Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-24/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marte Plančić, kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Maje Skorić i Tonija Šantića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŽHN, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Daliboru Ostoviću odvjetniku u Vinkovcima, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupane po punomoćniku Marku Kallayu, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Kallay & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi ništetnosti ugovora i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-4896/2022-6 od dana 27. travnja 2023. godine, u sjednici održanoj dana 10. lipnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-4896/2022-6 od dana 27. travnja 2023. godine.

II. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi stranaka za naknadu parničnog troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđene su ništetnim odredbe članka 2. i članka 7. Ugovora o kreditu broj 528-50-3236899 od dana 23. siječnja 2006. godine, sklopljenog između stranaka, koje odredbe se odnose na promjenjivu kamatnu stopu u skladu sa odlukom o kamatnim stopama kreditora i na primjenu valutne klauzule odnosno otplate kredita u mjesečnim anuitetima vezanim uz tečaj CHF na dan plaćanja anuiteta (točka I. i II. izreke), te je naloženo tuženici da zbog ništetnosti odredbe članka 2. isplati tužitelju iznos od ukupno 455,24 eura/3.428,40 kuna, a zbog ništetnosti odredbe članka 7., iznos od ukupno 1.480,90 eura/ 11.447,74 kune, a sve sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, kako je pobliže opisano u točki III. i točki IV. izreke iste, te je naloženo tuženici da naknadi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 1.962,44 eura/14.785,98 kuna s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dana 27. travnja 2023. godine do isplate (točka V. izreke).

2. Protiv te presude žalbu je podnijela tuženica pobijajući je zbog svih žalbenih razloga označenih u članku 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), sa prijedlogom da drugostupanjski sud uvaži žalbu i pobijanu presudu preinači u skladu sa žalbenim navodima, podredno, da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, uz zahtjev za naknadu parničnog troška žalbenog postupka.

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica je osporila osnovanost žalbenih prigovora, te predložila da se žalba tuženice odbije kao neosnovana, uz zahtjev za naknadu parničnog troška sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti dvije odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama dana 23. siječnja 2006. godine – članka 2. kojim je propisana promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja temeljem odluke o kamatnim stopama tuženice i članka 7. kojim je propisana valutna klauzula, te zahtjev za isplatu po osnovi preplaćenog iznosa po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iznosa od 455,24 eura/3.428,40 kuna, te po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznosa od 1.480,90 eura/11.447,74 kune sa zateznim kamatama.

6. Nije osnovana žalba tuženice zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, jer prvostupanjska nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, ista nije nerazumljiva i sadrži razloge o odlučnim činjenicama, slijedom čega je žalbu tuženice iz tog žalbenog razloga trebalo odbiti kao neosnovanu.

7. Suprotno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP), pravilno utvrdio:

- da je između stranaka sklopljen potrošački namjenski kredit u iznosu od 18.9896,87 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke na dan korištenja kredita i da se tužiteljica obvezala na isplatu kredita u 84 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora,

- da je člankom 2. Ugovora ugovorena redovna kamata u iznosu od 5,50 % godišnje, a koja da je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženice,

- da je tuženica nakon sklapanja ugovora o kreditu višekratno i jednostrano mijenjala visinu kamatne stope, pri čemu je istovremeno mijenjan anuitet kredita, te da je početno ugovorena kamatna stopa mijenjana više puta, tako da se mijenjala i visina anuiteta,

- da tužiteljica i tuženica nisu pojedinačno pregovarale i ugovorom utvrdili egzaktne parametre koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorne kamate, a niti su utvrdile na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, pa da je uslijed toga došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na jednostranom povećavanju kamatnih stopa i na primjeni valutne klauzule, kako u odnosu na glavnicu kredita, tako i u odnosu na zateznu kamatu,

- da u odnosu na odredbe o primjeni valutne klauzule tužiteljica nije bila obaviještena o pravom značenju švicarskog franka kao „sigurne valute“ za ulaganje banke, a ne i za korisnika kredita, kao ni o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, te stoga nije mogla niti procijeniti ekonomske posljedice tih odredbi za njene financijske obveze,

- da prema nalazu i mišljenju vještaka financijsko-knjigovodstvene struke razlika u uplatama vršenim od strane tužiteljice u odnosu na početnu kamatnu stopu i naknade promjene kamatne stope, iznosi 455,24 eura/3.428,40 kuna, a razlika u odnosu na promjenu tečaja CHF i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF u vrijeme korištenja kredita i naknadne promjene tečaja CHF u razdoblju otplate kredita, iznosi 1.480,90 eura/11.447,74 kune.

8. Pri tome se prvostupanjski sud pozvao na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od dana 4. srpnja 2013. godine u postupku u kojem je udruga „Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača“ iz Zagreba, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu dana 4. travnja 2012. godine pokrenula parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojih i tuženice, sukladno člancima 502.a do 502.h ZPP.

9. Odgovarajući na žalbene prigovore tuženice, treba reći da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od dana 4. srpnja 2013. godine (koja je u odnosu na utvrđenje nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine), utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženica u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i koja je ništetna.

10. Također, u tom postupku, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom pod brojem Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. godine potvrdio je presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem Pž-1401/12 od dana 4. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev prema tuženici u tom postupku i utvrđeno da je ista u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja predmetnih ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora.

11. Kod takvog stanja stvari, prvostupanjski je sud zaključio da je sporna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak i promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom tuženice – o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica mogla utjecati na njen sadržaj, a kojima su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužiteljici kao korisniku kredita nametnute obveze koju objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora i koje su kao takve nerazumljive – prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita kao jedne ugovorne strane, u odnosu na tuženu banku kao drugu ugovornu stranu, a što da je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, slijedom čega su iste ništetne (članak 81. stavak 1. i 2. i članak 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača – „Narodne novine“ broj 96/03 i dr.), te je na temelju članka 323. stavka 1. i 2. i članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i dr., dalje: ZOO) prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu iz osnova preplaćenog iznosa zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, s pripadajućim zateznim kamatama.

12. Nije u pravu tuženica kada u žalbi ističe da nije bilo moguće primijeniti utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu, jer da Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) ne sadrži odredbu koja bi bila bar slična odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine, jer da je ovaj institut dodan u Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. godine tek Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine broj 79/09) koji da je stupio na snagu 16. srpnja 2009. godine, dakle tri godine nakon sklapanja ugovora o kreditu – a to stoga jer je tužba podnesena dana 10. lipnja 2019. godine, za vrijeme važenja navedenog zakona i pravomoćnog okončanja kolektivnog spora.

13. Neosnovana je žalba tuženice u dijelu u kojem ističe da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, jer tužiteljica nije potrošač, te da se svojstvo potrošača ne presumira, već se mora dokazati u svakom konkretnom slučaju. Naime, iz recentne sudske prakse, točnije rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Rev- 18/2018 od dana 26. svibnja 2020. godine proizlazi da ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru, dakle, na tuženici.

13.1. U ovom, predmetnom postupku, nije bilo sporno da se tužiteljica već u tužbi na vrlo jasan način činjeničnim navodima i zahtjevom tužbe, te Ugovorom o kreditu priloženim uz tužbu, deklarirala kao potrošač, te se pozvala na to svojstvo potrošača, dok ni odredba Ugovora o kreditu u kojoj je navedena namjena – kredit za kupnju automobila, ne upućuje na drugačije stanje stvari, slijedom čega prvostupanjski sud nije bio u situaciji da ispituje njen status potrošača po službenoj dužnosti na temelju načela djelotvornosti, visoke razine zaštite potrošača u Uniji kojoj teži Direktiva 1999/44, ili pak drugih odredbi ili pravnih pravila prava Unije, a tuženica, kako je to već prethodno navedeno, na kojoj je teret dokaza da postoje razlozi koje isključuju tužiteljicu od učinaka pravomoćne presude u sporu po kolektivnoj tužbi, takav status nije s uspjehom osporila u ovom postupku. Naime, tuženica je u tom pravcu odustala od prijedloga za saslušanje djelatnika ŽH, dok prigovor da u postupku nije saslušan javni bilježnik ne dovodi u sumnju pravilnost presude, budući da za razliku od bankovnih službenika ovlaštenih za postupak pregovaranja koji prethodi sklapanju ugovora o kreditu, javni bilježnik nema potrebna ekonomska znanje o egzaktnim parametrima i metodama izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorne kamate, te valutne klauzule, a na što upućuje i Odluka Ustavnog suda RH, broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. godine.

14. Neosnovan je žalbeni prigovor kojim se tuženica referira na zastarni rok, jer je u ovoj parnici tužiteljica postavila zahtjev za isplatu s temelja stjecanja bez osnova, a do podnošenja tužbe nije protekao zastarni rok iz članka 225. ZOO od 5 godina, budući da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 30. siječnja 2020. godine zauzeto pravo shvaćanje koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora", u ovom slučaju u odnosu na preplatu iz osnova ništetne promjenjive kamatne stope od dana 13. lipnja 2014. godine, a u odnosu na valutnu klauzulu od dana 14. lipnja 2018. godine, dok je tužba u ovom postupku podnesena dana 10. lipnja 2019. godine.

15. U odnosu na odluku o zateznim kamatama koja je dosuđena na svaki preplaćeni iznos od dana uplate anuiteta, čemu tuženica prigovara u žalbi sa stanovišta da nastupanje zastare treba procjenjivati u odnosu na vrijeme uplate svakog pojedinačnog anuiteta, ovaj drugostupanjski sud mišljenja je da dosuđivanjem zatezne kamate na pojedinačne iznose preplate od dana stjecanja uspostavljena je ponovno pravna i činjenična situacija potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo, a to je sukladno s pravilom o potpunoj restituciji potrošača i zahtjevom visoke djelotvorne zaštite prema Direktivi 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine neovisno o odredbi nacionalnog prava, na koje se glede dospijeća tražbine, poziva tuženica.

16. Konačno, neosnovan je i žalbeni prigovor tuženice da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 1115. ZOO kada je tužiteljici dosudio zatezne kamate od dana uplate anuiteta, jer da je tuženica pošteni stjecatelj, pa da tužiteljici pripada zatezna kamata na dosuđeni iznos od podnošenja tužbe, budući da je upravo tuženica kao novčarska institucija sastavila ugovor s nepoštenom odredbom u obvezno pravnom odnosu sa potrošačem

17 Slijedom navedenog, kako je pravilna i na zakonu utemeljena i odluka o parničnom trošku koju tuženica osporava samo s polazišta tvrdnje o drugačijem uspjehu stranaka u ovom postupku i neosnovanosti tužbenog zahtijeva u cjelini, neosnovanu žalbu tuženice trebalo je odbiti i presuditi kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP).

18. Odluka o parničnom trošku žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. ZPP i rezultat je neuspjeha tuženice u žalbenom postupku.

19. Zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška sastava odgovora na žalbu je odbijen, jer isti s obzirom na sadržaj, nije bio nužan za donošenje odluke u ovom žalbenom postupku (članak 155. ZPP).

U Šibeniku, 10. lipnja 2025. godine

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Marta Plančić