Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-1160/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Osijeku, po sutkinji Jasni Bratek, u pravnoj stvari tužitelja JB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Borisu Subotiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 52221044189, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru, poslovni broj P- 1099/2023-6 od 23. travnja 2025., 10. lipnja 2025.,

r i j e š i o  j e

I Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru, poslovni broj P-1099/2023-6 od 23. travnja 2025.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Rješenjem suda prvog stupnja riješeno je:

"I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda."

2. Ovo rješenje suda prvog stupnja pravovremeno podnesenom žalbom pobija tuženik zbog razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1., toč. 2. i toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje u tekstu: ZPP) te iz žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. i 11. ZPP-a. Predlaže pobijano rješenje ukinuti i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje. Traži trošak sastava žalbe te pristojbe na žalbu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijano rješenje, postupak koji je prethodio, kao i žalbene navode tuženika, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Prvostupanjski sud u pobijanom rješenju u bitnom utvrđuje i iz stanja spisa proizlazi:

- da je tužitelj podnio tužbu radi isplate temeljem Ugovora o namjenskom kreditu za kupnju vozila - br. [broj kredita] od 22. svibnja 2007., sklopljenog između tužitelja JB iz [adresa] i tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb,

- da je tuženik istakao prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku, da je u Ugovoru o kreditu br. [broj kredita] od 22. svibnja 2007. odredbom čl. 16. ugovorena mjesna nadležnost suda prema mjestu sjedišta banke,

- da je iz Ugovora o namjenskom kreditu za kupnju vozila, broj [broj kredita] od 22. svibnja 2007., odredbom čl. 16. Ugovora ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora,

- da odredba čl. 16. Ugovora o kreditu nije bila posebno pregovarana, da bi radi ostvarenja svojih prava tužitelj morao putovati u Zagreb što bi ga moglo odvratiti od ostvarenja njegovih prava, a sama odredba da je formulirana od strane trgovca pa potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj,

- da je ugovor o kreditu sklopljen u Osijeku 22. svibnja 2007., da tužitelj ima prebivalište i boravište u [adresa].

7. Pravilno je sud prvog stupnja prigovor mjesne nenadležnosti ocijenio neosnovanim.

8. Odredbom čl. 70. st. 1. ZPP-a propisano je da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan uz uvjet da je isti stvarno nadležan.

9. Stranke su člankom 16. predmetnog Ugovora za slučaj sporova proizašlih iz tog ugovora ugovorile mjesnu nadležnost suda u sjedištu banke, dakle u Zagrebu.

10. Pravilno sud prvog stupnja zaključuje da tužitelj u ovom predmetu ima status potrošača, u smislu čl. 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju te da se primjenjuje mjerodavno potrošačko pravo.

11. Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1), time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2), s tim da je isti Zakon usklađen s Direktivom vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva).

12. Člankom 1. stavak 3. Direktive reguliraju se nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima, te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

13. Pravilno sud prvog stupnja zaključuje da su u konkretnom slučaju ispunjeni prethodno navedeni uvjeti jer je mjesna nadležnost određena u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka nije mogla pregovarati niti utjecati na sadržaj. Protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke jedna drugoj uvjetuju bez posebnog pregovaranja nadležnost suda, čime tuženik sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tužitelja i time ga dovodi u neravnopravan položaj.

14. Odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu (čl. 81. st. 1. ZZP) koja je sročena od strane tužene sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svog sjedišta te time ostvari pogodnost i bitno smanji troškove, da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, a ona (suprotno načelu savjesnosti i poštenja) uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, kako je to pravilno ocijenio i sud prvog stupnja.

15. Naime, tužitelj ima prebivalište u [adresa] dok se sjedište tužene nalazi u Zagrebu, pa cijeneći udaljenost od prebivališta tužitelja do [adresa] i potrebu ulaganja dodatnog vremena, očito je da bi financijski trošak, utrošak vremena i način dolaska/putovanja na sud u Zagreb mogli utjecati na inicijativu tužitelja za vođenje ove parnice, odnosno odvratiti ga od ostvarivanja njegovih prava iz Ugovora pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno od njegovog prava na pristup sudu, koji je zajamčen čl. 6.1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97., 6/99., 14/0.2, 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.).

16. U tom se smislu ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti može smatrati nepoštenom odredbom ugovora, kako to pravilno zaključuje sud prvog stupnja, pozivajući se na odredbu čl. 81. st. 1. ZZP.

17. U odnosu na žalbeni navod tužene da se nepoštenost odredbe ugovora o kreditu, a time i njezina ništetnost može ispitivati samo u kontradiktornom postupku, valja navesti da je tužitelj podnošenjem tužbe izabrao sud u kojem želi ostvariti zaštitu, a tužena je imala mogućnost da se o tome izjasni i tu mogućnost je iskoristila isticanjem prigovora mjesne nenadležnosti. Sud je omogućio i tužitelju izjašnjavanje o prigovoru mjesne nenadležnosti tužene, tako što mu je dostavio odgovor na tužbu, pa je po ocjeni ovog suda strankama omogućeno raspravljanje o prigovoru te se ne može prihvatiti tvrdnja tuženika da nije raspravljano o prigovoru mjesne nenadležnosti, pa tako u postupku nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, na koju određeno ukazuje tuženik u žalbi.

18. Odredba čanka 16. Ugovora o kreditu broj 3209279884 kao odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika kao trgovca (u smislu odredbi ZZP-a) nije bila posebno pregovarana i tužitelj nije mogao utjecati na njihov sadržaj, a uzrokuje suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi on, kao osoba čije je prebivalište u [adresa] radi zaštite svojih prava u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Zagrebu bio primoran snositi dodatne troškove dolaska na sud, što se ne odnosi jednako i na tuženika, a cestovna udaljenost između [adresa] i [adresa], što je opće poznato iznosi preko 300 kilometara (3 sata vožnje), te uzimajući u obzir okolnost da tužitelj ima prebivalište u [adresa] i da će u ovom parničnom postupku biti održano nekoliko ročišta isti će biti izložen povećanim financijskim troškovima, potrebi ulaganja dodatnog vremena i eventualnog izostanka s posla nerazmjerno teškoćama tuženika čije sjedište je u Zagrebu u kojem bi se parnica vodila, a to bi značilo postojanje značajne neravnoteže u procesno pravnom položaju ugovornih stranaka.

19. Za suđenje u sporovima protiv pravne osobe općemjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi njezino registrirano sjedište (čl. 48. st. 1. ZPP-a) a za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koje ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi (čl. 59. ZPP-a). Prebivalište korisnika kredita u vrijeme sklapanja ugovora je u [adresa].

20. Tužitelj je imao mogućnost izbora prema odredbi čl. 59. ZPP-a između suda nadležnog za poslovnicu odnosno podružnicu u kojoj je Ugovor sklopljen (Osijek) i prema odredbi čl. 46. st. 2. ZPP-a općemjesno nadležnog suda (Zagreb). Nije odlučno to što poslovna jedinica (podružnica) nije upisana ili evidentirana u sudskom registru već da je obavljala djelatnost plasmana kredita, a što u okolnostima konkretnog slučaja podružnica u Osijeku jest s obzirom na to da je Ugovor sklopljen i realiziran upravo u toj podružnici.

21. Nadalje, u odnosu na sudsku praksu na koju se poziva tuženik u žalbi, a koja podupire njegova pravna shvaćanja treba reći da je u sudskoj praksi općeprihvaćeno stajalište koje je izraženo u ovoj odluci. S tim u vezi valja navesti da je na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 5. studenog 2020. prihvaćen zaključak (broj 11) po kojemu je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke o kojoj se nije posebno pregovaralo ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znanu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača te ostale relevantne okolnosti u svakom pojedinom slučaju.

22. Stoga suprotni žalbeni navodi tuženika nisu osnovani.

23. Kako je prorogacijska klauzula ništetna, mjesno nadležan mogao bi biti (i) sud nadležan prema prebivalištu tužitelja te je riječ o izbornoj (elektivnoj) mjesnoj nadležnosti sukladno čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/09., 112/12., 143713., 147/13., 9/15., 89/15., 102/15. i 52/16. dalje u tekstu: ZPK).

23.1. Pri tome se ističe da odredba čl. 19.l st. 1. ZPK-a koji je stupio na snagu dana 30. rujna 2015. primjenjuje se u ovom predmetu jer je riječ o procesnoj odredbi koja se primjenjuje na sve sporove u tijeku nakon stupanja na snagu. Kao potrošač, tužitelj je, prema odredbi čl. 19.l st. 1. ZKP–a bio ovlašten pokrenuti spor i pred sudom mjesta gdje ima prebivalište, što je [adresa] jer ima prebivalište u [adresa]. U tom smislu, treba istaknuti da i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Gr 1-143/19 (odluka od 11. prosinca 2019.) izražava pravno shvaćanje prema kojem je za spor u svezi s Ugovorom o kreditu, u smislu odredbe čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2009., mjesno nadležan sud prebivališta potrošača.

23.2. S obzirom na navedeno, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da se na temelju nepoštene odredbe Ugovora ne može zasnovati nadležnost Općinskog suda u Zagrebu.

24. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud ocjenu nepoštenosti predmetne ugovorne odredbe nije donio bez prethodno provedenog kontradiktornog postupka vrijeđajući načelo saslušanja stranaka jer iz stanja spisa proizlazi da je prvostupanjski sud prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti dostavio tužitelju radi očitovanja, da se tužitelj očitovao na taj prigovor i da su stranke o prigovoru mjesne nenadležnosti raspravljale i na pripremnom ročištu, pa imajući u vidu i činjenicu da je sam tuženik u tom pravcu predlagao provođenje dokaza uvidom u Ugovor o kreditu (str. 15. spisa) , neosnovan je žalbeni razlog vezan uz neprovođenje kontradiktornog postupka. U postupku pred sudom prvog stupnja tuženoj je bilo omogućeno da se izjasni o zahtjevima i navodima tužitelja, iznosi činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku, a u pobijanoj odluci prvostupanjski sud odgovorio je na sve odlučujuće navode tužene, stoga su neosnovani žalbeni razlozi kojima se tvrdi suprotno.

25. Dakle, kako je utvrđeno da nisu osnovani žalbeni razlozi na koje se poziva tužena kao niti oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, to je primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a, odlučeno kao u točki I izreke ovog rješenja.

26. Kako tuženik nije uspio sa žalbom, odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe primjenom članka 166. st. 1. u vezi s odredbom čl. 154. st. 1. ZPP-a.

Osijek, 10. lipnja 2025.

Sutkinja

Jasna Bratek