Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3887/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja, po sutkinji tog suda Jadranki Matić, u pravnoj stvari tužitelja FI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnica Tatjana Figač Gregurić, odvjetnica u Zajedničkom odvjetničkom uredu Zlatko Gregurić, Tatjana Figač Gregurić, Hrvoje Mladinić u Bjelovaru, protiv tuženika Reiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59, OIB: 53056966535, koju zastupa punomoćnica Sofia Petković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda Bjelovaru, Stalne službe u Garešnici, poslovni broj P-271/2024-5 od 28. svibnja 2024., 10. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Reiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59, OIB: 53056966535 kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda Bjelovaru, Stalne službe u Garešnici, poslovni broj P-271/2024-5 od 28. svibnja 2024. u dijelu pod točkom I. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Reiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59, OIB: 53056966535 kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda Bjelovaru, Stalne službe u Garešnici, poslovni broj P-271/2024-5 od 28. svibnja 2024.

II. Odbija se žalba tuženika Reiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59, OIB: 53056966535 kao neosnovana i potvrđuje se rješenje o troškovima postupka sadržano pod točkom II. izreke presude Općinskog suda Bjelovaru, Stalne službe u Garešnici, poslovni broj P-271/2024-5 od 28. svibnja 2024., za iznos od 4.036,38 eura sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 28. svibnja 2024. do isplate.

III. Uvažava se žalba tuženika Reiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59, OIB: 53056966535 te se preinačava rješenje o troškovima postupka sadržano pod točkom II. izreke presude Općinskog suda Bjelovaru, Stalne službe u Garešnici, poslovni broj P-271/2024-5 od 28. svibnja 2024. u dijelu kojim je zahtjev za naknadu troškova postupka prihvaćen preko iznosa od 4.036,38 eura sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 28. svibnja 2024. do isplate te se odbija zahtjev tužitelja FI iz [adresa] za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 399,00 eura sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 28. svibnja 2024.

IV. Odbija se zahtjev tuženika Reiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59 za naknadu troška žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku platiti tužitelju 246,87 eura sa zateznim kamatama tekućom od 21. listopada 2010. do isplate na način kako je pobliže određeno tom presudom (točka I. izreke) i naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 4.435,38 eura sa zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate (točka II. izreke).

2. Prvostupanjskim rješenjem dopuštena je preinaka tužbe tako da predmet tužbenog zahtjeva bude i isplata iznosa od 246,87 eura sa zateznom kamatom tekućom od 21. listopada 2010., kako je određeno podneskom od 23. rujna 2022.

3. Prvostupanjsku presudu i rješenje žalbom pobija tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan i da trošak parničnog postupka prizna tuženiku ili da ukine pobijanu presudu i da predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje, a zahtjeva i naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

U odnosu na pobijano rješenje

4. Žalba tuženika u odnosu na prvostupanjsko rješenje nije osnovana.

5. Točno je, naime, da je tužbenim zahtjevom tužitelj postavio deklaratorni tužbeni zahtjev u odnosu na koji tužitelj nije vršio nikakve promjene podneskom od 23. rujna 2022. (list 342 do 346 spisa), ali je precizirao, nakon provedenog financijskog vještačenja, kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva na način da je odredio novčane iznose koje potražuje zbog dijelom ništetne ugovorne odredbe kojom je promjena kamatne stope ovisila o odluci kreditora i dijelom ništetnih odredbi o valuti obveze (u kojem dijelu je podnio tzv. stupnjevitu tužbu) i uz to je postavio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa plaćenog tužitelju na ime prijevremene otplate kredita s pripadajućom zateznom kamatom (kakav tužbeni zahtjev uopće nije bio sadržan u tužbi). Točno je da činjenično u tužbi tužitelj nije iznosio činjenice zbog kojih bi bila ništetna ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita niti je po toj osnovi tražena isplate.

6. Stoga postavljanje tužbenog zahtjeva kojim zahtjeva isplatu u visini naknade koju je platio tuženiku zbog prijevremene otplate kredita predstavlja preinaku tužbe u smislu čl. 191. st. 1. ZPP-a, kako se to pravilno navodi u žalbi tuženika.

7. Međutim, kako je u procesnom smislu tužitelj mogao ustati i posebnom tužbom u odnosu na ovaj dio zahtjeva, što bi izazvalo dodatne troškove, a istovremeno nema objektivne prepreke da se kroz dopuštenja preinake isto izbjegne jer je svrhovito za konačno rješenje odnosa između stranaka u vezi predmetnog ugovora, to u takvoj situaciji nije bilo mjesta strogo formalističkom tumačenju odredbi o preinaci tužbe, već je sud prvog stupnja pravilno preinaku dozvolio kao svrhovitu. U tom smislu suviše je formalističko tumačenje i odredbe čl. 299. ZPP-a.

8. Pri tome, na pravilnost te odluke ne utječe činjenice da nije postavljen deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti i ove sporne ugovorne odredbe, jer je sud o tome, što je i učinio, imao ovlaštenje za potrebe ove parnice odlučiti kao o prethodnom pitanju.

9. Zbog navedenog je odlučeno kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja na temelju čl. 380. točka 2. ZPP-a.

U odnosu na prvostupanjsku presudu

10. Žalba tuženika djelomično je osnovana u odnosu na prvostupanjsku presudu.

11. Predmet spora zahtjev je tužitelja za isplatu po osnovi naknade koju je tuženiku platio zbog prijevremen otplate kredita.

12. U žalbenoj fazi nije sporno da su stranke 2. svibnja 2006. sklopile Ugovor o kreditu broj [broj kredita], u valuti švicarskog franka, a radilo se o kreditu s ugovorenom promjenljivom kamatnom stopom u skladu s Odlukom tuženika o kamatnim stopama kreditora, s time da je početna kamatna stopa ugovorena u visini 2,95% godišnje i nije sporno da je tužitelju tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 27.090,94 CHF, a korisnik kredita se obvezao otplatiti kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatoj po srednjem tečaju banke važećem za CHF na dan plaćanja.

12.1. Također nije sporno da je čl. 9. tog Ugovora ugovoreno da tužitelj kao korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredio Kreditor.

13. Takvu ugovornu odredbu sud je utvrdio ništetnom uz obrazloženje da se radi o odredbi koja je sadržana u standardnom, unaprijed sastavljenom ugovoru o kreditu, da se o njoj s tužiteljem kao potrošačem nije pregovaralo, niti je tužitelju na transparentan način objašnjen način na koji će se način odrediti ta naknada, koju je tužitelj nesporno, radi prijevremene otplate platio tuženiku. Otegotnom smatra činjenicu da tužitelj ni na koji način nije mogao utjecati na tu nedovoljno određenu odredbu, niti je, s obzirom na sadržaj iste, mogao sagledati opseg svoje obveze. Također sud je utvrdio da tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije na uvid imao tuženikove odluke o naknadama i prilikom sklapanja ugovora nije bio upoznat s bitnim elementima plaćanja te naknade, a da potpis tužitelja na kreditu ne znači informirani pristanak na ispunjenje obveze plaćanja tzv. izlazne naknade. Stoga sud zaključuje da samo ugovaranje takve naknade nije protivno prisilnim propisima, ali da je nepošteno kada, kao u ovom slučaju, o plaćanju te naknade i njezinoj visini prilikom sklapanja ugovora nije pregovarano slijedom čega prihvaća tužbeni zahtjev za isplatu naknade utužene u ovom dijelu s pripadajućom zateznom kamatom. Slijedom toga, jer tuženik tijekom postupka nije priložio ni jedan dokaz za suprotno, smatra da se radi o nepoštenoj odredbi koja je dovela do neravnoteže u pravima i obvezama strana i koje da je stoga ništetna u skladu s čl. 81. st. 4.u vezi s čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov. broj 96/03., dalje: ZZP/03).

13.1. S obzirom na to smatra i da postoji obveza tuženika platiti tužitelju utuženi iznosa na temelju čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO) time da je tijek zatezne kamate u odnosu na tuženika određen kao prema nesavjesnom stjecatelju, a neosnovanim je ocijenio i prigovor zastare uz obrazloženje da je zastara počela teći tek utvrđenjem predmetne odredbe ništetnom.

14. Ispitujući pravilnost te odluke ovaj je sud ocijeni da ista nema nedostataka zbog kojih ju se ne bi moglo ispitati u smislu čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a, a ocijenjeno je i da u postupku pred sudom prvog stupnja nisu počinjene ni ostale bitne povrede iz te zakonske odredbe, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a.

15. Suprotno navodima žalbe, presuda je sastavljena u skladu s čl. 338. st. 4. ZPP-a te je u tom smislu neosnovano isticanje povrede iz čl. 354. st. 1. toga Zakona.

16. Također valja odgovoriti da u postupku pred sudom prvoga stupnja nije povrijeđeno niti pravo na procesnu jednakost stranaka. Ovo jer je tijekom postupka prvostupanjski sud proveo dokaze koje su stranke predložile te se u obrazloženju presude i pozvao na sve provedene dokaze koje je analizirao i potom cijenio, sve u skladu sa čl. 8. ZPP-a, kao što je obrazložio i odgovorio na sve relevantne prigovore stranaka u postupku. Pri tome treba reći da tuženik u žalbi niti ne navodi koje dokaze sud to nije ocijenio i zašto bi uopće neke činjenice koje proizlaze iz tih nekih dokaze ukazivale da činjenično stanje od kojeg je sud prvoga stupnja pošao nije pravilno ili potpuno utvrđeno.

16.1. Naime, pravo na ocjenu izvedenih dokaza pridržano za prvostupanjski sud (čl. 8. ZPP) kojemu pripada i ovlast (čl. 304. ZPP) odlučivanja o trenutku u kojem je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP), pa postupanjem prema toj ovlasti, time što nije izveo dokaze koje je tuženik predložio nije ostvarena bitna povreda odredaba parničkog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP niti je činjenično stanje pogrešno ili nepotpuno utvrđeno.

17. Točno se navodima žalbe nadalje ukazuje da sud tuženiku nije dostavio podnesak tužitelja od 3. lipnja 2022. kojim tužitelj predlaže kako odrediti zadatak vještaku. Međutim, zadatak vještaku je odredio sud i u tom smislu navodima žalbe nije ništa osporeno pa nedostava ovog podnesak tuženiku nije imala za posljedicu povredu iz čl. 354. st. 2. točka 6. ZPP-a. Isto se odnosi i na podnesak od 2. lipnja 2022. kojim se dostavlja dokaz o izvršenoj uplati predujma za financijsko vještačenje jer se o tome tuženik nema što očitovati.

18. U odnosu na daljnje žalbene navode valja reći da je prema ocjeni ovog suda, sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio sve činjenice koje su od značaja i utjecaja za odluku o ovom dijelu tužbenog zahtjeva (što je navedeno i pod točkom 15. ovog obrazloženja), te tako utvrđene činjenice navodima žalbe nisu dovedene u sumnju. Slijedom toga pravilno sud utvrđuje da je sporna ugovorna odredba sadržana u čl. 9. Ugovora o kreditu, odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, nepoštena, a posljedično tome i ništetna, u smislu čl. 81. i 87. ZZP/03.

19. Kako je sud prvog stupnja za svoja činjenična i pravna utvrđenja u navedenom pravcu naveo jasne, detaljne i pravno utemeljene razloge, koje kao takve prihvaća i ovaj sud i na koje se radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuje tuženika, to su slijedom toga neosnovani svi oni žalbeni navodi kojima žalitelj osporava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, kao i pravilnost primijenjenog materijalnog prava u ovom dijelu.

20. Pri tome treba reći da svaka ugovorna odredba potrošačkog ugovora, pa i predmetna, bez da sadrži jasno određene uvjete ili pretpostavke o visini obveze koju će u nekom trenu imati potrošač, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dovodi do toga da tuženik kao vjerovnik, zapravo, jednostrano određuje obvezu dužnika, a da tužitelj kao dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Slijedom toga, ni spornom ugovornom odredbom, s obzirom na njezin sadržaj, tuženik nije udovoljio zahtjevima transparentnosti, jer obveza transparentnosti se ne može ograničiti isključivo na razumljivost odredbi na formalnoj i jezičnoj razini.

21. Slijedom toga nesporno je da je zakonsko pravo Banke kao kreditora da ugovori da se za slučaj prijevremene otplate plaća naknada, ali to pravo ne isključuje pravo i mogućnost dokazivanja da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u situacijama u kojima, kao u ovom slučaju, ta odredba nije jasna, razumljiva niti su u bilo kojem smislu potrošaču objašnjenje posljedice iste.

22. U takvoj situaciji tuženik neosnovano problematizira i savjesnost tužitelja kao potrošača. Ovo jer, u vezi konkretnog ugovora, iz dokaza u spisu proizlazi nesavjesnost tuženika kao kreditora kao jače strane, koja raspolaže specifičnim stručnim znanjima, koja je nerazumljive ugovorne odredbe iskoristila na štetu potrošača kao slabije strane, ne dajući mogućnost potrošaču da na bilo koji način utječe na ugovorne odredbe o kojima će neposredno ovisiti njegova prava i obveze.

23. Potrebno je odgovoriti da je točno da bi tuženik u smislu propisanog čl. 1024. st. 3. ZOO-a, bio ovlašten potraživati od tužitelja kao potrošača štetu, ali jedino u slučaju da je uslijed prijevremene otplate kredita pretrpio istu, a čije postojanje i visinu u ovom predmetu nije dokazao niti je tvrdio da mu je nastala.

24. Osim toga, navodima žalbe kojima tuženik u ovom dijelu opravdava ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu ukazuje se zapravo na nerazmjer u likvidnosti bilance banke koju predstavlja razliku u plaćanju (redovnih) kamata kod prijevremene otplate, a koje banka sukladno čl. 1024. st. 4. ZOO-a ne može u tom slučaju uračunavati. Takvo stajalište izrazio je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev-43/2022-2 od 14. lipnja 2022.

25. Neosnovano žalbom tuženik osporava i pravilnost odluke suda prvoga stupnja vezano uz prigovor zastare. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju Vrhovnog sud Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 (članak 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Slijedom toga, kako je tek tijekom ovog postupka utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita to niti po shvaćanju ovoga suda prigovor zastare nije osnovan.

26. Neosnovano stoga tuženik u vezi zastare ističe i povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 186.c st. 2. i 326. ZPP-a. Ovo jer ne postoji zakonska zabrana da se o ništetnosti neke odredbe odluči kao o prethodnom pitanju istovremeno kada se odlučuje o zahtjevu za isplatu.

27. Dalje valja odgovoriti da obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO).

27.1. U vezi s tim, u konkretnom slučaju, ništetnost potječe od tuženika i tuženik je taj koji je unaprijed sastavio sporne odredbe Ugovora o kreditu s unaprijed pripremljenim sadržajem slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te je u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO dužan vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

27.2. Tuženik stoga neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredi, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata.

28. Slijedom svega rečenog prvostupanjska je potvrđena, glede odluke o glavnoj stvari, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a.

29. Djelomično osnovano žalitelj navodima žalbe osporava zakonitost odluke o troškovima parničnog postupka i to glede:

- podneska od 26. svibnja 2022. jer je sve navedeno u tom podnesku tužitelj već mogao iznijeti i u tužbi ili na ročištima ili u prethodnim podnescima i

- podnesaka od 14. lipnja 2022. i 23. lipnja 2022. jer istih nema u spisu.

30. Neosnovano, međutim, žalitelj osporava odluku glede troška sudske pristojbe na presudu. Tužitelju sud nije priznao trošak sudske pristojbe na predmetnu, žalbom pobijanu presudu, već je u iznosu troška sudskih pristojbi priznatih tužitelju (ukupno 109,00 eura) sadržan, uz trošak pristojbe na tužbu, i trošak pristojbe na presudu poslovni broj P-793/2019-46 od 20. ožujka 2023. u iznosu od 36,24 eura (dokaz o plaćenoj pristojbi na listu 509 spis), a u vrijeme plaćanja pristojbe na tu presudu nije bio na snazi čl. 11. st. 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama (Nar. nov. br. 118/18., 51/23., dalje ZSP) kojom je propisano oslobođenje tužitelja od plaćanja te pristojbe (ta je odredba na snazi od stupanja na snagu Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama, Nar. nov. 51/23.). Slijedom toga pravilno je tužitelju priznat trošak sporne pristojbe na presudu u iznosu od 36,24 eura.

30.1. No, u pravu je žalitelj kada navodi da je sud neosnovano tužitelju priznao trošak prijevoza i izbivanja punomoćnika iz ureda u iznosu od 324,00. Prema ustaljenom pravnom shvaćanju, sukladno pravnom shvaćanju revizijskog suda zauzetom u više odluka (Rev-652/2023-2 od 12. lipnja 2024., Rev-501/2023-2 od 30. kolovoza 2023., Revr-340/14 od 29. rujna 2015.), u pravilu, trošak zastupnika, odvjetnika, čije sjedište je izvan područja suda pred kojim se vodi parnica, može iznositi samo toliko koliko bi iznosio trošak odvjetnika čije je sjedište u mjestu parničnog suda, dakle ne obuhvaća trošak izbivanja iz pisarnice za vrijeme putovanja niti trošak putovanja.

30.2. U preostalom dijelu, tako i glede troška ročišta za objavu i sastava podnesaka od 02. lipnja 2022., 03. lipnja 2022. i 27. studenoga 2019., prvostupanjska je odluka pravilna, pri čemu žalitelju valja reći da sud tužitelju nije priznao trošak izrade knjigovodstvene dokumentacije u iznosu od 15,13 eura.

31. Zbog navedenog je odlučeno kao pod točkama II. i III. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

32. Žalitelju trošak žalbe nije priznat jer sa žalbom uspio samo u manjem dijelu i to glede odluke o sporednom zahtjevu (čl. 166. ZPP-a).

U Zagrebu, 10. lipnja 2025.

Sudac:

Jadranka Matić