Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1123/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Sanje Joka Umićević, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća mr.sc. Iris Gović Penić, te članice vijeća Ines Kovačević, u pravnoj stvari tužitelja MO (OIB [osobni identifikacijski broj]), [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Dobriša Rubes, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB 53056966535), Zagreb, Magazinska 69, kojeg zastupa generalni punomoćnik Ivan Glamuzina, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6514/2020-22 od 24. listopada 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 10. lipnja 2025.

r i j e š i o  j e

I Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 6514/2020-22 od 24. listopada 2023. u točkama I, II, III, IV i VI izreke i predmet se u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II O trošku sastava žalbe odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Izreka prvostupanjske presude glasi:

"Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 1. i 7. Ugovora o [broj kredita] od 08. kolovoza 2006., sklopljenog između tužitelja MO, OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB:53056966535, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak a koja glasi: "Iznos kredita – kunska protuvrijednost CHF 23,413.97 (dvadesettritisućečetiristotrinaest švicarskih franaka i devedestsedam centima) po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja.

7. Način otplate kredita – kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita."

II Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe čl. 2. Ugovora o [broj kredita] od 08. kolovoza 2006., sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu koji glasi: ''u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.".

III Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 2.696,65 eura/20.317,86 kn, u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku platiti tužitelju zakonsku zateznu kamatu tekuću:

-na iznos od 1,03 eura/7,76 kn od 01.10.2006.g.

-na iznos od 0,70 eura/5,25 kn od 27.10.2006.g.

-na iznos od 10,32 eura/77,73 kn od 01.11.2008.g.

-na iznos od 13,37 eura/100,74 kn od 24.12.2008.g.

-na iznos od 15,57 eura/117,32 kn od 01.02.2009.g.

-na iznos od 36,57 eura/124,82 kn od 01.03.2009.g.

-na iznos od 14,13 eura/106,44 kn od 01.04.2009.g.

-na iznos od 14,66 eura/110,47 kn od 01.05.2009.g.

-na iznos od 10,38 eura/78,20 kn od 01.06.2009.g.

-na iznos od 7,23 eura/54,44 kn od 01.07.2009.g.

-na iznos od 8,06 eura/60,76 kn od 01.08.2009.g.

-na iznos od 9,73 eura/73,28 kn 01.09.2009.g.

-na iznos od 9,58 eura/72,19 kn od 26.09.2009.g.

-na iznos od 7,90 eura/59,53 kn od 17.10.2009.g.

-na iznos od 11,05 eura/83,29 kn od 29.11.2009.g.

-na iznos od 13,58 eura/102,34 kn od 30.12.2009.g.

-na iznos od 17,18 eura/129,43 kn od 02.02.2010.g.

-na iznos od 16,35 eura/123,22 kn od 03.03.2010.g.

-na iznos od 21,23 eura/159,99 kn od 02.04.2010.g.

-na iznos od 20,31 eura/153,02 kn od 04.05.2010.g.

-na iznos od 22,11 eura/166,61 kn od 02.06.2010.g.

-na iznos od 37,73 eura/284,30 kn od 03.07.2010.g.

-na iznos od 34,52 eura/260,07 kn od 08.08.2010.g.

-na iznos od 44,34 eura/334,08 kn od 02.09.2010.g.

-na iznos od 40,95 eura/308,51 kn od 01.10.2010.g.

-na iznos od 35,49 eura/267,38 kn od 30.10.2010.g.

-na iznos od 47,01 eura/354,16 kn od 01.12.2010.g.

-na iznos od 61,66 eura/464,57 kn od 01.01.2011.g.

-na iznos od 51,28 eura/386,39 kn od 01.02.2011.g.

-na iznos od 54,92 eura/413,81 kn od 17.02.2011.g.

-na iznos od 50,29 eura/378,94 kn od 01.04.2011.g.

-na iznos od 51,12 eura/385,20 kn od 01.05.2011.g.

-na iznos od 70,77 eura/533,21 kn od 01.06.2011.g.

-na iznos od 72,68 eura/547,63 kn od 08.07.2011.g.

-na iznos od 88,85 eura/669,44 kn od 01.08.2011.g.

-na iznos od 80,44 eura/606,10 kn od 07.09.2011.g.

-na iznos od 71,24 eura/536,75 kn od 01.10.2011.g.

-na iznos od 69,74 eura/525,48 kn od 01.11.2011.g.

-na iznos od 69,04 eura/520,17 kn od 01.12.2011.g.

-na iznos od 73,40 eura/553,01 kn od 01.01.2012.g.

-na iznos od 77,20 eura/581,63 kn od 01.02.2012.g.

-na iznos od 77,71 eura/585,47 kn od 01.03.2012.g.

-na iznos od 75,08 eura/565,67 kn od 01.04.2012.g.

-na iznos od 76,85 eura/579,04 kn od 01.05.2012.g.

-na iznos od 78,06 eura/588,18 kn od 01.06.2012.g.

-na iznos od 76,02 eura/572,79 kn od 01.07.2012.g.

-na iznos od 76,56 eura/576,84 kn od 01.08.2012.g.

-na iznos od 75,03 eura/565,30 kn od 01.09.2012.g.

-na iznos od 71,72 eura/540,37 kn od 01.10.2012.g.

-na iznos od 75,25 eura/566,95 kn od 01.11.2012.g.

-na iznos od 76,94 eura/579,71 kn od 01.12.2012.g.

-na iznos od 75,75 eura/570,76 kn od 01.01.2013.g.

-na iznos od 69,10 eura/520,63 kn od 01.02.2013.g.

-na iznos od 74,75 eura/563,22 kn od 01.03.2013.g.

-na iznos od 75,25 eura/566,94 kn od 01.04.2013.g.

-na iznos od 73,03 eura/550,25 kn od 01.05.2013.g.

-na iznos od 66,14 eura/498,32 kn od 01.06.2013.g.

-na iznos od 65,96 eura/497,00 kn od 01.07.2013.g.

-na iznos od 67,66 eura/509,75 kn od 01.08.2013.g. i

-na iznos od 70,37 eura/530,20 kn od 01.09.2013. godine do isplate, sve kamate do 31.12.2007. godine po stopi iz čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, do 31.07.2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

V Tužitelj se odbija sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 946,29 eura/7.129,80 kn.

VI Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.216,41 eura/9.165,04 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude (24.10.23.) do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.“

2. Protiv te presude u dijelu kojim nije uspio u sporu žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga i traži naknadu troška sastava žalbe. Posebno ističe da prvostupanjska presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

3. Žalba tuženika je osnovana.

4. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu slopljenog 8. kolovoza 2006.

5.Među strankama nije sporno:

- da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, dana 8. kolovoza 2006. zaključili ugovor o kreditu [broj kredita] za iznos od 23.413,97 CHF u kunskoj protuvrijednosti, s otplatom u 84 mjesečna anuiteta;

- da su stranke iznos kredita vezale uz srednji tečaj tuženika;

- da je obveza tužitelja bila plaćati u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan dospijeća;

- da je tečaj CHF u odnosu na kunu nakon zaključenja ugovora rastao;

- da je među strankama ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koja je u vrijeme zaključenja ugovora iznosila 5,20%, a promjena je vezana uz Odluke o kamatnim stopama tuženika.

6. Tužitelj tvrdi da su takva odredba ugovora (o ugovorenoj valuti glavnice vezanoj uz CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi) ništetne i da je preplato iznose sa osnova glavnice vezane uz CHF i sa osnove mijenjanja kamatne stope, pa od tuženika prema postavljenom, povišenom zahtjevu uz utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora potražuje i isplatu iznosa od 2.696,65 eura sa osnove mijenjanja tečaja, i iznos od 946,29 eura sa osnove povišenja kamatne stope, uz naknadu parničnog troška s pripadajućom kamatom.

7. Tuženik smatra da odredba o glavnici vezanoj uz CHF nije ništetna, kao niti odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi.

8. Sud prvog stupnja nije proveo sve dokaze koje su stranke predložile jer smatra da da je i bez istih činjenično stanje utvrđeno u cijelosti.

9. Sud prvog stupnja navodi da u odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je dana 4. srpnja 2013. presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija ovdje tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu.

9.2. Pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

9.3. Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018 dana 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

9.4. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdobljima u kojima je sklopljen i ugovor koji je predmet ove pravne stvari, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na vezanje glavnice uz valutu švicarskog franka i koje se odnose na način mijenjanja kamatne stope.

10. Sud prvog stupnja u odnosu na navode tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presuda pod 6. i 7, zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, ističe da je, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 u daljnjem tekstu ZPP) i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Naime, člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

Dodaje da je ovakvo pravno shvaćanje zauzeo i Vrhovni sud RH u odluci Rev- 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. uz obrazloženje da sudovi nisu dužni u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. Zakona o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača.

Povodom ustavne tužbe protiv ove presude Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. navodi da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.

10.1. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sud prvog stupnja ističe da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na tuženiku i dopušteno je tuženiku to dokazivati, ali u ovom postupku tuženik nije tako nešto tvrdio.

10.2 Nadalje, sud prvog stupnaj navodi da je Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. iznio pravno shvaćanje da su "…u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora."

U odnosu na sredstva dokazivanja (dokaze) o punoj obaviještenosti konkretnog potrošača Ustavni sud je istaknuo "…da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti…". Također je stajalište Ustavnog suda da saslušanje zaposlenika banaka koji nisu sudjelovali u sklapanju konkretnog ugovora (već mogu iskazivati o općim procedurama banke pri sklapanju ugovora) po svojoj dokaznoj vrijednosti nisu prikladni za utvrđivanje obavijesti koje su dane konkretnom potrošaču i da nesaslušavanje takvog predloženog zaposlenika banke ne može povrijediti načelo jednakosti oružja i utjecati na ishod i pravičnost postupka.

10.3. Temeljem citiranih odluka Vrhovnog suda i Ustavnog suda sud prvog stupnja zaključuje da je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali da banka može dokazivati postojanje posebnih okolnosti zbog kojih se na konkretnog potrošača ne bi primjenjivao direktan učinak odluke iz kolektivnog spora. U tom smislu banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora sasluša njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora i to na okolnost pune obaviještenosti potrošača o značenju promjenjivosti kamatne stope i parametrima promjene kamatne stope te o rizicima fluktuacije tečaja CHF.

No, sud prvog stupnja zaključuje da u ovom postupku tuženik nije predložio saslušanje svojeg djelatnika koji je sudjelovao u postupku obrade i sklapanja kredita (osobnog bankara), već je predložio saslušanje tužitelja i javnog bilježnika, a koje dokazne prijedlog je sud odbio. Naime, sud prvog stupnja smatra da tuženik nije tvrdio, niti je učinio vjerojatnim, da je u slučaju tužitelja i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da je tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi.

11. Međutim, pogrešno sud prvog stupnja navodi da tuženik nije predložio provođenje dokaza saslušanjem svojih djelatnika.

11.1. Tuženik je to učinio već u odgovoru na tužbu kada je predložio saslušanje svjedokinje ZO, a u podnesku od **.**.2022. i TO, upravo na okolnost informiranja tužitelja o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi.

12. S obzirom na navedeno, prvostupanjska presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati i tIme je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

13. Slijedom navedenoga, prvostupanjska je presuda u pobijanom dijelu ukinuta i primjenom čl. 369. st. 1. ZPP-a te je predmet vraćen sudu prvog stupnja kako bi otklonio uočenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

14. O trošku sastava žalbe odlučeno je primjenom čl. 166. st. 3. ZPP-a.

U Zagrebu 10. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević