopljen 2005.

5.3. Primjedbe tuženika na izračun koji je sačinio vještak financijske struke nisu od utjecaja na ishod ovog spora jer je vještak utvrdio sve što je bilo potrebno, a daljnje primjedbe koje je tuženik iznio pravne su prirode i nevažne za ovaj postupak jer je vještak visinu tzv. „preplate“ utvrdio sukladno uputi suda prvog stupnja i pravilnom pravnom shvaćanju.

6. Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje te je, osim u dijelu odluke o troškovima postupka, i pravilno primijenio materijalno pravo.

7. Tužiteljica u tužbi navodi da je kao korisnica kredita s Zagrebačkom bankom d.d. kao kreditorom zaključila Ugovor o namjenskom kreditu dana 30. kolovoza 2005. kojim je ugovorom tuženik istoj odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 300.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Tužiteljica je u čl. 2. istog ugovora preuzela obvezu da će tuženiku platiti i redovnu kamatu koja je prema odredbama istog ugovora određena kao promjenjiva u skladu s odlukama tuženika, a u trenutku zaključenja ugovora je iznosila 4,70% godišnje. Rok otplate kredita ugovoren je na 23 godine i 6 mjeseci, a namjena kredita je kupnja stana. U navedenu svrhu anuitetne otplate kredita tužiteljica je s tuženikom sklopila i ugovor o trajnom nalogu.

Tuženik je tijekom godina, a od dana zaključenja predmetnog ugovora jednostrano mijenjao visinu kamatne stope, te na taj način određivao visinu mjesečnog anuiteta tužiteljici, a da tužiteljica nije znala niti mogla znati kakva će joj obveza biti tijekom godina u budućnosti budući joj sve te promjene nisu bile predočene niti poznate. Tužiteljica se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesenu dana 13. lipnja 2014. pod poslovnim brojem Pž-7129/2013 u dijelu kojim je utvrđeno da su kreditori, poslovne banke, među kojima je ovdje tužena, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita među kojima je i tužiteljica na način da su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile i koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora

- banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te je ista odredba ništetna. Tužiteljica se dalje poziva na odredbu čl. 502.c ZPP-a, a kojom je predviđeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama radi naknade štete pozivati na pravna utvrđenja iz presuda kojim se prihvaćaju tužbeni zahtjevi iz kolektivne tužbe. Kako je ugovorna odredba ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu ništetna to tužiteljica potražuje više plaćenu kamatu koju je platila zato jer se primjenjivala ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, a u visini glavnice od 85.059,69 kn kako je to određeno uređenim tužbenim zahtjevom.

8. Među strankama je neprijeporno da je sklopljen Ugovor o namjenskom kreditu dana 30. kolovoza 2005., kojim Ugovorom o kreditu je tužiteljica kod tuženika ugovorila kredit u kunskoj protuvrijednosti CHF od 300.000,00 po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Ugovorena je redovna kamatna stopa 4,70 % godišnje promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.

Rok otplate kredita je 23 godine i 6 mjeseci i namijenjen je za kupnju stana. Prema Ugovoru o kreditu, kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF važećem na dan plaćanja. Iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja Ugovora o kreditu. Korisnik kredita se obvezuje plaćati izmijenjene anuitete u skladu s Odlukom kreditora, a prema Općim uvjetima poslovanja kreditora. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno i to prvog dana u mjesecu, a počevši od dana dospijeća prvog anuiteta. Početak otplate Ugovora o kreditu je najkasnije dan 1. studenoga 2005., a tražbina kreditora dospijeva najkasnije dana 28. veljače 2030.

Nije sporno niti da se kamatna stopa tijekom ugovora mijenjala jednostranom odlukom banke i to od početne 4,70 % godišnje do 6,60% godišnje.

Sporno je je li tuženik postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja, te je li odluka o jednostranoj promjeni kamatne stope uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva tužiteljice, je li nastupila zastara tužiteljičine tražbine te odnosi li se pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača i na tužiteljicu jer tužiteljica nije bila stranka u toj kolektivnoj tužbi, neovisno od toga što je tuženik bio stranka te kolektivne tužbe.

Isto tako, sporno je od kakvog je utjecaja na osnovanost tužbenog zahtjeva činjenica da je tužiteljica sklopila tzv. ugovor o konverziji.

9. Pravilno sud prvog stupnja navodi da se prema čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na pravna utvrđenja iz presuda kojim se prihvaćaju tužbeni zahtjevi iz kolektivne tužbe, kojom je utvrđeno da su povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je jača strana u postupku bila dužna štiti. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, a pri tome odredba čl. 502.c., a niti aktualne direktive Europske unije ne propisuju da bi i potrošač koji podnosi tužbu morao biti stranka tog kolektivnog spora.

Također ovo pitanje je i razriješeno presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. u kojoj je Vrhovni sud Republike Hrvatske utvrdio da odredba čl. 502c ZPP-a i Zakon o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi.

9.1. Kako se toč. I. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odnosi na tuženika sud prvog stupnja nije bio dužan ponovo provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača kao što bi bilo i suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.

10. Dakle, tužiteljica se u ovoj parnici poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kojim presudama je utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom je potvrđeno u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka, (među kojima je i tuženik), pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.

10.1. Pravilno sud prvog stupnja navodi da se zaključak o razlozima ništetnosti jednostrano promjenjivih kamata nalazi na 62 stranici navedene presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. gdje se navodi:

"U svakom slučaju, s obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koriste predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženici nisu odredili referentnu stopu za koju se veže promjena početne kamatne stope, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja ugovora koji sadrže tu odredbu nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena, te način promjene, banke su kao savjesni gospodarstvenici, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja po ocjeni ovog suda, u interesu obje ugovorne strane, trebali odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene. Umjesto toga, vodeći računa samo o svom interesu, neuvažavajući interese potrošača, iskoristivši činjenicu da nema propisa kojim to nalaže, banke su potrošačima nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u neravnopravan položaj, koji uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, što je sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja…."

Presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske potvrđeni su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pod brojem Revt-249/2014 od 9. travnja 2015.

10.2. Slijedom navedenog, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je predmetnim odlukama pravomoćno utvrđeno da je tuženik kao poslovna banka povrijedio prava tužiteljice kao potrošača, odnosno korisnika kredita, u smislu da je ugovorio nepoštenu i ništetnu odredbu jednostrano promjenjive kamatne stope kredita.

10.3. Nadalje, prema odredbi čl. 142. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05 i dr., dalje ZOO) opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove; dok je odredbom stavka 4. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje.

Predmetni Ugovor ne sadrži ni referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je tako tuženik, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogao postupiti kako je htio tj. i savjesno i nesavjesno.

I po ocjeni ovog suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji npr. iz općih uvjeta poslovanja ili sl., već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a da li to možda podrazumijeva i primjenu nekih kriterija, u samom ugovoru nije navedeno.

10.4. U presudi Suda Europske unije od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

U konkretnom slučaju to znači da su u ugovoru tužiteljici morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da ona na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

10.5. Stoga je pravilan zaključak suda prvog stupnja da se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

10.6. ZZP niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja a koje je načelo sadržano je u odredbi čl. 12. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).

10.7. Prema odredbi čl. 83. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, pravilno ocijenio sud prvog stupnja da je protivna načelu savjesnosti i poštenja.

10.8. Nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ali činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika.

Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja.

10.9. Pravilan je i zaključak suda prvog stupnja da nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju da ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužiteljice. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva - načela savjesnosti i poštenja.

11. I prigovor zastare sud prvog stupnja pravilno je ocijenio neosnovanim. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. navedeno je da se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekida zastara na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

Kako je pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna dana 13. lipnja 2014. donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013, počeo je toga dana teći zastarni rok od 5 godina, a kako je tužba u ovom predmetu podnesena dana 19. prosinca 2014., to pravilno sud prvog stupnja zaključuje da nije nastupila zastara tražbine tužiteljice.

Pri tome je pravno neodlučno što tužiteljica nije bila stranka postupka za zaštitu prava potrošača, odnosno što prije pokretanja ovog spora nije poduzimala druge radnje radi zaštite svojih prava i interesa.

11.1. Odredbe o promjenjivim stopa ugovornih kamata protivne su kogentnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača čl. 96. i 97. (Narodne novine br. 77/07 i 125/07, dalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi kako u vrijeme sklapanja navedenog ugovora te za vrijeme njegovog izvršavanja s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 102. ZZP-a).

O ništetnosti navedenih ugovornih odredbi pravomoćno je odlučio Trgovački sud u Zagrebu presudom pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., s tim da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u tom dijelu odbio revizije tuženih banaka odlukom poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015.

Kako je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopa pravomoćno proglašena ništetnom u dijelu u kojem je ona jednostrano promjenjiva odlukom tuženika, to pravilno sud prvog stupnja zaključuje da se do 31. prosinca 2013. ima primijeniti visina stope ugovornih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora o kreditu i navedena u početnom otplatnom planu, a od 1. siječnja 2014. pa do 30. rujna 2015. stopa ugovornih kamata iznosi 3,23 %.

12. U odnosu na sklapanje ugovora o konverziji i utjecaju istoga na ishod spora treba navesti sljedeće.

12.1. Sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu od 3. ožujka 2016. u odnosno konverzijom, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje ZID ZPK) tužiteljica ne gubi pravo na bilo kakvo potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

12.2. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK-a, pa tako i odredbe čl. 19. b i čl. 19c ZPK- a na koje ukazuje tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno proizlazi odredbe čl. 19.a ZPK-a kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK-a.

S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO-a), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO-a u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03).

Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru.

Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da neosnovano tuženik u žalbi ističe da je sklapanjem sporazuma o konverziji tužiteljica izgubila pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

12.3. Uz navedeno, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.

12.4. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.

12.5. U svezi tumačenja i dosega odredba ZID ZPK-a potrebno je navesti da je odredbom čl. 19.a. ZPK-a jasno propisano što je predmet uređenja Glave IV.a ZPK- a.

Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZPK-a, proizlazi da se Glavom IV.a ZPK- a reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi.

Uostalom, tekst odredbi Glave IV.a ZPK niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl., a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju.

Predmet reguliranja ZID ZPK-a je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

12.6. Osim toga, ako bi se prihvatilo da su potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju ovaj sud smatra da ne postoji razlozi koji bi opravdavali različito postupanje prema njima.

Naime, potrošač koji je podigao kredit 2005., kao i tužiteljica, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a neosnovano tuženik sugerira da tužiteljica koji je kredit konvertirala to pravo uopće nema ili joj je isto ograničeno.

Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača.

Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužiteljici koja je izvršila konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja joj ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

12.7. Posebno treba istaknuti da se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio postupak pod brojem Gos-1/2019. U tom oglednom postupku koji se vodio pod poslovnim brojem Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, u ovom postupku tužiteljica uopće ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, već svoj tužbeni zahtjev temelji na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove, pa za ovaj postupak pravno shvaćanje iz oglednog postupka nije pravno relevantno.

12.8. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a. Osim toga, u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača.

Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne.

Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C-452/18 što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci.

S obzirom da prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.

12.9. ZID ZPK je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK-a).

Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.)

12.9.1. Prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 IB protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK-u potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

Potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.

12.9.2. Stoga, pravilno sud prvog stupnja, zaključuje da potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

Korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

12.10. Pri tome posebno treba naglasiti da su prigovori tuženika na nalaz i mišljenje vještaka financijske struke isključivo pravne prirode. Vještak je pravilno utvrdio visinu potraživanja na način da je uzeo početno ugovorenu kamatnu stopu i usporedio je s kamatnom stopom koja se mijenjala tijekom otplate kredita te tako utvrdio razliku u korist tužiteljice, a od 1. siječnja 2014. pa nadalje kamatnu stopu od 3,23 % s obzirom da je to od 1. siječnja 2014. zakonom propisana kamatna stopa koja je uvedena Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 143/13, dalje ZPK/13).

Odredbom članka 11. b. stavak 5. ZPK-a/13, koja se retroaktivno primjenjuje na sve ugovore o potrošačkom kreditu, neovisno o datumu sklapanja, temeljem odredbe članka 13. stavak 1. ZPK/13, je propisano je da za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu tog Zakona, u kojima nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom, mora definirati parametar, i to jednu od sljedećih varijabli:

-referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR) ili

-NRS ili

-prinos na Trezorske zapise ministarstva ili

-prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti

te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa. Pri tome, promjenjiva kamatna stopa kod ugovora o stambenom kreditu sklopljenih uz valutnu klauzulu, kod kojih je tečaj ugovorene strane valute u odnosu na ugovoreni tečaj na dan prvog korištenja kredita aprecirao za više od 20%, za sve vrijeme dok takva aprecijacija postoji, ne smije biti viša od prosječne ponderirane kamatne stope hrvatskih kreditnih institucija uz koju su stambeni krediti u odnosnoj valuti odobravani, umanjene za 30%, zaokruženo na dva decimalna mjesta. To zakonsko ograničenje visine kamatne stope se primjenjuje isključivo jednokratno i tijekom ograničenja kamatna stopa je nepromjenjiva, a ovo ograničenje konačno se prestaje primjenjivati s prvim dospijećem kreditne obveze nakon što ugovoreni tečaj odnosne valute deprecira na razinu ispod navedene aprecijacije, kontinuirano u razdoblju od 30 kalendarskih dana. Hrvatska narodna banka će do 15. prosinca 2013. godine objaviti podatak o prosječnoj kamatnoj stopi iz ovoga st. Tom je zakonskom odredbom izmijenjena kamatna stopa i na postojeće stambene kredite vezane uz švicarski franak sa 1. travnja 2014. na 3,23 posto jer prosječno ponderiranu kamatnu stopu uz koju su hrvatske kreditne institucije odobravale stambene kredite u CHF i kunama uz valutnu klauzulu u CHF prema objavi Hrvatske narodne banke (Narodne novine broj 149/13) iznosi 4,62% pa kako na tu kamatu čl. 11.b. st. 5. ZPK-a predviđa 30% diskont, dakle kamata se umanjuje na 3,23% (odluka Vrhovnog suda Rev 1172/18).

Sukladno tome pravilno je sud prvog stupnja vještačenjem utvrdio razliku iznosa između uplaćenih anuiteta i anuiteta koje je tužiteljica trebala uplatiti primjenom kamatne stope od 4,70% za razdoblje do 31. prosinca 2013., odnosno kamatne stope od 3,23% za razdoblje nakon 1. siječnja 2014. u iznosu od 12.341,06 kn, dok sam matematički izračun žalbenim navodima nije ni odveden u pitanje.

Isto tako, vještak je pravilno na (pre)plaćene anuitete obračunao zatezne kamate jer tužiteljici to pravo pripada sukladno čl. 29. st. 1. ZOO-a u svezi s čl. 1111. ZOO-a.

13. Imajući u vidu prethodno navedeno, pravilno je sud prvog stupnja tuženiku naložio da tužiteljici po osnovi preplate kredita po osnovi jednostrano promjenjive kamatne stope temeljem čl. 1111. ZOO-a isplati iznos koji je kao preplata utvrđen provedenim vještačenjem.

14. I odluka o trošku parničnog postupka pravilno je donesena primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a dok povučeni dio zahtjeva nije od utjecaja na zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude. O troškovima povodom povučenog dijela tužbe sud prvog stupnja može odlučivati primjenom čl. 158. st. 1. ZPP-a, ali navedeno nije od utjecaja na odluku o troškovima postupka iz presude kojom je odlučeno o konačnom tužbenom zahtjevu.

14.1. Pravno je neodlučno što tužiteljica troškovnik nije dostavila putem sustava e komunikacije. Ono što je odlučno jest da je troškovnik pravovremeno dostavljn u spis, a inzistiranje na dostavi putem sustava e komunikacije predstavljalo bi pretjerani formalizam u tumačenju prava.

14.2. Tužiteljici je pravilno priznat trošak sastava 2 podneska (23. prosinca 2014. i 23. srpnja 2015.), svako po 25 bodova. Međutim, pogrešno je tužiteljici priznat trošak sastava 5 obrazloženih podnesaka jer prema tbr. 8/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika tužiteljici pripada pravo na najviše 4 obrazložena podneska pa je primjenom čl. 373. ZPP-a dio zahtjeva tužiteljice u iznosu od 165,90 eura (protuvrijednost 1.250,00 kn), odbijen kao neosnovan primjenom čl. 373. ZPP-a.

14.3. S druge strane, tuženik neosnovano osporava da su podnesci kojima se specificira tužbeni zahtjev ili odgovara na prigovore suprotne stranke na nalaz i mišljenje obrazloženi podnesci koji su bili potrebni za vođenje spora. To jesu obrazloženi podnesci i potrebni su za vođenje spora sukladno čl. 155. ZPP-a, ali tužiteljici ne pripada pravo na naknadu troška sastava svih tih pondnesaka iz razloga koji su prethodno izloženi.

15. Primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a u preostalom dijelu žalba tuženika je kao neosnovana odbijena i prvostupanjska je presuda u preostalom dijelu potvrđena.

16. Kako je tuženik uspio sa žalbom samo u pogledu dijela odluke o trošku postupka, primjenom čl. 154. st. 5. ZPP-a odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

17. Odgovor na žalbu nije bio potreban za vođenje spora pa je i zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava tog podneska odbijen kao neosnovan primjenom čl. 155. ZPP-a.

U Zagrebu 10. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević