Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-5742/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R EUS U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ksenije Jakovčević, predsjednice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lidije Bošnjaković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice SO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Damir Klarin, odvjetnik u Zadru, protiv tuženika Reiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59, OIB: 53056966535, kojega zastupa punomoćnica Mateja Vidaković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, radi utvrđenja isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-250/2024 od 4. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 10. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Reiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59 kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P- 250/2024 od 4. listopada 2024.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Reiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59 kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P- 250/2024. od 04. listopada 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđene su ništetnima odredbe čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu broj [broj kredita], sklopljenog između stranaka i to u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koje je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke i kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (točka I. izreke) te je naloženo tuženiku zbog djelomične ništetnosti tih odredbi platiti tužiteljici 1.475,41 eura sa zateznim kamatama tekućim na pojedine od ukupno navedenog iznosa glavnice na način kako je pobliže određeno izrekom te presude (točka II. izreke).

1.1. Prvostupanjskim rješenjem naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.394,54 eura.

2 .Protiv te presude i rješenja žali se tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan i da trošak parničnog postupka prizna tuženiku, a zahtjeva i naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Žalba tuženika nije osnovana.

4. Predmet spora zahtjev je tužiteljice za utvrđenje ništetnima odredbi Ugovora okreditu, broj [broj kredita], sklopljenog između stranaka 30. ožujka 2006., u odnosu na čl. 2. i čl. 7. kojima je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF i u dijelu u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i u vezi s tim zahtjev za isplatu iznosa koji su više plaćeni s obzirom na te ništetne odredbe, a tužbenim zahtjevom tužiteljica zahtjeva naknadu troškova parničnog postupka, također s pripadajućim zateznim kamatama.

5. Nije sporno da su stranke sklopile predmetni ugovor u valuti švicarskog franka, da se radilo o kreditu s ugovorenom promjenljivom kamatnom stopom u skladu s Odlukom tuženika o kamatnim stopama kreditora, s time da je početna kamatna stopa bila ugovorena u visini 5,10% godišnje, koja kamatna stopa je tijekom trajanja Ugovora mijenjana u više navrata. Nije sporno niti da je tužiteljici na temelju tog Ugovora tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 27.666,23 CHF, a da se tužiteljica kao korisnica kredit obvezala otplatiti u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatoj po srednjem tečaju banke važećem za CHF na dan plaćanja.

6. Sud prvoga stupnja ništetnima je utvrdio ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u dijelu kojima se promjena iste veže uz jednostranu Odluku kreditora o visini kamatne stope te glede valute obveze, uz obrazloženje da se radi o odredbama koje su sadržane u standardnom, unaprijed sastavljenom ugovoru o kreditu, da se o tim odredbama s tužiteljicom kao potrošačem nije pregovaralo, niti je tužiteljici na transparentan način objašnjen način na koji će se mijenjati kamatna stopa te je to bilo prepušteno isključivoj volji i odluci tuženika, uz što da tužiteljica nije bila informirana niti o rizicima vezanim za zaključenje ugovora o kreditu s ugovorenom valutnom klauzulom u CHF, što sve da je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama stranaka što sporne u odredbe u izreci određenom dijelu čini ništetnima.

7.1. Takvu odluku sud prvoga stupnja temelji na čl. 131. i čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov. broj 79/07., 125/07., 79/09., dalje: ZZP) i čl. 502.c. ZPP-a u vezi sa shvaćanjima zauzetim u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/12 od 4. srpnja 2013, Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. te u odlukama Ustavnog suda Republike U-III- 2521/15, U-III-2922/18 i U-III-4150/19. Naime, u tim je odlukama utvrđeno da je, pored ostalih i tuženik, povrijedio kolektivne interese potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti su prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Osim toga, da je utvrđeno i to da je tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača.

8. Zbog rečenog sud je osnovanim ocijenio i zahtjev za isplatu zbog preplate ugovorne obveze nastale kao posljedica ugovaranja ovakvih ugovornih odredbi i to pozivom na čl. 323. st. 1, čl. 1111. st. 1. te čl. 1115. u vezi s čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO), utvrdivši visinu do koje je tužbeni zahtjev osnovan na temelju ocjene nalaza i mišljenja vještaka financijske struke.

9. Neosnovanim je sud ocijenio i prigovor zastare zahtjeva za isplatu pozivom na čl. 323. st. 1. ZOO-a i shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.

10. Ispitujući tu odluku ovaj je sud ocijenio da u postupku pred sudom prvog stupnja nije počinjena apsolutno bitna postupovna povreda iz čl. 3654. st. 2. točka

11. ZPP-a na koju se ukazuje žalbom, a nisu počinjene ni ostale povrede iz te zakonske odredbe na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u skladu s čl. 365. st. 2. tog Zakona.

11.1. Neosnovan je i pozivanje tuženika na povredu čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8., čl. 338. st. 4. i čl. 502.c toga Zakona.

11.2. Točno je, naime, da je sud svoja utvrđenja o ništetnosti spornih odredbi ugovora temeljio i na utvrđenjima iz presuda donesenim u predmetima radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača i odlukama sudova koje su pobrojane u prvostupanjskoj odluci na osnovi odredbe članka 502.c. ZPP-a, ali isto tako iz pobijane odluke proizlazi da u odnosu na konkretni ugovor sklopljen s tužiteljicom tuženik ni o jednoj odredbi ugovora pa ni o spornima nije pregovarao (iskaz tužiteljice pod točkom 8. obrazloženja).

11.3. U takvoj situaciji, prema shvaćanju ovoga suda, na konkretni su slučaj apsolutno primjenjiva shvaćanja o istim spornim pitanjima zauzeta u presudama donesenim u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

11.4. Također valja odgovoriti da, suprotno navodima žalbe, u postupku pred sudom prvoga stupnja nije povrijeđeno niti pravo na procesnu jednakost stranaka, jer je tijekom postupka prvostupanjski sud proveo dokaze koje su stranke predložile te se u obrazloženju presude i pozvao na sve provedene dokaze koje je detaljno analizirao i potom ocijenio, sve u skladu sa čl. 8. ZPP-a, kao što je obrazložio i odgovorio na sve relevantne prigovore stranaka u postupku. Pri tome treba reći da tuženik u žalbi niti ne navodi koje točno dokaze sud nije ocijenio.

11.5. Naime, pravo na ocjenu izvedenih dokaza je pridržano za prvostupanjski sud (čl. 8. ZPP) kojemu pripada i ovlast (čl. 304. ZPP) odlučivanja o trenutku u kojem je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP), pa postupanjem prema toj ovlasti, time što nije izveo dokaze koje je tuženik predložio nije ostvarena bitna povreda odredaba parničkog postupka iz čl. 354.st.1. ZPP niti je činjenično stanje pogrešno ili nepotpuno utvrđeno.

11.5. Zaključno valja reći da je obrazloženje pobijane odluke sačinjeno u skladu s propisnim tom odredbom, a nezadovoljstvo tuženika opsegom obrazloženja presude, kojim se obrazlaže osnovanosti tužbenog zahtjeva i istovremeno neosnovanost prigovora tuženika, ne ukazuje na postojanje ove povrede.

12. U odnosu na daljnje žalbene navode valja reći da odredbe o valuti obveze i načinu promjenjive kamatne stope sud prvoga stupnja pravilno cijenio nerazumljivim.

12.1. Valutna klauzula zaštitna je klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, već kao zaštitna klauzula, koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća. Dakle, ista je sastavni dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja. Stoga nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive, već sadržaj odredbe i ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne i prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija, pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio, što je sve u konkretnom slučaju izostalo.

12.2. Nadalje, odredba o promjeni kamatne stope je, u konkretnom slučaju, ugovorna odredba ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena. Time takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice jer dovode do toga da tuženik kao vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a da tužitelj kao dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. To stoga jer razlozi za promjenljivost kamatne stope nisu razvidni potrošaču prilikom sklapanja ugovora, niti mu omogućuju da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita. Ugovorna kamata kao naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, mora biti određena, odnosno odrediva.

12.3. Slijedom iznijetoga, spornim ugovornim formulacijama o valuti obveze i promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik nije udovoljio zahtjevima transparentnosti, jer obveza transparentnosti se ne može ograničiti isključivo na razumljivost odredbi na formalnoj i jezičnoj razini. Naprotiv, prilikom ocjene nepoštenosti ugovornih odredbi najodlučnije je postupanje kreditora, dakle konkretno tuženika kao pružatelja usluga koje je moralo biti takovo da je tužitelju kao potrošaču moralo biti jasno i razumljivo što za njega nosi sklapanje određenog potrošačkog ugovora, što nije tako u konkretnom slučaju, sve uzevši u obzir formulacije ugovornih odredbi i način na koji je uopće kredit odobren o čemu je tužiteljica detaljno i iskazala (točka 8. obrazloženja), a za suprotno tuženik nije ponudio uvjerljive dokaze.

13. Žalitelju valja odgovoriti i da ni jednim dokazom nije dokazao da bi tužiteljica bila potrošač koji nije prosječan i da je mogla ili morala razumjeti općenito napisane sporne ugovorne odredbe. Upravo suprotno, iz iskaza tužiteljice proizlazi da iako je shvatila da je potpisom pristala na promjenjivost kamatne stope i na vezanje glavnice uz valutu CHF da zapravo nije razumjela posljedice toga, niti joj je to na ikoji način od strane ovlaštene osobe kredita pojašnjeno. U takvoj situaciji tuženik neosnovano problematizira savjesnost tužiteljice kao potrošača jer, u vezi konkretnog ugovora iz dokaza u spisu proizlazi nesavjesnost tuženika kao kreditora kao jače strane, koja raspolaže specifičnim stručnim znanjima, koja je nerazumljive ugovorne odredbe iskoristila na štetu potrošača kao slabije strane, ne dajući mogućnost potrošaču da na bilo koji način utječe na ugovorne odredbe o kojima će neposredno ovisiti njegova prava i obveze.

14. Neosnovano žalbom tuženik osporava i pravilnost odluke suda prvoga stupnja vezano uz prigovor zastare. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju Vrhovnog sud Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 (članak 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. To znači da kada ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača da tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga, kako je presuda po tužbi radi zaštite kolektivnih interesa u odnosu na valutnu klauzulu postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu 13. lipnja 2014., a tužba je u ovom predmetu podnesena je 11. lipnja 2019. to neosnovano žalitelj ustraje na prigovoru zastare (čl. 225. ZOO).

15. Slijedom toga pravilno je sud zaključio da se radi o ništetnim odredbama, ali ne u smislu odredbi ZZP/07 na koje se poziva, već u smislu čl. 81. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov. broj 96/23.).

16. Stajalište tuženika o isključenju prava na isticanje ništetnosti obzirom da je ugovor u cijelosti ispunjen, također je neosnovano. Naime, u situaciji u kojoj je, kao u predmetnom slučaju, tuženik u ugovor unio djelomično ništetne odredbe o valuti obveze i načinu promjene kamatne stope, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravim i obvezama stranaka, nema riječi o nekoj zabrani manjeg značaja u smislu čl. 326. ZOO-a slijedom čega ni ovim navodima zakonitost pobijane odluke nije dovedena u sumnju.

17. Dalje valja odgovoriti da obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO).

17.1. U vezi s tim, u konkretnom slučaju, ništetnost potječe od tuženika i tuženik je taj koji je unaprijed sastavio sporne odredbe Ugovora o kreditu s unaprijed pripremljenim sadržajem slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te je u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO dužan vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

17.2. Tuženik stoga neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata. Na navedeno ne utječe niti shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske na koje se tuženik poziva u žalbi.

18. Zbog navedenog je odluka glede odluke o glavnoj stvari potvrđena na temelju čl. 368. st. 2. ZPP-a.

19. Odluka o troškovima postupka ocijenjena je pravilno kako po osnovi tako i po visini troška priznatog tužiteljici te je stoga na temelju čl. 380. točka 2. ZPP-a odlučeno kao pod točkom I. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

20. Tuženiku trošak žalbe nije priznat jer sa žalbom nije uspio (čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu 10. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević