Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2443/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga Vlatke Fresl Tomašević, kao predsjednika vijeća, Tomislava Aralice, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Ilijane Petyo, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Josip Janković, odvjetnik Zajedničkom odvjetničkom uredu Josip Janković i Mate Burazin iz Karlovca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austrija d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, kojeg zastupa Mateo Mandić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Karlovcu, posl. br. P-211/2021-17 od 10. travnja 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 10. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Karlovcu, posl. br. P-211/2021-17 od 10. travnja 2025.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Karlovcu, posl. br. P-211/2021-17 od 10. travnja 2025. u pobijanom dijelu pod t. I. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austrija d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da tužitelju VK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati, na ime preplaćenog tečaja u CHF, iznos od 4.695,72 EUR sa zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koja na pojedine iznose teče kako slijedi:

na iznos od 2,54 EUR tekući počevši od 31.08.2007. pa do isplate

na iznos od 1,38 EUR tekući počevši od 30.11.2007. pa do isplate

na iznos od 0,25 EUR tekući počevši od 31.12.2007. pa do isplate

na iznos od 4,21 EUR tekući počevši od 31.01.2008. pa do isplate

na iznos od 6,38 EUR tekući počevši od 29.02.2008. pa do isplate

na iznos od 10,11 EUR tekući počevši od 31.03.2008. pa do isplate

na iznos od 4,51 EUR tekući počevši od 30.04.2008. pa do isplate

na iznos od 2,29 EUR tekući počevši od 31.05.2008. pa do isplate

na iznos od 5,02 EUR tekući počevši od 30.06.2008. pa do isplate

na iznos od 1,01 EUR tekući počevši od 31.07.2008. pa do isplate

na iznos od 1,21 EUR tekući počevši od 31.08.2008. pa do isplate

na iznos od 3,59 EUR tekući počevši od 30.09.2008. pa do isplate

na iznos od 21,59 EUR tekući počevši od 31.10.2008. pa do isplate

na iznos od 9,53 EUR tekući počevši od 30.11.2008. pa do isplate

na iznos od 24,86 EUR tekući počevši od 31.12.2008. pa do isplate

na iznos od 27,22 EUR tekući počevši od 31.01.2009. pa do isplate

na iznos od 28,28 EUR tekući počevši od 28.02.2009. pa do isplate

na iznos od 25,35 EUR tekući počevši od 31.03.2009. pa do isplate

na iznos od 25,91 EUR tekući počevši od 30.04.2009. pa do isplate

na iznos od 21,42 EUR tekući počevši od 31.05.2009. pa do isplate

na iznos od 18,12 EUR tekući počevši od 30.06.2009. pa do isplate

na iznos od 18,99 EUR tekući počevši od 31.07.2009. pa do isplate

na iznos od 20,74 EUR tekući počevši od 31.08.2009. pa do isplate

na iznos od 20,58 EUR tekući počevši od 30.09.2009. pa do isplate

na iznos od 18,82 EUR tekući počevši od 31.10.2009. pa do isplate

na iznos od 22,13 EUR tekući počevši od 30.11.2009. pa do isplate

na iznos od 24,78 EUR tekući počevši od 31.12.2009. pa do isplate

na iznos od 28,54 EUR tekući počevši od 31.01.2010. pa do isplate

na iznos od 27,68 EUR tekući počevši od 28.02.2010. pa do isplate

na iznos od 32,79 EUR tekući počevši od 31.03.2010. pa do isplate

na iznos od 31,83 EUR tekući počevši od 30.04.2010. pa do isplate

na iznos od 33,72 EUR tekući počevši od 31.05.2010. pa do isplate

na iznos od 50,08 EUR tekući počevši od 30.06.2010. pa do isplate

na iznos od 46,71 EUR tekući počevši od 31.07.2010. pa do isplate

na iznos od 57,01 EUR tekući počevši od 31.08.2010. pa do isplate

na iznos od 53,45 EUR tekući počevši od 30.09.2010. pa do isplate

na iznos od 47,73 EUR tekući počevši od 31.10.2010. pa do isplate

na iznos od 59,80 EUR tekući počevši od 30.11.2010. pa do isplate

na iznos od 75,15 EUR tekući počevši od 31.12.2010. pa do isplate

na iznos od 64,28 EUR tekući počevši od 31.01.2011. pa do isplate

na iznos od 68,09 EUR tekući počevši od 28.02.2011. pa do isplate

na iznos od 63,25 EUR tekući počevši od 31.03.2011. pa do isplate

na iznos od 64,12 EUR tekući počevši od 30.04.2011. pa do isplate

na iznos od 84,70 EUR tekući počevši od 31.05.2011. pa do isplate

na iznos od 86,71 EUR tekući počevši od 30.06.2011. pa do isplate

na iznos od 103,90 EUR tekući počevši od 31.07.2011. pa do isplate

na iznos od 95,07 EUR tekući počevši od 31.08.2011. pa do isplate

na iznos od 85,40 EUR tekući počevši od 30.09.2011. pa do isplate

na iznos od 84,36 EUR tekući počevši od 31.10.2011. pa do isplate

na iznos od 83,62 EUR tekući počevši od 30.11.2011. pa do isplate

na iznos od 88,23 EUR tekući počevši od 31.12.2011. pa do isplate

na iznos od 92,25 EUR tekući počevši od 31.01.2012. pa do isplate

na iznos od 2.716,45 EUR tekući počevši od 03.02.2012. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austrija d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da tužitelju VK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.253,14 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 10. travnja 2025. do isplate, i to po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

1.1. Rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

"I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

II. Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva izvršena u podnesku od 24. kolovoza 2022."

2. Protiv te presude i rješenja pod t. I. izreke prvostupanjskog suda žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 - dalje: ZPP) te predlaže da se pobijana presuda preinači, odnosno ukine.

3. Žalba tuženika nije osnovana.

4. U provedenom postupku sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava pa je pobijana presuda sačinjena sukladno odredbi čl. 338. ZPP-a.

5. Sud prvog stupnja nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Tvrdnje iz žalbe tuženika da prvostupanjska presuda predstavlja povredu načela ravnopravnosti i pravičnosti, da parnični postupak u izvedbi prvostupanjskog suda nema element kontradiktornosti te da odluka prvostupanjskog suda predstavlja arbitrarnu odluku su netočne. Prvostupanjski je sud svrhovito tumačio i primjeno mjerodavno materijalno pravo i iznio relevantne i dostatne razloge za svoju odluku o osnovanosti zahtjeva tužitelja, koja ne odstupa od ustaljene sudske prakse. U tom smislu na zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude ne utječe žalbeno pozivanje na navod iz obrazloženja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske br.U-III- 5038/2025 od 12. srpnja 2018.

7. U odnosu na prigovor podnositelja o povredi prava na pravično suđenje s aspekta procesne jednakosti valja reći da je pravo na pošteno (pravično) suđenje uključuje i pravo na procesnu ravnopravnost (equality of arms - "jednakost oružja" i right to be heard – "pravo biti saslušan") sadržajno blisko domaćem načelu saslušanja stranaka prema kojem svaka od stranaka treba imati razumnu mogućnost da u postupku brani svoja prava pod uvjetima koji ju ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na njenog protivnika. Iz prava na jednakost oružja izvode se i pojedina prava u odnosu na izbor i izvođenje dokaza. Razmatranjem predmetnog spisa razvidno je da je tuženik tijekom postupka bio zastupan po punomoćnicima odvjetnicima te je bio u mogućnosti pratiti postupak i sudjelovati u njemu kao i poduzimati sve zakonom predviđene postupovne radnje. Stoga je bespredmetno pozivanje na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-4510/2010 od 12. siječnja 2015.

8. U odnosu na žalbene tvrdnje o nezakonitosti prvostupanjske odluke iz razloga što nisu prihvaćeni svi dokazni prijedlozi tuženika uočava se da je sud prvog stupnja, postupajući u skladu sa odredbom članka 8. ZPP, na temelju odgovarajuće ocjene rezultata dokaznog postupka odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane i o tome dao utemeljene razloge koje prihvaća i ovaj sud. Ne prihvaćaju se neutemeljeni žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja u potpunosti zanemario navode i dokazne prijedloge tuženika i da odlučne činjenice nisu točno utvrđene samim tim što prvostupanjski sud nije proveo sve dokaze koje je tuženik predložio. Naime, u skladu sa načelom stranačke istine sud utvrđuje odlučne činjenice primjenom dokaza koje mu stranke ponude, što ne znači da je dužan prihvatiti sve predložene dokaze već je sukladno odredbi čl. 220. st. 2. ZPP ovlašten i dužan ispitati i ocijeniti dokaznu snagu predloženih dokaza. U okolnostima u kojima su odlučne činjenice utvrđene pravilno izvedenim dokazima, sud nije bio dužan izvoditi sve predložene dokaze jer je predmet dovoljno raspravljen i u tom je smislu odredba čl. 304. ZPP pravilno primijenjena. Stoga tuženik u postupku pred sudom prvog stupnja nije doveden u nejednak položaj u odnosu na tužitelja i bez utjecaja je pozivanje na navod iz obrazloženja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-3874/2008 od 4. travnja 2012.

9. Slijedom navedenog se kao neosnovan otklanja žalbeni prigovor o povredi prava na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14) kao i žalbeni prigovor o povredi prava iz čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17).

10. Nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev i kojima ih tuženik pobija te na osnovi izvedenih dokaza i njihovom ocjenom (čl. 8. ZPP-a) pravilno i potpuno utvrdio činjenice odlučne za donošenje zakonite odluke u ovom sporu.

11. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu utuženog iznosa na temelju utvrđenih ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu, kojima je ugovorena valutna klauzula kojoj je glavnica vezana uz CHF.

12. Odredbom je čl. 70. st. 1. ZPP propisano, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan, dok je st. 3. istog članka propisano da taj sporazum važi samo ako je sastavljen u pismenom obliku i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa.

13. Sporazum o mjesnoj nadležnosti iz predmetnog Ugovora o kreditu prema kojem je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta Kreditora, a to je Općinski sud u Zagrebu, je jasna i razumljiva, a u skladu je s odredbom čl. 70. ZPP.

14. Međutim, prema ocjeni ovog suda, sklapanjem sporazuma o mjesnoj nadležnosti suda u [adresa] otežava se pravo tužitelja kao potrošača ostvariti svoja prava iz ugovora pred sudom ili drugim nadležnim tijelom.

15. Odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu (čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, 46/07 i 79/07 - dalje: ZZP/03) koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svog sjedišta, te time ostvari pogodnost i bitno smanji troškove, da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, a ona (suprotno načelu savjesnosti i poštenja) uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, kako je to pravilno ocijenio i sud prvog stupnja.

16. Naime, tužitelj, čije je prebivalište u [adresa], dok je ugovor o kreditu u povodu čije djelatnosti je nastao predmet ovoga spora sklopljen u [adresa] te koji je za ovaj predmet uzeo punomoćnika za zastupanje čija je pisarnica sa sjedištem u [adresa], za koje područje je nadležan [naziv], cijeneći udaljenost od prebivališta tužitelja ([adresa] do [adresa] i potrebu ulaganja dodatnog vremena, očito je da bi financijski trošak, utrošak vremena i način dolaska/putovanja na sud u [adresa] mogli utjecati na tužiteljevu inicijativu za vođenje ove parnice, odnosno odvratiti ga od ostvarivanja svojih prava iz ugovora pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno od njegovog prava na pristup sudu, koji je zajamčen čl. 6.1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10).

17. U tom se smislu, ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti može smatrati nepoštenom odredbom ugovora, kako to pravilno zaključuje sud prvog stupnja, pozivajući se na odredbu čl. 81. st. 1. ZZP.

18. S tim u vezi valja navesti da je na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 5. studenog 2020. prihvaćen zaključak (broj 11) po kojemu je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke o kojoj se nije posebno pregovaralo ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti u svakom pojedinom slučaju.

19. Stoga suprotni žalbeni navodi tuženika nisu osnovani.

20. Kako je prorogacijska klauzula ništetna, mjesno nadležan mogao bi biti (i) sud nadležan prema prebivalištu tužitelja te je riječ o izbornoj (elektivnoj) mjesnoj nadležnosti sukladno čl. 19. l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2009

21. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Gr 1-143/19 (odluka od 11. prosinca 2019.) zauzeo je pravno shvaćanje prema kojem je za spor u svezi s Ugovorom o kreditu u smislu odredbe čl. 19. l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju 2009. mjesno nadležan sud prebivališta potrošača, a koja odredba se primjenjuje neovisno o tome kad je nastao Ugovor o kreditu, već ovisno o tome kad je postupak pokrenut pred sudom.

22. Neosnovano tuženik navodi da je sud prvog stupnja, iako se vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, trebao u individualnom postupku kao što je ovaj, ponovno dokazivati činjenice i utvrđenja iz kolektivnog spora, budući da je presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 13. rujna 2019. godine, a koje se odnose i na tuženika, utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača koji se odnose na ništetnost odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja te u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke na potpunoj obavijesti, a to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

23. Odredbom čl. 502.c ZPP propisan je izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, na način da obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, što je sud prvog stupnja i učinio.

24. S obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu koja je donesena u kolektivnom sporu, a odnosi se i na tuženika u pojedinačnom sporu, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske nema potrebe u navedenom pravcu ponovo provoditi dokazni postupak i utvrđivati ništetnost spornih odredbi jer bi u suprotnom, a s obzirom na iznesena utvrđenja iz tih postupaka, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošače.

25. Isto tako, navedenom pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je ugovorena otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo te se nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a to je, također, suprotno načelu savjesnosti i poštenja imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

26. Odredbom čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 78/15 - dalje: ZOO) definiran je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

27. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, što znači da osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, a sve to kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa, načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koji je banka isplatila potrošaču, međutim, kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava na temelju ugovornog tečaja naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta pa visina glavnog predmeta ugovora - novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

28. Sukladno navedenom, to znači da prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti, osobito, ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da snosi rizik od pada valute od kojih ostvaruje dohodak, što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

29. Pritom nije dostatno da su odredbe tužitelju kao osobi prosječnog potrošača koja je razumno dobro informirana i razumno pažljiva i oprezna, samo gramatički razumljive, nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga je banka, kao pružatelj usluge, morala iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena pri sklapanju ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe, postupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

30. Iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj podignuo kredit kod tuženika, a da pritom nije informiran o rizicima ugovaranja u valuti CHF, time da kako su anuiteti rasli i mijenjali se obzirom da je taj kredit bio najpovoljniji, a od strane banke mu nije bilo nuđeno sklapanje ugovora u drugim valutama te da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu dobio unaprijed sastavljen ugovor od strane tuženika. Od strane javnog bilježnika i djelatnika banke nije bio upozorena na rizičnost sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom.

31. Iz navedenog ne proizlazi da bi obavijesti ukoliko i jesu bile dane bile odgovarajuće kako bi se pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati "informiranim". Pravilno je sud prvog stupnja odlučio o osnovanosti tužbenog zahtjeva jer tuženik na kojem je bio teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača nije dokazao da su potrebne obavijesti za informiranost tužitelja doista i dane.

32. Prema tome, iz navedenog jasno proizlazi odlučna činjenica u ovom postupku da se o predmetnim ugovornim odredbama koje se odnose na valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo i da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te da zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca i da je trgovac dužan dokazati da se o pojedinoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo (čl. 81. ZZP-a/03). Dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača (čl. 86. ZZP-a/03) te da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavnost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništavnost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe (čl. 87. ZZP-a/03).

33. Takvim načinom ugovaranja prema jednostranoj odluci tuženika, tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena i jednostrano promjenjive kamatne stope, prebacio na tužitelja, grubo narušivši time ugovornu ravnotežu.

34. Stoga je tuženiku kao instituciji koja se bavi kreditiranjem bila poznata ili trebala biti poznata izuzetna riskantnost ugovora s valutnom klauzulom CHF, ali je unatoč tome plasirao takve kredite potrošačima, koji su u pregovorima bili u podređenom položaju bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju uslijed propusta banke da ih valjano informira o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredbi može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta, zbog čega postoji kod tuženika odgovornost koja se očituje u ništetnosti takvih ugovornih odredbi te posljedično povrata onog što je po osnovi takvog ugovornog odnosa stekao.

35. Sukladno navedenom, kad je potrošač izvršio plaćanje na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, mora imati pravo na povrat tih plaćanja, jer je pravo potrošača na restituciju posljedica neobvezujuće prirode nepoštene ugovorne odredbe.

36. U provedenom vještačenju na kojem je sud utemeljio pobijanu odluku vještak je pravilno utvrdio valutu i tečaj ugovorenog kredita i u skladu s time nalazu priložio tzv. otplatni plan iz kojeg je nedvojbeno utvrđeno da je kamatna stopa tijekom otplate kredita bila promjenjiva i da se isti odnosi na valutu CHF plativu u kunskoj protuvrijednosti u kunskom tečaju tuženika pa su žalbeni navodi da je vještačenje provedeno kao da su stranke ugovorile kunski kredit, dok u prigovoru na nalaz i mišljenje osporava pravilnost istih jer da je isti izrađen s fiksnom kamatnom stopom nisu osnovani i suprotni su stanju spisa.

37. Neosnovano tuženik navodi da sud prvog stupnja nije u postupku utvrdio je li tužitelj potrošač, jer iz iskaza tužitelja jasno proizlazi da je kredit podignuo za kupnju vozila za vlastite potrebe.

38. Čl. 326. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) propisano je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane dok je st. 2. istog članka propisano da se ništetnost ne može isticati samo ako su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: da je ugovor u cijelosti ispunjen i da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja.

39. Budući da je u konkretnom slučaju tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zajamčene Zakonom o zaštiti potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, ne može se smatrati da je uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja, pa nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. st. 2. ZOO. Prema tome, neovisno od okolnosti što je tužitelj u cijelosti otplatio predmetni kredit, on nije izgubio pravo isticati ništetnost spornih ugovornih odredbi i isplatu preplaćenih iznosa.

40. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio prigovor zastare novčane tražbine neosnovanim. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora t. 4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka." Podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. zastara prekinuta u smislu čl. 241. ZOO te je pravomoćnošću odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastara počela ponovno teći.

41. Kako je predmet ovoga postupka isplata preplaćenih iznosa zbog ugovaranja ništetnih odredbi, tužba od 29. ožujka 2021. podnijeta je u roku od 5 godina propisanom odredbom čl. 225. ZOO za zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa zbog valutne klauzule u CHF, obzirom da je presuda u kolektivnom sporu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF postala pravomoćna 14. lipnja 2018. pa je isti pravovremeno podnesen.

42. Tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od plaćanja svakog mjesečnog anuiteta tuženiku na temelju odredbi čl. 1111. st. 1. i 3. i čl. 1115. ZOO.

43. Odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

44. Stavkom 3. istog članka propisano je da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

45. Odredbom čl. 1115. ZOO propisano je kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

46. Tuženik je, kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem, nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja tj. od dana kada mu je tužitelj plaćao mjesečne anuitete te je dužan tužitelju platiti zateznu kamatu od plaćanja svakog mjesečnog anuiteta.

47. Ujedno ovaj sud ističe da pravna mišljenja pravnih stručnjaka ne predstavljaju izvor mjerodavnog prava i ne obvezuju sudove u smislu čl. 5. Zakona o sudovima (Narodne novine broj: 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22 i 16/23).

48. Kako je tužitelj u cijelosti uspio sa postavljenim tužbenim zahtjevom, to mu je pravilno priznato i pravo na naknadu troškova parničnog postupka prema odredbi čl. 354. st. 1. ZPP-a.

49. Neosnovano tuženik u žalbi navodi da tužitelju ne pripada pravo na naknadu troškova parničnog postupka za sastav podneska od 8. ožujka 2022., jer se navedenim podneskom tužitelj očitovao na navode tuženika pa mu je stoga pravilno priznato pravo na naknadu troškova postupka za sastav tog podneska.

50. Slijedom iznesenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a i čl. 380. t. 2. ZPP-a potvrditi pobijanu presudu i rješenje te odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

Zagrebu, 10. lipnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Vlatka Fresl Tomašević