Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1571/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Sanje Joka Umićević, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća mr.sc. Iris Gović Penić te članice vijeća Ines Kovačević, u pravnoj stvari tužitelja FZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Budimir & Partneri d.o.o., Split, Bihaćka 2/A, protiv tuženika: Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Matulić, Bilić i Vrsalović d.o.o., Split, Sukoišanska 43, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3872/2019-43 od 18. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 10. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3872/2019-43 od 18. siječnja 2024. u točki II izreke u cijelosti, a u točki III izreke u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Izreka prvostupanjske presude glasi:

„I. Odbija se glavni tužbeni zahtjev:

"Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos od ukupno 1.210,62 CHF u protuvrijednosti eura po srednjem tečaju PBZ d.d. -a na dan isplate zajedno s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do potpune isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koja;

- na iznos od 26,56 CHF teče od 31. kolovoza 2007.

- na iznos od 26,14 CHF teče od 30. rujna 2007.

- na iznos od 25,71 CHF teče od 31. listopada 2007.

- na iznos od 25,82 CHF teče od 30. studenog 2007.

- na iznos od 24,85 CHF teče od 31. prosinca 2007.

- na iznos od 24,42 CHF teče od 31. siječnja 2008.

- na iznos od 41,98 CHF teče od 29. veljače 2008.

- na iznos od 41,23 CHF teče od 31. ožujka 2008.

- na iznos od 40,48 CHF teče od 30. travnja 2008.

- na iznos od 39,72 CHF teče od 31. svibnja 2008.

- na iznos od 38,95 CHF teče od 30. lipnja 2008.

- na iznos od 38,19 CHF teče od 31. srpnja 2008.

- na iznos od 37,42 CHF teče od 31. kolovoza 2008.

- na iznos od 36,64 CHF teče od 30. rujna 2008.

- na iznos od 35,86 CHF teče od 31. listopada 2008.

- na iznos od 35,08 CHF teče od 30. studenog 2008.

- na iznos od 34,29 CHF teče od 31. prosinca 2008.

- na iznos od 33,50 CHF teče od 31. siječnja 2009.

- na iznos od 32,70 CHF teče od 28. veljače 2009.

- na iznos od 31,90 CHF teče od 31. ožujka 2009.

- na iznos od 31,10 CHF teče od 30. travnja 2009.

- na iznos od 30,29 CHF teče od 31. svibnja 2009.

- na iznos od 29,47 CHF teče od 30. lipnja 2009.

- na iznos od 28,66 CHF teče od 31. srpnja 2009.

- na iznos od 27,83 CHF teče od 31. kolovoza 2009.

- na iznos od 27,01 CHF teče od 30. rujna 2009.

- na iznos od 26,18 CHF teče od 31. listopada 2009.

- na iznos od 25,34 CHF teče od 30. studenog 2009.

- na iznos od 24,50 CHF teče od 31. prosinca 2009.

- na iznos od 23,65 CHF teče od 31. siječnja 2010.

- na iznos od 22,80 CHF teče od 28. veljače 2010.

- na iznos od 21,95 CHF teče od 31. ožujka 2010.

- na iznos od 21,09 CHF teče od 30. travnja 2010.

- na iznos od 20,23 CHF teče od 31. svibnja 2010.

- na iznos od 19,36 CHF teče od 30. lipnja 2010.

- na iznos od 18,49 CHF teče od 31. srpnja 2010.

- na iznos od 17,61 CHF teče od 31. kolovoza 2010.

- na iznos od 16,73 CHF teče od 30. rujna 2010.

- na iznos od 15,84 CHF teče od 31. listopada 2010.

- na iznos od 11,96 CHF teče od 30. studenog 2010.

- na iznos od 11,24 CHF teče od 31. prosinca 2010.

- na iznos od 10,52 CHF teče od 31. siječnja 2011.

- na iznos od 9,79 CHF teče od 28. veljače 2011.

- na iznos od 9,06 CHF teče od 31. ožujka 2011.

- na iznos od 8,33 CHF teče od 30. travnja 2011.

- na iznos od 6,23 CHF teče od 31. svibnja 2011.

- na iznos od 5,62 CHF teče od 30. lipnja 2011.

- na iznos od 5,01 CHF teče od 31. srpnja 2011.

- na iznos od 3,44 CHF teče od 31. kolovoza 2011.

- na iznos od 2,96 CHF teče od 30. rujna 2011.

- na iznos od 2,47 CHF teče od 31. listopada 2011.

- na iznos od 1,98 CHF teče od 30. studenog 2011.

- na iznos od 1,49 CHF teče od 31. prosinca 2011.

- na iznos od 0,99 CHF teče od 31. siječnja 2012.

- na iznos od 0,50 CHF teče od 29. veljače 2012. pa do konačne isplate.

II. Usvaja se podredni tužbeni zahtjev:

Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od ukupno 779,86 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa i to:

- na iznos od 15,75 eura teče od 31. kolovoza 2007.

- na iznos od 15,23 eura teče od 30. rujna 2007.

- na iznos od 14,97 eura teče od 31. listopada 2007.

- na iznos od 14,92 eura teče od 30. studenog 2007.

- na iznos od 14,57 eura teče od 31. prosinca 2007.

- na iznos od 14,56 eura teče od 31. siječnja 2008.

- na iznos od 25,37 eura teče od 29. veljače 2008.

- na iznos od 25,34 eura teče od 31. ožujka 2008.

- na iznos od 24,18 eura teče od 30. travnja 2008.

- na iznos od 23,58 eura teče od 31. svibnja 2008.

- na iznos od 23,34 eura teče od 30. lipnja 2008.

- na iznos od 22,46 eura teče od 31. srpnja 2008.

- na iznos od 22,03 eura teče od 31. kolovoza 2008.

- na iznos od 21,81 eura teče od 30. rujna 2008.

- na iznos od 23,33 eura teče od 31. listopada 2008.

- na iznos od 21,51 eura teče od 30. studenog 2008.

- na iznos od 22,39 eura teče od 31. prosinca 2008.

- na iznos od 22,08 eura teče od 31. siječnja 2009.

- na iznos od 21,64 eura teče od 28. veljače 2009.

- na iznos od 20,84 eura teče od 31. ožujka 2009.

- na iznos od 20,36 eura teče od 30. travnja 2009.

- na iznos od 19,50 eura teče od 31. svibnja 2009.

- na iznos od 18,70 eura teče od 30. lipnja 2009.

- na iznos od 18,24 eura teče od 31. srpnja 2009.

- na iznos od 17,87 eura teče od 31. kolovoza 2009.

- na iznos od 17,32 eura teče od 30. rujna 2009.

- na iznos od 16,65 eura teče od 31. listopada 2009.

- na iznos od 16,36 eura teče od 30. studenog 2009.

- na iznos od 15,99 eura teče od 31. prosinca 2009.

- na iznos od 15,70 eura teče od 31. siječnja 2010.

- na iznos od 15,07 eura teče od 28. veljače 2010.

- na iznos od 14,83 eura teče od 31. ožujka 2010.

- na iznos od 14,18 eura teče od 30. travnja 2010.

- na iznos od 13,73 eura teče od 31. svibnja 2010.

- na iznos od 13,99 eura teče od 30. lipnja 2010.

- na iznos od 13,19 eura teče od 31. srpnja 2010.

- na iznos od 13,01 eura teče od 31. kolovoza 2010.

- na iznos od 12,22 eura teče od 30. rujna 2010.

- na iznos od 11,30 eura teče od 31. listopada 2010.

- na iznos od 8,93 eura teče od 30. studenog 2010.

- na iznos od 8,86 eura teče od 31. prosinca 2010.

- na iznos od 7,99 eura teče od 31. siječnja 2011.

- na iznos od 7,54 eura teče od 28. veljače 2011.

- na iznos od 6,83 eura teče od 31. ožujka 2011.

- na iznos od 6,31 eura teče od 30. travnja 2011.

- na iznos od 5,07 eura teče od 31. svibnja 2011.

- na iznos od 4,59 eura teče od 30. lipnja 2011.

- na iznos od 4,34 eura teče od 31. srpnja 2011.

- na iznos od 2,89 eura teče od 31. kolovoza 2011.

- na iznos od 2,41 eura teče od 30. rujna 2011.

- na iznos od 2,01 eura teče od 31. listopada 2011.

- na iznos od 1,61 eura teče od 30. studenog 2011.

- na iznos od 1,22 eura teče od 31. prosinca 2011.

- na iznos od 0,83 eura teče od 31. siječnja 2012.

- na iznos od 0,42 eura teče od 29. veljače 2012.

po stopi od 15 % do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 %-tnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.333,33 eura uvećan za zatezne kamate koji teku od presuđenja, dakle od 23. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena.

Za više traženo na ime potraživanja troškova postupka u iznosu od 84,50 eura, zahtjev se odbija kao neosnovan.”

2. Protiv te presude u dijelu kojim nije uspio u sporu žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga i traži naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku - dalje u tekstu ZPP (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 8/14 i 70/19, 80/22), na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a kao niti one koje se ističu u žalbi.

5. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom sporu, te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje.

6. Sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo.

7. U tužbi, zaprimljenoj 12. lipnja 2019., se navodi kako su 19. siječnja 2006. tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka sklopili ugovor o kreditu broj [broj kredita] na temelju kojeg je tuženik odobrio namjenski kredit za otplatu namjenskog kredita u PBZ d.d. broj [broj kredita] tužitelju i isplatio iznos od 40.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Rok otplate je 72 mjeseca uz ugovoreni mjesečni iznos anuiteta prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Točkom 4. ugovora ugovoreno je kako se tužitelj obvezuje platiti tuženiku kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana i koja na dan sklapanja iznosi 4,75 % godišnje, a koja kamatna stopa se u više navrata mijenjala na štetu tužitelja. Tužitelj smatra da je takav način promjene kamatne stope ništetan. Naime, smatra da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postojanja ugovorne obveze mijenja u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a o kojoj se u konačnici nije niti pojedinačno pregovaralo. Ista je odredba sastavljena u korist samog sastavljača ugovora – tuženika. Tuženik se u konkretnom slučaju nije ponašao kao dobar i odgovoran gospodarstvenik te kao visoko specijalizirana novčarska ustanova nije izvršio svoju dužnost ozbiljnog informiranja svakog potrošača uključivo i tužitelja u smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuo mu pozornost na parametre o kojima ta stopa ovisi. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u ugovoru, a koje se odnose na način promjene kamatne stope, tužitelj smatra da je tuženik tužitelju od dana sklapanja ugovora do zaključenja dodatka, s osnova više preplaćenih kamata, neosnovano naplatio iznos od 1.250,69 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju PBZ-a na dan isplate. Pravni osnov ništetnosti te odredbe odredio je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi pod poslovnim brojem Pž-7129/2013 od 16. srpnja 2014. kojom je utvrđeno da je, između ostalih, i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditu koristi nepošteno ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Istu odluku po toj tzv. kolektivnoj tužbi potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi pod poslovnim brojem Revt-294/2014 od 9. svibnja 2015., a identičan stav zauzeo je i Županijski sud u Splitu pod poslovnim brojem Gžo- 199/2014. pri čemu se potonji sud poziva i na odluke Suda Europske unije od 30. travnja 2014. pod poslovnim brojem C-26/2013.

Tužitelj ističe da je pitanje zastare riješio Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju pod poslovnim brojem Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018.

Dodaje da je Sud Europske unije u presudi C-118/2017. od 14. ožujka 2019. utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive 93/13/EZ mora tumačiti na način da ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji.

Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenim i ništetnim zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

Kako je pravomoćnim presudama utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u promatranom razdoblju to tužitelj smatra da je tuženik sukladno članku 323. ZOO-a dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi. Naime, prema članku 1111. stavak 1. ZOO-a "kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi". Sukladno stavku 3. istog članka "obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala". Prema članku 1115. ZOO-a "kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva".

Tužitelj posebno napominje da je člankom 502. c) ZPP-a propisano da "Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a) stavak 1. ovog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.".

S obzirom na navedeno predlaže donijeti presudu kojom će se naložiti tuženiku isplatiti tužitelju iznos od ukupno 1.250,69 CHF protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju PBZ-a na dan isplate zajedno sa zateznim kamatama te mu naknaditi parnični trošak. Ukoliko sud pak ocjeni da je tužbeni zahtjev neosnovan predlaže usvojiti podredni tužbeni zahtjev kojim će se naložiti tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 6.085,25 kuna zajedno sa zateznim kamatama te mu naknaditi parnični trošak. Konačni tužbeni zahtjev tužitelj je postavio podneskom od 8. svibnja 2023.

8. Među strankama nije sporno:

- da je između parničnih stranaka sklopljen ugovor o kreditu broj [broj kredita] od 19. siječnja 2006. na temelju kojeg je odobrena isplata 40.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita na rok otplate od 72 mjeseca

- da je člankom 4. ugovora o kreditu određeno da kamatna stopa iznosi 4,75 % i da je promjenjiva

- da je ugovor o kreditu zatvoren odnosno otplaćen.

9. Sporno je:

- je li odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena ugovorna odredba, a što bi je činilo ništetnom, kao i je li se sve navedeno trebalo utvrđivati u ovom postupku

- je li nastupila zastara

- je li tuženik prekludiran pozivati se na ništetnost.

10. Iz ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 19. siječnja 2006. proizlazi:

- da je isti sklopljen između PBZ d.d., FZ kao korisnika kredita i kao založnog dužnika

- da banka korisniku kredita stavlja na raspolaganje kredit u iznosu od 40.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan korištenja kredita

- da je rok otplate 72 mjeseca

- da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom banke o kreditiranju građana, a na dan sklapanja ugovora iznosi 4,75 % godišnje

- da se kamata obračunava u CHF, sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima

- da je efektivna kamatna stopa izračunata u visini od 7,67 %

- da se kredit otplaćuje 72 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tečajne liste banke važeće na dan plaćanja.

11. Prema odredbi članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 – u daljnjem tekstu ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, »potrošač« je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije.

U interpretativnoj presudi od **.**.2015., F, C-110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu članka 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u članku 2., t. (b) i (c) Direktive.

Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

12. Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača podnio je Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. tužbu protiv više banaka, uključujući i tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a postupak je vođen pod poslovnim brojem P- 1401/2012.

Presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno je kako su tužene banke, a među njima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Navedena presuda je djelomično potvrđena i to u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu te je preinačena u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015.

Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III2521/2015, U-III-

2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/2016 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.

12.1. Presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odbio je žalbu tuženih banaka i potvrdio je odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, koja je presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarskog franka.

12.2. Zaključno, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je i tuženik u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik je time povrijedio i prava tužitelja kao korisnika kredita kad je u predmetnom ugovoru o kreditu unio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

13. Odredbom članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – u daljnjem tekstu ZZP/07), propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

Odredbom članka 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a st. 1. toga zakona.

13.1. S obzirom na navedene zakonske odredbe, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da ga u ovom postupku obvezuju pravna shvaćanja iz odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i navedene odluke imaju direktni učinak na ovaj postupak.

13.2. Odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli CHF, uz koju je vezana glavnica kredita, sadržajno su jednake kao i u pravomoćnim odlukama u spomenutoj parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

13.3. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 19. siječnja 2006., dakle u razdoblju za koje je pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača odredbama ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u valuti CHF. Stoga je na tuženiku, a ne na tužitelju, teret dokaza da predmetni ugovor o kreditu ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su sklopljeni u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., što tuženik tijekom postupka nije dokazao.

14. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanje postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač.

15. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

15.1. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Sud Europske unije utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ.

Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo.

Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

15.2. Zbog navedenoga, na ovaj predmet se mogu primijeniti utvrđenja iz odluka u spomenutom kolektivnom sporu te je temeljem tih utvrđenja i temeljem provedenih dokaza, pravilno utvrđeno da je odredba predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula s glavnicom vezanom uz tečaj CHF-a prema tečajnoj listi tuženika važećom na dan dospijeća ništetna te prihvatio deklaratorni tužbeni zahtjev da se utvrdi ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu.

16. I tužiteljev zahtjev za isplatu pravilno je sud prvog stupnja prihvatio. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan plaćanja tijekom trajanja ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi

Iako odredbe ZZP-a spominju samo postupke radi naknade štete, one se odnose i na ostale postupke radi ostvarivanja prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača pa i, kao u ovom slučaju, parnice radi povrata stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredbi.

17. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

Prema članku. 324. stavak 1. ZOO-a, ništetnost neke odredbe ne povlači ništenost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

Tužitelj je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio valjano upozoren jedino na tečaj CHF-a koji je bio na snazi na dan isplate kredita. Za rizike od budućih promjena tečaja navedene valute tužitelj nije bio informiran od strane tuženika, pa tako nije mogao znati za rizik nekontroliranog rasta tečaja te valute u odnosu na domaću valutu, jer kao prosječni potrošač nije bio informiran o tome da Hrvatska narodna banka ne štiti domaću valutu od rasta tečaja CHF-a, kao što je to slučaj u odnosu na EUR. Dakle, tužitelj je bio valjano informiran jedino o inicijalnom tečaju CHF-a u odnosu na kunu i u odnosu na iznos anuiteta prema tom tečaju te je zbog toga sklopio predmetni ugovor jer je isti tada odgovarao njegovim potrebama i mogućnostima.

Zbog toga je pravilno sud prvog stupnja zaključio da je za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze potrebno primijeniti tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita.

18. U odnosu na žalbene navode treba istaknuti da je pravilno sud prvog stupnja primijenio Zakone o zaštiti potrošača i čl. 502. c ZPP-a neovisno o tome što je su stupili na snagu nakon sklapanja spornog ugovora o kreditu.

Naime, riječ je o odredbama iz tih zakona koje su primijenjene, a koje se primjenjuju u svakom sporu pokrenutom nakon stupanja na snagu tih zakonskih odredbi.

18.1. Pogrešno tuženik smatra da je ovdje riječ o zabrani manjeg značaja jer ono što je utvrđeno ništetnim nije malog značaja, a niti da je potrebno primijeniti članak 324. stavak 1. ZOO-a, članak 325. i članak 362. st. 2. ZOO-a. Predmetni Ugovor o kreditu može opstati bez ništetnih odredbi, a tužitelj nije raskinuo ugovor. Pri tome je pravno neodlučno što je kredit otplaćen jer tužitelj otplatom kredita nije izgubio pravo tražiti ono što traži tužbenim zahtjevom u ovom sporu.

19. Prema odredbi članka 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Imajuću u vidu da je razlog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli upravo nepoštenost tih odredbi, pravilno je pravno shvaćanje suda prvog stupnja da tužitelj ima pravo na zakonsku zateznu kamatu upravo od dana isplate pojedinih mjesečnih iznosa.

20. Neosnovan je i prigovor zastare.

Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godina prema odredbi članka 225. ZOO-a. Prema odredbi članka 241. ZOO-a, zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

Prema odredbi članka 140. ZZP/09, pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom na temelju članka 131. toga Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. Zakona, prouzročena štete da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen po utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokretne bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

O pitanju zastare tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s člankom 131. ZPP-a o prekidu zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018.

Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj odluci jest da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, u konkretnom slučaju od pravomoćnosti presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1402/2012, koja je u odnosu na valutnu klauzulu postala pravomoćna 14. lipnja 2018.

Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012. podnesena je 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare. Prema odredbi čl. 245. st. 3. ZOO-a, kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, zastara za zahtjev zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli je ponovno počela teći od 15. lipnja 2018. zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/1017, pa bi zastarni rok istekao 15. lipnja 2023.

Tužba u ovom predmetu podnesena je 12. lipnja 2019., dakle prije isteka zastarnog roka, tako da je pravilno zaključio sud prvog stupnja da zastara nije nastupila. Pri tome pravno nije odlučno to što je kredit „zatvoren“ 2012. Zastara se razmatra s obzirom na pravomoćno okončanje sporova povodom udružnih tužbi neovisno o otplati kredita.

21. I odluka o troškovima postupka pravilno je utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a.

Naime, tužitelju je potrebno priznati trošak u cijelosti jer je s podrednim tužbenim zahtjevom uspio u cijelosti,

Žalbeni navodi tuženika vezani uz omjer uspjeha u sporu su neosnovani jer je sud prvog stupnja omjer uspjeha u sporu pravilno odredio ne uzimajući u obzir prvopostavljeni tužbeni zahtjev. Određivanje omjera uspjeha usporu kako predlaže tuženik u svojoj žalbi obeshrabrilo bi potrošače da zbog rizika od plaćanja troškova postupka suprotnoj strani traže sudsku zaštitu svojih prava, a što sukladno praksi Suda Europske unije i načelu djelotvornosti sud treba sprječavati (predmet C- 224/2019).

21.1. Neosnovano tuženik smatra da je na odluku o troškovima postupka od utjecaja djelomično povlačenje tužbe. Naime, omjer uspjeha u sporu se određuje prema konačnom tužbenom zahtjevu, pa je pravno neodlučno što je kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva sniženjem djelomično povučen.

22. Kako tuženik nije uspio sa žalbom, odbijen je njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe, a primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a.

U Zagrebu, 10. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević