Republika Hrvatska
Županijski sud u Šibeniku
Gž-331/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića predsjednika vijeća, sutkinje izvjestiteljice Ane Jeleč-Pecirep i Jasmine Crnić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. DV, OIB [osobni identifikacijski broj], 2. BV, OIB [osobni identifikacijski broj], 3. ŽV, OIB [osobni identifikacijski broj], 4. D (Kožar) Križelj, OIB [osobni identifikacijski broj], svi iz [adresa], koje po punomoći zastupa Sanja Dozet odvjetnica u Zagrebu, Božidara Adžije 17 A, protiv tuženika Raiffeisenbank Mittlere Sudostseiermark Egen, OIB 25376204437, sa sjedištem u [adresa], Republika Austrija, upisana u sudski registar Zemaljskog suda u Grazu pod brojem 67767h, Austrija d. d., kojeg po punomoći zastupa Nikola Remenar odvjetnik u Odvjetničkom društvu Remenar&Remenar u Zagrebu, Gajeva ulica 7, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 7753/2024-63 od 30. prosinca 2024., u sjednici održanoj dana 10. lipnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7753/2024-63 od 30. prosinca 2024.
II. Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev radi utvrđenja da je Ugovor o jednokratnom kreditu broj računa 537.480 od 5. veljače 2008. sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita ništav u cijelosti zajedno s pravnom posljedicom i to Očitovanjem ovjerenog i solemniziranog kod javnog bilježnika Branka Jakića u Zagrebu broj OU-194-08-1 od 20. veljače 2008., da se na nekretnini upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina] na kč. br. [katastarska čestica] u naravi kuća i dvorište u suvlasništvu prvo i drugo tužitelja od po ½ dijela briše kao glavna hipoteka za kredit u visini od 90.000.00 EUR te za iznos pripadajućih naknada, kamata i troškova ovrhe u korist Raiffeisenbank St. Stefan – Jagerberg-Wolfsberg, 8083 Sankt Stefan im Rosental, Murecker Str. 23, R. Austria, te da se kao sporedna ima brisati hipoteka za kredit u visini od 90.000,00 EUR sa ugovorenim naknadama, troškovima, kamatom i troškovima ovrhe u korist Raiffeisenbank St. Stefan – Jagerberg-Wolfsberg, 8083 Sankt Stefan im Rosental, Murecker Str. 23, R. Austria na nekretninama upisanim u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to na kčbr. [katastarska čestica] oranica, 1114/1 kuća br. 9. i kč. br. [katastarska čestica] voćnjak kod kuće (točka I.1.,2. i 3. izreke), te je naloženo tužiteljima naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 17.883,61 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 30. prosinca 2024. (točka II. izreke).
2. Navedenu presudu žalbom pobijaju tužitelji zbog svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14
– Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP). Predlažu preinačiti presudu prihvaćanjem zahtjeva u cijelosti, podredno, predlažu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijevaju troškove sastava žalbe od 1.670,00 EUR te sudsku pristojbu žalbe na presudu po određenju suda.
3. U odgovoru na žalbu tuženik predlaže odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu. Zahtijeva troškove sastava odgovora na žalbu u iznosu od 1.680,00 EUR.
4. Žalba je neosnovana.
5. Neutemeljeno tužitelji prvostupanjsku presudu pobijaju zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer suprotno žalbenim navodima žalitelja, presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, budući je izreka iste razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, pa kako prvostupanjski sud nije počinio ni koju apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), time je žalba tužitelja podnesena zbog navedenog žalbenog neosnovana.
6. Nisu u pravu tužitelji ni kada prvostupanjsku presudu pobijaju zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.
7. Predmet spora su zahtjevi tužitelja radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o jednokratnom kreditu od 5. veljače 2008. u cijelosti, a posljedično tome utvrđenje ništetnosti i Očitovanja kojeg su tužitelji dali na temelju Ugovora radi osiguranja vraćanja kredita, solemniziranog po javnom bilježniku Branku Jakiću u Zagrebu broj UO-194-08-1 od 20. veljače 2008. kojim dopuštaju uknjižbu hipoteke u glavnom zk. ul. [broj ZK uloška] zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina] te u sporednom zk. ul. [broj ZK uloška] zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina] i brisanje predmetnih hipoteka, utemeljeni na tvrdnji da je Ugovor sklopljen u Republici Hrvatskoj u kojoj tuženik nije imao odobrenje nadležne institucije (HNB) za obavljanje bankarskih poslova čime da je riječ o ugovoru sklopljenom s neovlaštenim vjerovnikom u smislu čl. 2. toč. 2. Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenim u RH s neovlaštenim vjerovnikom (Narodne novine broj 72/17 – dalje: Zakon o ništetnosti ugovora), ističući i da se radi o ugovoru s neodređenom i neodredivom činidbom, te zelenaškom ugovoru kao razlozima ništetnosti, pri tome se pozivajući na odredbe čl. 19. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/09, 112/12, 143/13, 9/15, 78/15, 102/15 – dalje: ZPK), čl. 270., 271. i 329. u vezi čl. 322. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO).
8. U pravu su tužitelji kada u žalbi ističu da su u podnesku od 22. rujna 2022. (list 419-423 spisa), istaknuli, pored naprijed navedenih razloga ništetnosti, i da se na sporni ugovor primjenjuje Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. citirajući pri tome čl. 96. koji propisuje da je ugovorna odredba nepoštena ako se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa kako se radi o ugovoru koji tužiteljima nije unaprijed predočen te je sastavljen od strane tuženika kao profesionalca time na sadržaj ugovora u odnosu na ugovorene kamate, zatezne kamate i iznos kredita tužitelji nisu mogli utjecati, ističući dalje i da je ugovor simulirani pravni posao jer je tuženik miješao terminologiju navodeći negdje da je riječ o ugovoru o zajmu a negdje o ugovoru o kreditu, te je glavna svrha sklapanja ugovora bila stjecanje nekretnina tako da dosadašnji vlasnik ju mora prodati i napustiti istu.
9. Međutim, u tom podnesku niti kasnijim parničnim radnjama, pa niti u žalbi, tužitelji ne tvrde da su imali status potrošača prilikom sklapanja ugovora u smislu čl. 3. st.1. al. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07- dalje: ZZP) koja propisuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, odnosno da je riječ o potrošačkom zajmu iz čl. 71. st. 1. ZZP, te su tu činjenicu ne samo bili dužni navesti već i dokazati u smislu čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP u vezi ZZP, a što nisu, jer to ne proizlazi iz rezultata provedenog dokaznog postupka, zbog čega primjena pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP) opravdava ocjenu da ta činjenica u ovom postupku nije dokazana.
10. Pored toga, tužitelji u žalbi ističu i da je tuženik prilikom sklapanja ugovora postupao protivno odredbama Direktive 93/13 EEZ o zaštiti od nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima zbog čega je trebalo voditi računa o zaštiti potrošača u primjeni prava stečevine EU i ništetnosti takvih ugovora što su isticali i u predmetnom podnesku. Kako je naprijed navedeno u ovom postupku nije istican status tužitelja kao potrošača, jednako kao što predmet spora ne predstavlja zahtjev radi utvrđenja ništetnosti nepoštene pojedinačne odredbe ugovora pa niti odredbe o ugovorenoj kamatnoj stopi, jer tužitelji ne ukazuju određeno da bi upravo ta odredba Ugovora bila nepoštena u smislu Direktive od 5. travnja 1993. ili ZZP jer ne ističu zahtjev u tom pravcu, već suprotno od toga, zahtijevaju utvrđenje ništetnosti Ugovora u cijelosti što ne može biti predmetom zaštite i ispitivanja ništetnosti po službenoj dužnosti u sporovima koje potrošač pokreće radi zaštite svojih prava i interesa.
11. Stoga, kako predmetom kontrole u ovom postupku nije pojedinačna odredba Ugovora glede koje bi tužitelji kao potrošači uživali pravnu zaštitu, time nije bilo mjesta raspravljanju o postojanju razloga ništetnosti u smislu Direktive 93/13 i ZZP, jer bi to bilo protivno činjeničnoj osnovi tužbe na kojoj se, prema načelu dispozicije, temelji zahtjev tužitelja u okviru kojeg sud odlučuje sukladno čl. 2. st. 1. ZPP.
12. Slijedom toga, suprotno žalbenim navodima žalitelja, u odnosu na predmet spora prvostupanjski je sud ispitao sve činjenice od kojih ovisi odluka o zahtjevima koji se ostvaruju u ovom postupku, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, prema kojem kao i prema podacima predmeta proizlazi:
- da su tuženik kao davatelj kredita i tužitelji kao korisnici kredita sklopili Ugovor o jednokratnom kreditu 5. veljače 2008. kojim je tuženik tužiteljima odobrio kredit u iznosu od 90.000,00 EUR s aktivnom kamatnom stopom od 8,875% godišnje i s efektivnom godišnjom kamatnom stopom od 9,9%, na rok od 180 mjeseci,
- da je ugovor potpisan i sklopljen u Austriji u sjedišta tuženika u St. Stefan im Rosental kako je to naznačeno u ugovoru, a ne u Zagrebu kako su to tužitelji tvrdili, te da protivno iskazu prvo tužitelja, tužitelji istinitost svojih potpisa na Ugovoru nisu ovjerili kod javnog bilježnika Branka Jakića u Zagrebu niti bilo kojeg drugog, jer Ugovor sadrži samo potpise tužitelja bez ovjere njihove istinitosti, dok iz daljnjeg dijela iskaza tužitelja (prema razlozima presude) proizlazi da tuženik nije bio potpisao Ugovor u vrijeme kada su oni potpisali Ugovor i ovjerili Očitovanje u Zagrebu, te da su nakon njihovog potpisa i ovjere Očitovanja, s tako potvrđenim Očitovanjem svi četvoro tužitelja otišli u Austriju u sjedište tuženika kada im je isplaćen kredit u iznosu od 85.000,00 EUR a razliku do odobrenog tuženik je zadržao za sebe kao trošak obrade kredita,
- da tuženik u vrijeme sklapanja ugovora, jednako kao i danas, u Republici Austriji ima sva potrebna odobrenja za davanje kredita fizičkim i pravnim osobama,
- da su prvo i drugo tužitelji, radi osiguranja vraćanja kredita s aktivnom kamatnom stopom od 8,875%, zateznom kamatom od 5% i efektivnom godišnjom kamatnom stopom od 9,9% te svim ostalim naknadama i troškovima, svojim Očitovanjem volje od 20. veljače 2008. dozvolili upis založnog prava u korist davatelja kredita na svojim nekretninama upisanim u zk. ul. [broj ZK uloška] zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina] kao i onima upisanim zk. ul. [broj ZK uloška] zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina] ,
- da je predmetno Očitovanje sastavljeno u obliku javno bilježničkog akta u smislu čl. 54. Zakona o javnom bilježništvu kod javnog bilježnika Branka Jakića u Zagrebu broj OU-194/08, te je na temelju istog u predmetnim zk. ul. upisana hipoteka u korist davatelja kredita od čega je u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] hipoteka upisana kao u glavnom a u zk. ul. [broj ZK uloška] iste k.o. kao sporednom zk. ul.,
- da prema dopisu Hrvatske narodne banke od 29. travnja 2013. tuženik nije imao odobrenje za rad u Republici Hrvatskoj ni registriranu podružnicu, niti mu je to odobrenje bilo potrebno sukladno mišljenju iste banke od 21. lipnja 2013., jer tuženik ima podružnicu i posluje na teritoriju Republike Austrije (gdje je i sklopljen Ugovor i isplaćen kredit) a ne i u Republici Hrvatskoj, na temelju čega prvostupanjski sud zaključuje da tuženik u vrijeme sklapanja ugovora nije imao status neovlaštenog vjerovnika kojeg ima u vidu čl. 2. Zakona o ništetnosti ugovora,
- da je prema presudi Europskog suda za ljudska prava C-630/17 od 14. veljače 2009. koja je donesena povodom zahtjeva za prethodnu odluku koji je uputio Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Rabu, zauzeto shvaćanje da je članku 56. Ugovora o funkcioniranju EU protivan Zakon o ništetnosti ugovora koji propisuje ništetnost ugovora s neovlaštenim vjerovnikom koji posluje bez odobrenja u RH retroaktivno odnosno za ugovore sklopljene i prije njegova stupanja na snagu (kao u ovom slučaju), te da je navedena presuda obvezujuća za sve nacionalne sudove a ne samo za onaj sud koji je postavio to pitanje,
- da je prvo tužitelj (prema njegovim iskazu) otplaćivao kredit po Ugovoru do 2013. kada se u javnosti počelo govoriti da su ti ugovori nevaljani i da je tada prestao otplaćivati kredit (do kada je otplatio iznos od 61.500 EUR, a tuženik od siječnja 2021. naplaćuje kredit na novčanim sredstvima po računima drugo i treće tužitelja.
12. Kako je Ugovor o kreditu sklopljen i kredit isplaćen u Republici Austriji gdje tuženik i obavlja svoju registriranu djelatnost, a ne u Republici Hrvatskoj, te da su se državljani Republike Hrvatske kreditno mogli zaduživati u inozemstvu (kao u ovom slučaju) pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da se ne radi o osobi tuženika kao neovlaštenog vjerovnika u smislu čl. 2. toč. 2. Zakona o ništetnosti ugovora koji je propisivao ništetnost samo za ugovore o kreditu s međunarodnim obilježjem sklopljenim u Republici Hrvatskoj između dužnika i neovlaštenih vjerovnika koji nisu imali odobrenje za rad u Republici Hrvatskoj, niti bi, sve i da je riječ o neovlaštenom vjerovniku (a nije) bila moguća retroaktivna primjena Zakona o ništetnosti ugovora imajući u vidu navedenu presudu Suda Europske unije od 14. veljače 2009. prema kojoj je čl. 56. Europske unije protivan čl. 10. st. 1. Zakona o ništetnosti ugovora koji je propisivao da su ništetni ugovori o kreditu s međunarodnim obilježjima koji su sklopljeni u Republici Hrvatskoj između dužnika i neovlaštenih vjerovnika i prije stupanja na snagu toga Zakona, pri čemu je neovlašteni vjerovnik pravna osoba koja je ugovorom o kreditu s međunarodnim obilježjem odobrila kredit dužniku, a na dan sklapanja ugovora o kreditu ima upisano sjedište izvan RH i nudi ili pruža usluge odobravanja kredita u RH, iako za pružanje tih usluga ne ispunjava uvjete propisane posebnim propisom, odnosno ne raspolaže propisanim odobrenjima i/ili suglasnostima nadležnih tijela RH. Pored toga, odlučno je za ovaj postupak i izraženo pravno shvaćanje Ustavnog suda u odluci poslovni broj U-I-3678/2017 od 3. studenoga 2020. kojom je prihvatio stajalište i argumentaciju Suda EU iz navedene presude, utvrđujući da je Zakon o ništetnosti ugovora u nesuglasnosti s vladavinom prava kao najvišom vrednotom ustavnog poretka Republike Hrvatske, utvrđujući i da je Zakon o ništetnosti ugovora u nesuglasnosti i s čl. 141.c Ustava, zbog čega je ukinut u cijelost na temelju čl. 55. st. 1. Ustavnog zakona navedenom Odlukom objavljenoj u Narodnim novinama 131/20, dok suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud nije odbio tužbeni zahtjev na temelju činjenice ukidanja navedenog Zakona o ništetnosti ugovora od strane Ustavnog suda.
13. Naime, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanost zahtjeva, prethodno zaključivši da ugovor nije ništetan po činjeničnog osnovi tužbe, jer nije protivan Ustavu, prisilnim propisima ili moralu društva u smislu čl. 332. ZOO, budući niti Zakon o kreditnim institucijama (Narodne novine broj 117/08, 74/09, 153/09) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora nije propisivao kao posljedicu ništetnost ugovora kojeg bi zaključile pravne osobe koje nemaju odobrenje za rad u RH u odnosu na kredite sklopljene s hrvatskim državljanima, dok je posljedica ništetnosti, ali samo potrošačkih ugovora (što ovdje nije slučaj) uvedena čl. 19.j. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15), pa ne bi bila moguća njegova retroaktivna primjena, jer se ne primjenjuje na pravne odnose nastale prije njegovog stupanja na snagu (30. rujna 2015.) kao u ovom postupku jer je Ugovor sklopljen 2008., sve i da je riječ o potrošačkom ugovoru, a što tužitelji u ovom postupku nisu isticali niti dokazali, što su bili obvezni u smislu naprijed navedenog.
14. Pored toga, temeljem čl. 28. st. 3. Zakona o deviznom poslovanju (Narodne novine broj 36/03, 140/05, 132/06, 150708, 92/09, 133/09, 145/10 i 76/13) tuzemnim primateljima kredita izričito je dopušteno sklapanje ugovora o kreditu sa stranim kreditnim institucijama, imajući u vidu da je tuženik u vrijeme sklapanja ugovora očito bio strana kreditna institucija time što rad nije obavljao na području Republike Hrvatske gdje nije imao podružnicu niti posrednika kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud.
15. Nadalje, u odnosu na javnobilježničku ispravu (Očitovanje koje ima značaj pravnog posla na temelju kojeg se zasniva dobrovoljno založno pravo), kao razloge ništetnosti tužitelji ističu one razloge koji se tiču nišetnosti Ugovora u vezi kojeg je Očitovanje sačinjeno, pa kako taj ugovor nije ništetan, time se njegova valjanost proteže i na valjanost navedene javnobilježničke isprave, na temelju koje je nesporno zasnovano dobrovoljno založno pravo u naprijed navedenim zk.ul. istih k. o. [katastarska općina] time, jer iz Očitovanja proizlazi da je prilikom njegovog sastavljanja javni bilježnik utvrdio identitet stranaka i njihovu sposobnost za sastavljanje te isprave, da je u istom jasno naznačeno da tužitelji dopuštaju upis hipoteke u korist tuženika radi osiguranja vraćanja kredita po Ugovoru na nekretninama u svom vlasništvu, zbog čega je riječ o valjanoj privatnoj ispravi solemniziranoj po javnom bilježniku, pa ista predstavlja javnobilježničku ovršnu ispravu u smislu čl. 54. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 78/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09, 120/16, 57/22) s dokaznom snagom javne isprave, pa predmetno Očitovanje ne predstavlja ništetan pravni posao (ugovor o zalogu) u smislu čl. 322. ZOO. Slijedom toga, prvostupanjski je sud, suprotno žalbenim prigovorima žalitelja, pravilno primijenio materijalno pravo ocijenivši neosnovanost zahtjeva i u tom dijelu, a posljedično tome i neosnovanost zahtjeva za brisanje hipoteke u glavnom i sporednom zk. ul. navedenih k. o., osobito time što tužitelji nisu iznosili neke druge razloge niti predlagali dokaze iz kojih bi proizlazilo da se utvrđenje ništetnosti Očitovanja i brisanje hipoteke traži po nekoj drugoj osnovi.
16. Jednako tako, protivno navodima žalitelja, obveza tužitelja iz Ugovora jasno je određena jer su tužitelji znali što predstavlja sadržaj njihovog davanja po predmetnom Ugovoru, imajući u vidu i iskaz prvotužitelja u kojem navodi da je svoju obvezu iz ugovora uredno i dobrovoljno izvršavao sve do 2013. a i nakon toga obveza se izvršava na novčanim sredstvima treće i četvrto tužitelja, čime je riječ o Ugovoru s valjano određenom činidbom u smislu čl. 269. st. 2. ZOO, zbog čega Ugovor nije ništetan prema čl. 270. st. 1. ZOO.
17. Nadalje, tužitelji nisu određeno naveli ni obrazložili zbog čega smatraju zelenaškim predmetni ugovor u smislu čl. 329. st. 1. ZOO koji propisuje da je ništetan ugovor kojim netko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili za nekog trećeg korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obvezao dati i učiniti. Tužitelji su na te okolnosti naveli da je tuženik iskoristio neznanje i nepoznavanje pravnih i financijskih tijekova i kreditiranja od strane svih tužitelja, što ne predstavlja isticanje niti jedne od navedenih subjektivnih pretpostavki (stanje nužde, teško materijalno stanje, nedovoljno iskustvo lakomislenost ili zavisnost), od kojih mora biti barem jedna ispunjena, zajedno s očitim nerazmjerom činidbi, da bi bila riječ o zelenaškom ugovoru, dok niti jedna od predmetnih subjektivnih pretpostavki ne proizlazi iz pravilnih utvrđenja prvostupanjskog suda, pa niti iz iskaza prvotužitelja. Kako ta okolnost ne proizlazi niti iz jedno drugog izvedenog dokaza, time se primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP) ocjenjuje da tužitelji nisu dokazali da bi Ugovor bio zelenaški a time i ništetan sukladno navedenim zakonskim odredbama, jednako kao što nije riječ niti o prividnom ugovoru kojeg ima u vidu odredba čl. 285. ZOO čija bi posljedica bila ništetnost sukladno čl. 322. ZOO. Naime, vidljivo je po sadržaju ugovora da je riječ o ugovoru kojim se pozajmljuje odnosno daje kao kredit naprijed navedeni novčani iznos, pa nije odlučno što je u Ugovoru korišten pojam istodobno i kredita i zajma, odnosno primatelja kredita i zajmoprimca, jer je očito riječ o davanju i primanju novčanog iznosa na ime zajma odnosno kredita.
18. Neutemeljeno tužitelji u žalbi ponavljaju ranije navode da je ugovor sklopljen u Hrvatskoj a ne u Austriji, jer to ne proizlazi iz rezultata niti jednog izvedenog dokaza kako je to pravilno ocijenio prvostupanjski sud, zaključujući da je ugovor sklopljen u mjestu sjedišta tuženika u Austriji kako je to i naznačeno u ugovoru, imajući u vidu da tuženik nije bio potpisao ugovor u vrijeme kada su tužitelji potpisali i ovjeravali istinitost svog potpisa očito na Očitovanju kod javnog bilježnika u Zagrebu. Slijedom toga, razvidno je da ugovor nije bio sklopljen u Zagrebu, jer tada nije bio potpisan od strane druge ugovorne strane (tuženika), već je očito tek u sjedištu tuženika ugovor potpisan s tuženikove strane, a sve i da su tužitelji isti potpisali prilikom ovjere Očitovanja, imajući u vidu i odredbu čl. 72. st. 1. ZOO koja propisuje da kad je za sklapanje ugovora potrebno sastaviti ispravu, ugovor je sklopljen kad ispravu potpišu sve osobe koje se s njim obvezuju, slijedom čega je Ugovor sklopljen onda kada ga je tuženik potpisao u svom sjedištu, kako to proizlazi iz istog.
19. Konačno, na pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude ne utječu žalbeni prigovori žalitelja kada ističu da nije jasno je li prvostupanjski sud zaključak o izostanku ništetnosti ugovora, a time i Očitovanja, temeljio na hrvatskom ili austrijskom materijalnom pravu, jer je protivno tome prvostupanjski sud valjanim i jasnim razlozima ocijenio neosnovanost zahtjeva u okviru primjene hrvatskog materijalnog prava, sukladno činjeničnoj osnovi tužbe. Naime, tužitelji se u činjeničnoj osnovi zahtjeva za koju je sud vezan kako je naprijed navedeno, pozivaju isključivo na isticanje razloga ništetnosti po odredbama hrvatskog materijalnog prava na koje se izričito i pozivaju, a ne austrijskog, jer u tužbi ili bilo kojoj kasnijoj parničnoj radnji nisu istaknuli niti jednu činjenicu temeljem koje smatraju da bi Ugovor bio ništetan po bilo kojoj odredbi austrijskog materijalnog prava. Ujedno, iz Ugovora proizlazi da istim nije izrijekom ugovorena primjena materijalnog prava Austrije na sporni ugovorni odnos, jer to nije jasno naznačeno u odredbama ugovora niti to proizlazi iz okolnosti slučaja imajući u vidu predmet spora, pa se u ovom postupku ne radi o odabranoj primjeni austrijskog materijalnog prava, slijedom čega je, imajući u vidu činjeničnu osnovu tužbe, pravilno primijenjeno hrvatsko materijalno pravo.
20. Pravilna je i odluka o parničnom trošku sadržana u točki II. izreke, kako u odnosu na osnov (čl. 154. st. 1. ZPP), tako i glede visine odmjerenih parničnih troškova (čl. 155. ZPP).
21. Zbog svega navedenog, kako nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, neosnovanu žalbu tužitelja valjalo je odbiti, potvrditi prvostupanjsku presudu, te temeljem čl. 368. st. 1. ZPP presuditi kao u točki I. izreke.
22. Odluka iz točke II. izreke utemeljena je na odredbi čl. 166. st. 1. ZPP, a zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbe trebalo je odbiti, jer nisu uspjeli sa podnesenom žalbom (čl. 154. st. 1. ZPP).
23. Jednako tako, odbijen je i zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu, jer ta parnična radnja nije bila potrebna radi pravilnog odlučivanja o žalbi (čl. 155. ZPP).
U Šibeniku 10. lipnja 2025.
PREDSJEDNIK VIJEĆA
Goran Stošić
