Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-49/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću toga suda sastavljenom od sudaca Vlaste Mrzljak, kao predsjednice vijeća, Gordane Bošković Majerović kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Koraljke Glušić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Dubravko Arapović, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženika Raiffeisebank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupane po punomoćniku Marku Kallay, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Kallay & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja i žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-592/2021. od 3. studenoga 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 10. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-592/2021. od 3. studenoga 2023.

r i j e š i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-592/2021. od 3. studenoga 2023.

II Prihvaća se žalba tužitelja te se preinačava navedeno rješenje u dijelu točke II. izreke, kojim tužitelju nisu dosuđeni daljnji troškovi postupka u iznosu od 124,37 eur, te se nalaže tuženici platiti tužitelju daljnji trošak parnice u iznosu od 124,37 eur, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. lipnja 2025. pa do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, kao i troškove žalbe u iznosu od 31,51 eur, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom i rješenjem suda prvog stupnja citiranima u izreci odlučeno je:

„Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535 platiti tužitelju RC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] svotu od 2.147,64 EUR-a (16.181,42 kuna) sa zateznom kamatom kako slijedi:

-na iznos od 2,47 EUR-a (18,58 kn) od 31.kolovoza 2007.godine do isplate,

-na iznos od 0,37 EUR-a (2,78 kn) od 30.rujna 2007.godine do isplate,

-na iznos od 0,11 EUR-a (0,83 kn) od 31.listopada 2007.godine do isplate,

-na iznos od 1,82 EUR-a (13,73 kn) od 30.studenog 2007.godine do isplate,

-na iznos od 1,11 EUR-a (8,37 kn) od 31.prosinca 2007.godine do isplate,

-na iznos od 3,59 EUR-a (27,07 kn) od 31.siječnja 2008.godine do isplate,

-na iznos od 4,96 EUR-a (37,35 kn) od 29.veljače 2008.godine do isplate,

-na iznos od 7,30 EUR-a (54,97 kn) od 31.ožujka 2008.godine do isplate,

-na iznos od 3,78 EUR-a (28,49 kn) od 30.travnja 2008.godine do isplate,

-na iznos od 2,41 EUR-a (18,19 kn) od 31.svibnja 2008.godine do isplate,

-na iznos od 4,14 EUR-a (31,21 kn) od 30.lipnja 2008.godine do isplate,

-na iznos od 1,61 EUR-a (12,10 kn) od 31.srpnja 2008.godine do isplate,

-na iznos od 1,73 EUR-a (13,04 kn) od 30.kolovoza 2008.godine do isplate

-na iznos od 3,24 EUR-a (24,37 kn) od 30.rujna 2008.godine do isplate,

-na iznos od 14,63 EUR-a (110,21 kn) od 31.listopada 2008.godine do isplate,

-na iznos od 7,00 EUR-a (52,70 kn) od 30.studenog 2008.godine do isplate,

-na iznos od 16,70 EUR-a (125,80 kn) od 31.prosinca 2008.godine do isplate,

-na iznos od 18,19 EUR-a (137,04 kn) od 31.siječnja 2009.godine do isplate,

-na iznos od 18,86 EUR-a (142,11 kn) od 28.veljače 2009.godine do isplate,

-na iznos od 17,49 EUR-a (131,77 kn) od 31.ožujka 2009.godine do isplate,

-na iznos od 17,85 EUR-a (134,52 kn) od 30.travnja 2009.godine do isplate,

-na iznos od 14,93 EUR-a (112,51 kn) od 30.svibnja 2009.godine do isplate,

-na iznos od 12,78 EUR-a (96,31 kn) od 30.lipnja 2009.godine do isplate,

-na iznos od 13,35 EUR-a (100,62 kn) od 31.srpnja 2009.godine do isplate, na iznos od 14,49 EUR-a (109,16 kn) od 31.kolovoza 2009.godine do isplate

-na iznos od 14,39 EUR-a (108,42 kn) od 30.rujna 2009.godine do isplate,

-na iznos od 13,24 EUR-a (99,78 kn) od 31.listopada 2009.godine do isplate,

-na iznos od 15,39 EUR-a (115,98 kn) od 30.studenog 2009.godine do isplate,

-na iznos od 17,12 EUR-a (128,98 kn) od 31.prosinca 2009.godine do isplate,

-na iznos od 19,57 EUR-a (147,45 kn) od 30.siječnja 2010.godine do isplate,

-na iznos od 19,01 EUR-a (143,22 kn) od 27.veljače 2010.godine do isplate,

-na iznos od 22,34 EUR-a (168,29 kn) od 31.ožujka 2010.godine do isplate,

-na iznos od 21,70 EUR-a (163,54 kn) od 30.travnja 2010.godine do isplate,

-na iznos od 22,94 EUR-a (172,81 kn) od 31.svibnja 2010.godine do isplate,

-na iznos od 33,59 EUR-a (253,06 kn) od 30.lipnja 2010.godine do isplate,

-na iznos od 31,39 EUR-a (236,54 kn) od 31.srpnja 2010.godine do isplate,

-na iznos od 38,09 EUR-a (287,01 kn) od 31.kolovoza 2010.godine do isplate

-na iznos od 35,78 EUR-a (269,57 kn) od 30.rujna 2010.godine do isplate,

-na iznos od 32,06 EUR-a (241,52 kn) od 30.listopada 2010.godine do isplate,

-na iznos od 39,91 EUR-a (300,71 kn) od 30.studenog 2010.godine do isplate,

-na iznos od 49,90 EUR-a (376,00 kn) od 31.prosinca 2010.godine do isplate,

-na iznos od 42,83 EUR-a (322,63 kn) od 31.siječnja 2011.godine do isplate,

-na iznos od 45,31 EUR-a (341,38 kn) od 28.veljače 2011.godine do isplate,

-na iznos od 42,15 EUR-a (317,60 kn) od 31.ožujka 2011.godine do isplate,

-na iznos od 42,72 EUR-a (321,87 kn) od 30.travnja 2011.godine do isplate,

-na iznos od 56,12 EUR-a (422,80 kn) od 31.svibnja 2011.godine do isplate,

-na iznos od 1.287,19 EUR-a (9.698,34 kn) od 3.lipnja 2011.godine do isplate, i to računajući zateznu kamatu za svaki pojedini iznos do 31.srpnja 2015.godine u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1.kolovoza 2015.godine za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1.siječnja 2023.godine u visini kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za osam postotnih poena koja teče od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate, sve u roku od 15 dana.

i r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka povećanje tužbenog zahtjeva iz podneska tužitelja od 30. ožujka 2023. godine za iznos od za iznos od 97,90 eura/737,63 kuna.

II. Nalaže se tuženici platiti tužiteljici parnični trošak od 1.776.63 eura/13.386,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.“

2. Protiv navedene presude i rješenja tuženik je podnio žalbu kojom istu pobija zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br.: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), uz prijedlog da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a tuženiku dosude troškovi postupka.

3. Tužitelj je podnio žalbu protiv dijela odluke o trošku iz točke II rješenja, kojim mu nisu dosuđeni daljnji troškovi postupka od 124,37 eur, zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP, uz prijedlog da se rješenje o troškovima preinači u smislu žalbenih navoda, podredno ukine i predmet u tom dijelu vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak a tužitelju dosude troškovi žalbenog postupka.

4. Na žalbe nije odgovoreno.

5. Žalba tuženika nije osnovana, a žalba tužitelja je osnovana.

6. Ispitujući pobijanu odluku u smislu čl. 365. st. 2. ZPP, utvrđeno je da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, kao niti ona iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koju se ukazuje u žalbi tuženika, jer presuda sadrži valjane razloge o svim odlučnim činjenicama, a kako će nastavno biti obrazloženo.

7. Nije ostvarena niti bitna povreda ZPP iz čl. 354. st. 2. t. 3., na koju se ukazuje u žalbi tuženika.

8. Tuženik je u postupku istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda, koji je sud odbio uz obrazloženje da se radi o odredbi koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9. Presudom suda Europske unije u predmetu C-240/98 do C-244/98 je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. Tom je odlukom zaključeno, da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom i u smislu članka 3. Direktive, ako su ispunjene temeljne pretpostavke da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9.1. Budući da se radi o ugovornoj odredbi koja nije bila predmet pregovaranja već je, nesporno, sastavni dio tipskog ugovora tuženika na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja, a da bi putovanje tužitelja u [adresa], budući da živi u [adresa], uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu s obzirom na cijenu takvog putovanja i potrebno vrijeme, prvostupanjski je sud pravilno zaključio, da se radi o nepoštenoj odredbi. Pri tom je sud u Dubrovniku, s obzirom na to da je ugovor sklopljen u poslovnici u [adresa], nadležan po čl. 59. ZPP budući da se radi o sporu u povodu djelatnosti jedinice tuženika izvan njegovog sjedišta.

10. Žalbeni prigovori, da je tužitelj zastupan po odvjetniku, ne utječu na takav zaključak a tužitelj je saslušan kao stranka u postupku, pa je dakle bilo nužno osobno sudjelovanje na raspravi (dok saslušanje zamolbenim putem prema čl. 266. ZPP predstavlja iznimku). Udaljenost između [adresa] i [adresa] (a tuženik u postupku nije prigovarao označenoj adresi prebivališta tužitelja, pa to ne može, na temelju čl. 3552. st. 1. ZPP, prigovarati u žalbi) uzrokovala bi u slučaju putovanja tužitelja na raspravu znatniji trošak i vrijeme što bi predstavljalo znatnu neravnotežu u položaju stranaka kao razlog ništetnosti prorogacijske klauzule.

11. Tuženik, iako presudu i rješenje pobija u cijelosti, ne iznosi u žalbi prigovore u odnosu na točku II/ rješenja, kojim je dopuštena preinaka tužbe nakon primitka nalaza i mišljenja vještaka, koju je sud osnovano dopustio, na temelju čl. 190. st. 3. ZPP.

12. U predmetnom postupku tužitelj traži isplatu preplaćenih iznosa po kreditu sklopljenom sa tuženikom, a radi ništetnosti odredaba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF.

13. Među strankama nije sporno da je između tuženika kao kreditora i tužitelja, kao korisnika kredita, dana 26. srpnja 2007. sklopljen Ugovor o [broj kredita], na iznos od 13.722,75 CHF u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan isplate.

14. Prvostupanjski sud se u obrazloženju pozvao na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je između ostalog utvrđeno da je tužena od 1. rujna 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu na način da nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravu i obvezama ugovornih strana pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 1. rujna 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima te da je u razdoblju od 1. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze prema ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku da tužena promjeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

15. Citiranom presudom utvrđeno je i to da je tužena povrijedila kolektivne interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio protivno tada važećim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

15.1. Navedena prvostupanjska presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od dana 13. lipnja 2014. i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine (u odnosu na valutnu klauzulu).

16. Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama na odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donio odluku broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine kojom je u bitnome odbio revizije, te na taj način potvrdio zaključak Visokog trgovačkog suda RH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

17. U svim navedenim postupcima stranka je bio i tuženik, a istima je između ostalog obuhvaćeno razdoblje sklapanja potrošačkih ugovora od 1. lipnja 2004. – 31. prosinca 2008. te je pravomoćno presuđeno da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja valute u CHF, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorni strana.

18. Tuženik u predmetnoj parnici ne tvrdi da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (CHF) bile drugačije stipulirane od istih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu koje su radi zaštite kolektivnih interesa bile predmetom razmatranja u gore navedenim odlukama, a niti je objasnio sudu je li i na koji način kvalitativno i kvantitativno razrađivana uzročno-posljedičnu veza kretanja tečaja valute CHF u odnosu na kunu i je li, a ako jest na koji način prezentirao tužitelju moguće rizike vezivanja njegove obveze vraćanja kredita u protuvrijednosti tečaja CHF na dan dospjelosti / plaćanja svakog anuiteta ponaosob.

19. Tuženik je odustao od saslušanja svog djelatnika CC, dok je tužitelj, saslušan kao stranka, iskazao da je prije nego što je sklopio predmetni ugovor o kreditu sa Raiffeisenbank bankom imao ranije sklopljen još jedan ugovor o kreditu također za kupnju vozila Škoda koji je bio sklopljen 2002. g. Kada je isplatio raniji kredit odlučio je kupiti novo vozilo Škodu i sklopiti novi ugovor o kreditu, tom prilikom su mu djelatnici u Raiffeisenbank banci preporučili da uzme kredit u CHF, a ne kunski, jer je kredit u CHF najpovoljniji, ali mu nisu ništa detaljnije govorili što bi značilo odnosno koji su razlozi da je kredit u CHF najpovoljniji. Ugovor je bio ponuđen na većem pripremnom obrascu te nisu pregovarali o pojedinim odredbama ugovora. Djelatnici banke mu nisu ništa govorili niti pojašnjavali rizike vezano za promjenu tečaja u CHF, niti mu je javni bilježnik objašnjavao odredbe kredita. Vozilo je kupio za osobne potrebe i da on nikada nije ima otvoren obrt, a niti kakvu firmu, te se začudio kada je pročitao da mu tuženik osporava status potrošača i navodi da je vozilo unio u imovinu obrta. On nije posebno čitao odredbe ugovora te ih je takve prihvatio kakve su mu bile ponuđene, a i nije imao drugu opciju nego da prihvati upravo takav kredit. Iskazuje da se odlučio za kredit u CHF koji mu je ponudila Raiffeisenbank banka jer je već ranije imao kredit kod Raiffeisenbank banke kao što je rekao te je bio zadovoljan sa tom bankom, te se zato nije niti raspitivao za ugovore kod drugih banaka koje su nudile ugovore sa valutnom klauzulom u CHF.

20. Dužnost povrata plaćenog temeljem ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke i ništetne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, proizlazi iz članka 323., članka 1011., članka 1015., te članka 1046. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, 29/18).

21. Prema odredbi 93/13/EEZ čl. 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određeno odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene, jasne i razumljive. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje se navodi kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmjene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge bez obavijesti u slučaju valjanog razloga pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.

22. Neosnovano tuženik prigovara, da nije utvrđeno činjenično stanje, odnosno jesu li citirane presude primjenjive u konkretnom slučaju budući da je ovdje tuženica u tom predmetu također tužena te je istom presudom, i u odnosu na tuženika, utvrđeno da istu u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući s njima ugovore o kreditima u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Time je postupano suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 93/03) i to čl. 81., 82. i 90 tog Zakona, u razdoblju od 1.1.2004. do 6.8.2007., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (NN br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01, dalje: ZOO/91) u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., koja povreda traje i nadalje.

23. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-7129/13 navodi se da se pojedini potrošači u postupku individualne pravne zaštite mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa, a što je u skladu s odredbom čl. 138.a. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 125/07 i dr., dalje: ZZP) te odluka u tom postupku u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u individualnim postupcima potrošača radi naknade štete uzrokovane postupanjem tuženika koje je predmet postupka povodom kolektivne tužbe.

23.1. U odluci Ustavnog suda U-III-5458/2021. od 30. lipnja 2022. obrazloženi su razlozi direktnog učinka presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača propisanog u čl. 502.c. ZPP.

24. Naime, sud ne utvrđuje, da bi svaka ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila a priori protivna načelu savjesnosti i poštenja, ali tuženik nije predložio dokaze, niti je tvrdio, da bi tužitelju bili pojašnjeni rizici kredita u CHF, a što je razlog ništetnosti osporenih odredaba ugovora.

25. O ništetnosti je sud bio dužan odlučiti kao o prethodnom pitanju za tužiteljev zahtjev za isplatu plaćenog bez osnova, neovisno o tome što nije postavljen tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti sporne odredbe.

26. Prvostupanjski sud je iskaz tužitelja valjano ocijenio, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP, a iz istog su utvrđene upravo činjenice relevantne za donošenje odluke u ovom postupku, tj. status tužiteljice kao potrošača i nedostatak informiranja od strane tuženika o rizicima valutne klauzule u CHF.

27. Budući da tužitelju nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg ugovorne odredbe uz primjenu valutne klauzule u CHF, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja kredita uz primjenu takvih odredaba ugovora, navedenim je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 78/15, dalje: ZOO).

28. Tuženik ističe da se radi o klauzulama koje su jasne, lako razumljive i uočljive te da zato nije bilo niti ocjenjivati radi li se o poštenim odredbama ugovora. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012. od 4. srpnja 2013., donesena u postupcima protiv ovdje tuženika a po tužbi Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, utvrđeno je da je tuženik u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena glavnica vezana za švicarski franak, što je prosječnom potrošaču nerazumljivo, nepošteno i prema tome ništetno jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temeljila na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije bila pod kontrolom HNB), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

28.1. Upravo navedeno je uzrok ništetnosti navedenih odredaba ugovora, kako je to pravilno ocijenio prvostupanjski sud, jer tuženik nije dokazao da bi tužitelja informirao o navedenim činjenicama.

29. Visina tužbenog zahtjeva utvrđena je na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, prema kojem je tužitelj više platio iznos od 2.147,64 Eur pri čemu je vještakinja naznačila točne pojedinačne preplaćene iznose i datum dospijeća.

30. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

30.1. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO).

31. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj, pa tužiteljica ima pravo na kamate od dana izvršenih uplata.

32. Neosnovano tuženik prigovara i zastari, odnosno ističe da kolektivna tužba ne bi prekidala zastarne rokove za tražbine pojedinačnih potrošača.

33. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH izraženom u odluci posl. br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva, kao što je predmetni, počinje teći ispočetka tek od dana pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (14. lipnja 2018.) radi čega zastara u konkretnom sporu nije nastupila. Radi toga, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora, vođenjem kolektivnog spora došlo je do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

34. Radi toga je na činjenično stanje utvrđeno u postupku pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je ocijenjeno da su pobijane odredbe ugovora ništetne, te je tuženik obvezan na isplatu kako je prethodno citirano, a o istom je sud dao i valjane razloge.

34.1. Pri tom se sam izračun preplaćenih iznosa u žalbi tuženika određeno ne pobija, kao niti odluka o visini dosuđenih troškova parničnog postupka.

35. Tužitelj je u cijelosti uspio sa osnovom i visinom tužbenog zahtjeva, pa mu je odmjeren trošak sukladno čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP-a, odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; 37/22 i 126/22 dalje: OT-a), konačno postavljenoj vrijednosti predmeta spora od 2.147,64 EUR/ 16.181,42 kn sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7/1 OT), za sastav obrazloženog podneska od 31. ožujka 2023. godine 100 bodova (Tbr.8/1 OT-a), za trošak pristupa na ročišta 31. listopada 2022. godine, 18. siječnja 2023. godine i 17. listopada 2023. godine za svako po 100 bodova (Tbr. 9/1 OT), odnosno ukupno 500 bodova, uz vrijednost jednog boda od 15,00 kn odnosno 7.500,00 kuna, sve uvećano za 25% PDV (Tbr. 42. OT) sveukupno 9.375,00 kuna. Na to je valjalo dodati trošak pristojbe na tužbu 500, 00 kuna i presudu 511,00 kuna sukladno Tbr. 1.1. i Tbr. 2.1. Tarife sudskih pristojbi, koja je sastavni dio Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18,51/23 dalje ZSP) sukladno čl. 40. ZSP-a ukupno 10.386,00 kuna. Na navedeni iznos valjalo je tužitelju priznati i plaćeni trošak vještačenja u iznosu od 3.000,00 kuna. Dakle, tužitelju pripada na ime troškova postupka ukupno 13.386,00 kuna odnosno 1.776,63 eura, te zatezne kamate na temelju čl. 151 stavak 3. ZPP.

36. Osnovano tužitelj prigovara takvoj odluci u dijelu, u kojem mu nije dosuđen trošak pristupa na ročište za objavu presude, na temelju Tbr. 9/3 OT, kojem je pristupio, a koji iznosi ukupno 124,37 eur.

37. Radi toga je odluka o trošku postupka u pobijanom dijelu preinačena te je tužitelju dosuđen navedeni, daljnji trošak, kao i trošak žalbe u iznosu od 31,51 eur, na temelju Tbr. 10/1 u vezi Tbr. 7/1 OT.

38. Na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i čl. 380. t. 2. i 3. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 10. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Vlasta Mrzljak