Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-209/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Marte Plančić, kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Maje Skorić i Tonija Šantića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice TG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kožul & Petrinović iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog suda u Vukovaru pod brojem P-66/2022-17 od dana 19. siječnja 2024. godine i dopunske presude pod brojem P-66/2022-21 od dana 1. ožujka 2024. godine, u sjednici održanoj dana 10. lipnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Uvažava se žalba tužiteljice, te se preinačava dopunska presuda Općinskog suda u Vukovaru broj P-66/2022-21 od dana 1. ožujka 2024. godine na način da se prihvaća tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 3. toč. 3. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006., sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 15.05.2006. godine, potvrđenog dana 24.05.2006. godine po javnom bilježniku Tomislavu Šimuniću iz Iloka pod brojem: OU-50/06, u dijelu odredbe koji glasi: „…obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije dospijeća.

- iz čl. 4. st. 1. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006., sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 15.05.2006. godine, potvrđenog dana 24.05.2006. godine po javnom bilježniku Tomislavu Šimuniću iz Iloka pod brojem: OU-50/06, koja glasi: „Korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorene i zatezne), sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke, koje se smatraju sastavnim dijelom Ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ovom Ugovoru, što potvrđuje svojim potpisom na ovom Ugovoru."

II. Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vukovaru pod brojem P-66/2022-17 od dana 19. siječnja 2024. godine u odbijajućem dijelu pod točkom I. izreke.

III. Zbog preinake dopunske presude, mijenja se i odluka o parničnom trošku pod točkom II. i III. izreke presude Općinskog suda u Vukovaru pod brojem P-66/2022- 17 od dana 19. siječnja 2024. godine na način da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 4.118,82 eura (31.033,25 kuna) zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dana 15. travnja 2014. godine do isplate (točka I. izreke), kao i zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 3.952,94 eura (točka II. izreke), te je naloženo tužiteljici da tuženiku u roku od 15 dana naknadi parnični trošak u iznosu od 1.500,00 eura sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dana 19. siječnja 2024. godine do isplate (točka III. izreke).

1.1. Dopunskom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 3. toč.3. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006., sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 15.05.2006. godine, potvrđenog dana 24.05.2006. godine po javnom bilježniku Tomislavu Šimuniću iz Iloka pod brojem: OU-50/06, u dijelu odredbe koji glasi: „…obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije dospijeća.

- iz čl. 4. st. 1. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006., sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 15.05.2006. godine, potvrđenog dana 24.05.2006. godine po javnom bilježniku Tomislavu Šimuniću iz Iloka pod brojem: OU-50/06, koja glasi: „Korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorene i zatezne), sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke, koje se smatraju sastavnim dijelom Ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ovom Ugovoru, što potvrđuje svojim potpisom na ovom Ugovoru."

2. Protiv prvostupanjske presude i dopunske presude žalbe je podnijela tužiteljica pobijajući ih tim žalbama iz svih žalbenih razloga označenih u članku 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) sa prijedlogom da se pobijana presuda i dopunska presuda preinače u skladu sa žalbenim navodima, podredno, da se ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, uz zahtjev za naknadu parničnog troška žalbenog postupka.

2.1. Ujedno, protiv odluke o parničnom trošku pod točkom III. izreke presude u dijelu u kojem mu nije priznat daljnji parnični trošak, žalbu je podnio tuženik pobijajući je sadržajno zbog pogrešne primjene materijalnog prava sa prijedlogom da drugostupanjski sud uvaži žalbu i u pobijanom dijelu preinači odluku o trošku u skladu sa žalbenim navodima, podredno, da istu u tom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, uz zahtjev za naknadu parničnog troška žalbenog postupka.

3. Odgovor tuženika na žalbu tužiteljice podnesenu protiv dopunske presude, dostavljen je ovom drugostupanjskom sudu naknadno uz popratni dopis od dana 26. travnja 2024. godine, te ga ovaj sud nije uzeo u obzir, budući da je žalba tužiteljice dostavljena tuženiku radi davanja odgovora na žalbu u roku od osam dana, te je zaprimljena dana 26. ožujka 2024. godine, te je isti podnio odgovor na žalbu dana 25. travnja 2024. godine, dakle po proteku roka, a koji nije dostavljen tužiteljici, slijedom čega ga ovaj drugostupanjski sud nije uzeo u obzir.

4. Žalba tužiteljice osnovana je protiv dopunske presude, a u odnosu na presudu kojom je odbijen zahtjev za isplatu, nije osnovana.

5. Žalba tuženika je bespredmetna.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o kreditu broj: 5140430457-69000023922/2006 sklopljenim s tuženikom 15. svibnja 2006. godine (dalje: Ugovor o kreditu), kojima je ugovorena izmjena ugovorene kamatne stope utemeljene na jednostranim odlukama tuženika, te promjene tečaja zbog nepošteno ugovorene valutne klauzule vezane za CHF, kao i zahtjev za isplatu neosnovano stečenog iznosa od ukupno 31.033,25 kuna sa zateznom kamatom koja teče od 15. travnja 2014. godine pa do isplate, koje je tužiteljica preplatila po tom kreditu.

7. U postupku nije bilo sporno da su stranke sklopile Aneks uz ugovor o kreditu, dana 25. siječnja 2016. godine radi konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama sa valutnom klauzulom u EUR.

8. U ovom postupku bila je donesena presuda kojom je bio usvojen tužbeni zahtjev za isplatu i koja je ukinuta rješenjem Županijskog suda u Šibeniku pod brojem Gž-154/2020-4 od 2. ožujka 2020. godine, te je predmet vraćen na ponovno odlučivanje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer u postupku nije bio raspravljen prigovor tuženika da se u konkretnom slučaju ne radi o potrošačkom ugovoru o kreditu, s obzirom da je tužiteljica potraživala poljoprivredni kredit za kupnju poljoprivredne mehanizacije u svojstvu nositeljice obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva OPG-a, dakle, u okviru svoje profesionalne djelatnosti, slijedom čega da se na navedeni postupak ne protežu pravni učinci presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine donesene u kolektivnom sporu u parnici Udruge potrošač pokrenutog protiv više banaka, među ostalim i protiv Hypo Alpe Adria –Bank d.d. Zagreb, sada tuženika.

9. U ponovnom postupku, tužiteljica je uz postojeći zahtjev za isplatu postavila i zahtjev za utvrđenje ništetnim spornih odredbi Ugovora o kreditu, a u žalbenom postupku više nije sporno da tužiteljica (koja se u tužbi pozvala na pravne učinke presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine) nema status potrošača prema odredbi članka 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003, dalje: ZoZP) i članku 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/2009, dalje: ZoPK) , kao ni članku 2. Direktive Vijeća 93/13 od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (koja je formalno prenesena u Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača – „Narodne novine“ broj 78/12), jer to ne osporava ni u žalbi, budući da ističe: "Tužitelj nema svojstvo potrošača i zaštitu ne crpi iz Zakona o zaštiti potrošača, veći odredbi Zakona o obveznim odnosima".

10. Iz stanja spisa proizlazi, da je tužiteljica svoj zahtjev temeljila početno na tome da je u vrijeme sklapanja ugovora imala status potrošača, ali i ukazivala na to da je odredba o valutnoj klauzuli unesena od strane tuženika u tipski ugovor, bez toga da je bila upoznata sa rizicima, odnosno ekonomskim posljedicama vezanim uz ugovaranje klauzule u CHF, činjenicom da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF, te činjenicom da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo teži u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za eur – čime da je tuženik prouzročio znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na teret tužiteljice (članak 3. Zakona o obveznim odnosima – „Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO) te se pozvala na povredu načela savjesnosti i poštenja (članak 4. ZOO). Nadalje, tužiteljica je tijekom postupka ukazivala na postupanje tuženika suprotno savjesnosti i poštenju, te time prouzročenu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih stranaka i u odnosu na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je prema unaprijed formuliranoj odredbi podložna promjenama, isključivo jednostranim odlukama banke, na koje tužiteljice nema utjecaja, te se pozvala i na odredbu članka 295. i članka 296. ZOO, ističući kako je tekst ugovora sastavljen u banci, potpisan i predana klijentu radi solmizacije, te da tužiteljica nije imala mogućnosti utjecati na njegov sadržaj.

11. Slijedom navedenog, u situaciji kada se ne radi o potrošaču u smislu ZoZP, onda je sporno pitanje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora bilo potrebno raspraviti u skladu sa odredbama ZOO jer na postupak koji se vodi za isplatu stečenog bez osnova zbog ništetnosti pojedinih odredbi ugovora, a u kojem nasuprot bankarskoj instituciji (kao trgovcu) ne stoji kao korisnik kredita potrošač u smislu odredbi ZoPZ, ne protežu se ni pravni učinci presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine.

12. Iz razloga dopunske presude proizlazi da je prvostupanjski sud na temelju iskaza tužiteljice utvrdio da je namjena kredita bila nabavka poljoprivredne mehanizacije, traktora i priključaka koji su bili potrebni za obradu zemljišta, a tužiteljica da je od 2006. godine imala otvoreno Obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo koje služi za uzgoj stoje i proizvodnju mlijeka, da je mehanizacija bila potrebna za poljoprivrednu djelatnost u okviru OPG, te da je tužiteljica završila osnovnu školu i da nema financijskih znanja, jer da nikad nije zaključivala ugovore o kreditu s bankom, da se sa tužiteljicom nije osobno pregovaralo, niti je bila upozorena na parametre promjene kamatne stope i rizika financijskog tečaja CHF (u tom pravcu da joj je glede valutne klauzule za CHF bankar prednika tuženika po prezimenu T rekao da je to najsigurniji kredit i da mu je povjerovala). Međutim, prvostupanjski sud zaključuje da je tužiteljica, premda nema osobnog znanja, bila dužna prije zaključenja ugovora iz opreza da konzultira stručnu osobu jer je iznos od 44.000 CHF značajan iznos, radi otklanjana mogućnosti ulaska u rizičan kredit, kako bi kao odgovorna osoba na taj način otklonila moguću štetu, pa kako je svaki sudionik ugovornog odnosa dužan postupati sa pažnjom dobrog gospodarstvenika, odnosno pažnjom dobrog domaćina, da očito ne postoji očigledna neravnopravnost, jer je tužiteljica bila u mogućnosti otkloniti sklapanje takvog ugovora da je postupala sa potrebnom pažnjom, slijedom čega je odbio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim spornih odredbi ugovora.

13. Ujedno, iz razloga presude kojom je odlučeno o zahtjevu za isplatu proizlazio bi zaključak da premda je tužiteljica koja je sklopila tipski, unaprijed sastavljeni ugovor bila u neravnopravnom položaju u odnosu na banku, da temeljem općih uvjeta ZOO nije moguće utvrditi djelomičnu ništetnost, jer navedene odredbe nisu u suprotnosti sa Ustavom, prisilnim propisima ili moralu društva sukladno članku 332. stavak 1. ZOO, a tužiteljica da ne uživa onu razinu zaštite kao fizičke osobe sa statusom potrošača.

14. Osnovano tužiteljica osporava pravilnost zaključaka prvostupanjskog suda glede zahtjeva za utvrđenje ništetnim spornih odredbi Ugovora o kredita, koji su s obzirom na naprijed navedene razloge dijelom i proturječni.

15 . Naime, nije sporno da su tužiteljica i pravni prednik tuženika Slavonska banka d.d. Osijek sklopili Ugovor o kreditu broj 5140430457-69000023922/2006 i da je odredbom članka 3. točke 3. ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje u kunama, po srednjem tečaju banke za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća, a odredom članka 4. Ugovora o kreditu ugovoreno da korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorene redovne i zatezne), izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke koje se smatraju sastavnim dijelom ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ovom ugovoru.

16. Ujedno, u postupku je utvrđeno da se s tužiteljicom (koja je završila osnovnu školu i koja nema financijskih znanja jer nikad nije zaključivala ugovore o kreditu s bankom) – u predugovornoj fazi nije osobno pregovaralo, niti je bila upozorena na parametre promjene kamatne stope i rizika financijskog tečaja CHF.

17. Slijedom navedenog, premda je tužiteljica, kao nositelj OPG u vršenju djelatnosti bila dužna u ispunjenju svoje obveze postupati s pažnjom koja se u pravnom prometu zahtijeva u odgovarajućoj vrsti obveznih odnosa (pažnja dobrog gospodarstvenika prema članku 10. stavak 1. ZOO) i tuženik je u ispunjavanju svoje obveze iz profesionalne djelatnosti (odobravanja kredita i drugih bankarskih poslova) bio dužan postupati s povećanom pažnjom prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka prema članku 10. stavak 2. ZOO), te je bio dužan u ostvarivanju svojih obveza suzdržati se od postupaka kojim bi se otežalo ispunjavanje obveza drugog sudionika (članak 10. stavak 3. ZOO), pri čemu konzultacija tužiteljice sa stručnom osobom, pretpostavlja i prethodno dane potrebne informacije tuženika o svim potrebnima parametrima i mogućim rizicima kod ugovaranja takvog načina promjene kamatnih stopa tuženika kao i rizicima valutne klauzule.

18. Stoga, kada tuženik sklapa ugovor o kreditu prema unaprijed propisanim uvjetima odobravanja kredita dužan je drugoj strani, protumačiti sve ono što može utjecati na ispunjenje obveze druge strane, a to je prema utvrđenom činjeničnom stanju tuženik propustio, jer suprotno ne proizlazi iz iskaza djelatnice tuženika RG (list 214. spisa), koja je navela da nema neposrednih saznanja o kreditima koje je banka odobravala fizičkim osobama, te da na predmetnom ugovoru nije njen potpis, dok je tuženik odustao od saslušanja svjedoka GG, a javni bilježnik, koji nije saslušan u ovom postupku – nije adekvatan dokaz, budući da za razliku od bankovnih službenika ovlaštenih za postupak pregovaranja koji prethodi sklapanju ugovora o kreditu, javni bilježnik nema potrebna ekonomska znanja o egzaktnim parametrima i metodama izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorne kamate, te valutne klauzule, a na što upućuje i Odluka Ustavnog suda RH, broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. godine.

19. Takvo postupanje tuženika protivno je odredbi članka 3. i članka 4. ZOO kojim je propisana ravnopravnost sudionika u obveznim odnosima, te obveza pridržavanja načela savjesnosti i poštenja u zasnivanju obveznih odnosa, pri čemu, kada tuženik kao banka propušta ponašati se s povećanom pažnjom prema pravilima struke, a tužiteljica kao korisnik plaća odobreni kredit iako je banka nije upozorila o svim posljedicama koje proizlaze iz odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi zavisno isključivo od odluke banke i odredbe o valutnoj klauzuli bez prethodne obavijesti o značenju iste, onda tuženik izostanak takve pažnje ne može umanjivati niti tvrdnjom da tužiteljica nije postupala s pažnjom dobrog gospodarstvenika, a kako na taj način banka kao novčarska institucija nije postupala savjesno i pošteno, te je svjesno narušila ravnotežu u odnosima stranaka, to su takve opće odredbe ugovora – sadržane u formuliranom ugovoru od strane banke ništetne u smislu članka 296. stavak 1. ZOO, slijedom čega je žalbu tužiteljice trebalo uvažiti, te dopunsku presudu preinačiti i pravilnom primjenom materijalnog prava prihvatiti zahtjev za utvrđenje ništetnim spornih odredbi ugovora (članak 373.a stavak 1. točka 1. i 2. ZPP).

20. U odnosu na zahtjev za isplatu, prvostupanjski je sud prema razlozima presude prethodno utvrđujući da sporne odredbe ugovora nisu ništetne, isti odbio nalazeći da je osnovan i prigovor zastare, jer je s obzirom na najstarije potraživanje koje potječe iz ožujka 2014. godine, ista počela teći 1. travnja 2014. godine, a vrijeme od pet godina da je isteklo sa danom 1. travnja 2019. godine, dok je tužba podnesena dana 6. svibnja 2019. godine, a što se s obzirom na preinaku dopunske presude (kojom je odlučeno o ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu) ne može prihvatiti, jer do podnošenja tužbe nije protekao zastarni rok iz članka 225. ZOO od 5 godina, budući da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 30. siječnja 2020. godine zauzeto pravo shvaćanje, na koje se pravilno pozvao i prvostupanjski sud, a koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora". Ovo se pravno shvaćanje odnosi na sve ugovore, a ne samo potrošačke.

21. Međutim, i pored prethodno navedenih razloga iz kojih je odbio tužbeni zahtjev za isplatu, prvostupanjski je sud na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke utvrdio da je postupak konverzije po tuženiku izvršen pravilno, pri čemu se pozvao na Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 102/15, dalje: ZID ZPK/15), da je iznos preplate u postupku konverzije utvrđen u iznosu od 32.041,25 kuna na dan 30. rujna 2015. godine (što ne osporava ni tužiteljica), da je zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule po tužiteljici (s obzirom na početnu kamatnu stopu i tečaj) izvršena preplata u iznosu od 63.075,50 kuna, te je tužiteljica u podnesku od 28. listopada 2019. godine, navodeći da iznosom priznatim kao preplata u konverziji od 32.041,25 kuna "zatvara najranije nastale iznose preplate", zatražila preostalu razliku u iznosu od 31.033,25 kuna.

22. U postupku nije sporno da je Aneks ugovora o kreditu sklopljen među strankama temeljem odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/2015 koji je stupao na snagu dana 30. rujna 2015. godine, dalje: ZID ZoKI/15), a kojim je u Zakonu o kreditnim institucijama ("Narodne novine " broj 159/13 i 19/15) iza članka 357. dodana glava XXVIII.a, naslovi iznad članaka i članci 357.a do 357.i, koji se odnose na konverziju kredita denominirah u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, te je u članku 357.a stavak 2. ZID ZoKI/15, propisano da je u smislu glave XXVIII.a korisnik kredita fizička osoba koja obavlja djelatnost slobodnih zanimanja, obrtnik, trgovac pojedinac i nositelj obiteljskog gospodarstva, a koji je glede načela konverzije, načina izračuna konverzije i pravnih učinka konverzije, istovjetan odredbama ZID ZPK/15.

22.1. Naime, sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZoKI/15 kojim su stranke počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, iznova uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, tužiteljica se prešutno odrekla svojih tražbina koje bi joj pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu članka 357.c ZID ZoKI/15, a kojim je detaljnu i jasnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji i pritom nametnuo tuženiku kao vjerovniku obveze navedene u odredbama članaka 357.d i 357.e ZID ZoKI/15, a te su obveze imale za cilj i donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača. Dakle, zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavljena je ravnoteža u pravima i obvezama kako tužiteljice kao korisnika kredita, tako i tuženika (banke) kao trgovca, jer je do nje došlo slobodno i uz informiranost tužiteljice kao korisnika kreida. Ujedno, učinak konverzije prema ZID ZoKI/15 djeluje ex tunc te omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se korisnik kredita našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe, a koja ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od korisnika kredita po osnovi nepoštene ugovorne odredbe, dok je sklapanje Dodatka ugovoru o kreditu ovisilo isključivo o volji tužiteljice kao korisnika kredita, kojoj je ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije, a banci – tuženiku je nametnuta obveza da korisniku kredita ponudi konverziju u skladu sa ZID ZoKI/15.

22.2. Stoga tužiteljica, koja je sklopila Dodatak ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZoKI/15 nakon sklapanja toga Dodatka, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope (osnovnog) Ugovora o kreditu više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa glavnice, u kom pravcu, s obzirom na istovjetnost načina provođenja konverzije kako je propisano ZID ZPK/15, primjenjivo je pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela ovog suda broj Su-IV- 33/2022-21 od 20. prosinca 2022. koje glasi: „Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, dalje: ZOO) na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dane svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije."

22.3. Dakle, u pogledu materijalnopravnih učinaka izvršene konverzije u skladu sa ZID ZoKI/15, valja zaključiti da je obveza kreditora (tuženika) na povrat više plaćenih iznosa (glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF iz osnovnog Ugovora prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 357.c stavka 1. točke 6. ZID ZoKI/15, odnosno, zaključivanjem Dodatka ugovoru o kreditu, s tim, da je i nadalje ostala obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne iznose uračunate prilikom izračuna konverzije kredita, te obračunate od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO.

22.4. Budući je tužiteljica u ovoj parnici tužbenim zahtjevom potraživala isplatu razlike po vještaku utvrđene pretplate kredita na temelju ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF po osnovnom Ugovoru o kreditu i iznosa pretplate utvrđene u Dodatku ugovoru o kreditu, odnosno u postupku konverzije, sa pripadajućim kamatama, dakle, kako zahtjevom nisu obuhvaćene zatezne kamate na više plaćene iznose koje je tužiteljici tuženik uračunao prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 357.c ZID ZoKI/15, to se pravilnom primjenom materijalnog prava – navedenih odredaba ZID ZoKI/15 i članaka 1111. i 1115. ZOO – tužbeni zahtjev za isplatu ukazuje neosnovanim, pa je iz tog razloga, a ne razloga koje navodi prvostupanjski sud, trebalo potvrditi prvostupanjsku presudu kojom je odbijen zahtjev za isplatu (članak 373.a stavak1. točka 1. i 2. ZPP).

23. Kako je dopunska presuda preinačena po žalbi tužiteljice, trebalo je suglasno članku 166. stavak 2. ZPP odlučiti o troškovima cijelog postupka, jer je parnični uspjeh stranaka u odnosu na tužbeni zahtjev o kojem je u cijelosti odlučeno presudom i dopunskom presudom – podjednak, slijedom čega je temeljem članka 154. stavka 4. ZPP odlučeno kao u točki III. izreke, dok je zbog toga žalba tuženika protiv odluke o parničnom trošku bespredmetna.

U Šibeniku, 10. lipnja 2025. godine

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Marta Plančić