REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-1419/2021-12
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Josipa Turkalja člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Renate Šantek članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Stečajna masa tvornica električnih žarulja d.d. u stečaju, OIB 09545355586, Zagreb, Folnegovićeva 10, kojeg zastupa punomoćnik Marko Kokić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Grad Zagreb, OIB 61817894937, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, radi utvrđenja osnovanosti osporavanja tražbine, odlučujući o tužiteljevoj reviziji protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5879/2018-3 od 18. lipnja 2020., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2123/2015 od 11. srpnja 2018., u sjednici vijeća održanoj 10. lipnja 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Prihvaća se tužiteljeva revizija, ukidaju se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5879/2018-3 od 18. lipnja 2020. i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2123/2015 od 11. srpnja 2018. u dijelu odluke o parničnom trošku i u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za iznos od 1.332.811,80 kn na temelju rješenja tuženika o određivanju komunalnog doprinosa, Klasa: UP-I-363-03/2000-80/1705 od 8. lipnja 2000., te se za navedeno predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
II. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev, za utvrđenjem osnovanim osporavanja tražbine tuženika Grada Zagreba, Trg Stjepana Radića 1, Zagreb, OIB 61817894937, u iznosu od 9.855.689,98 kn, kao tražbine drugog višeg isplatnog reda (točka I izreke) te je naloženo tužitelju nadoknaditi tuženiku trošak parničnog postupka (točka II. izreke).
2. Drugostupanjskom presudom odbijena je tužiteljeva žalba i potvrđena presuda prvog stupnja.
3. Rješenjem ovog suda poslovni broj Revd-3648/2020-2 od 21. rujna 2021., dopuštena je revizija tužitelja protiv drugostupanjske presude kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu koji se odnosi na tražbinu temeljenu na rješenju tuženika o određivanju komunalnog doprinosa Klasa: UP-I-363-03/2000-80/1705 od 8. lipnja 2000., koja glasi na iznos od 1.332.811,80 kn, zbog pravnih pitanja koja glase:
„Primjenjuju li se u slučaju prisilnog izvršenja rješenja novčanih obveza donesenih u upravnom postupku odredbe o prekidu zastare sadržane u Zakonu o obveznim odnosima, te može li uopće u konkretnom slučaju doći do primjene instituta zastare iz privatnopravnog odnosa regulirane Zakonom o obveznim odnosima ili se u tom slučaju radi o gubitku samog prava iz javnopravnog odnosa?
Primjenjuje li se na "zastaru" izvršenja rješenja kojim je utvrđena obveza komunalnog doprinosa odredbe Općeg poreznog zakona o apsolutnoj zastari (koja nastupa nakon proteka 6 godina)?".
4. Tužitelj je zbog navedenih pravnih pitanja podnio reviziju protiv drugostupanjske presude sukladno odredbi čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novineˮ, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP). Predlaže reviziju prihvatiti, drugostupanjsku presudu preinačiti te traži trošak podnošenja revizije.
5. Odgovor na reviziju nije podnesen.
6. Revizija je osnovana.
7. Na temelju odredbe čl. 391. st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena. U reviziji, na temelju odredbe čl. 391. st. 3. ZPP, stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava, razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.
8. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje osnovanosti osporavanja tražbine tuženika prijavljene u stečajnom postupku koji se vodio nad tužiteljem u iznosu od 9.855.689,98 kn kao tražbine drugog višeg isplatnog reda. U revizijskoj fazi postupka je sporno je li nastupila zastara u odnosu na tuženikovo rješenje Klasa: UP-I-363- 03/2000-80/1705 od 8. lipnja 2000., na iznos od 1.332.811,80 kn.
9. Među strankama nije sporno:
- da je rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj St-1200/11 od 3. travnja 2012., tužitelj upućen pokrenuti parnicu radi dokazivanja osnovanosti osporavanja tuženikove tražbine u iznosu od 9.855.689,98 kn,
- da se osporene tražbine temelje na ovršnim ispravama te da su iste osporene zbog proteka roka zastare,
- da tražbina za komunalnu naknadu prema rješenju Grada Zagreba, Gradskog ureda za prostorno uređenje, graditeljstvo, stambene i komunalne poslove i promet klasa: UP-I-363-03/2000-80/1705 od 8. lipnja 2000., iznosi 1.332.811,80 kn.
- da je tuženik predmetno rješenje dostavio na provedbu Zavodu za platni promet 7. studenog 2000., koje je rešenje proslijeđeno Financijskoj agenciji na daljnje postupanje 12. travnja 2012., da je iz tog razloga je ovršni postupak bio u tijeku u trenutku otvaranja stečajnog postupka.
10. Nižestupanjski sudovi smatraju da se na zastaru naplate tražbine s osnove komunalne naknade ne primjenjuju odredbe Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine" broj: 109/93, 95/94, 52/95, 106/96 i 164/98), a kojim je uređen institut apsolutne zastare, već se na zastaru izvršenja primjenjuju odredbe ZUP-a s obzirom na to da se tražbina komunalne naknade sukladno Zakonu o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine" broj: 36/95, 109/95, 21/96, 70/97 i 128/99) izvršava u upravnom postupku.
11. Tužitelj u revizijskom postupku ističe da je pobijana odluka nezakonita u bitnom zbog pogrešne primjene materijalnog prava nižestupanjskih sudova u pogledu zastare tražbine za koju tražbinu je propisano da se izvršava u upravnom postupku.
12. Naznačenim pravnim pitanjima tužitelj problematizira primjenu materijalno pravnih odredbi vezanih uz zastaru potraživanja kada je riječ o naplati tražbine s naslova komunalne naknade.
13. U konkretnom slučaju razvidno je da je na temelju izvršnog rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za prostorno uređenje, graditeljstvo, stambene i komunalne poslove i promet, klasa: UP-I-363-03/2000-80/1705 od 8. lipnja 2000., koje glasi na iznos od 1.332.811,80 kn prijavljena tražbina u stečajnom postupku koju tražbinu je tužitelj osporavao zbog zastare, da je riječ o tražbini komunalne naknade koja je sukladno odredbama tada važećeg Zakona o komunalnom gospodarstvu određena kao prihod proračuna jedinica lokalne samouprave. Stoga je, prema ocijeni ovog suda razvidno, iako je tek Zakon o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“ 68/18) definirao komunalnu naknadu kao novčano javno davanje, da je riječ o javnom davanju kao takvom.
14. Na temelju odredbe čl. 20. st. 5 Zakona o komunalnom gospodarstvu izvršna rješenja o komunalnoj naknadi izvršava upravno tijelo, no, dostavljanjem tog upravnog rješenja na provedbu, nije došlo do prekida tijeka zastare jer nema mjesta primjeni odredbi Zakona o obveznim odnosima. Naime, u konkretnom slučaju radi o naplati tražbina komunalne naknade za razdoblje od siječnja 1999. do 15. siječnja 2000., pa je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo cijeniti tijek zastare sukladno odredbi čl. 92 Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ 127/00, 86/01 i 150/02-dalje OPZ/00). Dakle, s obzirom da je sporno rješenje doneseno 8. lipnja 2000., zastara počinje teći 1.1. 2001., pa je rok od šest godina apsolutni rok zastare prava na utvrđenje ali i na naplatu poreza i drugih davanja. Dakle, u roku od šest godina potrebno je ne samo utvrditi postojanje obveze, već i naplatiti tražbinu poreza i drugog davanja, konkretno komunalne naknade. Ovakvo pravno shvaćanje izraženo je u odluci ovog suda posl. br. Rev-1387/2019 od 5. rujna 2023.
15. Imajući na umu gore navedeno, stajalište nižestupanjskih sudova, pogrešno je i u suprotnosti s ustaljenom praksom revizijskog suda.
16. Stoga, odgovor na postavljeno prvo pravno pitanje glasi:
U slučaju prisilnog izvršenja rješenja novčanih tražbina za naplatu komunalne naknade u upravnom postupku, ne dolazi do primjene odredbi o prekidu zastare prema ZOO-u, jer se primjenjuju odredbe Općeg poreznog zakona kojim je propisana apsolutna zastara.
Odgovor na drugo postavljeno pravno pitanje glasi:
U slučaju kada je riječ o naplati tražbine komunalne naknade koja predstavlja javno davanje pravilnom primjenom materijalnog prava, zastara se utvrđuje u smislu odredbi Općeg poreznog zakona.
17. Slijedom navedenog, zbog pogrešnog pravnog pristupa, nižestupanjski sudovi osnovanost tužbenog zahtjeva nisu raspravili primjenom odgovarajućeg materijalnog propisa, slijedom čega je (ispitujući pobijanu presudu samo u granicama koje određuju dopuštena pravna pitanja - čl. 391. st. 1. ZPP te u odnosu na rješenje u odnosu na koje je dopuštena), valjalo na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP ukinuti nižestupanjske presude u dijelu za iznos od 1.332.811,80 kn i za navedeno, predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Isto tako zbog neizvjesnosti konačnog uspjeha stranaka u sporu ukinuta je i odluka o parničnom trošku.
18. O troškovima revizijskog postupka odlučeno je na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP, kao u točki II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 10. lipnja 2025.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug
